Laurent Bonelli: Previranja na sveučilištu

Donosimo prijevod teksta Laurenta Bonellija iz hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatique za ožujak 2009. Autor opisuje situaciju masovne mobilizacije francuske akademske zajednice u prosvjedima te godine, ritam kojih su svojom masovnošću određivali sami sveučilišni profesori uz potporu studenata, a protiv prijedloga ministarstva o reformi visokog obrazovanja. Pročitajte o ukidanjima radnih mjesta (usred već postojećeg kadrovskog manjka), zatvaranju institutâ, promjenama u statusu nastavnika-istraživača, stvaranju maloga broja elitnih sveučilišnih centara koji će se financirati od visokih upisnina i pretvaranju goleme većine ostalih u visoke škole za potrebe tržišta, kao i nestanku “neproduktivnih” institucija.

Zastoj u ocjenjivanju, neodržavanje nastave, izražavanje nepovjerenja upravnim vijećima, ulične demonstracije, tribine, peticije… Reforme koje je predložila Valérie Pécresse, ministrica visokog obrazovanja i znanosti, nisu ostavile ravnodušnima ni nastavnike ni istraživače. Čak i ustanove koje su na glasu kao konzervativne, kao sveučilište Panthéon-Assas, Pariz-Dauphine i Institut za političke studije u Aix-en Provence, priključile su se pokretu! U uzbuđenom akademskom svijetu, koji inače nije sklon kolektivnim akcijama i koji je prepun suprotnih interesa, ovako velika mobilizacija predstavlja iznenađenje.

Naravno, „reformski“ duh je žestok: likvidacija Sveučilišnih instituta za obrazovanje učitelja (IUFM), razbijanje Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS) i promjena statusa nastavnika-istraživača. Nezadovoljstvo je višestruko, a sveučilišni profesori svojom brojnošću (i potporom koju im daju studenti), čini se, određuju ritam prosvjeda. Među mjerama koje osporavaju ističu se određivanje nastavničke službe od strane predsjednika sveučilišta i kontrola koja mu se daje nad provedbom tih kriterija. Naime, uz argument da neki nastavnici-istraživači nemaju zadovoljavajuću istraživačku aktivnost, ministrica predlaže da predsjednik može, shodno tomu, prilagoditi broj njihovih nastavnih sati.

Osim činjenice da je znanstvena evaluacija predmet oštrih rasprava (tko o tome može suditi i prema kojim kriterijima?), dobar osjećaj za mjeru neće izdržati provjeru stvarnosti. Na francuskim sveučilištima, naime, kronično nedostaje kadrova, što se jedva nadoknađuje uz pomoć dodatnih sati i privremenih angažmana. A bez obzira na vladine govore, situacija se neće popraviti. Tako je proračunom za 2009. predviđeno ukidanje 450 nastavničkih mjesta, a većina ustanova suočit će se s povećanjem zadaća, uz jednako ili smanjeno financiranje. To znači da će u praksi predsjednik sveučilišta – bez obzira na istraživačke mogućnosti – morati pozvati u pomoć prekovremene sate koje mu zakon dopušta i tako pokriti programe, bez ikakve naknade za nastavnike-istraživače. Naravno, ako to vrijeme ne bude oduzeto od vremena namijenjenog istraživanju ili ako predsjednik ne pronađe dodatna sredstva i ne zaposli još nastavnika.

Možda se upravo u tom „ako“ najbolje vidi koncept visokog obrazovanja i istraživanja za koji se zalaže velik broj visokih dužnosnika, domaćih i međunarodnih, osobito onih iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Riječ je ponajprije o stvaranju maloga broja elitnih sveučilišnih centara, koji mogu privući privatni kapital u obliku donacija i koji će se u konačnici financirati od visokih upisnina. Financijska autonomija zajedno s visokom kvalitetom omogućila bi im da angažiraju najbolje francuske (od kojih su neki s CNRS-a) i strane znanstvenike i da steknu međunarodni ugled koji bi im donio platežno sposobne studente, potomke domaće buržoazije i one iz nadolazećih zemalja. To je cilj dvanaest centara za visoko obrazovanje i istraživanje koji su 2008. osnovani prema „planu campus“.

A što je s ostalima? Kakva će biti sudbina goleme većine ustanova isključenih iz ove darvinovske selekcije? One će se pretvoriti u „visoke škole“ zadužene da prihvate učinke općeg podizanja školske razine i morat će se „prilagoditi zahtjevima profesionalnog svijeta“, jer će u protivnom izgubiti (mršava) sredstva od države. A to znači da moraju pokušati predvidjeti očekivanja domaćih tvrtki koja su, kad je riječ o potrebnim kadrovima, vrlo promjenjiva i najčešće međusobno suprotna. Što se pak tiče institucija koje se smatraju „neproduktivnima“, one će nestati – „da nije bilo javnih obrazovnih institucija, ne bi se mogla učiti nijedna znanost, nijedan sustav za kojim nije bilo potražnje“, govorio je liberalni ekonomist Adam Smith, još 1776. – ili će poslužiti za odlaganje dolaska novih naraštaja na tržište rada. Ukratko, bit će sveučilišne radionice.

Može li ta dualna shema objasniti sadašnju mobilizaciju? Samo djelomice, jer logika koja je na djelu nije nova, a manjina istraživača o tome govori već odavno, bez velikog odjeka, čak ni među kolegama. Tijekom prethodnih reformi, među kojima je i zakon koji se odnosi na slobodu i odgovornost sveučilišta, izglasovan 2007., mnogi su mislili da će moći zadržati zaštićen status za svoj laboratorij, za svoj odsjek. Drugi su čak požurili pridružiti se reorganizaciji koja je u tijeku, nadajući se da će tako moći podijeliti karte u svoju korist.

Najnoviji ministričin plan izazvao je toliko neprijateljstva možda ne samo zbog svog sadržaja, nego i zato što predlaže promjene u statusu nastavnika-istraživača. Reforma je vođena bez dogovora s tradicionalnim sveučilišnim strukturama za pregovaranje, uz opravdanje predsjednika Republike da je to odgovor na njihov „mediokritetski“ rad i pokazuje koliko malo poštovanja vladajuće strukture imaju prema njima.

Za razliku od velikih škola koje će i dalje primati studente iz bogatih sredina, na sveučilištima je došlo do snizivanja razine socijalnog podrijetla studenata. Upravo su te ustanove primile dobar dio od povećanoga broja polaznika visokog obrazovanja – njihov broj je od 1960. do 2006. narastao više od sedam puta.

Ta su kretanja promijenila praktične uvjete u radu nastavnika-istraživača (najviše su se povećale administrativne zadaće), ali i njihovu simboličku važnost. Omasovljenje je kod nekih od njih koji su upoznali drukčije stanje sveučilišnog sustava izazvalo raširen osjećaj deklasiranja koji je reforma potvrdila. Što se onih najmlađih tiče, oni su pretrpjeli posljedice ograničenog zapošljavanja u posljednjih petnaest godina. Poslije doktorata, najčešće su morali prihvatiti postdoktorske studije ili privremene ugovore o istraživanju, prije nego što bi pronašli posao. Očita kontradikcija između žrtvovanja na koje su pristali do zrele dobi i neizvjesne budućnosti koja im se nudi putem reorganizacija koje su u tijeku, zasigurno pridonosi njihovoj mobilizaciji.

Osim heterogenosti koja je svojstvena svakoj kolektivnoj akciji, u ovoj su se borbi pojavile dvije antagonističke filozofije. Prva, koju je sažeo Nicolas Sarkozy kad je zagrmio protiv „sadista“ ili „glupana“ koji je Princezu od Clévesa – prvi moderni roman u francuskoj književnosti – stavio na popis literature za upravnog suradnika, sve otvorenije pokazuje da kvalitetno znanje treba ostati monopol elite. Za ostale je dovoljno minimalno obrazovanje, pod uvjetom da bude funkcionalno za određenu socijalnu poziciju i da se može neposredno koristiti. Taj koncept neodoljivo podsjeća na privredne škole koje su u Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata osnivali proizvođači automobila Peugeot i Berliet…

Protivno pedagogiji podređivanja, treba priznati da masovnost nije nužno praćena demokratizacijom: mnoštvo podružnica i ustanova dovelo je do velikoga poklapanja između sveučilišne i socijalne hijerarhije. Ali projekt emancipacije mora ostati, u novim oblicima, u središtu mobilizacije cjelokupne sveučilišne zajednice. Naime, riječ je o tome da cijelom jednom dijelu mladih treba ponuditi kritičku distancu u odnosu na njihov socijalni položaj, a ne dati im privremenu postaju u predvorju svijeta rada.

Laurent Bonelli

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve