Laurent Bonelli: Previranja na sveučilištu
Zastoj u ocjenjivanju, neodržavanje nastave, izražavanje nepovjerenja upravnim vijećima, ulične demonstracije, tribine, peticije… Reforme koje je predložila Valérie Pécresse, ministrica visokog obrazovanja i znanosti, nisu ostavile ravnodušnima ni nastavnike ni istraživače. Čak i ustanove koje su na glasu kao konzervativne, kao sveučilište Panthéon-Assas, Pariz-Dauphine i Institut za političke studije u Aix-en Provence, priključile su se pokretu! U uzbuđenom akademskom svijetu, koji inače nije sklon kolektivnim akcijama i koji je prepun suprotnih interesa, ovako velika mobilizacija predstavlja iznenađenje.
Naravno, „reformski“ duh je žestok: likvidacija Sveučilišnih instituta za obrazovanje učitelja (IUFM), razbijanje Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS) i promjena statusa nastavnika-istraživača. Nezadovoljstvo je višestruko, a sveučilišni profesori svojom brojnošću (i potporom koju im daju studenti), čini se, određuju ritam prosvjeda. Među mjerama koje osporavaju ističu se određivanje nastavničke službe od strane predsjednika sveučilišta i kontrola koja mu se daje nad provedbom tih kriterija. Naime, uz argument da neki nastavnici-istraživači nemaju zadovoljavajuću istraživačku aktivnost, ministrica predlaže da predsjednik može, shodno tomu, prilagoditi broj njihovih nastavnih sati.
Osim činjenice da je znanstvena evaluacija predmet oštrih rasprava (tko o tome može suditi i prema kojim kriterijima?), dobar osjećaj za mjeru neće izdržati provjeru stvarnosti. Na francuskim sveučilištima, naime, kronično nedostaje kadrova, što se jedva nadoknađuje uz pomoć dodatnih sati i privremenih angažmana. A bez obzira na vladine govore, situacija se neće popraviti. Tako je proračunom za 2009. predviđeno ukidanje 450 nastavničkih mjesta, a većina ustanova suočit će se s povećanjem zadaća, uz jednako ili smanjeno financiranje. To znači da će u praksi predsjednik sveučilišta – bez obzira na istraživačke mogućnosti – morati pozvati u pomoć prekovremene sate koje mu zakon dopušta i tako pokriti programe, bez ikakve naknade za nastavnike-istraživače. Naravno, ako to vrijeme ne bude oduzeto od vremena namijenjenog istraživanju ili ako predsjednik ne pronađe dodatna sredstva i ne zaposli još nastavnika.
Možda se upravo u tom „ako“ najbolje vidi koncept visokog obrazovanja i istraživanja za koji se zalaže velik broj visokih dužnosnika, domaćih i međunarodnih, osobito onih iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Riječ je ponajprije o stvaranju maloga broja elitnih sveučilišnih centara, koji mogu privući privatni kapital u obliku donacija i koji će se u konačnici financirati od visokih upisnina. Financijska autonomija zajedno s visokom kvalitetom omogućila bi im da angažiraju najbolje francuske (od kojih su neki s CNRS-a) i strane znanstvenike i da steknu međunarodni ugled koji bi im donio platežno sposobne studente, potomke domaće buržoazije i one iz nadolazećih zemalja. To je cilj dvanaest centara za visoko obrazovanje i istraživanje koji su 2008. osnovani prema „planu campus“.
A što je s ostalima? Kakva će biti sudbina goleme većine ustanova isključenih iz ove darvinovske selekcije? One će se pretvoriti u „visoke škole“ zadužene da prihvate učinke općeg podizanja školske razine i morat će se „prilagoditi zahtjevima profesionalnog svijeta“, jer će u protivnom izgubiti (mršava) sredstva od države. A to znači da moraju pokušati predvidjeti očekivanja domaćih tvrtki koja su, kad je riječ o potrebnim kadrovima, vrlo promjenjiva i najčešće međusobno suprotna. Što se pak tiče institucija koje se smatraju „neproduktivnima“, one će nestati – „da nije bilo javnih obrazovnih institucija, ne bi se mogla učiti nijedna znanost, nijedan sustav za kojim nije bilo potražnje“, govorio je liberalni ekonomist Adam Smith, još 1776. – ili će poslužiti za odlaganje dolaska novih naraštaja na tržište rada. Ukratko, bit će sveučilišne radionice.
Može li ta dualna shema objasniti sadašnju mobilizaciju? Samo djelomice, jer logika koja je na djelu nije nova, a manjina istraživača o tome govori već odavno, bez velikog odjeka, čak ni među kolegama. Tijekom prethodnih reformi, među kojima je i zakon koji se odnosi na slobodu i odgovornost sveučilišta, izglasovan 2007., mnogi su mislili da će moći zadržati zaštićen status za svoj laboratorij, za svoj odsjek. Drugi su čak požurili pridružiti se reorganizaciji koja je u tijeku, nadajući se da će tako moći podijeliti karte u svoju korist.
Najnoviji ministričin plan izazvao je toliko neprijateljstva možda ne samo zbog svog sadržaja, nego i zato što predlaže promjene u statusu nastavnika-istraživača. Reforma je vođena bez dogovora s tradicionalnim sveučilišnim strukturama za pregovaranje, uz opravdanje predsjednika Republike da je to odgovor na njihov „mediokritetski“ rad i pokazuje koliko malo poštovanja vladajuće strukture imaju prema njima.
Za razliku od velikih škola koje će i dalje primati studente iz bogatih sredina, na sveučilištima je došlo do snizivanja razine socijalnog podrijetla studenata. Upravo su te ustanove primile dobar dio od povećanoga broja polaznika visokog obrazovanja – njihov broj je od 1960. do 2006. narastao više od sedam puta.
Ta su kretanja promijenila praktične uvjete u radu nastavnika-istraživača (najviše su se povećale administrativne zadaće), ali i njihovu simboličku važnost. Omasovljenje je kod nekih od njih koji su upoznali drukčije stanje sveučilišnog sustava izazvalo raširen osjećaj deklasiranja koji je reforma potvrdila. Što se onih najmlađih tiče, oni su pretrpjeli posljedice ograničenog zapošljavanja u posljednjih petnaest godina. Poslije doktorata, najčešće su morali prihvatiti postdoktorske studije ili privremene ugovore o istraživanju, prije nego što bi pronašli posao. Očita kontradikcija između žrtvovanja na koje su pristali do zrele dobi i neizvjesne budućnosti koja im se nudi putem reorganizacija koje su u tijeku, zasigurno pridonosi njihovoj mobilizaciji.
Osim heterogenosti koja je svojstvena svakoj kolektivnoj akciji, u ovoj su se borbi pojavile dvije antagonističke filozofije. Prva, koju je sažeo Nicolas Sarkozy kad je zagrmio protiv „sadista“ ili „glupana“ koji je Princezu od Clévesa – prvi moderni roman u francuskoj književnosti – stavio na popis literature za upravnog suradnika, sve otvorenije pokazuje da kvalitetno znanje treba ostati monopol elite. Za ostale je dovoljno minimalno obrazovanje, pod uvjetom da bude funkcionalno za određenu socijalnu poziciju i da se može neposredno koristiti. Taj koncept neodoljivo podsjeća na privredne škole koje su u Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata osnivali proizvođači automobila Peugeot i Berliet…
Protivno pedagogiji podređivanja, treba priznati da masovnost nije nužno praćena demokratizacijom: mnoštvo podružnica i ustanova dovelo je do velikoga poklapanja između sveučilišne i socijalne hijerarhije. Ali projekt emancipacije mora ostati, u novim oblicima, u središtu mobilizacije cjelokupne sveučilišne zajednice. Naime, riječ je o tome da cijelom jednom dijelu mladih treba ponuditi kritičku distancu u odnosu na njihov socijalni položaj, a ne dati im privremenu postaju u predvorju svijeta rada.