Naomi Klein: Milton Friedman nije spasio Čile

Sve otkako je deregulacija izazvala u septembru 2008. opći svjetski slom, te su svi ponovo postali kejnzijanci, nije bilo lako biti fanatičan sljedbenik pokojnog ekonomista Miltona Friedmana. Njegov je zaštitni znak fundamentalizma slobodnog tržišta bio tako široko diskreditiran da je njegovim obožavaocima postalo očajnički važno da na svoj konto upišu neke ideologijske pobjede, ma kako nategnute.
Evo osobito neukusnog primjera. Jedva dva dana pošto je Čile pogodio katastrofalan potres, kolumnist Wall Street Journala Bret Stephens obavijestio je svoje čitaoce kako “iznad Čilea jamačno zaštitnički lebdi duh Miltona Friedmana” jer, “dobrim dijelom zahvaljujući njemu, ta je zemlja izdržala tragediju koja bi negdje drugdje prešla u apokalipsu… Nije slučajno što su Čileanci živjeli u kućama od opeke – a Haićani u kućama od slame – kada je došao vuk i pokušao ih otpuhati.”
Po Stephensu, radikalne mjere politike slobodnog tržišta što su ih čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu bili propisali Milton Friedman i njegovi zloglasni “Chicago Boys” jesu razlog što je Čile prosperitetna nacija sa “zakonima o gradnji među najstrožima u svijetu”.
S tom teorijom postoji prilično krupan problem: čileanski moderni zakon o seizmičkoj gradnji, napisan tako da građevine mogu izdržati potrese, usvojen je 1972. godine. Ta je godina enormno značajna jer je to bilo godinu dana prije no što je Pinochet prigrabio vlast krvavim državnim udarom uz potporu SAD. To znači da, ako postoji osoba kojoj pripada zasluga za taj zakon, to nije ni Friedman niti Pinochet, nego Salvador Allende, demokratski izabrani čileanski predsjednik socijalist. (Zapravo, zasluge pripadaju mnogim Čileancima, jer su ti zakoni bili reakcija na cijelu povijest potresa, a prvi je zakon bio usvojen još 1930-ih godina.)
Međutim, doista je značajno što je taj zakon donesen čak i u uvjetima pogubnog ekonomskog embarga (“neka im privreda vrišti”, glasovito je zarežao Richard Nixon kada je Allende pobijedio na izborima 1970.). Zakon je kasnije noveliran u toku devedesetih godina, dobrano nakon što su Pinochet i Chicago Boys konačno otišli s vlasti i obnovljena je demokracija.
Nikakvo čudo: kako ističe Paul Krugman, Friedmanov je stav spram zakonâ o gradnji bio ambivalentan, jer je smatrao da su i oni uplitanje u kapitalističku slobodu.
Što se tiče argumenta da je fridmanovska politika razlog što Čileanci žive u “kućama od opeke” a ne od “slame”, očevidno je da Stephens ne zna ništa o Čileu prije državnog udara. Čile iz 1960-ih imao je najbolji zdravstveni i obrazovni sistem na kontinentu, kao i živahan industrijski sektor i brzo rastuću srednju klasu. Čileanci su imali povjerenja u svoju državu, i baš su zbog toga bili izabrali Allendea da taj projekt vodi još dalje.
Nakon udara i Allendeove smrti, Pinochet i njegovi Chicago Boys su učinili sve što su mogli da demontiraju čileanski javni sektor, rasprodajom državnih poduzeća i drastičnim reduciranjem financijske i trgovinske regulative. U tom je razdoblju stvoreno enormno bogatstvo, ali uz strašnu cijenu: do početka osamdesetih, Pinochetove političke mjere po Friedmanovim receptima prouzročile su rapidnu deindustrijalizaciju, deseterostruki porast nezaposlenosti i eksploziju rasta izrazito nestabilnih gradova od daščara. Također su dovele do krize korupcije i zaduženosti, tako teške da je 1982. Pinochet bio prisiljen otpustiti svoje ključne savjetnike Chicago Boys i nacionalizirati nekoliko velikih dereguliranih financijskih institucija. (Zvuči poznato?)
Srećom, Chicago Boys nisu uspjeli poništiti sve što je Allende bio postigao. Nacionalna kompanija za bakar, Codelco, ostala je u državnim rukama, čime je osiguran priljev bogatstva u javne fondove i spriječeno da Chicago Boys potpuno preuzmu čileansku privredu. Također im nije uspjelo uništiti Allendeov čvrsti zakon o gradnji, a na tom bismo ideologijskom previdu svi morali biti zahvalni.
S engleskog preveo SD
prijevod objavljen na ZaMirZine 7.3.2010.