Razgovor s belgijskim sindikalistom Lucienom Perpetteom

Prenosimo razgovor s Lucienom Perpetteom, dugogodišnjim belgijskim sindikalnim aktivistom, s kojim je razgovarao Srećko Pulig na drugom Forumu otpora u Ljubljani. Razgovor o zadnjih 50 godina radničke borbe u Belgiji kao i današnjim radničkim i sindikalnim problemima te izostanku lijeve alternative objavljen je 31. prosinca 2009. u 524. broju Novosti.

S belgijskim sindikalistom u penziji Lucienom Perpetteom razgovarali smo u Ljubljani, na drugom Forumu otpora, u čijem je radu i organizaciji imao istaknutu ulogu. Ovaj borbeni, a staloženi čovjek posvetio je svoj život radničkoj borbi i socijalističkom pokretu, a u takvom angažmanu nema penzije ni nacionalnih granica. Član je Četvrte internacionale, one trockističke, za čije glasilo “International Viewpoint” piše i snima izvještaje s područja bivše Jugoslavije. Da na šubari nema male petokrake, teško biste ga po izgledu razlikovali od vašeg mirnog susjeda. No on to sigurno nije.

Možete li u grubim crtama opisati mlađim generacijama kako je izgledala sindikalna borba u vašoj mladosti, dakle oko šezdesetih godina prošloga stoljeća?

– Naravno. U tvornici sam počeo raditi kao 23-godišnjak. Isti tren pridružio sam se sindikatu i pokušavao se pronaći u sindikalnom aktivizmu. Sve to događalo se u industrijskoj zoni grada Liegea u Belgiji. Tvornica je imala oko 35 radnika, a moj posao bio je u laboratoriju. Ispitivali smo kvalitetu raznih žica. Bio je to rad u smjenama, danju i noću, a svaki tjedan mijenjali smo smjenu. Postojale su dvije vrste radnika, zvali smo ih bijeli i plavi ovratnici, a situacija je, naravno i po ugovorima, bila povoljnija za bijele. No većina su, uključujući i mene, bili plavi ovratnici. A obavljali smo baš isti posao kao i bijeli. Tu je nas nekolicina aktivista zametnulo moj prvi štrajk, u kojem smo pobijedili.

Je li vaš sindikat imao političku boju?

– Tada su postojala dva-tri jaka sindikata u Belgiji. Moj je bio socijalistički orijentiran, no postojao je i kršćanski, tada najveći, te jedan mali liberalni. Po novom statutu i ja sam postao bijeli ovratnik, no menadžment laboratorija nije me simpatizirao. U svom strahu od mene htjeli su me se riješiti. A ja sam htio napustiti smjenski rad. Tako da je rješenje pronađeno u nečem potpuno drugom. Premješten sam u prodajni odjel. U sljedećih nekoliko godina postao sam prodavač u ime tvornice. Prodavao sam uglavnom žice za potrebe željeznica, no i dalje sam se, u tom velikom prodajnom odjeljenju, bavio sindikalnim aktivizmom. Tako da mi je došla ponuda da postanem dio tima sindikalnih povjerenika. A pošto sam stekao ugled među radnicima kao sindikalist, na izborima je većina njih davala svoje glasove socijalističkoj opciji za koju sam agitirao.

Je li to općenito bilo razdoblje velikih radničkih borbi i štrajkova u Belgiji?

– Ispočetka nije bilo velikih štrajkova, no vodila se velika kampanja, predvodili su je socijalistički sindikati, da se nacionalizira energetski sektor i tako smanji moć kapitalističkih kompanija. Isto tako mnogo se radilo ne samo na inovativnim energetskim modelima, već i na novoj ekonomskoj politici uopće, pošto je industrija regije, koja je izrađivala poluproizvode i postajala tehnološki zaostala, zapala u dugoročnu krizu. Prvi veliki štrajk zbio se 1960-61. godine. Bio sam član štrajkačkog komiteta, koji je praktički preuzeo kontrolu u cijelom tom industrijskom području. Tako da je na udaru bila i policija. Bio je to naš veliki uspjeh!

Kakva je bila vaša povezanost s drugim akterima otpora iz toga vremena?

– Ne naročita. Promjene su bile vidljive tek nakon studentskog ustanka 1968. Tada su neki radikalni flamanski studenti došli u moje prostorije, s molbom da distribuiraju svoj materijal radnicima. Praktički odmah policija ih je hapsila, a neke i dugoročno zadržala, učinivši sve da ne dođe do komunikacije između studenata i radnika.

Kad uspoređujete ta vremena s današnjim, koje sličnosti i koje razlike u sindikalnoj borbi uočavate?

– Moja mladost bila je vrijeme rasta sindikalnog pokreta, naročito među tzv. srednjim staležom, među bijelim ovratnicima. Kad sam počeo raditi u tvornici, samo je 17 posto radnika bijelih ovratnika bilo sindikalno organizirano. Nakon 30 godina aktivizma, različitih štrajkova i sl. broj takvih članova popeo se na čak 95 do 96 posto. Veliki štrajk bijelih ovratnika ponovio se u zimi 1970-71 godine. Sada je razlog bio što je nakon preuzimanja naše firme od strane druge, veće, način obračuna plaća omogućavao radničku kontrolu tog procesa. No, opet je to vrijedilo samo za bijele ovratnike, a mi smo htjeli proširiti takav sistem na sve radnike. Izazvali smo težak štrajk, trajao je mjesec-dva, što smo si tada, zbog svoje snage, mogli priuštiti.

Je li to i doba uvođenja radničke participacije u upravljanje poduzećima u Belgiji?

– Ne, sistem u Belgiji bio je poput onoga u Njemačkoj. A to znači da je menadžment imao samo dužnost da obavještava radničke predstavnike o poslovanju poduzeća. Radnici nemaju mogućnost da kontroliraju te informacije, tako da je sve to prilično formalistički i neefikasno, s obzirom na mogućnost stvarne kontrole ekonomskog vođenja poduzeća. Tako da je naš pokret za radničku kontrolu makar nadnica bio korak naprijed za radnički pokret u Belgiji.

U teoriji, pa i onoj lijevih partija, a ne samo slobodnolebdećih intelektualaca, istovremeno se vodila diskusija na temu reforma ili revolucija. Je li njezin odjek dopirao do tvornica?

– Nakon štrajka s početka šezdesetih, koji sam spominjao, intervjuirali su me popularni belgijski filmski redatelji, braća Jean-Pierre i Luc Dardenne, dvostruki pobjednici Cannesa. Već sam tada bio dijelom trockističkog pokreta, lijeve socijalističke partije u Belgiji. U razgovoru sa mnom predložili su vodstvu sindikata da promijeni strategiju štrajka, da organizira marš na Bruxelles. Da pošaljemo tisuće i tisuće štrajkača, koje smo pokrenuli, da izvrše pritisak na vladu. Govorili su da je na djelu revolucija. No, po mome mišljenju nije se radilo o revoluciji. Bila je to samo taktika da se sruši vlada, koja bi podnijela ostavku, nakon čega bi na vlast došla nova, koja isto tako ne bi bila revolucionarna. Naprosto, nisu postojali revolucionarna stranka i pokret sposobni da sruše buržoaski poredak. A to je po meni definicija revolucije.

Kako vidite današnje međuodnose političkih stranaka, sindikata i drugih organizacija civilnog društva?

– Sindikat moga doba u Liegeu čuvao se političkih stranaka. Htjeli su biti principijelni, a to znači neovisni od socijalističkih stranaka. Prvi štrajk u koji sam bio umiješan, onaj iz 1957., pokrenut je zato da bi za godišnje odmore bila isplaćena dvostruka nadnica. No, provaljeno je da iza svega stoji politička opozicija. Bio je to štrajk metalskih radnika, uključivo s radnicima željezara. Sindikati su bili optuženi da su u dogovoru sa socijalističkim ministrima u vladi, što je protumačeno kao sukob interesa. Svi smo proglašeni anarhistima, ali i u tom štrajku smo pobijedili! Svejedno, ideja je bila da socijalističke stranke ne zavladaju sindikatima. Primjerice, u sindikatu metalaca nije bilo i još uvijek nije prihvatljivo da ste istovremeno sindikalni povjerenik i stranački funkcioner u vlasti. Možete biti član neke političke stranke, ali ne i funkcioner tj. predstavnik.

Kako sada stoji s popularnošću sindikata u Belgiji? Koliko je članstvo?

– Oko 70 posto radnika je učlanjeno u neki sindikat. Postotak je dakle još uvijek visok. Ali, status radnika, pa i bijelih ovratnika, posvuda se srozava. No, i bijeli i plavi polako shvaćaju da se moraju držati skupa žele li uspjeti u svojoj sindikalnoj borbi.

U nas je problem što kategorija trajno zaposlenih rapidno opada pa će, nastavi li se taj trend, takva radna mjesta brzo odumrijeti. Je li tako i u Belgiji?

– I u nas je sve više onih koji rade na određeno. Postoji dakle fenomen prekarijata, onih s lošim radnim ugovorima, zaposlenih a siromašnih itd. Uz to imamo i fenomen migranata. Nekada smo govorili gastarbajtera. Puno je Talijana, ljudi iz jugoslavenskih zemalja. I oni su se brzo integrirali u sindikalnu borbu. Tako da je iz njihovih redova sada puno sindikalnih povjerenika. Predsjednik jednog velikog sindikata je talijanskih korijena.

Sindikalna slava naših zemljaka na Zapadu ne stiže do nas, samo ona poduzetnička. Na kraju, ima li ljevica u Belgiji, po vašem mišljenju, sada svoju značajnu političku stranku, jednu ili više njih?

– Ne. Osjeća se nedostatak, ali i potreba za jednom snažnom i radikalnom radničkom strankom, antikapitalističkom strankom. Umjesto toga, radikalna ljevica je rascjepkana na mnoge grupe, različite tendencije, a jedinstvo se uopće ne nazire.

Hoće li takvo stanje biti prevladano u stranačkom ili nekom drugom obliku?

– Nadam se da će se pronaći novi oblici. Sindikat je od krucijalne važnosti zato što organizira radnike, a radnička snaga je po sebi društvena, dakle i politička sila. No, politički problemi društva u cjelini su vrlo složeni, često specifični i teški. Nije to samo pitanje nadnica, već i npr. položaja žene u društvu, statusa obrazovanja, odnosa među crkvama itd. Sve to ne mogu riješiti samo sindikati.