Naomi Klein: Milton Friedman nije spasio Čile

Sa ZaMirZINEa prenosimo prijevod teksta Naomi Klein, demanti tvrdnji da pokojnom ekonomistu pripadaju zasluge za građevinske propise te zemlje koji su doveli do blažih posljedica potresa, što pokazuju neznanje o Čileu prije državnog udara 11. rujna 1973.

Sve otkako je deregulacija izazvala u septembru 2008. opći svjetski slom, te su svi ponovo postali kejnzijanci, nije bilo lako biti fanatičan sljedbenik pokojnog ekonomista Miltona Friedmana. Njegov je zaštitni znak fundamentalizma slobodnog tržišta bio tako široko diskreditiran da je njegovim obožavaocima postalo očajnički važno da na svoj konto upišu neke ideologijske pobjede, ma kako nategnute.

Evo osobito neukusnog primjera. Jedva dva dana pošto je Čile pogodio katastrofalan potres, kolumnist Wall Street Journala Bret Stephens obavijestio je svoje čitaoce kako “iznad Čilea jamačno zaštitnički lebdi duh Miltona Friedmana” jer, “dobrim dijelom zahvaljujući njemu, ta je zemlja izdržala tragediju koja bi negdje drugdje prešla u apokalipsu… Nije slučajno što su Čileanci živjeli u kućama od opeke – a Haićani u kućama od slame – kada je došao vuk i pokušao ih otpuhati.”

Po Stephensu, radikalne mjere politike slobodnog tržišta što su ih čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu bili propisali Milton Friedman i njegovi zloglasni “Chicago Boys” jesu razlog što je Čile prosperitetna nacija sa “zakonima o gradnji među najstrožima u svijetu”.

S tom teorijom postoji prilično krupan problem: čileanski moderni zakon o seizmičkoj gradnji, napisan tako da građevine mogu izdržati potrese, usvojen je 1972. godine. Ta je godina enormno značajna jer je to bilo godinu dana prije no što je Pinochet prigrabio vlast krvavim državnim udarom uz potporu SAD. To znači da, ako postoji osoba kojoj pripada zasluga za taj zakon, to nije ni Friedman niti Pinochet, nego Salvador Allende, demokratski izabrani čileanski predsjednik socijalist. (Zapravo, zasluge pripadaju mnogim Čileancima, jer su ti zakoni bili reakcija na cijelu povijest potresa, a prvi je zakon bio usvojen još 1930-ih godina.)

Međutim, doista je značajno što je taj zakon donesen čak i u uvjetima pogubnog ekonomskog embarga (“neka im privreda vrišti”, glasovito je zarežao Richard Nixon kada je Allende pobijedio na izborima 1970.). Zakon je kasnije noveliran u toku devedesetih godina, dobrano nakon što su Pinochet i Chicago Boys konačno otišli s vlasti i obnovljena je demokracija.

Nikakvo čudo: kako ističe Paul Krugman, Friedmanov je stav spram zakonâ o gradnji bio ambivalentan, jer je smatrao da su i oni uplitanje u kapitalističku slobodu.

Što se tiče argumenta da je fridmanovska politika razlog što Čileanci žive u “kućama od opeke” a ne od “slame”, očevidno je da Stephens ne zna ništa o Čileu prije državnog udara. Čile iz 1960-ih imao je najbolji zdravstveni i obrazovni sistem na kontinentu, kao i živahan industrijski sektor i brzo rastuću srednju klasu. Čileanci su imali povjerenja u svoju državu, i baš su zbog toga bili izabrali Allendea da taj projekt vodi još dalje.

Nakon udara i Allendeove smrti, Pinochet i njegovi Chicago Boys su učinili sve što su mogli da demontiraju čileanski javni sektor, rasprodajom državnih poduzeća i drastičnim reduciranjem financijske i trgovinske regulative. U tom je razdoblju stvoreno enormno bogatstvo, ali uz strašnu cijenu: do početka osamdesetih, Pinochetove političke mjere po Friedmanovim receptima prouzročile su rapidnu deindustrijalizaciju, deseterostruki porast nezaposlenosti i eksploziju rasta izrazito nestabilnih gradova od daščara. Također su dovele do krize korupcije i zaduženosti, tako teške da je 1982. Pinochet bio prisiljen otpustiti svoje ključne savjetnike Chicago Boys i nacionalizirati nekoliko velikih dereguliranih financijskih institucija. (Zvuči poznato?)

Srećom, Chicago Boys nisu uspjeli poništiti sve što je Allende bio postigao. Nacionalna kompanija za bakar, Codelco, ostala je u državnim rukama, čime je osiguran priljev bogatstva u javne fondove i spriječeno da Chicago Boys potpuno preuzmu čileansku privredu. Također im nije uspjelo uništiti Allendeov čvrsti zakon o gradnji, a na tom bismo ideologijskom previdu svi morali biti zahvalni.

Naomi Klein

S engleskog preveo SD
prijevod objavljen na ZaMirZine 7.3.2010.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve