Prosvjedni FAQ

U utorak 30. ožujka 2010. u 15.30 sati ispred HNK održat će se protestna akcija “Stop školarine – SVEučilište SVIMA”. Prosvjed organiziraju zagrebački studenti uz podršku drugih studenata iz Hrvatske zajedno s maturantima, tj. budućim brucošima. U nastavku pročitajte, u dobroj staroj tradiciji naših FAQ-ova, Prosvjedni FAQ u kojem se objašnjavaju najbitnije stvari vezane uz ovaj prosvjed.


Zašto prosvjed?

U posljednje dvije godine studenti su organizirali više prosvjeda i u dva navrata su blokirali čitav niz hrvatskih fakulteta s jasno postavljenim zahtjevom: besplatno obrazovanje dostupno svima na svim razinama. Unatoč masovnoj mobilizaciji studenata i javnoj potpori za njihove zahtjeve (prema zadnjim istraživanjima, još je prije prvog vala blokada, u ožujku 2009, 76% hrvatskih studenata bilo za besplatno obrazovanje, a u peticiji za besplatno obrazovanje je skupljeno gotovo 100 000 potpisa, dok je u ožujku 2010. 72% građana bilo protiv smanjenja izdvajanja za obrazovanje), od vlasti su kao odgovor dolazila samo jalova obećanja i bacanje prašine u oči. Školarine se i dalje izglasavaju na fakultetima i sveučilištima – dapače, povećavaju se i povećava se broj studenata koji plaćaju, a postoje naznake i da se planira da svi studenti plaćaju diplomski studij.

Prosvjed ili blokada?

I prosvjed i blokada i razne manje akcije su legitimne metode borbe za studentske ciljeve. Organiziranje prosvjeda ne znači i odustajanje od metode borbe putem blokade fakulteta ni obrnuto. Neki studenti će sudjelovati i podupirati i jednu i drugu metodu, neki će podupirati samo jednu od metoda, no obje su samo dio šire i dugotrajnije političke borbe. Krupne promjene se ne događaju preko noći – besplatno obrazovanje nije nerealan cilj, ali u borbi treba biti ustrajan, odlučan i organiziran.

Zašto model studiranja “prva godina besplatno” nije besplatno obrazovanje?

Kao prvo, očito je da neplaćanje samo prve godine (ili samo prvoga semestra) studija nije isto što i besplatno obrazovanje. Nije jasno kako bi takav model točno trebao izgledati – koliki će postotak studenata plaćati nakon prve godine, što će biti s izvanrednim studentima, što će biti s plaćanjem ECTS-bodova, kolike će biti školarine itd. – ništa od toga nije poznato, osim da će svega toga biti, samo s mogućom poštedom u prvom ili prva dva semestra. Postdiplomski studiji se tu uopće pak ne spominju, što znači da se podrazumijeva da će se kao i dosad nastaviti skupo naplaćivati.

Takav sustav ne donosi nikakve bitne promjene. I bez dodatnih poznatih detalja, jasno je da bi velik dio studenata i u takvom sustavu plaćao za obrazovanje (školarine, ECTS-bodovi itd.), a nema nikakvog jamstva da se broj studenata koji plaćaju ne bi mogao i dalje (kao i dosad) povećavati i da školarine ili cijene ECTS-bodova ne bi i dalje mogle rasti. Cijena se ECTS-bodova, sasvim sigurno, ne bi mogla odrediti zakonom te ništa ne bi sprječavalo njezin nekontroliran rast. Nepotrebno je posebno i spominjati da bi, u situaciji kada bi veći broj padova donosio fakultetima više novaca, bilo nemoguće spriječiti namjerno postroženje praga prolaznosti.

Besplatna prva godina studija nije isto što i obrazovanje dostupno svima – to je donekle pristupačnije obrazovanje samo u prvom semestru preddiplomskoga studija.

Zašto model obrazovanja “besplatno za one koji ne padnu” nije besplatno obrazovanje?

Model obrazovanja po kojem bi redovni studenti koji ne bi pali godinu (ili određene kolegije) svi studirali besplatno, o kojem katkada govore vladajući birokrati (premda samo u formi usmenih obećanja), nije model besplatnog obrazovanja niti je ono što studenti traže. Kao prvo, u tom sustavu ostaju izvanredni studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na postdiplomskim studijima (koje su nevjerojatno visoke) također ostaju. Kao treće, plaćanje studija u tom modelu i dalje ostaje dio sustava, bez obzira kako bi se to plaćanje provodile (plaćenjem ECTS-bodova, plaćanje godina koje student padne ili sl.).

Svaki model obrazovanja u kojem postoji bilo koji vid plaćanja nosi u sebi klicu daljnje komercijalizacije. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi fakulteti, nakon uvođenja ovoga sustava kojim bi nestalo redovnih studenata koji plaćaju (tj. onih koji studiraju za “osobne potrebe”), jednostavno onaj broj studenata za “osobne potrebe” zamijenili istim brojem “izvanrednih” studenata (ta se kategorija novim modelom ne bi ukinula) i opet bismo bili na istom, osim što se studenti koji plaćaju više ne bi nazivali studentima “za osobne potrebe” nego “izvanrednim” studentima. Da su takve manipulacije sasvim realne, očito je prema primjeru zagrebačkoga Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta koji upisuju jako puno “izvanrednih” studenata (koji nisu pravi izvanredni studenti jer ne rade uz studij), više nego što bi to zapravo mogli u odnosu na realne kapacitete svojih fakulteta, samo zato da bi od njih mogli naplatiti (skupe) školarine. Isto tako, ako bi studij plaćali studenti koji padnu godinu, prilično je očito što bi se vrlo brzo dogodilo. Kriteriji za prolaznost bi se postrožili (tim više što po bolonjskom sustavu više ni nema klasičnog padanja i ponavljanja godinâ), više studenata bi padalo i samim time plaćalo školarine. Padanje jednog ispita godišnje bi tako moglo srušiti studenta na plaćanje studija. Mnogi bi fakulteti na to vjerojatno bili neizravno i prisiljeni time što iz proračuna ne bi dobivali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom ponoviti kako su u sadašnji sustav visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktički onemogućuju famozno “vječno studiranje”, kojim se inače često pravda sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadržavaju neki vid plaćanja.

Što je s linearnim modelom plaćanja?

Studentski zahtjev je jasan i nedvosmislen: besplatno (tj. javno financirano) obrazovanje na svim razinama, što znači ukidanje svih vidova plaćanja (školarinâ, upisninâ, participacijâ, plaćanja ECTS-bodova itd.). Stoga je linearni model plaćanja posve neprihvatljiv. To je model u kojem većina, oko 70% studenata ili više, plaća, ali različit iznos školarinâ. Model “besplatnoga studiranja za ‘izvrsne'” (tj. besplatnoga studija za još manje studenata nego što ih sada studira besplatno) nije isto što i model “besplatnoga studiranja za sve”.

Takav model pada u vodu i zbog činjenice da postoje neki studiji na kojima većina studenata ima vrlo visok prosjek. Linearni model bi u takvim primjerima značio to da bi studenti s prosjekom višim od primjerice 4,5 svejedno plaćali i najviši iznos školarina. To samo pokazuje promašenost koncepta “izvrsnosti” i linearnog modela plaćanja studija.

Posebna perfidnost je kritiku takvog modela nazivati zagovorom lijenosti i društvenog parazitizma. Kada ministarstvo govori o nagrađivanju “izvrsnih”, to je samo pokušaj da se prikrije da će većina studenata ipak plaćati. Uspješnost studija je međutim već definirana prolazom i zadanim vremenskim rokovima poslije kojih se gubi pravo studiranja. Reći da najboljih 10 posto neće plaćati u tom kontekstu znači samo prešutno i nelegitimno proglasiti sve te postojeće kriterije utvrđivanja uspješnosti studiranja ništavnima, s ciljem da se pod svaku cijenu većinu prisili na plaćanje. To nazivati poticajem na izvrsnost marketinška je podvala i svjedočanstvo dubokog cinizma. A kad je o parazitizmu riječ treba istaknuti da javne obrazovne ustanove poput fakulteta trebaju služiti javnosti i obrazovanju. Logika koja u njima vidi prije svega institucije za proizvodnju profita im je izvanjska i kao takva upravo – parazitska.

Što ne valja s konceptom “izvrsnosti”?

Tobožnji koncept “izvrsnosti” je samo birokratska šifra za model školovanja u kojem će većina studenata plaćati svoj studij. To je koncept kojim se pokušava verbalno maskirati ideja oduzimanja osnovnih socijalnih prava većini na način zakrinkavanja iste u tobože “pozitivan” i “progresivan” koncept “izvrsnosti”. Po konceptu “izvrsnosti”, naime, samo najbolji studenti ne bi plaćali svoj studij, dok bi ga svi ostali plaćali (s razlikama u visini školarinâ). Taj se model, koji se već primjenjuje na mnogim fakultetima, zove linearni model. S tim modelom postoji čitav niz problema. Po linearnom modelu većina studenata (bar 70%) plaća svoj studij, a taj model, osim toga, u potpunosti uništava svaki trag studentske solidarnosti i horizontalnoga učenja među studentima. Linearni model od studenata čini suparnike i natjecatelje, a ne kolege i suradnike. Tako se gubi bitan aspekt studiranja – međusobno studentsko potpomaganje i suradnja. Tko će pomagati svojim kolegama znajući da mu na taj način pomaže da možda zauzme njegovo mjesto na listi onih koji ne plaćaju studij?

No osim toga, treba reći da takav model zapravo nije model prave “izvrsnosti”, tj. model po kojem nitko tko je “izvrstan” ne bi ništa plaćao. Kao što je već rečeno, ako većina studenata ima recimo ocjene preko 4,5, opet samo mali postotak njih (recimo 10%) neće plaćati, dok će većina, svi sa stvarno visokim prosjekom, ipak plaćati studij. Poanta je u tome da većina ipak plaća studij, koliko god njihov apsolutni (a ne relativni) prosjek u pojedinim slučajevima može biti visok.

Treba reći još jednu bitnu stvar koja se kosi s neoliberalnim meritokratskim i socijaldarvinističkim pristupom obrazovanju. U društvu nikada svi pojedinci ne mogu biti “genijalci”. Većinu društva čine “obični”, “prosječni” ljudi. I društvu itekako trebaju i ti “obični” ljudi. Tako je i među studentima. Je li pošteno u tom slučaju svima koji nisu u samom vrhu po ocjenama naplaćivati studij (pri čemu treba napomenuti i to da mnogi, koji bi inače bili sposobni biti “izvrsni”, ne mogu imati najbolje ocjene zato što moraju raditi uza studij ili zato što se bave i nekim drugim aktivnostima osim studija). Ništa manje nije važan ni argument, koji nam je svima iz prakse dobro poznat, da izvrsne ocjene tijekom studija (kao ni dužina studiranja!) vrlo često nisu ni u kakvoj korelaciji s uspjehom i doprinosom društvu pojedinca u kasnijem životu. Upravo zato sve studente koji zadovolje zahtjeve za upis na pojedini studij treba smatrati uspješnim studentima i treba im omogućiti besplatno studiranje.

APPENDIX

Zašto besplatno obrazovanje?

Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a pravima se ne može licitirati niti ih se može stavljati na milost i nemilost tržištu. Pravo na obrazovanje ne može ovisiti o dubini džepa i treba biti dostupno svima. Hrvatska trenutno brojem visokoobrazovanih zaostaje za zapadnoeuropskim zemljama. Da bi se država u budućnosti razvijala, potrebno nam je što više obrazovanih ljudi (koji, po mogućnosti, neće faks završiti s dugovima koje će morati otplaćivati još deset godina). To se može postići samo tako da besplatno obrazovanje bude dostupno svima, a ne samo bogatima.

Koji su zapravo studentski zahtjevi?

Tražimo potpuno javno financiranje obrazovanje, tj. da se obrazovanje u potpunosti plaća iz državnoga proračuna (koji se pak puni poreznim izdvajanjima svih poreznih obveznika). Time se traži da se u potpunosti ukinu svi vidovi plaćanja (školarine, upisnine, plaćanje ECTS-bodova i sl.) na svim razinama odgoja i obrazovanja – od vrtićâ do doktorskih studija (školarine na poslijediplomskim studijima su puno veće nego na dodiplomskim studijima i mogu iznositi i po 20.000 kn po semestru!). Tražimo, dakle, besplatno studiranje za sve studente koji zadovolje tražene uvjete (završena srednja škola, položen razredbeni ispit ili državna matura i sl.).

Što to zapravo znači besplatno obrazovanje? Kažu da ništa nije besplatno.

Najlakše je to usporediti s osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovanjem. Svi znamo što znači kada kažemo da su osnovna i srednja škola u Hrvatskoj besplatne. Zahtijevamo da, kao osnovno i srednje obrazovanje, i visoko obrazovanje (preddiplomsko, diplomsko i postdiplomsko) također bude besplatno, tj. javno financirano.

Vezani članci

  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve