Naomi Klein: Milton Friedman nije spasio Čile

Sa ZaMirZINEa prenosimo prijevod teksta Naomi Klein, demanti tvrdnji da pokojnom ekonomistu pripadaju zasluge za građevinske propise te zemlje koji su doveli do blažih posljedica potresa, što pokazuju neznanje o Čileu prije državnog udara 11. rujna 1973.

Sve otkako je deregulacija izazvala u septembru 2008. opći svjetski slom, te su svi ponovo postali kejnzijanci, nije bilo lako biti fanatičan sljedbenik pokojnog ekonomista Miltona Friedmana. Njegov je zaštitni znak fundamentalizma slobodnog tržišta bio tako široko diskreditiran da je njegovim obožavaocima postalo očajnički važno da na svoj konto upišu neke ideologijske pobjede, ma kako nategnute.

Evo osobito neukusnog primjera. Jedva dva dana pošto je Čile pogodio katastrofalan potres, kolumnist Wall Street Journala Bret Stephens obavijestio je svoje čitaoce kako “iznad Čilea jamačno zaštitnički lebdi duh Miltona Friedmana” jer, “dobrim dijelom zahvaljujući njemu, ta je zemlja izdržala tragediju koja bi negdje drugdje prešla u apokalipsu… Nije slučajno što su Čileanci živjeli u kućama od opeke – a Haićani u kućama od slame – kada je došao vuk i pokušao ih otpuhati.”

Po Stephensu, radikalne mjere politike slobodnog tržišta što su ih čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu bili propisali Milton Friedman i njegovi zloglasni “Chicago Boys” jesu razlog što je Čile prosperitetna nacija sa “zakonima o gradnji među najstrožima u svijetu”.

S tom teorijom postoji prilično krupan problem: čileanski moderni zakon o seizmičkoj gradnji, napisan tako da građevine mogu izdržati potrese, usvojen je 1972. godine. Ta je godina enormno značajna jer je to bilo godinu dana prije no što je Pinochet prigrabio vlast krvavim državnim udarom uz potporu SAD. To znači da, ako postoji osoba kojoj pripada zasluga za taj zakon, to nije ni Friedman niti Pinochet, nego Salvador Allende, demokratski izabrani čileanski predsjednik socijalist. (Zapravo, zasluge pripadaju mnogim Čileancima, jer su ti zakoni bili reakcija na cijelu povijest potresa, a prvi je zakon bio usvojen još 1930-ih godina.)

Međutim, doista je značajno što je taj zakon donesen čak i u uvjetima pogubnog ekonomskog embarga (“neka im privreda vrišti”, glasovito je zarežao Richard Nixon kada je Allende pobijedio na izborima 1970.). Zakon je kasnije noveliran u toku devedesetih godina, dobrano nakon što su Pinochet i Chicago Boys konačno otišli s vlasti i obnovljena je demokracija.

Nikakvo čudo: kako ističe Paul Krugman, Friedmanov je stav spram zakonâ o gradnji bio ambivalentan, jer je smatrao da su i oni uplitanje u kapitalističku slobodu.

Što se tiče argumenta da je fridmanovska politika razlog što Čileanci žive u “kućama od opeke” a ne od “slame”, očevidno je da Stephens ne zna ništa o Čileu prije državnog udara. Čile iz 1960-ih imao je najbolji zdravstveni i obrazovni sistem na kontinentu, kao i živahan industrijski sektor i brzo rastuću srednju klasu. Čileanci su imali povjerenja u svoju državu, i baš su zbog toga bili izabrali Allendea da taj projekt vodi još dalje.

Nakon udara i Allendeove smrti, Pinochet i njegovi Chicago Boys su učinili sve što su mogli da demontiraju čileanski javni sektor, rasprodajom državnih poduzeća i drastičnim reduciranjem financijske i trgovinske regulative. U tom je razdoblju stvoreno enormno bogatstvo, ali uz strašnu cijenu: do početka osamdesetih, Pinochetove političke mjere po Friedmanovim receptima prouzročile su rapidnu deindustrijalizaciju, deseterostruki porast nezaposlenosti i eksploziju rasta izrazito nestabilnih gradova od daščara. Također su dovele do krize korupcije i zaduženosti, tako teške da je 1982. Pinochet bio prisiljen otpustiti svoje ključne savjetnike Chicago Boys i nacionalizirati nekoliko velikih dereguliranih financijskih institucija. (Zvuči poznato?)

Srećom, Chicago Boys nisu uspjeli poništiti sve što je Allende bio postigao. Nacionalna kompanija za bakar, Codelco, ostala je u državnim rukama, čime je osiguran priljev bogatstva u javne fondove i spriječeno da Chicago Boys potpuno preuzmu čileansku privredu. Također im nije uspjelo uništiti Allendeov čvrsti zakon o gradnji, a na tom bismo ideologijskom previdu svi morali biti zahvalni.

Naomi Klein

S engleskog preveo SD
prijevod objavljen na ZaMirZine 7.3.2010.

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve