Pismo potpore prosvjedu mljekara

Mljekari su za ponedjeljak 1. ožujka najavili novi štrajk pred Ministarstvom poljoprivrede. Osnovni im je zahtjev povećanje otkupne cijene mlijeka. To je samo još jedan od brojnih takvih prosvjeda u zadnje vrijeme, što jasno ukazuje na stanje hrvatske poljoprivrede i mljekarstva.

Poznata je činjenica da mljekarstvo, kao ni poljoprivreda općenito, nigdje u svijetu ne može biti uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor. Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska Unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda, mlijeka itd. iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja. U Hrvatskoj je situacija za domaće proizvođače mlijeka, osim smanjenjem carina, tj. otvaranjem vanjskom tržištu, dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a ono što je možda i najviše utjecalo na loš položaj domaćih proizvođača mlijeka je privatizacija nekoć državnih mljekara. Sve su mljekare danas u privatnim rukama (katkad i u vlasništvu velikih međunarodnih korporacija). Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene mlijeka do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja hrvatskoga mljekarstva (mlijeko se uvijek može i uvoziti, bez obzira na to što će domaći proizvođači mlijeka zbog toga trpjeti strašne posljedice). Kada Vlada Republike Hrvatske kaže da ne može utjecati na otkupnu cijenu mlijeka koju postavljaju privatnici, to je potpuno točno, no to je također i posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 20 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist hrvatskih seljaka i cijeloga društva.

Iz navedenih razloga plenum Filozofskoga fakulteta daje punu potporu mljekarima da se direktnom akcijom izbore za svoja prava i da prisile kapital i državu koja radi u interesu kapitala da postupe na način koji će odgovarati malim proizvođačima mlijeka i omogućiti im pristojan život. Samo se mljekari sami mogu izboriti za ono što im pripada, nitko im to neće dragovoljno pokloniti. Na prosvjedu treba ustrajati, ako treba i oštrim mjerama (kao što je, primjerice, blokada prometnicâ traktorima), sve do ispunjenja svih zahtjeva. Iz iskustva su prethodnih prosvjeda jasne dvije stvari:

a) ne smije se pristajati na polurješenja i na birokratsko “muljanje” i
b) konačno rješenje trebaju svojim glasovima potvrditi svi prosvjednici.

Prepusti li se odlučivanje o rezultatima pregovorâ samo nekolicini profesionalnih pregovarača, kao što je dosada bio slučaj, pregovori će i opet završiti seljačkim porazom. Jedino je pravično rješenje koje onemogućuje manipulacije vlasti to da svi prosvjednici zajedno demokratski odlučuju o daljnjim akcijama i prihvaćanju ili neprihvaćanju predloženoga sporazuma.