Razgovor s belgijskim sindikalistom Lucienom Perpetteom

Prenosimo razgovor s Lucienom Perpetteom, dugogodišnjim belgijskim sindikalnim aktivistom, s kojim je razgovarao Srećko Pulig na drugom Forumu otpora u Ljubljani. Razgovor o zadnjih 50 godina radničke borbe u Belgiji kao i današnjim radničkim i sindikalnim problemima te izostanku lijeve alternative objavljen je 31. prosinca 2009. u 524. broju Novosti.


S belgijskim sindikalistom u penziji Lucienom Perpetteom razgovarali smo u Ljubljani, na drugom Forumu otpora, u čijem je radu i organizaciji imao istaknutu ulogu. Ovaj borbeni, a staloženi čovjek posvetio je svoj život radničkoj borbi i socijalističkom pokretu, a u takvom angažmanu nema penzije ni nacionalnih granica. Član je Četvrte internacionale, one trockističke, za čije glasilo “International Viewpoint” piše i snima izvještaje s područja bivše Jugoslavije. Da na šubari nema male petokrake, teško biste ga po izgledu razlikovali od vašeg mirnog susjeda. No on to sigurno nije.

Možete li u grubim crtama opisati mlađim generacijama kako je izgledala sindikalna borba u vašoj mladosti, dakle oko šezdesetih godina prošloga stoljeća?

– Naravno. U tvornici sam počeo raditi kao 23-godišnjak. Isti tren pridružio sam se sindikatu i pokušavao se pronaći u sindikalnom aktivizmu. Sve to događalo se u industrijskoj zoni grada Liegea u Belgiji. Tvornica je imala oko 35 radnika, a moj posao bio je u laboratoriju. Ispitivali smo kvalitetu raznih žica. Bio je to rad u smjenama, danju i noću, a svaki tjedan mijenjali smo smjenu. Postojale su dvije vrste radnika, zvali smo ih bijeli i plavi ovratnici, a situacija je, naravno i po ugovorima, bila povoljnija za bijele. No većina su, uključujući i mene, bili plavi ovratnici. A obavljali smo baš isti posao kao i bijeli. Tu je nas nekolicina aktivista zametnulo moj prvi štrajk, u kojem smo pobijedili.

Borba za nacionalizaciju energetskog sektora

Je li vaš sindikat imao političku boju?

– Tada su postojala dva-tri jaka sindikata u Belgiji. Moj je bio socijalistički orijentiran, no postojao je i kršćanski, tada najveći, te jedan mali liberalni. Po novom statutu i ja sam postao bijeli ovratnik, no menadžment laboratorija nije me simpatizirao. U svom strahu od mene htjeli su me se riješiti. A ja sam htio napustiti smjenski rad. Tako da je rješenje pronađeno u nečem potpuno drugom. Premješten sam u prodajni odjel. U sljedećih nekoliko godina postao sam prodavač u ime tvornice. Prodavao sam uglavnom žice za potrebe željeznica, no i dalje sam se, u tom velikom prodajnom odjeljenju, bavio sindikalnim aktivizmom. Tako da mi je došla ponuda da postanem dio tima sindikalnih povjerenika. A pošto sam stekao ugled među radnicima kao sindikalist, na izborima je većina njih davala svoje glasove socijalističkoj opciji za koju sam agitirao.

Je li to općenito bilo razdoblje velikih radničkih borbi i štrajkova u Belgiji?

– Ispočetka nije bilo velikih štrajkova, no vodila se velika kampanja, predvodili su je socijalistički sindikati, da se nacionalizira energetski sektor i tako smanji moć kapitalističkih kompanija. Isto tako mnogo se radilo ne samo na inovativnim energetskim modelima, već i na novoj ekonomskoj politici uopće, pošto je industrija regije, koja je izrađivala poluproizvode i postajala tehnološki zaostala, zapala u dugoročnu krizu. Prvi veliki štrajk zbio se 1960-61. godine. Bio sam član štrajkačkog komiteta, koji je praktički preuzeo kontrolu u cijelom tom industrijskom području. Tako da je na udaru bila i policija. Bio je to naš veliki uspjeh!

Kakva je bila vaša povezanost s drugim akterima otpora iz toga vremena?

– Ne naročita. Promjene su bile vidljive tek nakon studentskog ustanka 1968. Tada su neki radikalni flamanski studenti došli u moje prostorije, s molbom da distribuiraju svoj materijal radnicima. Praktički odmah policija ih je hapsila, a neke i dugoročno zadržala, učinivši sve da ne dođe do komunikacije između studenata i radnika.

U Belgiji nije bilo revolucije

Kad uspoređujete ta vremena s današnjim, koje sličnosti i koje razlike u sindikalnoj borbi uočavate?

– Moja mladost bila je vrijeme rasta sindikalnog pokreta, naročito među tzv. srednjim staležom, među bijelim ovratnicima. Kad sam počeo raditi u tvornici, samo je 17 posto radnika bijelih ovratnika bilo sindikalno organizirano. Nakon 30 godina aktivizma, različitih štrajkova i sl. broj takvih članova popeo se na čak 95 do 96 posto. Veliki štrajk bijelih ovratnika ponovio se u zimi 1970-71 godine. Sada je razlog bio što je nakon preuzimanja naše firme od strane druge, veće, način obračuna plaća omogućavao radničku kontrolu tog procesa. No, opet je to vrijedilo samo za bijele ovratnike, a mi smo htjeli proširiti takav sistem na sve radnike. Izazvali smo težak štrajk, trajao je mjesec-dva, što smo si tada, zbog svoje snage, mogli priuštiti.

Je li to i doba uvođenja radničke participacije u upravljanje poduzećima u Belgiji?

– Ne, sistem u Belgiji bio je poput onoga u Njemačkoj. A to znači da je menadžment imao samo dužnost da obavještava radničke predstavnike o poslovanju poduzeća. Radnici nemaju mogućnost da kontroliraju te informacije, tako da je sve to prilično formalistički i neefikasno, s obzirom na mogućnost stvarne kontrole ekonomskog vođenja poduzeća. Tako da je naš pokret za radničku kontrolu makar nadnica bio korak naprijed za radnički pokret u Belgiji.

U teoriji, pa i onoj lijevih partija, a ne samo slobodnolebdećih intelektualaca, istovremeno se vodila diskusija na temu reforma ili revolucija. Je li njezin odjek dopirao do tvornica?

– Nakon štrajka s početka šezdesetih, koji sam spominjao, intervjuirali su me popularni belgijski filmski redatelji, braća Jean-Pierre i Luc Dardenne, dvostruki pobjednici Cannesa. Već sam tada bio dijelom trockističkog pokreta, lijeve socijalističke partije u Belgiji. U razgovoru sa mnom predložili su vodstvu sindikata da promijeni strategiju štrajka, da organizira marš na Bruxelles. Da pošaljemo tisuće i tisuće štrajkača, koje smo pokrenuli, da izvrše pritisak na vladu. Govorili su da je na djelu revolucija. No, po mome mišljenju nije se radilo o revoluciji. Bila je to samo taktika da se sruši vlada, koja bi podnijela ostavku, nakon čega bi na vlast došla nova, koja isto tako ne bi bila revolucionarna. Naprosto, nisu postojali revolucionarna stranka i pokret sposobni da sruše buržoaski poredak. A to je po meni definicija revolucije.

Puno vaših u sindikatu

Kako vidite današnje međuodnose političkih stranaka, sindikata i drugih organizacija civilnog društva?

– Sindikat moga doba u Liegeu čuvao se političkih stranaka. Htjeli su biti principijelni, a to znači neovisni od socijalističkih stranaka. Prvi štrajk u koji sam bio umiješan, onaj iz 1957., pokrenut je zato da bi za godišnje odmore bila isplaćena dvostruka nadnica. No, provaljeno je da iza svega stoji politička opozicija. Bio je to štrajk metalskih radnika, uključivo s radnicima željezara. Sindikati su bili optuženi da su u dogovoru sa socijalističkim ministrima u vladi, što je protumačeno kao sukob interesa. Svi smo proglašeni anarhistima, ali i u tom štrajku smo pobijedili! Svejedno, ideja je bila da socijalističke stranke ne zavladaju sindikatima. Primjerice, u sindikatu metalaca nije bilo i još uvijek nije prihvatljivo da ste istovremeno sindikalni povjerenik i stranački funkcioner u vlasti. Možete biti član neke političke stranke, ali ne i funkcioner tj. predstavnik.

Kako sada stoji s popularnošću sindikata u Belgiji? Koliko je članstvo?

– Oko 70 posto radnika je učlanjeno u neki sindikat. Postotak je dakle još uvijek visok. Ali, status radnika, pa i bijelih ovratnika, posvuda se srozava. No, i bijeli i plavi polako shvaćaju da se moraju držati skupa žele li uspjeti u svojoj sindikalnoj borbi.

U nas je problem što kategorija trajno zaposlenih rapidno opada pa će, nastavi li se taj trend, takva radna mjesta brzo odumrijeti. Je li tako i u Belgiji?

– I u nas je sve više onih koji rade na određeno. Postoji dakle fenomen prekarijata, onih s lošim radnim ugovorima, zaposlenih a siromašnih itd. Uz to imamo i fenomen migranata. Nekada smo govorili gastarbajtera. Puno je Talijana, ljudi iz jugoslavenskih zemalja. I oni su se brzo integrirali u sindikalnu borbu. Tako da je iz njihovih redova sada puno sindikalnih povjerenika. Predsjednik jednog velikog sindikata je talijanskih korijena.

Sindikalna slava naših zemljaka na Zapadu ne stiže do nas, samo ona poduzetnička. Na kraju, ima li ljevica u Belgiji, po vašem mišljenju, sada svoju značajnu političku stranku, jednu ili više njih?

– Ne. Osjeća se nedostatak, ali i potreba za jednom snažnom i radikalnom radničkom strankom, antikapitalističkom strankom. Umjesto toga, radikalna ljevica je rascjepkana na mnoge grupe, različite tendencije, a jedinstvo se uopće ne nazire.

Hoće li takvo stanje biti prevladano u stranačkom ili nekom drugom obliku?

– Nadam se da će se pronaći novi oblici. Sindikat je od krucijalne važnosti zato što organizira radnike, a radnička snaga je po sebi društvena, dakle i politička sila. No, politički problemi društva u cjelini su vrlo složeni, često specifični i teški. Nije to samo pitanje nadnica, već i npr. položaja žene u društvu, statusa obrazovanja, odnosa među crkvama itd. Sve to ne mogu riješiti samo sindikati.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve