Carlos Oya: Ili milom ili silom – poljoprivrednici zemalja u razvoju: agrarni neoliberalizam u teoriji i praksi

Donosimo prijevod (četrnaestog) poglavlja iz knjige Neoliberalizam – kritička čitanka koje istražuje izvorišta, pozadinsku logiku i primjenu neoliberalnih ideja na poljoprivredu, uz poseban fokus na zemljama u razvoju. U njemu se ističe da postoje važni propusti ukorijenjeni u nerealnim teorijskim i empirijskim postavkama poljoprivrednog neoliberalizma. Štoviše, utjecaj neoliberalnih poljoprivrednih politika krajnje je neujednačen i općenito negativan za siromašnije zemlje, jer zaoštrava socijalne razlike i marginalizira “siromašne”. Na kraju se pokazuje da je primjena “poljoprivrednog neoliberalizma” asimetrična, utoliko što su najmanje moćne od zemalja u razvoju primorane pridržavati se pravila liberaliziranih tržišta, dok najmoćniji svjetski proizvođači i dalje zadržavaju izrazito intervencionističke politike upakirane u retoriku koja nominalno zastupa slobodno tržište.


POJAVA AGRARNOG NEOLIBERALIZMA I NJEZINA OSNOVA: TEORIJA

Prevlast neoliberalnih ideja – u akademskom svijetu i nekim krugovima koji se bave razvojnom politikom, ponajprije u Svjetskoj banci, MMF-u, regionalnim bankama za razvoj i, suptilnije, u nekim institucijama UN-a (FAO, IFAD) – uzela je zamah u ranim osamdesetima, u isto vrijeme kada se dogodio obrat u ekonomskom i političkom modelu dominantnu u SAD-u, Velikoj Britaniji i nekim europskim zemljama. Štoviše, utjecaj vlade SAD-a na ključne multilateralne institucije i druge vlade zemalja OECD-a bio je temelj za nastanak i širenje neoliberalnih ideja po svijetu. Postavke neoliberalizma primijenjene su na poljoprivredu: dihotomija država–tržište, gdje se država i tržište gledaju kao “razdvojene i međusobno isključive institucije”; učinkovitost mehanizma tržišta suprotstavljena inherentnoj neučinkovitosti državnih institucija; razorni učinci državne intervencije u pogledu traženja zajmova, tehnološke nazadnosti i loše raspodjele resursâ.

Ove su premise jasno vidljive u nekima od najcitiranijih radova o državnim intervencijama u poljoprivredi afričkih zemalja, npr. Bergov izvještaj Svjetske banke iz 1981. i Batesova studija (1981.), koji su ponudili temelj za ostvarivu primjenu neoliberalnih poljoprivrednih reformi od ranih osamdesetih do danas. U Južnoj Americi neoliberalni programi za poljoprivredu počeli su se provoditi već u sedamdesetima, posebice u zemljama poput Čilea, gdje je diktatorski režim vješto prigrlio neoliberalne političke reforme (Kay 2002). Stav neoliberalne politike prema poljoprivredi ukorijenjen je u najpopularnijem neoklasicističkom djelovanju, utemeljenom na modelima idealiziranih poljoprivrednih kućanstava. U ovim teoretskim apstrakcijama pretpostavlja se da su poljoprivredni procesi racionalni maksimizatori profita, koji se istovremeno tretiraju i kao “kompetitivne tvrtke” i kao potrošači. Poljoprivrednici bi trebali donositi racionalne odluke o svojem izdašnom resursu – radu – a usto bi trebali i reagirati na subvencionirane cijene te biti podložni ograničenjima i šokovima (vremenske prilike, vode, ceste, napasti).

Upotreba neoklasičnih modela kućanstava i uvjerenost u njihove postavke dovele su do zavaravajućeg koncepta “prosječnog reprezentativnog poljoprivrednika” što ignorira važne povijesne razlike u agrarnim strukturama, tehnološkim uvjetima i značajnim stupnjevima nejednakosti i stratifikacije ruralnih područja siromašnih zemalja i onih sa srednjim primanjima. Zamislite samo kolika je razlika u agrarnim strukturama bivših kolonijalnih ekonomija u Africi (Zimbabve, JAR, Kenija), saharskih država (Senegal, Mali, Niger), Nigerije, Obale Bjelokosti, velikih srednje razvijenih zemalja Južne Amerike (Brazil, Meksiko, Kolumbija, Argentina) i tranzicijskih država u Africi (Etiopija, Mozambik, Angola) i Aziji (Kina, Vijetnam, Laos, Kambodža). Postavke o “univerzalnom seljaku-poljoprivredniku” ili “homogenom ratarstvu” u ovim različitim kontekstima jednostavno su nezamislive. Odnos prema seljacima-poljoprivrednicima kao prema reprezentativnim “tvrtkama” od kojih se sastoji fiktivni “poljoprivredni sektor” u siromašnim zemljama tako je stvorio iluziju homogene mase atomiziranih seljaka-poljoprivrednika koji bi se, u odsustvu političkih iskrivljenja, trebali ponašati kao kompetitivne tvrtke na gotovo savršeno kompetitivnim tržištima.

S gledišta ovakve teorijske podloge ostaje nam da se usredotočimo na ograničenja s kojima se susreće idealni reprezentativni poljoprivrednik te na njegove ili njezine reakcije na poticaje. Ograničenjima se pristupa odvojeno pa se treba usredotočiti na ona koja vlade tobože kontroliraju. Ne iznenađuje da su proizvodne cijene, koje su određene državnom regulacijom tržišta, jedna od opsesija tipičnih neoliberalnih kutova gledanja (Schiff i Valdés 1992). Prema tome, “određivanje pravih cijena” postalo je kamen temeljac neoliberalnih programa za zemlje u razvoju (Sender i Smith 1984). Neoliberali očekuju da će ukidanje deformiranih cijenâ pokrenuti produkcijski potencijal inače “izrabljivanih” i “porezom preopterećenih” ratara. Njihov neopravdani “cjenistički” fokus i dvojbena pravovaljanost analize djelomičnog ekvilibrija, kao i indikatori koje koriste da bi opravdali neoliberalne argumente podložni su kritici iz mnogo uglova. Esencijalno, teorijski i empirijski, mnogi radovi na kojima su utemeljene neoliberalne reforme pogrešni su i zavaravajući.

WASHINGTONSKI KONSENZUS I POLJOPRIVREDA
U ZEMLJAMA U RAZVOJU: PRAKSA

U stvaranju “konsenzusa” utjecaj Svjetske banke i MMF-a, pogotovo za siromašne afričke zemlje, postavio je i transformirao političke debate i utemeljio i razvio program kojemu su se posvetile mnoge vlade, ali i istraživači. Većina analizâ, a pogotovo one koje podržava Svjetska banka, pokušavaju prikazati potrebu za reformom i očekivane ishode kao veću učinkovitost raspodjele, viši stupanj proizvodnje i niže fiskalne deficite. Početna točka procjene politika što su prethodile neoliberalnim reformama uključila je dva osnovna elementa za afričke države (Sender i Smith 1984: 12): (1) pretpostavku da su predreformne politike prouzročene “pogreškama” – povezanima s neznanjem, nesposobnom državom ili izvlačenjem rente – koje bi se mogle ispraviti informiranijim tehnokratskim stručnjacima uz podršku multilateralnih institucija; i (2) pretjerani pesimizam u ocjeni poljoprivrednog djelovanja šezdesetih i sedamdesetih, da bi se pokazalo da su “krive” politike dovele do poljoprivredne stagnacije. U širim se okvirima na poljoprivrednu prilagodbu gledalo kao na nadopunu makroekonomskoj prilagodbi da bi se stvorio pozitivan odgovor na ponudu. Glavne mete politike primjenjivane u osamdesetima i devedesetima bile su, prvo, ukidanje subvencijâ na poljoprivredni repromaterijal i cijenu hrane za potrošače, tj. slom politikâ “jeftine” hrane koje navodno favoriziraju privilegiranu klasu gradskih potrošača. Drugo, eliminacija precijenjenih valuta mega-devalvacijama, da bi se stvorili poticaji za ratarsku izvoznu poljoprivredu. Treće, eliminacija ili drastična reforma paradržavnih agencija za marketing i procesuiranje, da bi se omogućila kompetitivna tržišta i ohrabrili privatnici, a koje navodno favoriziraju seljake-poljoprivrednike, i da bi se umanjili fiskalni deficiti povezani s paradržavnim agencijama. Četvrto, deregulacija i liberalizacija poljoprivrednih cijena (ili usklađivanje s cijenama svjetskog tržišta), koje bi mogle povećati cijene proizvodnje i ohrabriti pozitivnu reakciju ponude. I posljednje, zamjena potporâ u vidu poljoprivrednih kredita “alternativnim” mjerama kojima bi se ustanovile “održive” financijske institucije, stabilizirala financijska tržišta/burze i umanjili veliki dugovi i fiskalni deficiti.[1]

U ovim okvirima, državi (navodno) ostaje komplet nejasno definiranih temeljnih funkcija, npr. “osposobiti tržište” ili “osigurati sredinu pogodnu za privatna ulaganja”. Formulacije koje se trenutno mogu naći u dokumentima o poljoprivrednim politikama poprilično su neodređene i ne izražavaju jasno na koji bi način specifične intervencije mogle unaprijediti novu ulogu države: npr. pružanje informacijâ o tržištu i cijenama poljoprivrednicima i trgovcima; promicanje privatnih i kooperativnih aktivnosti; stvaranje tržišne infrastrukture; osiguranje pravilne upotrebe mjernoga sustava; nadzor kvalitete i izvoza; određivanje pravnih okvira za produbljivanje kompetitivnog marketinga; smanjivanje zaprekâ regionalnoj trgovini.

U praksi, neoliberalni program uključuje dvostruki, međusobno nedosljedan paket mjera: jedan prema liberalizaciji i deregulaciji tržištâ, a drugi prema povlačenju direktnih državnih poticaja poljoprivrednicima. Kontradiktorni učinci ovih reformi na različite slojeve poljoprivrednikâ rijetko su naglašeni u srednjostrujaškim analizama iako se ulaže golem trud u procjenu utjecaja neoliberalnih reformi na poljoprivredu (vidi Gibbon et al. 1993 i Kherallah et al. 2002). Postoje važna metodološka ograničenja u takvim procjenama te ozbiljni tehnički problemi u ekonometrijskim radovima utemeljenim na lošim podacima. Obično, iako je paket poljoprivrednih politika univerzalan, stvarne reformne mjere variraju od države do države. Prema tome, sekvenciranje i mjerenje opsega reforme ne mogu se valjano napraviti ako se ne uzmu u obzir razlike u broju i kvaliteti predloženih mjera.

Nakon objavljivanja standardnih neoliberalnih djela kao što je ono Schiffa i Valdésa (1992), čini se da je neoliberalni program za poljoprivredu malo oslabio pojavom “post-washingtonskog konsenzusa” (PWK), za koji se tvrdi da širi obzor razvoja i poljoprivredne politike devedesetih nadilazeći slogane o “uspostavi realnih cijena” i makroekonomske prilagodbe te da nije isklučivo fokusiran na neuspjeh vladâ i politikâ. U PWK-u, uravnoteženiji pogled na države i tržišta te uloge koje im odgovaraju, opseg tržišnih neuspjeha, pohvale stvaranju institucija i “dobrog” vodstva dodali su nov aspekt poljoprivrednoj politici Svjetske banke. Međutim, zadržani su argumenti protiv intervencijâ države u poljoprivredu kao i konvencionalna rješenja washingtonskog konsenzusa (WK) za poticanje tržištâ; a veći naglasak stavljen je na faktore nevezane uz cijene, iako bez priznanja štetnih učinaka i kontradikcijâ liberalizacije tržišta.

Pokraj ovih metodoloških primjedbi, opsežno se kritizira i ograničenost studija WK-a i neoliberalnih poljoprivrednih politika u zemljama u razvoju. Na primjer:
Politike SAP-a [strukturnih prilagodbi] uvelike su rastavile afričke marketinške odbore i paradržavne institucije što su zadovoljavale nabavne zahtjeve ratarâ, kontrolirale robne standarde i osiguravale jednosmjerne tržišne olakšice i kontrolirane cijene. Privatni trgovci, koji su ih zamijenili, razlikovali su se u učinkovitosti, kako gdje i kako kad, no sve više dokazâ upućuje na činjenicu da nisu ispunili očekivanja koja su pred njih postavile međunarodne financijske insitutcije (Bryceson 1999: 7).
Neoliberalna literatura ustrajala je u svojim pretjerano optimističnim očekivanjima od vrtoglave pojave rastućeg “privatnog sektora” u trgovini, službama, financijama, ratarstvu i ratarskom ponudom kao odgovorom. Međutim, privatni trgovci često su se ograničili na tržišta uroda i sjemena, ostavljajući druga nabavna tržišta gotovo netaknutima, zbog niske mogućnosti zarade, visokih cijena marketinga i oskudnog radnog kapitala – a to je stvarnost koja se često ignorira u neoliberalnim analizama (Kherallah et al. 2002). Konkurencija još nije onoliko snažna koliko se očekivalo, a barijere prema proizvodima, čak ni na tržištima uroda, nisu značajne. Ovo je, zajedno s opadajućim razinama javnih ulaganja u poljoprivredu, često rezultiralo porastom nedovoljne kapitalizicije ratarâ, većim zaduženjima i padom produktivnosti, čime su “propali” ratari prisiljeni tražiti alternativne ne-ratarske izvore prihoda (Bryceson 1999; Kay 2002; Oya 2001; Ponte 2002).

Općenito, utjecaj na cijene bio je nejednak i zahvatio je različite slojeve ratarâ na različite načine: cijene repromaterijala beziznimno su porasle, dovodeći do manje intenzivne upotrebe produktivnijih sredstava, dok su izvozne cijene, sve usklađenije sa svjetskim cijenama, slijedile uvjete međunarodnih tržišta koji su se pogoršali u osamdesetima i krajem devedesetih; cijene uvezene hrane snizile su se ili povisile ovisno o ukupnim efektima devalvacije, ali su se povisile za domaću hranu nakon ukidanja kontrole cijenâ (Kherallah et al. 2002); ukidanje kontrole često je pogoršavalo sezonske i regionalne fluktuacije cijena pa je nepostojanost cijenâ općenito narasla, pogodivši proizvođače smještene u udaljenim regijama te su siromašniji ratari bili prisiljeni prodavati proizvode po nižim cijenama nakon žetve. Sve u svemu, ti su efekti štetno utjecali na najsiromašnije nedovoljno kapitalizirane ratare, koji si nisu mogli priuštiti skuplji repromaterijal i oruđe, zatim radnike bez zemlje, kupce hrane u ruralnim predjelima i siromašnije gradske potrošače, pogođene porastom cijena hrane i većim fluktuacijama, dok su bogatiji ratari i lokalni trgovci mogli požeti povlastice viših cijena i veće varijabilnosti cijenâ (Gibbon et al. 1993; Kay 2002; Ponte 2002).

Agrarna reforma bila je kamen temeljac za brak neoliberalnih i neopopulističkih ideja o poljoprivredi, uklopljenima u tradiciju favoriziranja malih seljačkih farmi. Štoviše, kritičan je i utjecaj institucionalističkih pristupa u naglašavanju važnosti prikladnih institucionalnih okvira, a osobito fokus na sigurnosti privatnog vlasništva te strogo provođenje uvjetâ ugovorâ kao sredstava za maksimizaciju poljoprivrednih ulaganja i jednakost u ruralnim područjima. Neoliberalni autori razvijaju program reforme vođene tržištem (voljni prodavači, voljni kupci), vođeni formalizacijom pravâ na privatno vlasništvo i razvojem tržišta zemlje, očekujući da će ovo gotovo u isto vrijeme dovesti do učinkovitosti i pravednosti. I u ovom diskursu ima važnih mana. Prvo, navodna nadmoćnost malih farmi (prema žetvenom urodu po hektaru) ostaje nedokazana za različite tehnološke razine, urode i agroekološke regije (Dyer 2000). Drugo, učinak zemljišnog vlasništva na pristup kreditima, a samim time i na privatna poljoprivredna ulaganja, nije još poduprt uvjerljivim dokazima u kontekstu siromašnih zemalja s nedovoljno razvijenim ruralnim financijskim tržištima (El-Ghonemy 2003: 237). Treće, rijetka iskustva konzistentnih tržišno vođenih agrarnih reformi, primijenjenih u kontekstu siromašnih zemalja s rastućom deregulacijom i smanjenim državnim potporama, pokazala su značajnu tendenciju ka koncentraciji zemljišnoga vlasništva, isključenju najsiromašnijih i rastućoj proleterizaciji. U suštini su tržišni pristupi agrarnoj reformi naivni, apolitični i zavaravajući (El-Ghonemy 2003; Kay 2002).

Sve skupa se čini da iz različitih procjena neoliberalnog eksperimenta u zemljama u razvoju, uključujući srednje razvijene zemlje, proizlazi da neoliberalne politike imaju različite učinke na ruralnu populaciju pa jedni dobijaju a drugi gube. Dokazana je činjenica da se procesi socijalnog raslojavanja i rastuće nejednakosti pojačavaju za vrijeme i nakon provođenja neoliberalnih reformi. Obično su pobjednici rijetki kapitalisti i bogati ratari, i to oni koji žive bliže gradskim područjima, a koji su ekonomski i politički sposobni prilagoditi se novim uvjetima tržišta, tj. ekonomski i politički “održivi” ratari; dok su gubitnici siromašniji seljaci-ratari s malim kompetititvnim potencijalom koji se bore za opstanak i oni koji ovise o ruralnim plaćama, a čiji su uvjeti rada postali neizvjesniji (Bryceson 1999; Gibbon et al. 1993; Kay 2002; Oya 2001).

“ANTI-NEOLIBERALIZAM” U PRAKSI U RAZVIJENIM
KAPITALISTIČKIM ZEMLJAMA: PARADOKS

Unatoč dominantnosti poljoprivrednog neoliberalizma u akademskim i međunarodnim političkim sferama, stvarnost poljoprivredne političke ekonomije u razvijenim kapitalističkim zemljama vrlo je različita. Poljoprivredna tržišta Europe, SAD-a i Japana karakterizirana su svojim istaknutim protekcionističkim mjerama, npr. sistematskim dumpingom kod izvoza (spuštanjem cijenâ ispod domaćih troškova proizvodnje), umjetnim poticajima za stvaranje sve većih farmerskih suficita te ograničenjima uvoza poljoprivrednih proizvoda (Berthelot 2001).[2] Kritičari strukturalne prilagodbe i liberalizacije u siromašnim zemljama ističu činjenicu da ni EU ni SAD nisu promijenili svoje protekcionističke poljoprivredne politike. Tek se od nedavno ova činjenica spominje i otvorenije kritizira u Svjetskoj banci (Schiff i Valdés 1998: 26–30). Zašto ne bi zastupnici neoliberalizma primijenili politiku koja ide s poljoprivrednim zajmovima za prilagodbu i u svojim domovinama? Zašto ne bi vrlo “učinkoviti” i tehnološki napredni ratari iz EU i SAD-a bili izloženi disciplini međunarodnih tržišta? Odgovor možda leži u tradicionalnoj važnosti ratarskog sektora kao bojišta političkih sukoba, lobiranja i mobilizacije izborne podrške na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, i u SAD-u i u nekim utjecajnijim članicama EU. Gradski birači skupa s udrugama ratarâ i velikim poljoprivrednim kompanijama vrše velik pritisak na odluke o poljoprivrednim politikama navodne radi obrane nacionalne i regionalne prehrambene sigurnosti, kvalitete i suvereniteta (Berthelot 2001). “Poljoprivredni sektor” nekako postaje kulturalno i politički izgrađen tako što utječe na političke odluke iznad diktata tehnokratskih razmatranja o učinkovitosti.

U stvarnosti je većina primjera uspješnog poljoprivrednog razvoja i transformacije, čak i kada su nejednaki ili diskriminirajući, utemeljena na nekom obliku državne potpore ili prisilnih mjera, ili jeftinim subvencioniranim unosima, kreditima, potporama primanjima, potporama cijenama proizvodâ, shemama stabilizacije cijenâ ili agrarnom reformom (Byres 2003: 69–73). U Africi, gdje je poljoprivreda procijenjena kao slabo kompetitivna, slučajevi uspjeha ovisili su o različitim oblicima državne intervencije, bilo u marketingu i distribuciji materijala, bilo u istraživanju i javnoj infrastrukturi navodnjavanja. Kapitalističko ratarstvo u povijesti je ovisilo o raznim načinima izravne i neizravne državne potpore, raznim državnim subvencioniranjima i pritiscima države, i u kolonijalnim ekonomijama s kapitalističkim ratrstvom i u državama s različitim agrarnim strukturama (Byres 2003).

U isto vrijeme, većina primjera uspješne industrijalizacije utemeljena je na izdašnim priljevima uvoza hrane, često financiranima iz priljeva stranog kapitala, zajedno s dugoročnim strukturnim promjenama (Sender i Smith 1984). Prema tome, ideja da se neoliberalnom programu može suprotstaviti naginjanjem romantičnim konceptima nezavisnosti i suvereniteta nad hranom ili dobronamjerne države naklonjene siromašnim seljacima naivna je i politički kratkovidna.

ZAKLJUČAK

Poljoprivreda je riskantan posao, pogotovo u zemljama u razvoju s nesofisticiranom tehnologijom i ranjivošću pred lošim vremenskim prilikama, epidemijama i lošom ruralnom infrastrukturom. Zbog visokih rizika povezanih s potencijalnim dobicima pod ovim uvjetima, seljake-ratare konvencionalno se smatra nesklonima riziku. Dopuštajući tržišnim silama da djeluju pod ovim stvarnim uvjetima, skupa s promjenjivim cijenama i uvozom ispod tržišne cijene, mnogi seljaci ratari i (kvazi-)bezemljaši mogli bi biti osuđeni na trajno stanje ranjivosti i neizvjesnosti. S vremenom bi se velik dio seljakâ-ratarâ mogao prestati baviti ratarstvom, a njihovi uvjeti rada postati još nesigurniji. Tako ekspanzija poljoprivredne proizvodnje, kao i ulaganje u tehnološka poboljšanja i primjenu novih tehnika bez izravnih poticaja države ili neke druge legitimne agencije, ostaju puke želje.

Ako je poboljšanje “pristupa tržištu” automatski interpretirano kao liberalizacija poljoprivrednih tržištâ, odnosno izlaganje ratarâ na Sjeveru i Jugu neizvjesnosti i nepostojanosti međunarodnih tržišta ili odlukama divovskih maloprodajnih agrokompanija što kontroliraju razne slojeve proizvodnog lanca, treba očekivati otpor obiju sastavnica poljoprivrednih procesa, tj. malih ratara sa Sjevera i ratara što izvoze hranu s Juga. Na kraju, ostaju nam oblici “pristupa tržištu” i preferencijalni sporazumi sklopljeni unutar reguliranih okvira koji ciljaju na zaštitu interesa pojedinih biračkih tijela u bogatim i siromašnim zemljama. To je realna politika. Naizmjenice bi vlade zemalja u razvoju trebale ponovno imati pravo zaštititi svoje ratare i primijeniti selektivne politike (na domaće cijene i uvoze) da bi povisile kompetitivnost svojih ruralnih sektora, i to bez kažnjavanja kupaca hrane i u ruralnim i u urbanim područjima. Ovo pokazuje važnost zaštitnih i selektivnih politika za održivo ratarstvo i druge forme poljoprivrednog razvoja. One bi trebale maksimizirati razvojni potencijal zemalja i omogućiti relativnu stabilnost zarada za poljoprivrednike i njihove radnike i u razvijenim zemljama i u onima u razvoju. Ovo je osobito važno u potonjima, koje disproporcionalno nose teret loše osmišljenih neoliberalnih poljoprivrednih eksperimenata.

Carlos Oya
S engleskog prevela Dijana Ćurković


[1] Osim promicanja mikro-financijskih programa pod vodstvom NGO-â, „alternativni“ mehanizmi za ruralne kredite uopće se ne nude, čime se pojačava kreditni pritisak reformi paradržavnih agencija.

[2] EU obično troši 40 milijardi eura godišnje na poljoprivredne potpore i potpore dohotka, što obuhvaća velik dio budžeta EU. Reforme CAP-a bit će blage i ciljat će na neke od najvećih ratarskih poduzeća, najviše u Ujedinjenom Kraljevstvu (Berthelot 2001). U svibnju 2002. predsjednik Bush najavio je paket potporâ od 190 milijardi američkih dolara za sljedeće desetljeće (BBC, 13. svibnja 2002). Svi ovi noviji razvoji najavljuju malo promjena u protekcionističkom stavu članica EU i SAD-a, unatoč retorici slobodnog tržišta korištenoj u pregovorima s WTO-om.

___________
LITERATURA

Bates, R. (1981) Markets and States in Tropical Africa: The Political Basis of Agricultural Policies.
Berkeley: University of California Press.
Berthelot, J. (2001) “The Reform of the European Union”s Farm Policy”, Le Monde Diplomatique, April.
Bryceson, D. (1999) “Sub-Saharan Africa Betwixt and Between: Rural Livelihood Practices and
Policies”, ASC Working Paper 43/1999, Leiden: African Studies Centre.
Byres, T. (2003) “Paths of Capitalist Agrarian Transition in the Past and in the Contemporary World”,
u: V.K. Ramachandran i M. Swaminathan (ur.) Agrarian Studies: Essays on Agrarian Relations
in Less-Developed Countries. London: Zed Books.
Dyer, G. (2000) “Output per Hectare and Size of Holding: A Critique of Berry and Cline on the Inverse
Relationship”, Working Paper 101, Department of Economics, SOAS, University of London.
El-Ghonemy, R. (2003) “The Land Market Approach to Rural Development”, u: V.K. Ramachandran
i M. Swaminathan (ur.) Agrarian Studies: Essays on Agrarian Relations in Less-Developed
Countries. London: Zed Books.
Gibbon P., Havnevik, K.J. and Hermele, K. (1993) A Blighted Harvest: The World Bank and African
Agriculture in the Eighties. London: James Currey.
Kay, C. (2002) “Chile”s Neoliberal Agrarian Transformation and the Peasantry”, Journal of Agrarian
Change 2 (4): 464–501.
Kherallah, M., Delgado, C., Gabre-Madhin, E., Minot, N. i Johnson, M. (2002) Reforming
Agricultural Markets in Africa. Baltimore: Johns Hopkins University Press.
Oya, C. (2001) “Large- and Middle-Scale Farmers in the Groundnut Sector in Senegal in the Context
of Liberalisation and Structural Adjustment”, Journal of Agrarian Change 1 (1): 123–62.
Ponte, S. (2002) Farmers and Traders in Tanzania. James Currey: London.
Sender, J. i Smith, S. (1984) “What is Right with the Berg Report and What”s Left of its Critics?”,
IDS Discussion Paper 192, University of Sussex.
Schiff, M. i Valdés, A. (1992) The Political Economy of Agricultural Pricing Policy, vol. 4:
A Synthesis of the Economics in Developing Countries. London: Johns Hopkins University Press.
Schiff, M. i Valdés, A. (1998) Agriculture and the Macroeconomy. Policy Research Working Paper
no. 1967. Washington, D.C.: World Bank.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve