Naomi Klein: Milton Friedman nije spasio Čile

Sa ZaMirZINEa prenosimo prijevod teksta Naomi Klein, demanti tvrdnji da pokojnom ekonomistu pripadaju zasluge za građevinske propise te zemlje koji su doveli do blažih posljedica potresa, što pokazuju neznanje o Čileu prije državnog udara 11. rujna 1973.



Sve otkako je deregulacija izazvala u septembru 2008. opći svjetski slom, te su svi ponovo postali kejnzijanci, nije bilo lako biti fanatičan sljedbenik pokojnog ekonomista Miltona Friedmana. Njegov je zaštitni znak fundamentalizma slobodnog tržišta bio tako široko diskreditiran da je njegovim obožavaocima postalo očajnički važno da na svoj konto upišu neke ideologijske pobjede, ma kako nategnute.

Evo osobito neukusnog primjera. Jedva dva dana pošto je Čile pogodio katastrofalan potres, kolumnist Wall Street Journala Bret Stephens obavijestio je svoje čitaoce kako “iznad Čilea jamačno zaštitnički lebdi duh Miltona Friedmana” jer, “dobrim dijelom zahvaljujući njemu, ta je zemlja izdržala tragediju koja bi negdje drugdje prešla u apokalipsu… Nije slučajno što su Čileanci živjeli u kućama od opeke – a Haićani u kućama od slame – kada je došao vuk i pokušao ih otpuhati.”

Po Stephensu, radikalne mjere politike slobodnog tržišta što su ih čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu bili propisali Milton Friedman i njegovi zloglasni “Chicago Boys” jesu razlog što je Čile prosperitetna nacija sa “zakonima o gradnji među najstrožima u svijetu”.

S tom teorijom postoji prilično krupan problem: čileanski moderni zakon o seizmičkoj gradnji, napisan tako da građevine mogu izdržati potrese, usvojen je 1972. godine. Ta je godina enormno značajna jer je to bilo godinu dana prije no što je Pinochet prigrabio vlast krvavim državnim udarom uz potporu SAD. To znači da, ako postoji osoba kojoj pripada zasluga za taj zakon, to nije ni Friedman niti Pinochet, nego Salvador Allende, demokratski izabrani čileanski predsjednik socijalist. (Zapravo, zasluge pripadaju mnogim Čileancima, jer su ti zakoni bili reakcija na cijelu povijest potresa, a prvi je zakon bio usvojen još 1930-ih godina.)

Međutim, doista je značajno što je taj zakon donesen čak i u uvjetima pogubnog ekonomskog embarga (“neka im privreda vrišti”, glasovito je zarežao Richard Nixon kada je Allende pobijedio na izborima 1970.). Zakon je kasnije noveliran u toku devedesetih godina, dobrano nakon što su Pinochet i Chicago Boys konačno otišli s vlasti i obnovljena je demokracija.

Nikakvo čudo: kako ističe Paul Krugman, Friedmanov je stav spram zakonâ o gradnji bio ambivalentan, jer je smatrao da su i oni uplitanje u kapitalističku slobodu.

Što se tiče argumenta da je fridmanovska politika razlog što Čileanci žive u “kućama od opeke” a ne od “slame”, očevidno je da Stephens ne zna ništa o Čileu prije državnog udara. Čile iz 1960-ih imao je najbolji zdravstveni i obrazovni sistem na kontinentu, kao i živahan industrijski sektor i brzo rastuću srednju klasu. Čileanci su imali povjerenja u svoju državu, i baš su zbog toga bili izabrali Allendea da taj projekt vodi još dalje.

Nakon udara i Allendeove smrti, Pinochet i njegovi Chicago Boys su učinili sve što su mogli da demontiraju čileanski javni sektor, rasprodajom državnih poduzeća i drastičnim reduciranjem financijske i trgovinske regulative. U tom je razdoblju stvoreno enormno bogatstvo, ali uz strašnu cijenu: do početka osamdesetih, Pinochetove političke mjere po Friedmanovim receptima prouzročile su rapidnu deindustrijalizaciju, deseterostruki porast nezaposlenosti i eksploziju rasta izrazito nestabilnih gradova od daščara. Također su dovele do krize korupcije i zaduženosti, tako teške da je 1982. Pinochet bio prisiljen otpustiti svoje ključne savjetnike Chicago Boys i nacionalizirati nekoliko velikih dereguliranih financijskih institucija. (Zvuči poznato?)

Srećom, Chicago Boys nisu uspjeli poništiti sve što je Allende bio postigao. Nacionalna kompanija za bakar, Codelco, ostala je u državnim rukama, čime je osiguran priljev bogatstva u javne fondove i spriječeno da Chicago Boys potpuno preuzmu čileansku privredu. Također im nije uspjelo uništiti Allendeov čvrsti zakon o gradnji, a na tom bismo ideologijskom previdu svi morali biti zahvalni.

Naomi Klein

S engleskog preveo SD
prijevod objavljen na ZaMirZine 7.3.2010.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve