Barbara Matejčić, Luka Rinčić: Građani mogu zaustaviti i bagere i kapital

Kada su prostorni planovi usvojeni, a bageri na gradilištu, primjeri iz cijelog svijeta dokazuju kako građani imaju šansu zaustaviti građevinske intervencije. Razlozi su različiti, a metode građanskog neposluha iste


Devedesetih godina prostorne devastacije u Hrvatskoj su se uspješno provodile uz tek sporadične i pojedinačne javne reakcije stručnjaka, da bi se u drugoj polovini dvijetisućitih konačno mobilizirali građani, uglavnom predvođeni civilnim udrugama, i preuzeli ulogu “javne savjesti” kada je riječ o nekim segmentima razvoja sredina u kojima žive. Tako su građanske inicijative testirale svoju snagu prosvjedujući, organizirajući razne akcije i vježbajući građanski neposluh, od Pule do Dubrovnika.

Kao najpoznatija takva inicijativa nametnulo se zagrebačko Pravo na grad, koje je već četiri godine primarno koncentrirano na poslovno-stambeni projekt Cvjetnoga trga u Zagrebu. Iako je inicijativa dobila veliku podršku građana, investitor – Hoto grupa, uz punu podršku gradske vlasti na dobrom je putu da realizira taj projekt. Posljednja “linija obrane” je Varšavska ulica, u kojoj bi trebala biti sagrađena izlazna rampa za podzemnu garažu toga kompleksa, čime bi pješačka zona u središtu Zagreba postala prometnom. Iako su se građani dobro organizirali pa su postavili i kontejnere te danonoćno dežurali u Varšavskoj ulici kako radovi ne bi mogli započeti, a velikim prosvjedom u srijedu su pokazali i da nisu tek šačica ljudi, čija se volja može tako lako zanemariti, vlada opće uvjerenje da su male šanse da se uspije trajno zaustaviti gradnja u Varšavskoj. Praksa nas je naučila da vlast provodi ono što odluči, no može li se takva praksa mijenjati? Primjeri sličnih inicijativa, pa čak i u Hrvatskoj, pokazuju da može.



Prije četiri godine u Puli je privatni investitor prezentirao gradskoj upravi plan za bivšu vojnu zonu Katarina, na kojoj je želio sagraditi elitno naselje zatvorenog tipa u sklopu kontroverznoga državnog projekta “Brijuni rivijera”. Pulska grupa, koju su osnovali arhitekti iz Pule, tada je organizirala međunarodnu arhitektonsku radionicu na kojoj su studenti ponudili alternativna rješenja za tu lokaciju. Gradska uprava je odbila studentske ideje i nastavila se zalagati za privatizaciju te nekoć vojne zone pa je Pulska grupa započela seriju aktivnosti poput tribina, predavanja, demonstracija, ali i stimuliranja građanske neposlušnosti u obliku neformalnoga korištenja područja namijenjenoga gradnji. Tako su se na Katarini organizirali glazbeni festivali, sportski događaji i slično. Nakon dvogodišnjega javnog pritiska gradska je uprava unijela izmjene u urbanistički plan i odustala od ekskluzivnog naselja te namijenila Katarini funkciju novoga gradskog naselja s javnim sadržajima i šetnicom uz obalu. O sličnim inozemnim akcijama kojima se nije vježbalo tek pravo građana na javno iskazivanje stava, iako ni to nije zanemarivo u zemlji duge tradicije šutnje, već su se postigle i konkretne promjene, razgovarali smo s Emilom Jurcanom iz Pulske grupe. Za inicijative koje nam je naveo Jurcan kaže da su konstruktivne, što znači da nisu usmjere samo na očuvanje postojećeg stanja, već stvaraju alternative, daju prijedloge o tome kako bi se prostor mogao koristiti, i to ih čini uspješnijima. “Kada investitor i vlasti smatraju da je posao završen i da nema više mjesta za prosvjed jer je dokumentacija usvojena, a dozvole izdane, tada počinje prava borba. Gdje prestaje ‘papirologija’, počinje život”, kazao je Jurcan, aludirajući na samoorganizaciju lokalne zajednice koja aktivno utječe na promjene naizgled već zacementiranih odluka.


Početke urbanih socijalnih pokreta obilježilo je događanje na kalifornijskom sveučilištu Berkley kada je 1969. sveučilište htjelo sagraditi nove zgrade na tadašnjoj livadi. Studenti su se pobunili, osnovana je grupa People’s Park, koja je razbijala asfalt i sadila stabla, stvarajući time park i u konačnici je uspjela spriječiti gradnju. Taj je park danas mjesto slobodnih političkih govora, slično kao londonski Hyde Park, te je postao simbol studentske pobune i demokracije. Nakon ujedinjena Njemačke Berlin je postao europski centar takvih akcija. Neki od poznatijih primjera zauzetih prostora u Berlinu su četvrti Kreuzberg i Friedrichshain, koje se nalaze u središtu grada, uz obalu rijeke Spree. Prema službenim planovima u tim je dijelovima grada trebalo biti sagrađeno novo elitno naselje, ali su ljudi koji koriste obalu počeli razvijati nove metode djelovanja kako bi spriječili taj plan. Zahtijevali su od političara da ih prepoznaju kao ravnopravne sudionike u razvijanju gradskog prostora, a istovremeno su osnovali masovan pokret i organizirali nekoliko velikih demonstracija kako bi potaknuli ljude da glasuju protiv urbanističkog plana. Na kraju je plan odbačen. U to je vrijeme gradska uprava u Hamburgu također htjela sagraditi elitnu četvrt u lučkoj četvrti St. Pauli, tradicionalno poznatoj po nogometnom klubu, prostituciji i gostionicama. Protivnici takvih planova su se organizirali u grupu Park Fiction, koja od 1995. godine organizira manifestaciju “Kolektivna proizvodnja želja” u parku u St. Pauliju. Kada je gradska uprava htjela prodati park privatnom investitoru, aktivisti se nisu usredotočili samo na protestiranje, već su pokrenuli paralelan proces planiranja u zajednici.



Prije jedanaest godina gradska je uprava u Amsterdamu željela komercijalizirati napušteno brodogradilište NSDM Wharf koje se proteže na 20.000 četvornih metara. Grupa aktivista se javila na natječaj i konkurirala privatnim investitorima s ponudom koja je bila kulturno, a ne gospodarski usmjerena. Grad je pristao da aktivisti urede brodogradilište, ali je 2005. ipak želio privatizirati tu zonu. Aktivisti su se pobunili i u tome uspjeli tako da i danas razvijaju javne sadržaje u tom velikom prostoru. Prije desetak godina Atelje samouopravne arhitekture (Atelier d’architecture autogérée) pokrenuo je zajedno sa stanarima akciju u Parizu kako bi zauzeli javnu površinu koju je grad namjeravao privatizirati. Na toj su površini organizirali javne kuhinje, kulturne manifestacije i gradske vrtove, u kojima su stanari počeli saditi povrće i cvijeće. To je bio početak “urbanog povrtlarstva”, koje je sve popularnije u Zapadnoj Europi. Tako, primjerice, u Londonu djeluje grupa Guerrila gardening koja noću sadi bilje po Londonu i tako zauzima javne površine koje su ili zanemarene ili namijenjene privatizaciji. Takve se akcije uspješno ne provode samo u zemljama uređene i duge tradicije demokratskoga odlučivanja. Tako je u Ljubljani 2006. grupa aktivista zauzela prostor napuštene tvornice bicikla “Rog”. Grad Ljubljana je tvornicu htio srušiti i ondje sagraditi ekskluzivno naselje vila. Zauzimanje tvornice bio je protest protiv takvog plana i zahtjev da se tvornica ne ruši te da se koristi u javne i kulturne svrhe. Danas, nakon četiri godine, aktivisti su još u tvornici, a grad je odustao od rušenja i ekskluzivnih vila te pristao da se ondje razvije kulturni centar.


U svijetu je već duže najpopularnija borba protiv spalionica jer su ljudi sve upoznatiji sa štetnim djelovanjem dioksina i otrovnih kemikalija na okoliš i zdravlje. Aktivisti iz brojnih zemalja uspijevaju se izboriti za legalnu zabranu gradnje novih i zatvaranje starih spalionica, uz promidžbu recikliranja i kompostiranja. U Velikoj Britaniji je između 2001. i 2005. godine spriječena gradnja 11 od 12 spalionica, no ta je borba daleko od konačne jer Greenpeace raspolaže podatkom da su samo ove godine tamo u planu još 43 nove. Drugu kategoriju čine hidroelektrane i brane. Na namjeru konstrukcije hidroelektrane u Sibiru ruski su aktivisti odgovorili organiziranjem peticije sa željom da zaustave projekt, ističući kako će u suprotnom doći do narušavanja prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti ekosustava te da će se lokalno stanovništvo morati iseliti. Još veći problem predstavljaju izmjene tokova rijeka koje prolaze kroz više država. Pola se Bangladeša diglo na noge na najavu gradnje velike brane Tipaimukh u Indiju, blizu njihove granice. Optužuju Indiju da bez suradnje s njihovom vladom ulazi u projekt koji će dobrom dijelu Bangladeša onemogućiti navodnjavanje te donijeti znatne ekološke i klimatske promjene. Aktivisti iz čak šest zemalja jugoistočne Azije ustali su protiv odluke o gradnji niza hidroelektrana na rijeci Mekong te su peticiju s desetak tisuća potpisa uručili svojim vladama. Ova rijeka izravno hrani milijune stanovnika. Međutim, čini se da je barem jedan “uspjeh” aktivista doveo do kontraefekta. Oni su, naime, još 1977. uspjeli zaustaviti gradnju sustava nasipa po New Orleansu boreći se za očuvanje ekosustava, a posebno populacije škampi u tamošnjem jezeru (nasip bi spriječio dotok morske vode), mada je sustav planiran nakon manjeg uragana 1965. godine. Danas se većina stručnjaka slaže da bi nasipi spriječili katastrofalne posljedice uragana Katrine.


Međutim, čini se da je barem jedan “uspjeh” aktivista doveo do kontraefekta. U vrijeme predsjednika SAD-a Lyndona Johnsona planirana je gradnja sustava nasipa po New Orleansu zbog uragana Betsy koji je poharao obalu Louisiane 1965. godine. Radove je, prema odluci administracije predsjednika Jimmyja Cartera, trebao izvoditi vojni inženjerijski korpus. No grupa aktivista SOWL (Save Our Wetlands) zalagala se za očuvanje ekosustava, a posebice populacije škampa u tamošnjem jezeru (naime, nasip bi spriječio dotok morske vode). Godine 1977. grupa je uspjela ishoditi zabranu gradnje nasipa. Danas se većina stručnjaka slaže da bi ti nasipi, da su izgrađeni kada je to bilo planirano, spriječili katastrofalne posljedice koje je 2005. godine izazvao uragan Katrina, u kojem je poginulo je 1836 ljudi, a još 705 se smatra nestalim. Nastala šteta je 80 bilijuna dolara.


Silna se prašina digla zbog Družbe Adrije, projekta kojem se protive sve ekološke udruge. One su 2004. godine potpisale Višku deklaraciju te organizirale akciju “Zaustavimo Družbu, čuvajmo Adriju”. Prosvjedi su nastavljeni i poslije uz parole poput “turizam je naša nafta – ne treba nam Družba Adria”.


Bernard Ivčić, stručnjak za promet angažiran u Zelenoj akciji, iznio je primjer Beča, koji ima drukčije metode odlučivanja o razvoju grada. Prije nekoliko godina grad Beč krenuo je s projektom garaža u rezidencijalnim četvrtima. “U ovom je slučaju problem bio nešto drukčiji nego zagrebački jer je gradska uprava željela sagraditi što više garaža u centru grada iako je većina europskih gradova napustila takvu politiku”, kazao je Ivčić. Te su se garaže uglavnom gradile ispod uređenih gradskih parkova, čija je estetika i funkcionalnost time bila degradirana. Nezadovoljstvo građana je raslo i kulminiralo u Bachenparku kada su stanari okolnih zgrada zimi 2006. godine kampirali nekoliko dana u znak prosvjeda. Uspjeli su u svojoj namjeri: grad Beč odlučio je da neće graditi ispod tog parka. I ne samo to, odlukom je gradonačelnika uvedeno pravilo da se ubuduće pri gradnji garaža prvo traži mišljenje građana.


Zagrebački su primjeri agitacije za promjenu lokacije tada još neizgrađene crkve u Travnom, za zabranu gradnje benzinske stanice u Zapruđu ili za očuvanje podsljemenske zone. U Splitu se 2007. godine okupilo više organizacija građana kako bi tražile zaštitu prirodnih vrijednosti Marjana i zabranu gradnje na njemu te donošenje Strategije razvoja grada.


Udruga Šanpiero te stanovnici Medulina već dugo vode bitku protiv gradnje županijskog centra za gospodarenjem otpada Kaštijun. Tvrde da se o tom centru odlučuje netransparentno te ističu kako je predviđena lokacija neprihvatljiva jer bi se smeće iz čitave Istre dovozilo na mjesto veličine 70 nogometnih igrališta svega kilometar udaljeno od naselja i mora. Smatraju da bi posljedice za turizam bile katastrofalne, traže relokaciju tog projekta te zatvaranje i sanaciju postojećeg deponija.