Gian Carlo Delgado-Ramos i Ivan Saxe-Fernández: Svjetska banka i privatizacija javnog obrazovanja – meksička perspektiva

U ovome tekstu o Svjetskoj banci i privatizaciji javnog obrazovanja koja mete sve pred sobom, objavljenom u “Journal for Critical Education Policy Studies” u ožujku 2005. godine, Gian Carla Delgado-Ramosa i Ivana Saxe-Fernándeza bave se naizgled neizbježnom komercijalizacijom obrazovanja na primjeru Meksika, ali i drugih latinoameričkih zemalja. Danas su sveučilišta sve više pod uzdom korporacija te i sama postaju korporacije, dok tržište kroji studentske kvote i studijske programe. Studentski se otpor naziva “divljačkim”, no ono što je zapravo “divljačko” je potkopavanje obrazovnog sustava diljem svijeta.


O Svjetskoj banci (SB-u)

Na inicijativu Washingtona, sredinom 1944. održana je konferencija u Bretton Woodsu u New Hampshireu na kojoj se trebao odrediti “novi ekonomski poredak” SAD-a, koji bi “mogao održati nacionalnu ekonomiju u pogonu tako da svijet šokiran ratom bude obnovljen, a sustav SAD-a pošteđen potencijalno fatalnog šoka poput depresije 1930-tih”.[1] Za rješavanje ovih pitanja na sastanku su osnovane dvije nove organizacije: Međunarodna banka za obnovu i razvitak (IBDR ili Svjetska banka) i Međunarodni monetarni fond (MMF). Budući da je SAD u to vrijeme kontrolirao dvije trećine svjetskog zlata, naravno da je Rooseveltova administracija inzistirala na tome da poslijeratni ekonomski sustav bude zasnovan na zlatu i američkom dolaru. Dakle, obje su institucije bile zamišljene, kao što ističu povjesničari Gabriel i Joyce Kolko, ne samo da bi provodile bezinteresna načela “nego da bi održavale američku kontrolu nad svjetskim monetarnim zlatom i njegovom sposobnošću da u budućnosti proizvode velik dio svjetskog kapitala. IBRD bio je osmišljen tako da osigurava državni okvir za buduće privatne investicije, većina kojih će biti američke.”[2]

Sjedinjene Države dominirale su Svjetskom bankom i MMF-om i ove je institucije, kao i snažan dolar, Roosevelt upotrijebio prvenstveno “da natjera Britansko Carstvo da se otvori američkim dobrima i ulaganjima”[3], i ubrzo nakon toga, kao moćna oruđa da isto napravi i s ostatkom svijeta. Prema Deanu Achesonu, koji je bio prisutan kad se stvarala ova nova arhitektura međunarodne ekonomije[4], cilj je bio stvoriti ne samo međunarodno tržište kojim bi dominirala Amerika, već i tržište koje ne bi zahtijevalo pretjerano uplitanje države ili visoke tarife. Sporazum GATT – kasnije o Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji (WTO), bio je ključan za ove ciljeve[5]. Stoga se u ovom radu Svjetska banka i MMF promatraju kao državni i klasni instrumenti privatnih interesa SAD-a, a ne kao “međunarodne financijske institucije” ili “multilateralni instrumenti”, kako ih je Roosevelt, ne bez sarkazma, volio i htio označiti. Bili su to ključni alati “Pax Americane”. Sjedinjene Države do danas su zadržale odlučujući postotak glasova u Grupi Svjetske banke, koja uključuje mnoštvo institucija nastalih nakon 1944.[6]

Trenutno SAD ima 16,39% glasova unutar IBDR-a i 23,68% u IFC-u (Međunarodnoj financijskoj korporaciji), odjelu Svjetske banke zaduženom za promicanje privatnih ulaganja širom svijeta. Kako je potrebno 80% glasova da bi se odobrio bilo koji prijedlog u okviru Svjetske banke, SAD može “neutralizirati” svaku odluku koja bi ugrožavala njegove interese, što je zapravo jednako pravu veta. Sličnu poziciju ima i u MMF-u, gdje kontrolira 14,17% glasova, a 85% glasova je potrebno za ratifikaciju svake odluke.

Naravno, kao što je istaknuo bivši američki ministar financija Henry Morgenthaou, uz potporu SB-a “…međunarodnu trgovinu i međunarodna ulaganja mogu provoditi biznismeni po principima biznisa.”[7] Morgenthau pritom dakako govori o američkim i drugim poduzetnicima “Sjevera”.

Ovo lijepo ilustrira modus operandi IFC-a, koji funkcionira organiziranjem “klastera” ili radnih grupa (od kojih mnoge imaju i “podklastere”), te tako potiče svoje međunarodne privatne “partnere” da se aktivno uključe u posao privatizacije i predavanja u strane ruke glavnih – i strateških – dobara zemlje domaćina.

Na primjer, među partnerima IFC-ova “Klastera za “vodu i sanitarije” mogu se naći multinacionalne kompanije kao Vivendi, Ondeo (Suez) i Thames Water. Poduzeća i državne institucije u “Klasteru za prirodne resurse” uključuju, između ostalih, i Conservation International, SAD-ovu Agenciju za međunarodni razvoj (USAID), Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i Interameričku banku za razvoj (IBD). Klaster “Globalno partnerstvo za razvoj mladih” okuplja: American Express, Cisco Systems, Kellogg Company, Microsoft, Nike i USAID. Ovim su mehanizmom i ostale “radne grupe” na isti način povezane s “odabranim” multinacionalnim kompanijama, većinom američkim tvrtkama.

Svjetska banka i komercijalizacija visokog obrazovanja

Komercijalizacija visokog obrazovanja u osnovi se provodi kao dio “washingtonskog konsenzusa”, koji među svoje preporuke uključuje i privatizaciju javnih sveučilišta.[8] Prema Santosu, ovdje se radi o dvofaznom procesu. Prva faza trajala je od 1980. do 1990. i cilj joj je bio širenje i konsolidacija nacionalnog tržišta visokog obrazovanja. Jednom kad se razvilo “nacionalno tržište”, u drugoj fazi, od 1990. nadalje, poticalo se stvaranje “transnacionalnog” tržišta visokog obrazovanja, pod Svjetskom trgovinskom organizacijom, kojom su dominirale Europa i SAD, i naravno, pod Svjetskom bankom. U tom kontekstu, visoko se obrazovanje definira i tretira isključivo kao trgovinska operacija.[9]

Do 1998., kada je “druga faza” već uzela maha, SB je objavila izvješće “Financiranje i administracija superiornog obrazovanja”, u kojem je iznesen plan za obrazovnu “reformu”[10]. Namjeravajući prilagoditi obrazovni sustav “sadašnjim i budućim potrebama”, Banka je slijedila prijedlog Fransa van Vughta[11], tadašnjeg rektora Sveučilišta Twente u Nizozemskoj[12], koji je držao da je ” …program reforme u 90-ima, a gotovo sigurno i u sljedećem stoljeću, usmjeren na tržište, a ne na javno vlasništvo ili državno planiranje i regulaciju.[13] Najvažniji programi SB-a za visoko obrazovanje prema izviješću su privatizacija, deregulacija i “tržišna orijentacija”.

Bez obzira na dugu povijest europskog sveučilišta kao središta humanističke i znanstvene proizvodnje znanja, ali i kao ključne javne ustanove, za SB su obrazovanje, znanost i tehnologija tek roba, te stoga moraju biti organizirane i upravljane “tržišnim” mehanizmima i rješenjima. Ovo znači da se obrazovanje određuje ograničenošću ponude i dostupno je za određenu cijenu.
Sa strane potražnje, financiranje visokog obrazovanja dobija osebujne konotacije. To je povezano, riječima Banke, s činjenicom da “…kad država prebacuje troškove na studente, mora uvesti paralelni sustav financijske potpore”.[14] Stoga Izvješće predlaže sljedeće korake[15]:
    1. Značajno povećanje troškova upisa.
    2. Naplaćivanje pune cijene smještaja i prehrane.
    3. Uvođenje mehanizama za istraživanje imovinskog stanja studenata koji se prijavljuju za stipendije i zajmove.
    4. Zajmovi za studente temelje se na tržišnim stopama.
    5. Poboljšanje povrata studentskih kredita unajmljivanjem privatnih tvrtki.
    6. Uvođenje naknade za diplomu svim studentima.
    7. Promicanje filantropije kao izvora sredstava za sveučilišta ili stipendija za studente.
    8. Poboljšanje kvalitete obrazovanja uvođenjem obuke o poduzetništvu.Prodaja rezultata istraživačkih projekata, tečajeva i svih sveučilišnih usluga putem ugovora o koncesiji (multiple service agreements) ili subvencija.
    9. Povećanje broja privatnih institucija uz stalno sužavanje javnog obrazovanja.


Komentirajući ove smjernice, Svjetska banka navodi da bi “…velik dio onog što možda izgleda kao plan neoliberalnog ekonomista prije mogao biti oportunizam nego ideologija. Uza sve lakše izbjegavanje porezâ koje je i inače teško prikupiti i mnoštvo sukobljenih javnih potreba koje snažno pritišću sve zemlje, oslanjanje na školarine, participacije i oslobođeno poduzetništvo fakulteta možda su jedina alternativa paralizirajućim mjerama štednje.”[16]

U Meksiku je “oslobađanje poduzetničkog potencijala” obrazovanja o kojem govori SB “jako dobro” razumjela lokalna i moćna elita. Od devedesetih je, preko svojih zastupnika i senatora, privatni sektor donio na dnevni red nove zakone koji pozivaju na otvaranje obrazovanja i javnog zdravstva ulaganjima privatnog sektora putem “ugovorâ o uslugama” (service-rendering agreements, vidi dolje); operativna shema slična je ugovorima koje je Svjetska banka sponzorirala u meksičkim javnim naftnim i elektro-kompanijama, što je dovelo do de facto privatizacije sektora.[17]

SB i njeni menadžeri na terenu tvrde da je potrebno smanjiti sve “neproduktivne” rashode (u koje se ubraja javni proračun za obrazovanje), tako da novac može biti potrošen na druge javne potrebe kao što su zdravstvo, sigurnost i infrastruktura. Ovaj argument nestaje kad se uvidi da je veći dio javnog sektora, uključujući i sve gore spomenuto, privatiziran temeljem sličnih argumenta. Izjave SB koje se tiču socijalnih pitanja “Globalnog Juga” puki su sofizmi, uzme li se u obzir da uključuju operativne proračunske recepte koji drastično ograničavaju socijalne prioritete.

Privatizacija javnih dobara koju potiče Svjetska banka, i “zdrav razum” temeljen na velikim i skupim “kampanjama za odnose s javnošću” (koje obično financira SB kroz “zajmove javnom sektoru”), predstavljena je javnosti kao jedina alternativa za trenutne gospodarske nevolje. U stvarnosti ovo odgovara interesu privatnog sektora da opustoši državnu riznicu jačanjem onog što je ispravno i opširno opisano kao ključno obilježje ovog procesa: “privatizacije profita i socijalizacije troškova”. Primjerice, ceste su u Meksiku privatizirane, dovedene do bankrota od strane jedne ili nekoliko multinacionalnih i lokalnih tvrtki ili poduzetnika, pa dvaput vraćene javnom sektoru (“spašene”). Nakon ogromnih javnih ulaganja, sada su ponovo u procesu “re-privatizacije”. Ovim su mehanizmom milijarde dolara prebačene privatnom sektoru. To je sponzorirano paketom programa i zajmova SB-a nazvanim “Modernizacijom meksičkog cestovnog sustava.” U ovom trenutku 70 centi od svakog pesosa uplaćenog za cestarinu odlazi na plaćanje onoga što je službeno poznato kao “rescate carretero” (“spas cestâ”).

Ali ovo je samo vrh sante leda, jer je cijeli program privatizacije obilježen ovakvim slučajevima u gotovo svakom sektoru gospodarstva koji se “modernizira”: privatizacija meksičkog bankarskog sustava primjer je financijske katastrofe masovnih razmjera. Konzervativna procjena troškova u posljednjih deset godina iznosi stotine milijardi dolara. Uzorak se ponavlja i u zračnim lukama, šećeranama, morskim lukama, željeznicama, prehrambenim kompanijama, itd. Međutim, velik dio tih shema koristio je međunarodnim bankarima – poput City Groupa – i lako uočljivim multinacionalnim korporacijama sa “Sjevera” koje djeluju na “Globalnom Jugu” pod okriljem državnih instrumenata svojih domovina, kao što su Svjetska banka, IFC i ostali vojno-diplomatski i sigurnosni aranžmani.

Obrazovni sustav u cjelini uguran je u ovu shemu. Predstavljena javnosti kao ogroman napor uložen u “obrazovne reforme”, njegova privatizacija potiče se kroz strogo uvjetovane kredite SB-a ministarstvu obrazovanja, sveučilištima i jedinicama za istraživanje i razvoj, primjerice Nacionalnom vijeću za znanost i tehnologiju (CONACYT). Poticanjem “poduzetničkog duha” u obrazovnim institucijama (na svim razinama: u osnovim i srednjim školama i u visokom obrazovanju), Banka zapravo podriva moć oskudice koju akademija i znanstvenici još uvijek koriste pri definiranju studijskih programa i planova za razvoj znanosti i tehnologije. Budući da prema shvaćanju Banke “tržište” (tj. privatni sektor) treba “odlučivati” o ovim pitanjima, dolazi do rastućeg jaza između problema koji muče populaciju u cjelini i nacionalnih istraživanja i planova za razvoj. “Zdrav razum” SB-a zapravo je jezični kôd kojeg treba dešifrirati kako bi se otkrili akteri i glavni korisnici programa privatizacije. Kao što ističe James Petras, “tržište” je ekonomska analitička kategorija. Ono ne “zahtijeva,” ne “odlučuje” niti “nagoni”. Suočavamo se zapravo s antropomorfnim izobličavanjem gospodarskih procesa. Izvršni direktori i donositelji odluka unutar tijelâ poput SB-a ili MMF-a jesu ti koji “zahtjevaju”, “odlučuju” i “nagone”. Ne “tržište”.[18]

Petrasove primjedbe pomažu u razumijevanju punog značenja kodificiranih fraza SB-a poput tvrdnje da “…veće oslanjanje na znakove tržišta dovodi do pomaka u načinu odlučivanja ne samo od vlade, nego i visokih učilišta, a osobito nastavnika, do konzumenata ili klijenata, bili oni studenti, tvrtke ili šira javnost.”[19] Ova se izjava mora smatrati glavnim motom kampanje SB-a za komercijalizaciju visokog obrazovanja pod argumentom “stremljenja kvaliteti i učinkovitosti”. To je također snažan udar na ono što ona naziva “izomorfnom reprodukcijom” klasičnog sveučilišta “temeljenog na slobodnom istraživanju i nastavi”, te na ono što smatra “pretjeranom moći nastavničkog tijela”.

Podaci koje je prikupio Santos ukazuju da svjetska potrošnja na obrazovanje iznosi oko dvije bilijarde dolara, što je više od globalne prodaje automobila. Prema analitičarima Merril Lyncha koje citira Santos, kapitalni rast u obrazovanju već je neko vrijeme eksponencijalan, s jednom od najviših stopa zarada na tržištu: £1.000 uloženih 1996. generiralo je £3.405 četiri godine kasnije. Vrijednost je povećana za240%, dok je u istom razdoblju londonska burza obračunavala stopu povrata od 65%.[20] Ostali podaci iz 2004. pokazuju da sadašnje komercijalizirano obrazovanje, i nepotpuno kakvo jest, već stvara oko 365 milijardi dolara profita u cijelom svijetu.[21] To je odista unosan posao koji bi se mogao uvelike proširiti, ako se visoko obrazovanje i formalno definira i tretira kao “roba” pod Općim sporazumom o trgovini i uslugama (GATS) Svjetske trgovinske organizacije (WTO).[22]

Takav proces komercijalizacije pod GATS-ovim zahtjevima za ”izbjegavanje diskriminacije stranih multinacionalnih kompanija pri ulasku na tržište usluga”, detaljno pojašnjava Rikowski, može se postići kroz četiri oblika opskrbe uslugama. To su: 1) opskrba “preko granica” (kao i internetske obrazovne usluge ili internetska sveučilišta, već u ogromnom porastu), 2) opskrba “potrošnjom u inozemstvu”, gdje potrošač putuje po uslugu (u uskoj vezi s procesom odljeva mozgova), 3) “komercijalna prisutnost”, gdje se pružatelj usluga na stranom tržištu pojavljuje kao pravna osoba u obliku podružnice ili ogranka (npr. Sveučilište u Floridi, , Panama), i 4) “prisutnost fizičkih osoba” iz inozemstva, što znači da podružnice mogu zapošljavati osobe iz matičnih zemalja.[23] U ovom je kontekstu važno naglasiti da se svaki spor može riješiti isključivo kroz WTO-ov Postupak rješavanja sporova (Dispute Settlement Process) u nadležnosti sudova u kojima je dozvoljeno sudjelovanje isključivo država članica, bez mogućnosti žalbe vanjskim tijelima.[24]

Do sada su SAD, Novi Zeland i Australija bili najveći zagovorinici “koristi” GATS-a jer su, kako ističe Santos, upravo ove zemlje predvodnice u izvozu obrazovnih usluga. Europska je unija, naprotiv, “liberalizirala” sektor obrazovanja s nekim ograničenjima kako bi se prvo pripremila, a zatim i natjecala na svjetskom tržištu. To je politika usmjerena jačanju unutarnjeg tržišta obrazovanja, kao i homogenizaciji i standardizaciji opće obrazovne politike koja prethodi “liberalizaciji” u tom sektoru. Za upletene su poslovne interese , barem kratkoročno, dobitna karta bilateralni i multilateralni sporazumi o liberalizaciji i privatizaciji obrazovanja.[25]

SB inzistira na potrebi za “velikom produktivnošću” pri postizanju kvalitete i učinkovitosti visokog obrazovanja, te dodaje da “…glavni problemi produktivnosti visokog obrazovanja ne leže toliko u pretjeranim troškovima, koliko u nedostatnom učenju.”[26] Stoga je sljedeći korak, prema Banci, redefinicija parametara za procjenu sveučilišnih proračuna na temelju komercijalno dokazivog uspjeha.”[27] Ona podrazumijeva mjerenja na temelju standardiziranih pokazatelja odabranih po kriterijima koji su od interesa “tržištu”, odnosno, kriterijima utemeljenima prvenstveno na zahtjevima i interesima domaćih i stranih poduzetnika.

U konkretnom slučaju, Svjetska banka navodi da “među meksičkim sveučilištima postoji spoznaja da redovne vladine subvencije neće rasti. Dakle, privatni će sektor biti izvor potrebnih dodatnih prihoda, a uključivat će i nastavnike i studente. Neki odjeli počinju generirati vlastite prihode prodajom uslugâ, specijaliziranim tečajevima itd. Čak i u disciplinama gdje je ovo nekad bilo nezamislivo, danas se događa zbog imitacije.”[28]

Na sličan način strategija SB-a za Meksiko (Country Assistance Strategy 2002–2006) potiče “novu obrazovnu kulturu” u kojoj će se “…roditeljski nadzor i sudjelovanje morati preusmjeriti sa samog procesa na stvarne rezultate koji se ogledaju u objavljenim rezultatima učenika na standardiziranim nacionalnim testovima.”[29] Sve ukazuje na to da SB-u sadržaj nastavnog procesa ni obrazovanje novih generacija više nisu važni.

Početkom 2004. meksička je vlada po receptima i uputama SB-a objavila svoju namjeru da sva nova izdvajanja za javna sveučilišta uvjetuje primjenom standardiziranih ispita. Ovaj način podjele novih sredstava za financiranje učinkovitosti i kvalitete meksičkih sveučilišta, ustvrdila je vlada, koristit će privatnom sektoru. Treba pojasniti da zapravo nije riječ ni o kakvom stvarnom povećanju javnih izdataka za visoko obrazovanje, nego njihovom zamrzavanju i potencijalom smanjenju, pri čemu bi ih nadomjestili strogo ”uvjetovani” privatni krediti, donacije i drugi aranžmani ove vrste. Također, ostatak javnog proračuna prenamijenit će se jer je, kao što je naznačila SB, “…Meksička vlada voljna povećati financiranje na strani potražnje, tj. financiranje studenata umjesto institucijâ, radi povećanja pristupa visokom obrazovanju.”[30]

Ironično, dok se ekonomska kriza pogoršava i nezaposlenost najbrže raste među mladima, a plaće se smanjuju do kritične točke, tendencija privatizacije visokog obrazovanja drastično smanjuje ukupni broj upisanih, a javne opcije postaju “ograničene” opcije. Ovo je recept za klasni sukob. Uvođenjem privatnih ustanova kao alternativâ, visoko obrazovanje pretvoreno je u robu koju si može priuštiti viša i samo djelomično i srednja klasa. Ova klasna slika nužna je za svaku objektivnu procjenu “standardiziranog sustava vrednovanja” kojeg sad zagovaraju Svjetska banka i lokalne vlasti, što vidljivo odgovara potrebi kapitala da rangira radnu snagu prema iznosu koji je klijent (učenik, student) “spreman” platiti.

U izvanrednoj izjavi o “popratnim pojavama” svog plana, SB priznaje da u Latinskoj Americi “…statistike pokazuju da se udio studenata na privatnim institucijama više nego udvostručio u posljednjih 15 godina. Ipak, istovremeno udio obrazovanih na nacionalnoj razini opada zabrinjavajućom brzinom.”[31] Ovo je slučaj ili institucionalizirane shizofrenije ili sve upečatljivijeg cinizma, uzme li se u obzir da je 2004. Kuba, jedina zemlja Latinske Amerike izvan SB-ovog programa modernizacije, bila na samom vrhu obrazovnih postignuća u regiji (mjereno prema godinama školovanja stanovništva), s prosjekom od 11 godina općenarodnog obrazovanja, što je ogromna razlika u usporedbi s otprilike 7 godina u Kolumbiji, 8,5 godina u Čileu, 7,3 godina u Meksiku, 9 godina u Argentini; ili 6,1 u Brazilu (razni izvori).[32]

U slučaju Meksika, osamdesetih je osnovno i srednje obrazovanje uglavnom bilo javno, prema podacima OECD-a, a do 1999. postotak učenika koji pohađaju privatne ustanove bio je 7,4% u osnovnom (prvih šest godina školovanja), 13,4% u “nižem srednjem” (od sedme do devete godine) i 21,4% u srednjem obrazovanju (od desete do dvanaeste godine školovanja).

Ovaj trend privatizacije javnog obrazovanja, zajedno s nedavnim naglaskom na tehničkom usmjeravanju srednjeg i visokog obrazovanja (u osnovi se radi o osposobljavanju kvalificirane radne snage), može se bolje razumjeti u kontekstu svjetskih trendova i promjena uočenih promatranjem radne snage i transfera radnikâ s Juga na Sjever i obratno.

Obrazovanje svjetske radne snage

Slika 1 prikazuje opću procjenu sastava radne snage i tendencije k transferu između Sjevera ili državâ kapitalističke središnjice (prikazano na lijevom bloku) i Juga ili državâ kapitalističke periferije (prikazano u desnom bloku). Klasifikacija segmenata radne snage ne odnosi se samo na “godine školovanja”, pa može biti problematična kad, između ostalog, uzima u obzir i pojedince sa samo jednom godinom školovanja na svakoj razini. Usprkos tome i u ovom prikazu uzimamo u obzir godine školovanja, dijelom zato što se nacionalni i međunarodni podaci tako obrađuju pa se i segmenti zaposlenih navode – i imenuju – prema vrsti i sadržaju obrazovanja kao funkcije stručne spreme radne snage. Primjerice, razlika u godinama koje svaka zemlja računa za primarnu, sekundarnu i tercijarnu razinu obrazovanja nedavno je omogućila Kini da smanjenjem godinâ trajanja osnovnog obrazovanja dosegne UN-ov Milenijski cilj “univerzalizacije osnovnog obrazovanja” (Konferencija pod pokroviteljstvom UN-a i SB u Jomtienu, Tajland, 1990).[33]

Imajući sve to na umu, iz Slike 1 može se zaključiti da je broj nepismenih (označeni kao N) ili onih bez ikakvog školovanja gotovo nula na Sjeveru, ali znatan na Jugu – pa obuhvaća gotovo polovicu stanovništva nekih regijâ. Na primjer, meksički nacionalni prosjek nepismenosti je oko 11% stanovništva[34], no u južnim dijelovima zemlje, poput Chiapasa i Guerrera, stopa nepismenosti iznosi i 50%, osobito među autohtonim stanovništvom.[35] U drugim latinoameričkim zemljama postotak je još veći, pa je tako u Brazilu 21,2%, a u Kolumbiji 19,8%.[36] Ukupan broj nepismenih stanovnika u Latinskoj Americi i na Karibima iznosi oko 39 milijuna.[37]

Sličan odnos Sjevera i Juga vidljiv je i u segmentu “nekvalificirani” (NK) gdje je smješteno osnovno obrazovanje (ova kategorija uključuje populaciju koja je završila od jedne do šest godina školovanja).[38] U Meksiku se 2000. u ovaj segment ubrajalo između 37,8% i 47,3% stanovništva, ovisno o izvoru.[39] U drugim zemljama Latinske Amerike postotak je oko polovine stanovništva ili čak i više: 49,6% u Argentini, 56% u Brazilu, 42% u Čileu te 19,8% u Kolumbiji.[40]


Slika 1
Izvor: Delgado-Ramos, Gian Carlo i Saxe-Fernandez, John. Imperialism and World Bank. Popular. Španjolska, 2004.

Kvalificirani treće klase (K3) završili su obrazovanje u razini tehničke srednje škole (niže srednje obrazovanje ili između sedme i devete godine školovanja). Ponovo, na Sjeveru je to manjinska skupina, dok je na Jugu treća po brojnosti, odmah nakon nekvalificiranih i nepismenih.

U Meksiku grupa K3 ubraja 24,4% ukupnog stanovništva, ili 19,1% ako se uključe samo oni s tri godine srednjeg školovanja.[41]

Kvalificirani radnici druge klase (K2) jesu oni koji su zaršili više razrede srednje škole (od desete do dvanaeste godine školovanja). Bilo da su tehničkog, znanstvenog ili humanističkog smjera, ovo su značajne i važne grupe zbog njihove brojnosti u objema regijama (i na Sjeveru i na Jugu). One popunjaju većinu “tehničkih” zanimanja i Sjevera i Juga. Ovdje postoji razlika između Sjevera i Juga. Na Jugu, oni koji su se obrazovali u privatnim ustanovama zaposleni su kao neka vrsta prvoklasnog segmenta (K1) radne snage. To nije tako s istom skupinom na Sjeveru. Na Sjeveru, ovaj segment (tehničari “prve klase”) uglavnom popunjavaju osobe s titulama bakalaureata tehničkog usmjerenja, ili, na vrhu ove skupine te u manjem broju, magisterija tehničkog usmjerenja. Postotak je teško odrediti, jer grupa nije definirana brojem godina školovanja, nego “vrstom” obrazovanja. U Meksiku je postotak stanovništva s najmanje jednom godinom “višeg srednjoškolskog obrazovanja” 16,8%.[42] Ako se segmenti K2 i K3 dodaju kako bismo dobili ono što je opće poznato kao “sekundarna razina obrazovanja” postotak za Meksiko je između 29% i 41,2%, ovisno o podacima.[43] U drugim zemljama Latinske Amerike, na primjer, K2 i K3 ubrajaju 13,5% ukupnog stanovništva u Brazilu; 36% u Čileu i 21,4% u Kolumbiji.[44]

Znanstvenici druge klase (Z2) oni su ne-tehnički prvostupnici, magistri ili doktori koji većinom obavljaju osnovne znanstvene djelatnosti i tehnološka istraživanja. Ovo je najmanja skupina nakon znanstvenika prve klase (Z1), ili onih koji su uključeni u razvoj naprednih znanosti i visoke tehnologije. Valja napomenuti da su Z2 i Z1 na Sjeveru znatno veće skupine nego na periferiji, vjerojatno zato što su im resursi i poticaji dostupniji nego na Jugu.

Još jednom je postotke teško utvrditi, jer su različite kategorije definirane prema vrsti i kvaliteti obrazovanja, a ne prema broju godina školovanja. Ipak, u Meksiku, ako u Z2 kategoriju uključimo prvostupničko (preddiplomsko) obrazovanje (najmanje godinu dana) i dodamo Z1 istoj skupini poznatoj kao “tercijarno obrazovani”, postotak ukupnog stanovništva iznosi samo 11%.[45] U drugim zemljama Latinske Amerike ovaj je postotak 8,4% u Brazilu, 15,8% u Čileu i 9,9% u Kolumbiji. Svi se ti brojevi smanjuju kada pogledamo postotak stanovništva s titulom prvostupnika. U Meksiku ovo uključuje samo oko 7% populacije. Oni s magisterijem, doktoratom ili višim stupnjevima obrazovanja predstavljaju manje od 2,5% stanovništva zemlje.

U urbanim zemljama, tendencija je da se poveća skupina K1 na račun svih nižih u hijerarhiji, pri čemu se otvara mogućnost za malo povećanje grupa koje su iznad nje. (To nije nužno tako zbog, među ostalim, proširene privatizacije sektora.) Na Jugu, u ”perifernim” zemljama, tendencija je proširiti K3 blok (i, u mnogo manjoj mjeri, K2), a posebno zato da bi se zadovoljila potražnja za tehničarima sposobnima da opslužuju, održavaju i popravljaju strojeve koje Sjever donosi na Jug, prodajom tehnologije ili preko maquila, tvornicâ u zemljama periferije koje dobivaju dijelove sa Sjevera, sastavljaju ih i zatim gotove proizvode vraćaju na Sjever, otkud kreću u prodaju.

Ovo je jedna od legendarnih “komparativnih prednosti”, za koje neke od dobro pozicioniranih “ličnosti” u društvenim znanostima tvrde da ih periferije trebaju iskoristiti. Donje bi grupe mogle biti malo smanjene, u mjeri u kojoj to zahtijeva potreba za K2 i K3. Znanstvenici prve klase, Z1 skupina, a i vrlo malo njih iz druge klase (Z2 skupina) periferije nastavit će se financijski privlačiti u države kapitalističkog centra (u obliku odljeva mozgova), naročito ako potraje situacija u kojoj se resursi za njihovo obrazovanje smanjuju ili privatiziraju.

Na primjer, u Meksiku je CONACYT za gotovo dvije trećine smanjio broj stipendija za diplomski studij u inozemstvu, te je otkazao formalne mehanizme za povratak znanstvenikâ koji ih koriste u domovinu. Ovo se dogodilo u trenutku kada je predsjednik te institucije ponosno objavio da se fenomen odljeva mozgova ne smije gledati kao takav, nego kao “prirodni izvoz” “meksičkih ambasadora”.[46] Ova se linija “razmišljanja”, čini se, podudara s osnovnim stavom i ciljevima vlade kojom predsjedava bivši izvršni direktor Coca-Cole. No, važno je shvatiti da odljev mozgova sa sobom povlači značajne troškove Globalnog Juga, jer su ove zemlje platile obrazovanje ovih “ambasadora” i jer to izravno utječe, na najnegativniji mogući način, na kapacitete Juga za razvoj vlastitih znanstvenih, tehnoloških i razvojnih planova i programa. Ali, što je najvažnije, gubitak mozgova također podrazumijeva relativnu eliminaciju visokokvalificiranih ljudi koji bi vodili društvo.[47]

Kad je riječ o “odljevu mozgova”, brojke govore same za sebe. U posljednjih 40 godina Latinska Amerika “izvezla” je u Sjevernu 1,1 milijun znanstvenika i istraživača, u prosjeku 27.500 stručnjaka godišnje. Direktni ekonomski trošak za obrazovanje ove visoko obučene radne snage procjenjuje se na najmanje 30 milijardi dolara.[48] Međutim, ova procjena vjerojatno ne uključuje ukupnetroškove, jer radi se o svim vladinim ulaganjima u obrazovanje, koji uključuju aspekte od nastavne i istraživačke infrastrukture do režijskih i troškova hladnog pogona za svaku profesionalnu karijeru preseljenu na Sjever. A to znači, od vrtića do završenog magisterija ili doktorata. Taj trošak procijenjen je na 200 tisuća dolara po karijeri. Ako je ova procjena točna, izravni troškovi “odljeva mozgova” tijekom četiri desetljeća bili bi oko 200 milijardi američkih dolara. Nepotrebno je spomenuti – “kvalitativni gubici” ovakvog odljeva mozgova nemjerljivi su.

Gore spomenute “smjernice” nisu nastale unutar zidina nacionalnog ministarstva obrazovanja ni inistitucija za istraživanje i razvoj, već u SB-u. Treba uzeti u obzir da sva sredstva koja Conacyt dodjeljuje za stipendije u inozemstvu dolaze iz Nacional Financiera, povijesno važne razvojne institucije koja sada funkcionira kao “obračunski zavod” dobrog dijela strogo uvjetovanih kredita koje SB “dodjeljuje” Meksiku. Posljedica je da se za one koji se žele obrazovati na diplomskoj ili poslijediplomskoj razini nacionalni sustav znanosti i tehnologije stalno sužava, a mogućnosti za studij u inozemstvu umanjuju. Ovo će u najboljem slučaju rezultirati povećanjem K1 dijela stanovništva – zbog gubitka ljudi u kategorijama Z2 i Z1 koji se moraju natjecati ne samo sa svojim kolegama na Sjeveru, nego i u vlastitoj zemlji; kao posljedica relativne lakoće s kojom se velegradska radna snaga može kretati između metropole i periferije.

Nasuprot tome, zakonske mogućnosti radne snage periferije za odlazak na Sjever vrlo su ograničene i selektivne (uključujući mogućnosti za dvije znanstvene skupine, Z2 i Z1). Ovo je još jedan kontrast između onog što se događa u stvarnom svijetu i neoliberalne retorike o hitnosti i “neophodnosti” liberalizacije i deregulacije cjelokupne ekonomije.[49]

Poznato je da kad muškarci i žene s periferije migriraju na Sjever (ako ne umru pokušavajući) njihove usluge (uglavnom kategorije N i NK) bivaju kupljene na tržištu pod stigmom “nezakonitog rada” te zato obavljaju najgore poslove za najmanje novca. Ono što se time dobiva savršen je recept za njegovanje nerazvijenosti “liberalizacijom” trgovine i kapitala multinacionalnih korporacija i Svjetske banke, u kombinaciji sa snažnim trgovinskim protekcionizmom i subvencijama ključnih sektorâ, kao i visoko zaštićenim “tržištem” rada na Sjeveru. Slobodna pokretljivost radne snage onemogućila bi takve beneficije za kapital.

Ovo je prevrnuta socijalna država na globalnoj razini – nešto što je sve vrijeme očekivani rezultat primjene tzv. “neoliberalne politike”, koju je na Globalnom Jugu promovirao SB kroz svoje kredite, dugove i pregovore o novim kreditnim linijama. U tom je procesu ključna suradnja s onima na vlasti na Globalnom Jugu. Više nego “predsjednici” ili članovi vlade, oni su, kako ih je nazvao Rodrigo Carazo, predsjednik Kostarike, “menadžeri SB-a za pojedine latinoameričke zemlje”.[50]

Ne iznenađuje da su krediti SB-a za latinoamerički obrazovni sektor dramatično rasli tijekom posljednjih desetljeća. U meksičkom slučaju , sa 61 milijunom dolara u 1990. narasli su do 218 milijuna u 2004. U Latinskoj Americi, ukupan iznos visoko uvjetovanih kredita SB-a za obrazovanje u istom razdoblju procijenjen je na više od 4,6 milijardi američkih dolara.[51]

Ovo je imalo duboke posljedice. U čileanskom slučaju , najvažniji dio obrazovnog sustava privatiziran je od 1981. Prema fizičaru Carlosu Bungeu, većina sveučilišne obuke i istraživanja u prirodnim i tehničkim znanostima (fizika, biologija, kemija, inženjerstvo) drastično je smanjena u korist programa “poslovne administracije”, “korporativnih odnosa s javnošću”[52], kakve je zahtijevalo “tržište”, tj. poslovna klasa ove zemlje. U Argentini od 1995. Zakon o visokom obrazovanju omogućuje sveučilištima da sama određuju hoće li naplaćivati školarine; u Meksiku su Svjetska banka i poslovna zajednica vršile snažan pritisak ka privatizaciji javnih sveučilišta i njihovih značajnijih znanstveno-tehnoloških istraživačkih programa i infrastrukturâ, osobito u slučaju Nacionalnog autonomnog sveučilišta u Meksiku (UNAM)koje provodi gotovo polovicu svih znanstvenih istraživanja u zemlji. UNAM se smatra najvećim sveučilišnim kompleksom Latinske Amerike, a kvaliteta nastave i istraživanja na ovom sveučilištu na samom je vrhu u regiji prema rang-listi Academic Ranking of World Universities 2003.[53]

U meksičkom je slučaju suradnja nacionalnih elita bila ključan faktor za uspješno ostvarivanje planova SB-a za obrazovanje, što je usko vezano uz kvalificiranost meksičke radne snage, kako se i zahtijevalo u kontekstu Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA). Godine 1990. bivši državni tajnik za javno obrazovanje Manuel Barttlet potpisao je s meksičkim privatnim sektorom ugovor o osnivanju novih visokoobrazovnih instituta pod izravnim upravljanjem meksičkih biznismena. Do 1999. osnovano je četrdeset takvih “modernih” instituta (Nacionalne škole za profesionalno i tehničko obrazovanje – CONALEP), financiranih trima kreditima SB-a. Ovakvi su instituti dakle brojniji od svih postojećih javnih sveučilišta.[54] Istovremeno je osnovan nacionalni Fond za modernizaciju visokog obrazovanja (FOMES), s ciljem promicanja privatnih interesa i perspektiva u “javnim institutima”, i to promicanjem kratkih specijaliziranih tečajeva (obično u trajanju od 2 godine).[55] Istovremeno je s radom počeo i Nacionalni centar za vrednovanje visokog obrazovanja (Ceneval). Njegova je funkcija procijeniti sve kandidate koji se prijavljuju za studiranje na bilo kojem javnom institutu, a ta se usluga i naplaćuje. Procjena se obavlja jedinstvenim ispitom kojeg sastavljaju stručnjaci i znanstvenici odabrani u poslovnoj zajednici.[56]

Nakon “pripremanja” domaćeg tržišta za privatno visoko obrazovanje, iste godine kad je potpisana NAFTA (1994.) te u vrijeme kad su uspostavljeni takozvani “trinacionalni trgovački parametri za obrazovanje” (SAD, Kanada, Meksiko) – Aboitesovim riječima – bivši meksički državni tajnik za javno obrazovanje Ernesto Zedillo usvojio je ovdje opisane planove i programe SB-a. Među prvim mjerama koje je poduzeo bilo je osnivanje Programa za poboljšanje fakulteta – PROMEP (svojevrsni program tržišnog “certificiranja” ne samo kvalitete nego i, čak i u većoj mjeri, sadržaja nastavnih programa). Ovaj je program pružio dodatnu podršku programu FOMES i Cenevalovom jedinstvenom ispitu.[57]

Do 1998., SB je započeo sa 180 milijuna dolara vrijednim projektom “financiranje visokog obrazovanja”, koji je sufinanciran javnim sredstavima iz Conacyta i privatnim donacijama.[58] Projekt je, prema SB-u, trebao “imati pozitivan utjecaj na obuhvat, kvalitetu i pravednost visokog obrazovanja.” ”Razvijanjem privatnih shemi studentskih kredita, doprinijet će pravednom povećanju mogućnosti za pristup visokom obrazovanju” a istovremeno “će poboljšati kvalitetu obrazovanja”, jer, kako ističe Institut za studentske zajmove Sonora (ICEES), ali i sveučilišni administratori,”…sudenti koji snose neki dio troškova svog obrazovanja, bez obzira jesu li platili unaprijed ili putem kredita posudili od svojih budućih zarada, često su motiviraniji i akademski uspješniji.”[59]

Temeljni cilj ovog programa financiranja bio je ili potaknuti upis studenata u privatne institucije (direktnim financiranjem Društva za promicanje visokog obrazovanja – SOFES; jednog od financijskih posrednika privatnih sveučilišta, članova Meksičke federacije privatnih sveučilišta – FIMPES, koja predstavlja najvažnije privatne institucije u Meksiku) ili pribaviti neku vrstu društvene legitimnosti pomoću visokih školarina koje je već naplaćivalo Sveučilište u Sonori (javna ustanova). Ideja je bila riješiti sve rasprave o školarinama izbjegavajući javnu raspravu i dalje utjecati na društvene reakcije jakim programom stipendijâ financiranim od Svjetske banke (preko Instituta za studentske zajmove Sonora). Važno je primijetiti da je Sonora uzeta kao javno učilište koje je naplaćivalo visoke školarine i prije projekta SB-a, pa se tako privatizacija javnih sveučilišta mogla stimulirati uz minimalan “politički rizik”.[60] Cilj je bio ne obrazovati siromašne. Da nije, Banka je mogla odabrati meksičku regiju s visokim postotkom populacije preddiplomaca, kao što su Oaxaca i Chiapas, a ne Sonoru sa samo 4% ukupnog broja.

Sve je ovo snažno utjecalo na UNAM, kao što je pokazalo usvajanje obuhvatnog programa “modernizacije” sadržaja nastavnih programa škola i fakulteta te smanjenje javnog financiranja uz znatan porast privatnih donacija i kredita za visoko kvalitetna istraživanja koja su provodili znanstvenici i istraživači na UNAM-u. Naplaćivanje viših troškova upisa i smještaja izazvalo je eksploziju negativnih reakcija. Predlaganjem porasta cijena, prethodna sveučilišna uprava morala se suočiti sa štrajkom studenata i nastavnika koji je potrajao cijelu akademsku godinu (1999./2000.). Rektor i njegovi savjetnici bili su prisiljeni podnijeti ostavku, a prijeteća rasprodaja imovine koju su provodili pod SB-om zaustavljena je.

Takvo studentsko i društveno odbacivanje komadanja i privatizacije UNAM-a SB je proglasila “divljačkim otporom”. Kao odgovor, Banka i njeni državni menadžeri osmišljavaju i provode nove mehanizame za ublažavanje ovakvog razbješnjelog protivljenja. Prema priopćenju SB-a koju je naveliko citirao meksički tisak, Foxova administracija pristala je “…promijeniti kulturu meksičkog obrazovnog sustava, što je promjena kojoj će trebati vremena, ali se može započeti već pod trenutnom upravom.”[61] Zapravo je ova “promjena” već započeta. Strategija SB-a (Country Assistance Strategy 2002-2006) za Meksiko ažurirana je. Novi nacrt za razdoblje od 2004.–2008. uključuje sredstva za “antikorupcijski laboratorij “, za godinu 2007./ 2008., koji bi se nalazio na UNAM-u, s ciljem “…širenja spoznaja o međunarodnim iskustvima u praćenju i vrednovanju državnih programa.”[62] Predloženo je da se počne s državnim inicijativama u obrazovnom sektoru. Pod ”međunarodnim iskustvima” Banka je podrazumijevala one usmjerene na “neodgodive potrebe” tržišta.

Čini se da je “antikorupcijski” projekt zamišljen kao izvor sredstava kojima bi se utjecalo na unutarnje odluke UNAM-a. Početak projekta predviđen je u vrijeme početka rada nove sveučilišne uprave. U tom smislu, on će djelovati kao pravi trojanski konj SB-a. Jednom kad se na UNAM-u ovim “suptilnim” mehanizmom postigne “promjena kulture” u korist privatizacije, Svjetska banka proširit će svoj privatizacijski plan na ostatak obrazovnog sustava. Na Nacionalnom “autonomnom” sveučilištu u Meksiku, te u Latinskoj Americi kao cjelini, programi SB-a za visoko obrazovanje predstavljaju nezanemarivu prijetnju, jer potkopavaju osnovnu postavku znanstvenih istraživanja i slobode podučavanja, a to je mogućnost istraživačâ i nastavnikâ da rade u okviru “autonomne” zajednice.

Privatizacija i denacionalizacija znanosti i tehnologije

U mnogo slučajeva- privatni sektor već igra važnu ulogu u sektoru obrazovanja, posebno na gore navedenim institutima koji sada djeluju na sveučilišnoj razini. Privatni sektor financira računalne centre, knjižnice i ostalu infrastrukturu te usluge poput kvalificiranja nastavnog osoblja, certificiranja usluga ili upravljanja otpadom. Uvjeti takvog financiranja variraju od ranije spomenutog sudjelovanja privatnog sektora u evaluaciji i “modernizaciji” studijskih programa, preko kontrole prava na patente s komercijalnim potencijalom razvijenih u javno financiranim sveučilišnim istraživanjma, do licenciranja internih uslugâ (dućanâ za uredski pribor i sl.) i ostalih uslugâ poput koncesija za prikupljanje i reciklažu smeća.

Trend privatizacije znanosti i tehnologije, kojeg trenutno potiču i velike korporacije i moćne institucije poput Svjetske banke, donosi duboku promjenu: znanost i tehnologija povodit će se “zahtjevima tržišta”, a ne načelima kao što su univerzalna procjena, razmjena novih otkrića ili napredak znanja. Ovo, naravno, uključuje i istraživanja u područjima koja nužno nemaju neposrednu “tržišnu vrijednost”.

Ovo je pitanje od ogromne važnosti koje pogađa Jug na osobit način, no, što je važnije, posljedice su mu globalne i primjetne i na Sjeveru, kako pokazuje slučaj kalifornijskog Sveučilišta u Berkleyu (UCB) i multinacionalne korporacije Novartis.[63] Ovo je tipičan primjer uključivanja poslovnih ciljeva i praksi u upravljanje vodećim sveučilištima SAD-a.

Vodeći program SB-a povezan s ovim pitanjem nazvan je Znanje i inovacija (Knowledge and Innovation Project). Ovaj bi projekt trebao potrajati do kraja 2005. godine, a njegove prave “trgovačke” namjere dolaze zamotane u uobičajenu retoriku SB-a, redom: “poticanje istraživanja u novim i zaostalim poljima od znanstvene, gospodarske, i/ili socijalne važnosti”; “konsolidacija i poboljšanje stručnog ocjenjivanja (peer review)”, njegovanje “participativnog planiranja”, i “institucionalno jačanje”, u ovom slučaju direkcije za znanstvena istraživanja CONACYT-a. Ovo je krinka odnosâ s javnošću kako bi ista zanemarila stvarno važne komponente projekta, naime, (a) podržati suradnju sveučilišta/javnih istraživačkih instituta i privatnog sektora restrukturiranjem javnih znanstvenih i tehnoloških instituta, osiguravanjem sredstava za zajedničke projekte industrije i sveučilišta, te financiranjem tehničke pomoći sveučilištima kako bi stvorila i ojačala doseg; te (b) financiranje: programa tehnološke modernizacije koji bi unaprijedio mala i srednja poduzeća; privatnih regionalnih/sektorskih centara tehnološke podrške; posebnih pilot-programa koji potiču konzultacije u vladi, akademske zajednice i privatnog sektora; te pilot projekta investicijskog fonda, kojim upravlja i kojeg kontrolira privatni sektor.[64]

Iz perspektive SB-a, “modernizacija” meksičkog sustava razvoja i istraživanja (R&D) trebala bi biti utemeljena na specijalizaciji i tehničkim kriterijima usmjerenima k zadovoljavanju potreba stranih multinacionalnih poduzeća, razvoju njihovih maquila i obrazovanju njihove radne snage. Stoga je “najbolja” znanost i tehnologija koju zemlja može razviti ona podređena kontroli multinacionalnih korporacija pod zahtjevima i pravilima NAFTA-e i WTO-a. Gore navedeno jasno je izrekao i SB “…potencijalni utjecaj povećanih iznosa i učinkovitosti ulaganja u znanost i tehnologiju pokazuje maquila sektor (bond processing – sastavljanje proizvoda izvan zemlje podrijetla).”[65] I dodaje: “…povećanje učinka sustava za znanje i inovacije diljem Meksika moglo bi dakle dovesti do velikih pomaka u produktivnosti i kvaliteti. Projektu jecilj ojačati kapacitete na razini poduzeća, na srednji i dugi rok, restrukturiranjem sustava znanja i inovacija, odnosno skupom institucija odgovornih za stvaranje, širenje i primjenu znanja u proizvodne svrhe.[66]

Još je ambicioznija inicijativa SB-a pod nazivom Milenijska znanstvena inicijativa (Millennium Science Initiative, MSI), usmjerena na promicanje privatizacije istraživačkih i razvojnih djelatnosti podržavanjem i poticanjem rada multinacionalnih “partnera”, izrijekom “sektora obrazovnog biznisa zemalja u razvoju”. Ovim se mehanizmom ne potiče samo privatizacija znanosti i tehnologije razvijenih na javnim sveučilištima, nego i “denacionalizacija” znanstveno-tehnoloških postignuća Juga.

Holm-Nielsen, stručnjak SB-a za visoko obrazovanje opisuje MSI kao “…krovni program za novo kreditiranje preko kojeg bi zemlje-klijentice Banke mogle posuđivati u svrhu poboljšavanja svojih znanstvenih i tehnoloških kapaciteta. Projekti unutar MSI-a uglavnom su osnivanja visoko konkuretnih i vrlo selektivnih fondova za potporu istraživanjima. Ovi se fondovi razlikuju od zemlje do zemlje, prema specifičnim potrebama i okolnostima svake, ali dijele nekoliko bitnih karakteristika. Svi projekti MSI-a ciljano podupiru (i) istraživačku izvrsnost; (ii) obrazovanje ljudskih resursa; i (iii) suradnju s partnerima u međunarodnoj znanstvenoj zajednici i u privatnom sektoru.”[67]

Treća je točka najvažnija, jer su upravo “izvrsni” istraživači povezani s drugim projektimaprovođenima na sveučilištima i/ili tvrtkama Sjevera (koji tako zadržava kontrolu nad strateškim područjima istraživanja). Zatim, čak i ako SB sudjeluje “samo kao nadzornik”, njegova je uloga zapravo važnija od toga. Zapravo, SB povećava subvencije privatnom sektoru, jer na kraju dana kredite iz MSI-a otplaćuju javne riznice zemalja klijenata SB-a. Za SB i “Sjever” to je idealan scenarij, jer su sva stečena dobra privatizirana, avećinom i denacionalizirana.
Holm-Nielsen kaže da alati koje koristi SB uključuju “…niz mehanizama za poticanje komercijalizacije istraživanja, i smještanje studenata u privatnu industriju.”[68] MSI SB-a “pljačkaški” je projekt jer s jedne strane planira apsorpciju kvalificirane radne snage obrazovane javnim sredstvima u korist privatnih poduzeća (nacionalnih i/ili stranih), dok s druge ostavlja zemljama domaćinima povećane dugove jer se, prema specifikacijama MSI-a, sredstva ne mogu koristiti za financiranje infrastrukture. Ona mora biti financirana nacionalnim (javnim ili privatnim) izvorima jer među uvjetima zajma stoji da “…MSI financira izvođenje istraživanja tamo gdje se ono već odvija, ali ne i izgradnju zgrada ili infrastrukture za nove centre ili institute.”[69]

Jedan od ključnih programa MSI-a nastao je tijekom osnivanja Grupe znanstvenih instituta. Prema prijedlogu za osnivanje ove inicijative, ona je posvećena “promicanju razvoja znanosti i tehnologije zatvaranjem rascjepa između razvijenih i svjetova u razvoju”. U osnovi je financiraju Svjetska banka i Zaklada Packard s namjerom “… prikupljanja pomoći za revitalizaciju znanstvenih istraživanja u zemljama u razvoju”.[70] Većina aktivnosti MSI uključuju sudjelovanje multinacionalnih poduzeća. Jedna od takvih aktivnosti provedena je u Čileu (1999.) i jedna od korporacija koja se okoristila ovim poduhvatom bio je Microsoft. Slične projekte MSI je odobrio u Venezueli (travanj 2000.) i Brazilu (2001.).[71]

Zaključak: otpor

Godine 1908. Thorstein Veblen, američki ekonomist, upozorio je na komercijalizaciju visokog obrazovanja – a s njime i razvoja znanosti i tehnologije. Uočio je da znanstvene ciljeve istraživanja i potragu za istinom zamjenjuje poslovnjački stav: “Poslovni principi stupaju na snagu u akademskim poslovima najjednostavnije, najočitije i najotvorenije u poslovnom načinu upravljanja svakodnevnim obrazovnim aktivnostima; gdje automatski vode birokratskoj organizaciji i sustavu obrazovnog računovodstva … čini se da iza ovog stoji poslovnjačka pretpostavka … da je učenje roba kojom se može trgovati, koja se može platiti po proizvodenom komadu, ocijeniti, kupiti i prodati u standardiziranim jedinicama, izmjeriti, prebrojati i reducirati na ekvivalent proizvoda putem bezličnih mehaničkih testova.” Prema Veblenu, primjena tržišnih principa na obrazovanje preobrazit će nastavu i istraživanje “…bijedno, u robu za proizvodnju, vrednovanje, kupnju i prodaju.”[72]

Posljedice svih ovih trendova i strategija duboke su, jer se javna autonomna sveučilišta otuđuju od nacionalnih javnih interesa, gubeći svoju sposobnost kritike i stvaranja tipa znanja i tehnologije koju zahtijevaju društva i gospodarstva Juga. Sve se to događa u vrijeme kada se multinacionalne korporacije, i u manjoj mjeri lokalni poduzetnici, postavljaju kao “ključni nositelji” transformacije visokog obrazovanja, kao novi arhitekti sveučilišta i svjetlo koje pokazuje što, kako, i kada treba istraživati u znanosti i tehnologiji, te što se treba ili ne treba predavati, čime ozbiljno potkopavaju autonomiju potrebnu za dosezanje znanstvenih i tehnoloških postignuća na temelju objektivne ili “dokone intelektualne radoznalosti”.

Nasuprot onome što se događa na Sjeveru, u slučaju Latinske Amerike postoji, povijesno gledano, nedostatak interesa lokalnog privatnog sektora za promicanjem nacionalnog sustava znanstvenog i tehnološkog razvoja.[73] To povećava utjecaj stranih interesa i aktera u usmjeravanju i kontroli ovih ključnih područja. Pod programima i kreditima Svjetske banke, lokalna je elita privatizirala i denacionalizirala ustroj javnog sveučilišnog istraživanja i razvoja, jedan od temelja svakog pokušaja promicanja napretka nacije.

Popularni pokreti roditelja, nastavnika i učenika uspjeli su, do sada, u zaustavljanju potpunog provođenja obrazovne “reforme” kroz projekte i programe opisane u ovom radu. Kako bi obrnuli trenutne trendove, ovi pokreti otpora zahtijevaju specifične informacije o strategijama koje se provode protiv javnog interesa. Jasna percepcija svih uključenih podjednako je važna da bi se utvrdilo tko je odgovoran, i koji su glavni korisnici i žrtve ovih shema.

Jednako je važno izbjeći generalizacije i apstrakcije. Kao što je prikazano u ovom radu, privatizacija javnog obrazovanja očito je privlačan posao. Kao i naftu, plin, vodu i druge prirodne resurse “Globalnog Juga”, “javno obrazovanje” Svjetska banka, multinacionalne korporacije i njihovi lokalni partneri vide kao atraktivan plijen. Iz njihove perspektive, “javne ustanove za obrazovanje i istraživanje” mogu se transformirati, kroz privatizaciju i denacionalizaciju, u sočan posao iznad i izvan svakog razmatranja ili ograničenja socijalne prirode. Kako SB izričito navodi: “visoko obrazovanje je privatna, a ne javna roba”.[74]

Da bi se obrnuo ovaj proces i potaknuo zaista obrazovan projekt utemeljen na nacionalnim javnim interesima, nužno je ponovo preuzeti instrumente odlučivanja, koji se sve više otuđuju u korist institucija poput Svjetske banke kroz uvjetovanost njihovih kreditnih linija. To je temelj na kojem treba graditi re-artikulaciju ekonomskog modela utemeljenog na njegovanju dobrobiti i interesa cjelokupnog stanovništva.

Sažetak
Pregled trenutnih programa privatizacije javnog obrazovanja, a osobito visokog obrazovanja, i na Sjeveru i na Globalnom Jugu ima radikalne učinke i posljedice dok “tržišne sile” preoblikuju: a) broj i kategorije potencijalnih studenata; b) strukturu i sadržaj studijskih programa; c) nastavne procese; te d) znanstvene discipline i tehnologije na koje se stavlja naglasak. Teme obrađene u ovome radu su utjecaji privatizacije na stjecanje vještina potrebnih radnoj snazi, sve veće “poveznice” i ovisnosti stvorene “brakom” sveučilišta i multinacionalnih korporacija, povećan odljev mozgova – s “Globalnog Juga” na “Sjever” – kao i poticanje kronične tehnološke ovisnosti nerazvijenih zemalja. Ponuđena je i ukupna ocjena ključne uloge Svjetske banke u ovim procesima.

Ključne riječi: Svjetska banka, visoko obrazovanje, javna sveučilišta, privatizacija, tehnološka ovisnost, odljev mozgova, Globalni Jug.


Gian Carlo Delgado-Ramos i Ivan Saxe-Fernánde

S engleskog prevela Đurđica Dragojević
_______
Bilješke

[1] Kako bi se olakšala komunikacija s čitateljima JCEPS-a, pojmovi “Sjever” i “Globalni Jug”, koriste se kao ekvivalent za “razvijena kapitalistička ili društva kapitalističkog centra” i “nerazvijena ili društva kapitalističke periferije”. Izrazi “Sjever” i “Globalni Jug” geografske su, ne socioekonomske kategorije. Zašto “Globalni Jug”, a ne “Globalni Sjever”? Južna Afrika je “Sjever”, a centralna i sjeverna Afrika su “Globalni Jug”. Japan, koji je na Istoku je također “Sjever”, Sjeverna Koreja je “Globalni Jug” a Južna Koreja je “Sjever”. Sjeverni je dio Brazila “Globalni Jug” a južni dio Brazila, koji je gospodarski razvijeniji, bio bi “Sjever”.
[2] Walter La Feber, The American Age, New York, Norton, 1989. str. 410.
[3] Gabriel and Joyce Kolko, The Limits of Power, Harper and Row, New York, 1972. str. 16.
[4] LaFeber, op. cit. str. 411.
[5] Dean Acheson, Present at the Creation, New York, Norton 1969.
[6] Do 1971. Nixon je jednostrano počeo naplaćivati namete na uvoz, kršeći tako GATT, kamen temeljac ekonomske strukture Pax Americanae.
[7] Grupa Svjetske banke uključuje IBRD, osnovan 1944.; Međunarodnu financijsku korporaciju (IFC) osnovanu 1956.; Međunarodno udruženje za razvoj (IDA) osnovano 1960.; Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) – 1966.; i Multilateralnu agenciju za osiguranje investicija (MIGA) osnovanu 1988.
[8] Kolko i Kolko, 1972: 16.
[9] Za primjere Globalnog Juga vidi M. P. Parameswaran, “Les tendance a la merchandisation de l´enseignement supérieur en Inde et dans l´Etat du Kerala”, u L´offensive des marchés sur l´Université, Alternatives Sud, Vol. X (2003.) 3, str. 81–93; za Afriku: Joseph Amougou, “L´université africaine face a la globalization”, Alternatives Sud, op. cit .str. 101–127.
[10] Santos, Boaventura de Sousa. A universidade no século XXI. Cortez. Brasil, 2004: 17–18.
[11] Iako je izvještaj podržala “samo” Svjetska banka u sklopu svojih priloga UNESCO-voj Svjetskoj konferenciji o visokom obrazovanju (Pariz, Francuska, listopad 1998.), on umnogome održava stavove Upravnog odbora Banke, kao što je jasno iz tijeka obrazovnih programa Banke širom svijeta, među ostalim i onih nabrojenih u ovom članku. Vidi John Saxe-Fernández, “La Banque mondiale et l´enseignement supérieur en Amérique latine et ailleurs”, Alternatives Sud, op. cit. str. 55–66.
[12] Frans van Vught, “Autonomy and Accountability in Government/University Relationships” u Jamil Salmi i Adriaan Verspoor, Ur. Revitalizing Higher Education. London, Pergamon Press. 1994.
[13] Ovo se sveučilište naziva “poduzetničkim istraživačkim sveučilištem”.
[14] D. Bruce Johnstone, The Financing and Management of Higher Education: a status report on worldwide reforms. Svjetska banka – State University of New York at Buffalo. 1998.
[15] Johnstone, 1998. op. cit. 7.
[16] V. Johnstone, 1998. Ibid: 5–7.
[17] Ibid: 5.
[18] V.: John Saxe-Fernández,. La Compra-Venta de México. Plaza y Janés. México, 2002.
[19] “Napomene” sa Seminario Internacionala, Programa El Mundo Actual, Centro de Investigaciones Interdisciplinarias en Ciencias y Humanidades, National Autonomous University of México (UNAM), jesen 2000.
[20] Johnstone, 1998. op. cit. 5.
[21] Santos, 2004. op. cit. 27.
[22] Komercijalizacija je već počela. Kao što je napisao Glenn Rikowski, “…promatrajući podatke iz EU Informacijskog centra za GATS (EU GATS Infopoint), stječemo dojam da je obrazovanje već palo kao žrtva GATS-a. U osnovnom obrazovanju, 20 zemalja je prihvatilo režim GATS-a 1994., dok su za srednjoškolsko obrazovanje to učinile 22 zemlje. EU se obvezala na GATS i u osnovnom i u srednjoškolskom obrazovanju.” (Rickowski, Glenn. Schools and the GATS enigma. School of Education, University College Northampton, studeni 2002). Za podatke o zaradi v. Avilés, Karina. “Sería un grave error dejar la educación al libre comercio: De la Fuente.” La Jornada, México. 29. lipnja 2004.
[23] Aranžmani WTO-a su: Trgovinske investicijske mjere (Trade Related Investment Measures – TRIMS); Trgovinske mjere za intelektualno vlasništvo (Trade Related Intelectual Property Measures – TRIPS); Opći sporazum o trgovini uslugama (General Agreement on Trade in Services – GATS); Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim standardima (Sanitary and Phytosanitary Standards Agreement – SPS); Sporazum o financijskim uslugama (Financial Services Agreement – FSA); i posebni sporazumi o poljoprivredi, informacijskim tehnologijama i telekomunikacijama.
[24] Rikowski, 2002. op. cit. V. i: Santos, 2004: 32–37.
[25] Vidi Rikowski, 2002. Ibid.
[26] Santos, 2004. op. cit. 36–37.
[27] Ibid. 6.
[28] Ibidem.
[29] Ibid. 17.
[30] Svjetska banka, Country Assistance Strategy, Report No. 23849 – ME Washington. 19. travnja 2002: 12.
[31] Johnstone, 1998. op. cit. 11.
[32] Johnstone, 1998. op. cit. 14.
[33] Podaci o Kubi preuzeti su od Ministarstva gospodarstva i odnose se na godinu 2004.; za Mekisko, od Instituta INEGI (www.inegi.gob.mx) za godinu 2004.; za Čile, od čileanske vlade za godinu 2002.; za Brazil iz Nacionalnih Indikatora za 2001.; za Kolumbiju, od Nacionalnog ministarstva obrazovanja za godinu 2004.; podaci za Argentinu pretpostavljeni su na temelju podataka iz Barro i Jong-Wha za godinu 2000.
[34] Za kritičku analizu preobrazbe osnovnog obrazovanja u svijetu tijekom posljednjih desetljeća, v. Andrade Oliveira, Dalila. Educaçao Básica: gesao do trabalho e da pobreza. Editora Voze. Brazil, 2000.
[35] Podaci Barra i Jong-Whaa za 2000. pokazuju da je nepismeno stanovništvo (koje ne vlada u potpunosti čitanjem i pisanjem) činilo 12,4% ukupne populacije Meksika. Podaci INEGI-a (Nacionalni institut za geografske i statističke informacije Meksika) izvještavaju o samo 10,3%. U ovom smo članku koristili prosjek ova dva podatka. (V. Barro, Robert i Jong-Wha Lee. Internacional Data on Educational Altainment: updates and implications. Harvard University. 2000. i www.inegi.gob.mx)
[36] Prema podacima INEGI-a za godinu 2000., nepismeno je bilo 33,8% autohtonog stanovništva. Ovaj je broj iznosio 43% u Chiapasu i 52,1% u Guerreru (www.inegi.gob.mx).
[37] Podaci za godinu 2000. Barro i Lee, 2000. op. cit.
[38] AFP. “En AL y el Caribe hay 39 millones de analfabetos, reportan CEPAL y UNESCO.” La Jornada. México, 3. veljače 2005.
[39] U Latinskoj Americi i ostatku Juga velik dio stanovništva završio je samo par godina školovanja. Ograničavanje analize samo na one koji su u cijelosti završili određenu razinu školovanja izuzelo bi značajan udio stanovništva s nekom razinom naobrazbe. Zbog ovog se u službenim statistikama u svaku razinu ubrajaju svi koji su završili barem jednu godinu školovanja na toj razini.
[40] S jedne strane, podaci INEGI-a ubrajaju 37,8% populacije. Gotovo polovina ovog broja (18,4% ukupne populacije) jesu osobe s nezavršenom osnovnom školom koje su završile između jedne i pet godina školovanja. Ostali u ovoj skupini (19,4%) završili su cjelokupno osnovnoškolsko obrazovanje (šest godina). S druge strane, podaci Barra i Jong-Whaa pokazuju da 47,3% ukupnog stanovništva ima završen neki dio osnovnog školovanja.
[41] Barro i Jong-Wha, op. cit.
[42] INEGI. www.inegi.gob.mx.
[43] INEGI. www.inegi.gob.mx.
[44] Podaci INEGI-a za godinu 2000. pokazuju da je postotak 41,2% dok Barro i Jong-Wha daju 29%. Pretpostavivši da su podaci meksičke vlade točni, možemo reći da je povećani “tehnički trend” među meksičkom radnom snagom broj koji bi se povećao ako mu se pridodaju i tehnički prvostupnici, radna snaga na razini K1.
[45] Barro i Jong-Wha, op. cit.
[46] U ovom se slučaju podaci INEGI-a i Barra i Jong-Whaa podudaraju: iznose 11,3% i 11%.
[47] Rodríguez, Uriel. “Cerebros mexicanos en fuga.” El independiente. México, 24. siječnja 2004. Vidi i: Castaños-Lomnitz, Heriberto. La migración de talentos en México. UNAM-Porrúa. Meksiko, 2004.
[48] Uz ovaj aspekt, eksponencijalna specijalizacija obrazovanja rezultirala je gubitkom pamćenja, osobito povijesnog pamćenja, što sve više umanjuje proizvodnju kritičkog i utopijskog mišljenja.
[49] Schlachter, Alexis. “Ciencia, globalización y sostenibilidad.” Granma. 10. veljače 2005. Kuba.
[50] Na primjer, politika Sjedinjenih Država po ovom pitanju jasno pokazuje potrebu za stranim mozgovima, ali i strogoću s tim povezanog zakonodavstva. Stranci zaposleni u područjima koje vlada smatra “osjetljivima”, kao što su kemija, inženjerstvo i farmacija, među ostalima, podložni su snažnoj ali privlačnoj regulativi vezanoj uz pravo boravka. Radi se o vrsti kontrole određenoj duljinom trajanja dozvole, koja je nedavno produljena na maksimalno četiri godine za studente i dvije za zaposlene znanstvenike, – da bi im se olakšao boravak u zemlji tijekom pohađanja studija ili rada. Kao što je izjavila Asa Hutchinson, zamjenica tajnika za graničnu i sigurnost transporta u Ministarstvu obrane (Department of Homeland Security), ‘‘…ova promjena šalje jasnu poruku da SAD potiče velike znanstvene umove na rad i studiranje u našoj zemlji.” Herald Tribune. 15. veljače 2005.
[51] Ovdje slijedimo primjedbu bivšeg predsjednika Kostarike Rodriga Caraza koji je mislio na one na vladajućim položajima u Latinskoj Americi koji naputke Banke slijede kao guske u magli.
[52] Iznosi su dani u američkim dolarima (2004). V. statistike Svjetske banke o obrazovanju: http://econ.worldbank.org.
[53] Podaci meksičkog fizičara Carlosa Bungea, iz razgovora s autorima.
[54] UNAM je rangiran na 180. mjestu među 500 najvažnijih sveučilišta na svijetu, od čega su 92 u Latinskoj Americi. Nijedna privatna instiutcija u regiji nije ušla na ovu listu. Izvještaj se može naći na: http://ed.sjtu.edu.cri/ranking.htm.
[55] Vidi izvještaj o provedbi (Implementation Completion Report CPL-38050 SCL-3805ª SCPD-3805S) Svjetske banke: Projekt tehničkog obrazovanja i modernizacije obuke (Technical Education and Training Modernization Project. Report No. 30232.) Washington, listopad 2004.
[56] I Interamerička je banka (IDB) poticala planove SB-a u zemlji. U ovom slučaju, na primjer, donacijom Autonomnom sveučilištu u Guadalajari za evaluaciju, prilagođavanje i širenje dvogodišnjih programa usko povezanih sa zapošljavanjem. (V. WB, Higher Education Financing Project. Report No. 17174. Washington, lipanj 1998: 8).
[57] Vidi Aboites, Hugo. “La privatización de la Universidad y la huelga en la UNAM.” Memoria. No. 133. Mexico, ožujak 2000.
[58] Za detaljnu i kritičku analizu v. Aboites, Hugo. Viento del Norte: TLC y privatización de la educación superior en México. Plaza y Valdés. Meksiko, 1997.
[59] SB, lipanj 1998. op. cit. 4.
[60] Vidi: SB. lipanj, 1998. op. cit. 1–2, 5.
[61] Doslovno: “…ograničavanje aktivnosti na jačanje ICEES-ovih kreditnih linija i uspostavljanje programa SOFES odabrano je iz sljedećih razloga: (a) podjela troškova još je prilično kontroverzno pitanje među meksičkim visokim učilištima i ograničavanje na ove dvije aktivnosti dopustit će razvoj iskustava zemlje uz minimalan politički rizik; (b) iskustva javne i privatne institucije urodit će plodnim lekcijama za buduća ulaganja; (c) postoji snažan osjećaj predanosti ovim programima i učilišta ih doživljavaju kao svoje; i (d) uvjeti u drugim državama još nisu prikladni za uspostavljanje lokalnih verzija ICEES-a.” (SB, lipanj 1998. Op cit: 7).
[62] SB, 19. travnja, 2002. op. cit: 12.
[63] SB, Country Assistance Strategy 2004-2008. Report No. 28141-ME. Washington, D. C. 15. travnja 2004.
[64] U studenom 1998. Fakultet prirodnih resursa Kalifornijskog svaučilišta Berkley (College of Natural Resources of the California University at Berkeley) potpisao je kontroverzan ugovor s multinacionalnom korporacijom Novartis (sada Syngenta). Njime je sveučilište predalo tvrtki prava na sve patente povezane s biljkama i mikrobima razvijene na Odsjeku za biljke i mikrobiologiju. U zamjenu su dobili 25 milijuna dolara. Koalicija “Studenti za odgovorna istraživanja” (Students for Responsible Research Coalition) prednjačila je u borbi protiv ovog sporazuma i općenito privatizacije Sveučilišta. Za detalje v. Press Eyal i Washburn Jennifer, “The Kept University”, The Atlantic Monthly, Vol 2885, N. 3, ožujak 2000. str. 39–54. Za sličan slučaj UNAM-ovog biotehnološkog laboratroija i farmaceutskih tvrtki kao što su Hoffman-Laroche, Dow Chemical, Sigma i Celera, vidi Delgado, Gian Carlo. “Biopiracy and Intellectual Property as the basis for biotechnological development: the case of Mexico.” International Journal of Politics Culture and Society. Vol. 16. Nos. 2/2, zima 2002. SAD, 2002.
[65] SB, Knowledge and Innovation Project. Report No. 17896. Washington. svibanj 1998. V. i: Mexico – Knowledge and Innovation Project (http://www-wds.worldbank.org).
[66] SB, svibanj 1998: 2.
[67] SB, svibanj 1998: ibid.
[68] Holm-Nielsen, Lauritz. “Promoting science and technology for development. The World Bank’s Millenium Science Initiative.” First International Senior Fellows Meeting. The Wellcome Trust. London, Velika Britanija 2002: 3.
[69] Ibid: 3–4.
[70] Ibid: 4.
[71] Ibidem.
[72] Ibidem.
[73] Veblen, T. Higher learning in America. Augustus M. Kelly, 1965. Za novije čitanje Veblenovog rada v. Vidich, Arthur J. “The higher learning in America in Veblen´s time and our own”, International Journal of Politics Culture and Society, Volume 7, br. 4, ljeto 1994. str. 639–668
[74] Vidi Gentili, Pablo, “Report on the Crisis of Higher Education: The Permanent Crisis of the Public University, Nacla Report on the Americas, Vol XXXIII, Br. 4, siječanj–veljača 2000. str. 12–23

_________
Literatura

Aboites, Hugo. Viento del Norte: TLC y privatización de la educación superior en México. Plaza y Valdés. México, 1997.
Amougou Joseph. “L´université africaine face a la globalization”, Alternatives Sud, Vol. X (2003) 3.
Barro, Robert and Jong-Wha Lee. International Data on Educational Altainment: updates and implications. Harvard University. 2000.
Castaños-Lomnitz, Heriberto. La migración de talentos en México. UNAM-Porrúa. México, 2004.
Rikowski, Glenn. The Battle in Seattle: its Significance for Education. Tufnell Press. London, 2001.
Delgado, Gian Carlo. “Biopiracy and Intellectual Property as the basis for biotechnological development: the case of Mexico.” International Journal of Politics Culture and Society. Vol. 16. Br. 2/2. Zima 2002. SAD, 2002.
Delgado Ramos Gian Carlo and Saxe-Fernández John, Imperialismo y Banco Mundial. Popular. España, 2004 and Marinello. Kuba, 2004.
Frans van Vught. “Autonomy and Accountability in Government/University Relationships” in Jamil Salmi and Adriaan Verspoor, Eds. Revitalizing Higher Education. London, Pergamon Press. 1994.
Gentili, Pablo. “Report on the Crisis of Higher Education: The Permanent Crisis of the Public University, Nacla Report on the Americas, Vol XXXIII, Br. 4.
Holm-Nielsen, Lauritz. “Promoting science and technology for development. The World Bank’s Millenium Science Initiative.” First International Senior Fellows Meeting. The Wellcome Trust. London, United Kingdom. 2002.
Johnstone, D. Bruce. “The Financing and Management of Higher Education: a status report on worldwide reforms. World Bank – State University of New York at Buffalo. 1998.
Parameswaran, M.P. “Les tendance a la merchandisation de l´enseignement supérieur en Inde et dans l´Etat du Kerala”, in L´offensive des marchés sur l´Université, Alternatives Sud, Vol.X (2003) 3.
Press Eyal and Washburn, Jennifer. “The Kept University”, The Atlantic Monthly.
Santos, Boaventura de Sousa. A universidade no século XXI. Cortez. Brazil, 2004.
Saxe-Fernández, John. La Compra-Venta de México. Plaza y Janés. México, 2002.
Saxe-Fernández, John. “La Banque mondiale et l´enseignement supérieur en Amérique latine et ailleurs”, Alternatives Sud, Vol X (2003) 3.
Veblen, Thorstein. The higher learning in America. Augustus M. Kelly, 1965.
Vidich, Arthur J. “The higher learning in America in Veblen´s time and our own”, International Journal of Politics Culture and Society, Volume 7, Br. 4, ljeto 1994.
World Bank, Higher Education Financing Project. Report No. 17174. Washington, srpanj1998.
World Bank, Country Assistance Strategy, Report No. 23849-ME Washington. 19. travnja 2002.
World Bank, Country Assistance Strategy 2004–2008. Report No. 28141-ME. Washington, C.D. 15. travnja 2004.

Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve