Carlos Oya: Ili milom ili silom – poljoprivrednici zemalja u razvoju: agrarni neoliberalizam u teoriji i praksi

Donosimo prijevod (četrnaestog) poglavlja iz knjige Neoliberalizam – kritička čitanka koje istražuje izvorišta, pozadinsku logiku i primjenu neoliberalnih ideja na poljoprivredu, uz poseban fokus na zemljama u razvoju. U njemu se ističe da postoje važni propusti ukorijenjeni u nerealnim teorijskim i empirijskim postavkama poljoprivrednog neoliberalizma. Štoviše, utjecaj neoliberalnih poljoprivrednih politika krajnje je neujednačen i općenito negativan za siromašnije zemlje, jer zaoštrava socijalne razlike i marginalizira “siromašne”. Na kraju se pokazuje da je primjena “poljoprivrednog neoliberalizma” asimetrična, utoliko što su najmanje moćne od zemalja u razvoju primorane pridržavati se pravila liberaliziranih tržišta, dok najmoćniji svjetski proizvođači i dalje zadržavaju izrazito intervencionističke politike upakirane u retoriku koja nominalno zastupa slobodno tržište.


POJAVA AGRARNOG NEOLIBERALIZMA I NJEZINA OSNOVA: TEORIJA

Prevlast neoliberalnih ideja – u akademskom svijetu i nekim krugovima koji se bave razvojnom politikom, ponajprije u Svjetskoj banci, MMF-u, regionalnim bankama za razvoj i, suptilnije, u nekim institucijama UN-a (FAO, IFAD) – uzela je zamah u ranim osamdesetima, u isto vrijeme kada se dogodio obrat u ekonomskom i političkom modelu dominantnu u SAD-u, Velikoj Britaniji i nekim europskim zemljama. Štoviše, utjecaj vlade SAD-a na ključne multilateralne institucije i druge vlade zemalja OECD-a bio je temelj za nastanak i širenje neoliberalnih ideja po svijetu. Postavke neoliberalizma primijenjene su na poljoprivredu: dihotomija država–tržište, gdje se država i tržište gledaju kao “razdvojene i međusobno isključive institucije”; učinkovitost mehanizma tržišta suprotstavljena inherentnoj neučinkovitosti državnih institucija; razorni učinci državne intervencije u pogledu traženja zajmova, tehnološke nazadnosti i loše raspodjele resursâ.

Ove su premise jasno vidljive u nekima od najcitiranijih radova o državnim intervencijama u poljoprivredi afričkih zemalja, npr. Bergov izvještaj Svjetske banke iz 1981. i Batesova studija (1981.), koji su ponudili temelj za ostvarivu primjenu neoliberalnih poljoprivrednih reformi od ranih osamdesetih do danas. U Južnoj Americi neoliberalni programi za poljoprivredu počeli su se provoditi već u sedamdesetima, posebice u zemljama poput Čilea, gdje je diktatorski režim vješto prigrlio neoliberalne političke reforme (Kay 2002). Stav neoliberalne politike prema poljoprivredi ukorijenjen je u najpopularnijem neoklasicističkom djelovanju, utemeljenom na modelima idealiziranih poljoprivrednih kućanstava. U ovim teoretskim apstrakcijama pretpostavlja se da su poljoprivredni procesi racionalni maksimizatori profita, koji se istovremeno tretiraju i kao “kompetitivne tvrtke” i kao potrošači. Poljoprivrednici bi trebali donositi racionalne odluke o svojem izdašnom resursu – radu – a usto bi trebali i reagirati na subvencionirane cijene te biti podložni ograničenjima i šokovima (vremenske prilike, vode, ceste, napasti).

Upotreba neoklasičnih modela kućanstava i uvjerenost u njihove postavke dovele su do zavaravajućeg koncepta “prosječnog reprezentativnog poljoprivrednika” što ignorira važne povijesne razlike u agrarnim strukturama, tehnološkim uvjetima i značajnim stupnjevima nejednakosti i stratifikacije ruralnih područja siromašnih zemalja i onih sa srednjim primanjima. Zamislite samo kolika je razlika u agrarnim strukturama bivših kolonijalnih ekonomija u Africi (Zimbabve, JAR, Kenija), saharskih država (Senegal, Mali, Niger), Nigerije, Obale Bjelokosti, velikih srednje razvijenih zemalja Južne Amerike (Brazil, Meksiko, Kolumbija, Argentina) i tranzicijskih država u Africi (Etiopija, Mozambik, Angola) i Aziji (Kina, Vijetnam, Laos, Kambodža). Postavke o “univerzalnom seljaku-poljoprivredniku” ili “homogenom ratarstvu” u ovim različitim kontekstima jednostavno su nezamislive. Odnos prema seljacima-poljoprivrednicima kao prema reprezentativnim “tvrtkama” od kojih se sastoji fiktivni “poljoprivredni sektor” u siromašnim zemljama tako je stvorio iluziju homogene mase atomiziranih seljaka-poljoprivrednika koji bi se, u odsustvu političkih iskrivljenja, trebali ponašati kao kompetitivne tvrtke na gotovo savršeno kompetitivnim tržištima.

S gledišta ovakve teorijske podloge ostaje nam da se usredotočimo na ograničenja s kojima se susreće idealni reprezentativni poljoprivrednik te na njegove ili njezine reakcije na poticaje. Ograničenjima se pristupa odvojeno pa se treba usredotočiti na ona koja vlade tobože kontroliraju. Ne iznenađuje da su proizvodne cijene, koje su određene državnom regulacijom tržišta, jedna od opsesija tipičnih neoliberalnih kutova gledanja (Schiff i Valdés 1992). Prema tome, “određivanje pravih cijena” postalo je kamen temeljac neoliberalnih programa za zemlje u razvoju (Sender i Smith 1984). Neoliberali očekuju da će ukidanje deformiranih cijenâ pokrenuti produkcijski potencijal inače “izrabljivanih” i “porezom preopterećenih” ratara. Njihov neopravdani “cjenistički” fokus i dvojbena pravovaljanost analize djelomičnog ekvilibrija, kao i indikatori koje koriste da bi opravdali neoliberalne argumente podložni su kritici iz mnogo uglova. Esencijalno, teorijski i empirijski, mnogi radovi na kojima su utemeljene neoliberalne reforme pogrešni su i zavaravajući.

WASHINGTONSKI KONSENZUS I POLJOPRIVREDA
U ZEMLJAMA U RAZVOJU: PRAKSA

U stvaranju “konsenzusa” utjecaj Svjetske banke i MMF-a, pogotovo za siromašne afričke zemlje, postavio je i transformirao političke debate i utemeljio i razvio program kojemu su se posvetile mnoge vlade, ali i istraživači. Većina analizâ, a pogotovo one koje podržava Svjetska banka, pokušavaju prikazati potrebu za reformom i očekivane ishode kao veću učinkovitost raspodjele, viši stupanj proizvodnje i niže fiskalne deficite. Početna točka procjene politika što su prethodile neoliberalnim reformama uključila je dva osnovna elementa za afričke države (Sender i Smith 1984: 12): (1) pretpostavku da su predreformne politike prouzročene “pogreškama” – povezanima s neznanjem, nesposobnom državom ili izvlačenjem rente – koje bi se mogle ispraviti informiranijim tehnokratskim stručnjacima uz podršku multilateralnih institucija; i (2) pretjerani pesimizam u ocjeni poljoprivrednog djelovanja šezdesetih i sedamdesetih, da bi se pokazalo da su “krive” politike dovele do poljoprivredne stagnacije. U širim se okvirima na poljoprivrednu prilagodbu gledalo kao na nadopunu makroekonomskoj prilagodbi da bi se stvorio pozitivan odgovor na ponudu. Glavne mete politike primjenjivane u osamdesetima i devedesetima bile su, prvo, ukidanje subvencijâ na poljoprivredni repromaterijal i cijenu hrane za potrošače, tj. slom politikâ “jeftine” hrane koje navodno favoriziraju privilegiranu klasu gradskih potrošača. Drugo, eliminacija precijenjenih valuta mega-devalvacijama, da bi se stvorili poticaji za ratarsku izvoznu poljoprivredu. Treće, eliminacija ili drastična reforma paradržavnih agencija za marketing i procesuiranje, da bi se omogućila kompetitivna tržišta i ohrabrili privatnici, a koje navodno favoriziraju seljake-poljoprivrednike, i da bi se umanjili fiskalni deficiti povezani s paradržavnim agencijama. Četvrto, deregulacija i liberalizacija poljoprivrednih cijena (ili usklađivanje s cijenama svjetskog tržišta), koje bi mogle povećati cijene proizvodnje i ohrabriti pozitivnu reakciju ponude. I posljednje, zamjena potporâ u vidu poljoprivrednih kredita “alternativnim” mjerama kojima bi se ustanovile “održive” financijske institucije, stabilizirala financijska tržišta/burze i umanjili veliki dugovi i fiskalni deficiti.[1]

U ovim okvirima, državi (navodno) ostaje komplet nejasno definiranih temeljnih funkcija, npr. “osposobiti tržište” ili “osigurati sredinu pogodnu za privatna ulaganja”. Formulacije koje se trenutno mogu naći u dokumentima o poljoprivrednim politikama poprilično su neodređene i ne izražavaju jasno na koji bi način specifične intervencije mogle unaprijediti novu ulogu države: npr. pružanje informacijâ o tržištu i cijenama poljoprivrednicima i trgovcima; promicanje privatnih i kooperativnih aktivnosti; stvaranje tržišne infrastrukture; osiguranje pravilne upotrebe mjernoga sustava; nadzor kvalitete i izvoza; određivanje pravnih okvira za produbljivanje kompetitivnog marketinga; smanjivanje zaprekâ regionalnoj trgovini.

U praksi, neoliberalni program uključuje dvostruki, međusobno nedosljedan paket mjera: jedan prema liberalizaciji i deregulaciji tržištâ, a drugi prema povlačenju direktnih državnih poticaja poljoprivrednicima. Kontradiktorni učinci ovih reformi na različite slojeve poljoprivrednikâ rijetko su naglašeni u srednjostrujaškim analizama iako se ulaže golem trud u procjenu utjecaja neoliberalnih reformi na poljoprivredu (vidi Gibbon et al. 1993 i Kherallah et al. 2002). Postoje važna metodološka ograničenja u takvim procjenama te ozbiljni tehnički problemi u ekonometrijskim radovima utemeljenim na lošim podacima. Obično, iako je paket poljoprivrednih politika univerzalan, stvarne reformne mjere variraju od države do države. Prema tome, sekvenciranje i mjerenje opsega reforme ne mogu se valjano napraviti ako se ne uzmu u obzir razlike u broju i kvaliteti predloženih mjera.

Nakon objavljivanja standardnih neoliberalnih djela kao što je ono Schiffa i Valdésa (1992), čini se da je neoliberalni program za poljoprivredu malo oslabio pojavom “post-washingtonskog konsenzusa” (PWK), za koji se tvrdi da širi obzor razvoja i poljoprivredne politike devedesetih nadilazeći slogane o “uspostavi realnih cijena” i makroekonomske prilagodbe te da nije isklučivo fokusiran na neuspjeh vladâ i politikâ. U PWK-u, uravnoteženiji pogled na države i tržišta te uloge koje im odgovaraju, opseg tržišnih neuspjeha, pohvale stvaranju institucija i “dobrog” vodstva dodali su nov aspekt poljoprivrednoj politici Svjetske banke. Međutim, zadržani su argumenti protiv intervencijâ države u poljoprivredu kao i konvencionalna rješenja washingtonskog konsenzusa (WK) za poticanje tržištâ; a veći naglasak stavljen je na faktore nevezane uz cijene, iako bez priznanja štetnih učinaka i kontradikcijâ liberalizacije tržišta.

Pokraj ovih metodoloških primjedbi, opsežno se kritizira i ograničenost studija WK-a i neoliberalnih poljoprivrednih politika u zemljama u razvoju. Na primjer:
Politike SAP-a [strukturnih prilagodbi] uvelike su rastavile afričke marketinške odbore i paradržavne institucije što su zadovoljavale nabavne zahtjeve ratarâ, kontrolirale robne standarde i osiguravale jednosmjerne tržišne olakšice i kontrolirane cijene. Privatni trgovci, koji su ih zamijenili, razlikovali su se u učinkovitosti, kako gdje i kako kad, no sve više dokazâ upućuje na činjenicu da nisu ispunili očekivanja koja su pred njih postavile međunarodne financijske insitutcije (Bryceson 1999: 7).
Neoliberalna literatura ustrajala je u svojim pretjerano optimističnim očekivanjima od vrtoglave pojave rastućeg “privatnog sektora” u trgovini, službama, financijama, ratarstvu i ratarskom ponudom kao odgovorom. Međutim, privatni trgovci često su se ograničili na tržišta uroda i sjemena, ostavljajući druga nabavna tržišta gotovo netaknutima, zbog niske mogućnosti zarade, visokih cijena marketinga i oskudnog radnog kapitala – a to je stvarnost koja se često ignorira u neoliberalnim analizama (Kherallah et al. 2002). Konkurencija još nije onoliko snažna koliko se očekivalo, a barijere prema proizvodima, čak ni na tržištima uroda, nisu značajne. Ovo je, zajedno s opadajućim razinama javnih ulaganja u poljoprivredu, često rezultiralo porastom nedovoljne kapitalizicije ratarâ, većim zaduženjima i padom produktivnosti, čime su “propali” ratari prisiljeni tražiti alternativne ne-ratarske izvore prihoda (Bryceson 1999; Kay 2002; Oya 2001; Ponte 2002).

Općenito, utjecaj na cijene bio je nejednak i zahvatio je različite slojeve ratarâ na različite načine: cijene repromaterijala beziznimno su porasle, dovodeći do manje intenzivne upotrebe produktivnijih sredstava, dok su izvozne cijene, sve usklađenije sa svjetskim cijenama, slijedile uvjete međunarodnih tržišta koji su se pogoršali u osamdesetima i krajem devedesetih; cijene uvezene hrane snizile su se ili povisile ovisno o ukupnim efektima devalvacije, ali su se povisile za domaću hranu nakon ukidanja kontrole cijenâ (Kherallah et al. 2002); ukidanje kontrole često je pogoršavalo sezonske i regionalne fluktuacije cijena pa je nepostojanost cijenâ općenito narasla, pogodivši proizvođače smještene u udaljenim regijama te su siromašniji ratari bili prisiljeni prodavati proizvode po nižim cijenama nakon žetve. Sve u svemu, ti su efekti štetno utjecali na najsiromašnije nedovoljno kapitalizirane ratare, koji si nisu mogli priuštiti skuplji repromaterijal i oruđe, zatim radnike bez zemlje, kupce hrane u ruralnim predjelima i siromašnije gradske potrošače, pogođene porastom cijena hrane i većim fluktuacijama, dok su bogatiji ratari i lokalni trgovci mogli požeti povlastice viših cijena i veće varijabilnosti cijenâ (Gibbon et al. 1993; Kay 2002; Ponte 2002).

Agrarna reforma bila je kamen temeljac za brak neoliberalnih i neopopulističkih ideja o poljoprivredi, uklopljenima u tradiciju favoriziranja malih seljačkih farmi. Štoviše, kritičan je i utjecaj institucionalističkih pristupa u naglašavanju važnosti prikladnih institucionalnih okvira, a osobito fokus na sigurnosti privatnog vlasništva te strogo provođenje uvjetâ ugovorâ kao sredstava za maksimizaciju poljoprivrednih ulaganja i jednakost u ruralnim područjima. Neoliberalni autori razvijaju program reforme vođene tržištem (voljni prodavači, voljni kupci), vođeni formalizacijom pravâ na privatno vlasništvo i razvojem tržišta zemlje, očekujući da će ovo gotovo u isto vrijeme dovesti do učinkovitosti i pravednosti. I u ovom diskursu ima važnih mana. Prvo, navodna nadmoćnost malih farmi (prema žetvenom urodu po hektaru) ostaje nedokazana za različite tehnološke razine, urode i agroekološke regije (Dyer 2000). Drugo, učinak zemljišnog vlasništva na pristup kreditima, a samim time i na privatna poljoprivredna ulaganja, nije još poduprt uvjerljivim dokazima u kontekstu siromašnih zemalja s nedovoljno razvijenim ruralnim financijskim tržištima (El-Ghonemy 2003: 237). Treće, rijetka iskustva konzistentnih tržišno vođenih agrarnih reformi, primijenjenih u kontekstu siromašnih zemalja s rastućom deregulacijom i smanjenim državnim potporama, pokazala su značajnu tendenciju ka koncentraciji zemljišnoga vlasništva, isključenju najsiromašnijih i rastućoj proleterizaciji. U suštini su tržišni pristupi agrarnoj reformi naivni, apolitični i zavaravajući (El-Ghonemy 2003; Kay 2002).

Sve skupa se čini da iz različitih procjena neoliberalnog eksperimenta u zemljama u razvoju, uključujući srednje razvijene zemlje, proizlazi da neoliberalne politike imaju različite učinke na ruralnu populaciju pa jedni dobijaju a drugi gube. Dokazana je činjenica da se procesi socijalnog raslojavanja i rastuće nejednakosti pojačavaju za vrijeme i nakon provođenja neoliberalnih reformi. Obično su pobjednici rijetki kapitalisti i bogati ratari, i to oni koji žive bliže gradskim područjima, a koji su ekonomski i politički sposobni prilagoditi se novim uvjetima tržišta, tj. ekonomski i politički “održivi” ratari; dok su gubitnici siromašniji seljaci-ratari s malim kompetititvnim potencijalom koji se bore za opstanak i oni koji ovise o ruralnim plaćama, a čiji su uvjeti rada postali neizvjesniji (Bryceson 1999; Gibbon et al. 1993; Kay 2002; Oya 2001).

“ANTI-NEOLIBERALIZAM” U PRAKSI U RAZVIJENIM
KAPITALISTIČKIM ZEMLJAMA: PARADOKS

Unatoč dominantnosti poljoprivrednog neoliberalizma u akademskim i međunarodnim političkim sferama, stvarnost poljoprivredne političke ekonomije u razvijenim kapitalističkim zemljama vrlo je različita. Poljoprivredna tržišta Europe, SAD-a i Japana karakterizirana su svojim istaknutim protekcionističkim mjerama, npr. sistematskim dumpingom kod izvoza (spuštanjem cijenâ ispod domaćih troškova proizvodnje), umjetnim poticajima za stvaranje sve većih farmerskih suficita te ograničenjima uvoza poljoprivrednih proizvoda (Berthelot 2001).[2] Kritičari strukturalne prilagodbe i liberalizacije u siromašnim zemljama ističu činjenicu da ni EU ni SAD nisu promijenili svoje protekcionističke poljoprivredne politike. Tek se od nedavno ova činjenica spominje i otvorenije kritizira u Svjetskoj banci (Schiff i Valdés 1998: 26–30). Zašto ne bi zastupnici neoliberalizma primijenili politiku koja ide s poljoprivrednim zajmovima za prilagodbu i u svojim domovinama? Zašto ne bi vrlo “učinkoviti” i tehnološki napredni ratari iz EU i SAD-a bili izloženi disciplini međunarodnih tržišta? Odgovor možda leži u tradicionalnoj važnosti ratarskog sektora kao bojišta političkih sukoba, lobiranja i mobilizacije izborne podrške na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, i u SAD-u i u nekim utjecajnijim članicama EU. Gradski birači skupa s udrugama ratarâ i velikim poljoprivrednim kompanijama vrše velik pritisak na odluke o poljoprivrednim politikama navodne radi obrane nacionalne i regionalne prehrambene sigurnosti, kvalitete i suvereniteta (Berthelot 2001). “Poljoprivredni sektor” nekako postaje kulturalno i politički izgrađen tako što utječe na političke odluke iznad diktata tehnokratskih razmatranja o učinkovitosti.

U stvarnosti je većina primjera uspješnog poljoprivrednog razvoja i transformacije, čak i kada su nejednaki ili diskriminirajući, utemeljena na nekom obliku državne potpore ili prisilnih mjera, ili jeftinim subvencioniranim unosima, kreditima, potporama primanjima, potporama cijenama proizvodâ, shemama stabilizacije cijenâ ili agrarnom reformom (Byres 2003: 69–73). U Africi, gdje je poljoprivreda procijenjena kao slabo kompetitivna, slučajevi uspjeha ovisili su o različitim oblicima državne intervencije, bilo u marketingu i distribuciji materijala, bilo u istraživanju i javnoj infrastrukturi navodnjavanja. Kapitalističko ratarstvo u povijesti je ovisilo o raznim načinima izravne i neizravne državne potpore, raznim državnim subvencioniranjima i pritiscima države, i u kolonijalnim ekonomijama s kapitalističkim ratrstvom i u državama s različitim agrarnim strukturama (Byres 2003).

U isto vrijeme, većina primjera uspješne industrijalizacije utemeljena je na izdašnim priljevima uvoza hrane, često financiranima iz priljeva stranog kapitala, zajedno s dugoročnim strukturnim promjenama (Sender i Smith 1984). Prema tome, ideja da se neoliberalnom programu može suprotstaviti naginjanjem romantičnim konceptima nezavisnosti i suvereniteta nad hranom ili dobronamjerne države naklonjene siromašnim seljacima naivna je i politički kratkovidna.

ZAKLJUČAK

Poljoprivreda je riskantan posao, pogotovo u zemljama u razvoju s nesofisticiranom tehnologijom i ranjivošću pred lošim vremenskim prilikama, epidemijama i lošom ruralnom infrastrukturom. Zbog visokih rizika povezanih s potencijalnim dobicima pod ovim uvjetima, seljake-ratare konvencionalno se smatra nesklonima riziku. Dopuštajući tržišnim silama da djeluju pod ovim stvarnim uvjetima, skupa s promjenjivim cijenama i uvozom ispod tržišne cijene, mnogi seljaci ratari i (kvazi-)bezemljaši mogli bi biti osuđeni na trajno stanje ranjivosti i neizvjesnosti. S vremenom bi se velik dio seljakâ-ratarâ mogao prestati baviti ratarstvom, a njihovi uvjeti rada postati još nesigurniji. Tako ekspanzija poljoprivredne proizvodnje, kao i ulaganje u tehnološka poboljšanja i primjenu novih tehnika bez izravnih poticaja države ili neke druge legitimne agencije, ostaju puke želje.

Ako je poboljšanje “pristupa tržištu” automatski interpretirano kao liberalizacija poljoprivrednih tržištâ, odnosno izlaganje ratarâ na Sjeveru i Jugu neizvjesnosti i nepostojanosti međunarodnih tržišta ili odlukama divovskih maloprodajnih agrokompanija što kontroliraju razne slojeve proizvodnog lanca, treba očekivati otpor obiju sastavnica poljoprivrednih procesa, tj. malih ratara sa Sjevera i ratara što izvoze hranu s Juga. Na kraju, ostaju nam oblici “pristupa tržištu” i preferencijalni sporazumi sklopljeni unutar reguliranih okvira koji ciljaju na zaštitu interesa pojedinih biračkih tijela u bogatim i siromašnim zemljama. To je realna politika. Naizmjenice bi vlade zemalja u razvoju trebale ponovno imati pravo zaštititi svoje ratare i primijeniti selektivne politike (na domaće cijene i uvoze) da bi povisile kompetitivnost svojih ruralnih sektora, i to bez kažnjavanja kupaca hrane i u ruralnim i u urbanim područjima. Ovo pokazuje važnost zaštitnih i selektivnih politika za održivo ratarstvo i druge forme poljoprivrednog razvoja. One bi trebale maksimizirati razvojni potencijal zemalja i omogućiti relativnu stabilnost zarada za poljoprivrednike i njihove radnike i u razvijenim zemljama i u onima u razvoju. Ovo je osobito važno u potonjima, koje disproporcionalno nose teret loše osmišljenih neoliberalnih poljoprivrednih eksperimenata.

Carlos Oya
S engleskog prevela Dijana Ćurković


[1] Osim promicanja mikro-financijskih programa pod vodstvom NGO-â, „alternativni“ mehanizmi za ruralne kredite uopće se ne nude, čime se pojačava kreditni pritisak reformi paradržavnih agencija.

[2] EU obično troši 40 milijardi eura godišnje na poljoprivredne potpore i potpore dohotka, što obuhvaća velik dio budžeta EU. Reforme CAP-a bit će blage i ciljat će na neke od najvećih ratarskih poduzeća, najviše u Ujedinjenom Kraljevstvu (Berthelot 2001). U svibnju 2002. predsjednik Bush najavio je paket potporâ od 190 milijardi američkih dolara za sljedeće desetljeće (BBC, 13. svibnja 2002). Svi ovi noviji razvoji najavljuju malo promjena u protekcionističkom stavu članica EU i SAD-a, unatoč retorici slobodnog tržišta korištenoj u pregovorima s WTO-om.

___________
LITERATURA

Bates, R. (1981) Markets and States in Tropical Africa: The Political Basis of Agricultural Policies.
Berkeley: University of California Press.
Berthelot, J. (2001) “The Reform of the European Union”s Farm Policy”, Le Monde Diplomatique, April.
Bryceson, D. (1999) “Sub-Saharan Africa Betwixt and Between: Rural Livelihood Practices and
Policies”, ASC Working Paper 43/1999, Leiden: African Studies Centre.
Byres, T. (2003) “Paths of Capitalist Agrarian Transition in the Past and in the Contemporary World”,
u: V.K. Ramachandran i M. Swaminathan (ur.) Agrarian Studies: Essays on Agrarian Relations
in Less-Developed Countries. London: Zed Books.
Dyer, G. (2000) “Output per Hectare and Size of Holding: A Critique of Berry and Cline on the Inverse
Relationship”, Working Paper 101, Department of Economics, SOAS, University of London.
El-Ghonemy, R. (2003) “The Land Market Approach to Rural Development”, u: V.K. Ramachandran
i M. Swaminathan (ur.) Agrarian Studies: Essays on Agrarian Relations in Less-Developed
Countries. London: Zed Books.
Gibbon P., Havnevik, K.J. and Hermele, K. (1993) A Blighted Harvest: The World Bank and African
Agriculture in the Eighties. London: James Currey.
Kay, C. (2002) “Chile”s Neoliberal Agrarian Transformation and the Peasantry”, Journal of Agrarian
Change 2 (4): 464–501.
Kherallah, M., Delgado, C., Gabre-Madhin, E., Minot, N. i Johnson, M. (2002) Reforming
Agricultural Markets in Africa. Baltimore: Johns Hopkins University Press.
Oya, C. (2001) “Large- and Middle-Scale Farmers in the Groundnut Sector in Senegal in the Context
of Liberalisation and Structural Adjustment”, Journal of Agrarian Change 1 (1): 123–62.
Ponte, S. (2002) Farmers and Traders in Tanzania. James Currey: London.
Sender, J. i Smith, S. (1984) “What is Right with the Berg Report and What”s Left of its Critics?”,
IDS Discussion Paper 192, University of Sussex.
Schiff, M. i Valdés, A. (1992) The Political Economy of Agricultural Pricing Policy, vol. 4:
A Synthesis of the Economics in Developing Countries. London: Johns Hopkins University Press.
Schiff, M. i Valdés, A. (1998) Agriculture and the Macroeconomy. Policy Research Working Paper
no. 1967. Washington, D.C.: World Bank.

Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 24. kolovoza 2022. Dekoloniziranje čovječanstva "Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."
  • 22. kolovoza 2022. Ropstvo i razvoj Afrike "Afriku se u konvencionalnim tekstovima o temi transatlantske trgovine još uvijek odbacuje po kratkom postupku. Međutim, kad god bi se ova tema istraživala, pokazalo bi se da je Afrika bila povijesno neophodna za vodeće klasne sile u Europi. Feudalne zemljoposjedničke klase koje su sudjelovale u prekomorskoj ekspanziji ne bi se mogle obnoviti (u obliku kvazi-feudalnih plantaža i dodjele zemljišta), a novonastala kapitalistička klasa trebala je Novi svijet kako bi korigirala društvenu ravnotežu u Starom. Postigli su to integracijom dvaju Amerika u mrežu financijskih i tržišnih odnosa kojima su oni sami dominirali u gradskim središtima. Afrika je također pomogla proširiti tržište za jeftine europske manufakture i ojačati tehnike garantiranja kapitala i kredita; no, naravno, ključna uloga Afrike bila je ona dobavljača radne snage za koju u to vrijeme nije bilo drugih alternativa."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve