Prosvjedni FAQ

U utorak 30. ožujka 2010. u 15.30 sati ispred HNK održat će se protestna akcija “Stop školarine – SVEučilište SVIMA”. Prosvjed organiziraju zagrebački studenti uz podršku drugih studenata iz Hrvatske zajedno s maturantima, tj. budućim brucošima. U nastavku pročitajte, u dobroj staroj tradiciji naših FAQ-ova, Prosvjedni FAQ u kojem se objašnjavaju najbitnije stvari vezane uz ovaj prosvjed.


Zašto prosvjed?

U posljednje dvije godine studenti su organizirali više prosvjeda i u dva navrata su blokirali čitav niz hrvatskih fakulteta s jasno postavljenim zahtjevom: besplatno obrazovanje dostupno svima na svim razinama. Unatoč masovnoj mobilizaciji studenata i javnoj potpori za njihove zahtjeve (prema zadnjim istraživanjima, još je prije prvog vala blokada, u ožujku 2009, 76% hrvatskih studenata bilo za besplatno obrazovanje, a u peticiji za besplatno obrazovanje je skupljeno gotovo 100 000 potpisa, dok je u ožujku 2010. 72% građana bilo protiv smanjenja izdvajanja za obrazovanje), od vlasti su kao odgovor dolazila samo jalova obećanja i bacanje prašine u oči. Školarine se i dalje izglasavaju na fakultetima i sveučilištima – dapače, povećavaju se i povećava se broj studenata koji plaćaju, a postoje naznake i da se planira da svi studenti plaćaju diplomski studij.

Prosvjed ili blokada?

I prosvjed i blokada i razne manje akcije su legitimne metode borbe za studentske ciljeve. Organiziranje prosvjeda ne znači i odustajanje od metode borbe putem blokade fakulteta ni obrnuto. Neki studenti će sudjelovati i podupirati i jednu i drugu metodu, neki će podupirati samo jednu od metoda, no obje su samo dio šire i dugotrajnije političke borbe. Krupne promjene se ne događaju preko noći – besplatno obrazovanje nije nerealan cilj, ali u borbi treba biti ustrajan, odlučan i organiziran.

Zašto model studiranja “prva godina besplatno” nije besplatno obrazovanje?

Kao prvo, očito je da neplaćanje samo prve godine (ili samo prvoga semestra) studija nije isto što i besplatno obrazovanje. Nije jasno kako bi takav model točno trebao izgledati – koliki će postotak studenata plaćati nakon prve godine, što će biti s izvanrednim studentima, što će biti s plaćanjem ECTS-bodova, kolike će biti školarine itd. – ništa od toga nije poznato, osim da će svega toga biti, samo s mogućom poštedom u prvom ili prva dva semestra. Postdiplomski studiji se tu uopće pak ne spominju, što znači da se podrazumijeva da će se kao i dosad nastaviti skupo naplaćivati.

Takav sustav ne donosi nikakve bitne promjene. I bez dodatnih poznatih detalja, jasno je da bi velik dio studenata i u takvom sustavu plaćao za obrazovanje (školarine, ECTS-bodovi itd.), a nema nikakvog jamstva da se broj studenata koji plaćaju ne bi mogao i dalje (kao i dosad) povećavati i da školarine ili cijene ECTS-bodova ne bi i dalje mogle rasti. Cijena se ECTS-bodova, sasvim sigurno, ne bi mogla odrediti zakonom te ništa ne bi sprječavalo njezin nekontroliran rast. Nepotrebno je posebno i spominjati da bi, u situaciji kada bi veći broj padova donosio fakultetima više novaca, bilo nemoguće spriječiti namjerno postroženje praga prolaznosti.

Besplatna prva godina studija nije isto što i obrazovanje dostupno svima – to je donekle pristupačnije obrazovanje samo u prvom semestru preddiplomskoga studija.

Zašto model obrazovanja “besplatno za one koji ne padnu” nije besplatno obrazovanje?

Model obrazovanja po kojem bi redovni studenti koji ne bi pali godinu (ili određene kolegije) svi studirali besplatno, o kojem katkada govore vladajući birokrati (premda samo u formi usmenih obećanja), nije model besplatnog obrazovanja niti je ono što studenti traže. Kao prvo, u tom sustavu ostaju izvanredni studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na postdiplomskim studijima (koje su nevjerojatno visoke) također ostaju. Kao treće, plaćanje studija u tom modelu i dalje ostaje dio sustava, bez obzira kako bi se to plaćanje provodile (plaćenjem ECTS-bodova, plaćanje godina koje student padne ili sl.).

Svaki model obrazovanja u kojem postoji bilo koji vid plaćanja nosi u sebi klicu daljnje komercijalizacije. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi fakulteti, nakon uvođenja ovoga sustava kojim bi nestalo redovnih studenata koji plaćaju (tj. onih koji studiraju za “osobne potrebe”), jednostavno onaj broj studenata za “osobne potrebe” zamijenili istim brojem “izvanrednih” studenata (ta se kategorija novim modelom ne bi ukinula) i opet bismo bili na istom, osim što se studenti koji plaćaju više ne bi nazivali studentima “za osobne potrebe” nego “izvanrednim” studentima. Da su takve manipulacije sasvim realne, očito je prema primjeru zagrebačkoga Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta koji upisuju jako puno “izvanrednih” studenata (koji nisu pravi izvanredni studenti jer ne rade uz studij), više nego što bi to zapravo mogli u odnosu na realne kapacitete svojih fakulteta, samo zato da bi od njih mogli naplatiti (skupe) školarine. Isto tako, ako bi studij plaćali studenti koji padnu godinu, prilično je očito što bi se vrlo brzo dogodilo. Kriteriji za prolaznost bi se postrožili (tim više što po bolonjskom sustavu više ni nema klasičnog padanja i ponavljanja godinâ), više studenata bi padalo i samim time plaćalo školarine. Padanje jednog ispita godišnje bi tako moglo srušiti studenta na plaćanje studija. Mnogi bi fakulteti na to vjerojatno bili neizravno i prisiljeni time što iz proračuna ne bi dobivali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom ponoviti kako su u sadašnji sustav visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktički onemogućuju famozno “vječno studiranje”, kojim se inače često pravda sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadržavaju neki vid plaćanja.

Što je s linearnim modelom plaćanja?

Studentski zahtjev je jasan i nedvosmislen: besplatno (tj. javno financirano) obrazovanje na svim razinama, što znači ukidanje svih vidova plaćanja (školarinâ, upisninâ, participacijâ, plaćanja ECTS-bodova itd.). Stoga je linearni model plaćanja posve neprihvatljiv. To je model u kojem većina, oko 70% studenata ili više, plaća, ali različit iznos školarinâ. Model “besplatnoga studiranja za ‘izvrsne'” (tj. besplatnoga studija za još manje studenata nego što ih sada studira besplatno) nije isto što i model “besplatnoga studiranja za sve”.

Takav model pada u vodu i zbog činjenice da postoje neki studiji na kojima većina studenata ima vrlo visok prosjek. Linearni model bi u takvim primjerima značio to da bi studenti s prosjekom višim od primjerice 4,5 svejedno plaćali i najviši iznos školarina. To samo pokazuje promašenost koncepta “izvrsnosti” i linearnog modela plaćanja studija.

Posebna perfidnost je kritiku takvog modela nazivati zagovorom lijenosti i društvenog parazitizma. Kada ministarstvo govori o nagrađivanju “izvrsnih”, to je samo pokušaj da se prikrije da će većina studenata ipak plaćati. Uspješnost studija je međutim već definirana prolazom i zadanim vremenskim rokovima poslije kojih se gubi pravo studiranja. Reći da najboljih 10 posto neće plaćati u tom kontekstu znači samo prešutno i nelegitimno proglasiti sve te postojeće kriterije utvrđivanja uspješnosti studiranja ništavnima, s ciljem da se pod svaku cijenu većinu prisili na plaćanje. To nazivati poticajem na izvrsnost marketinška je podvala i svjedočanstvo dubokog cinizma. A kad je o parazitizmu riječ treba istaknuti da javne obrazovne ustanove poput fakulteta trebaju služiti javnosti i obrazovanju. Logika koja u njima vidi prije svega institucije za proizvodnju profita im je izvanjska i kao takva upravo – parazitska.

Što ne valja s konceptom “izvrsnosti”?

Tobožnji koncept “izvrsnosti” je samo birokratska šifra za model školovanja u kojem će većina studenata plaćati svoj studij. To je koncept kojim se pokušava verbalno maskirati ideja oduzimanja osnovnih socijalnih prava većini na način zakrinkavanja iste u tobože “pozitivan” i “progresivan” koncept “izvrsnosti”. Po konceptu “izvrsnosti”, naime, samo najbolji studenti ne bi plaćali svoj studij, dok bi ga svi ostali plaćali (s razlikama u visini školarinâ). Taj se model, koji se već primjenjuje na mnogim fakultetima, zove linearni model. S tim modelom postoji čitav niz problema. Po linearnom modelu većina studenata (bar 70%) plaća svoj studij, a taj model, osim toga, u potpunosti uništava svaki trag studentske solidarnosti i horizontalnoga učenja među studentima. Linearni model od studenata čini suparnike i natjecatelje, a ne kolege i suradnike. Tako se gubi bitan aspekt studiranja – međusobno studentsko potpomaganje i suradnja. Tko će pomagati svojim kolegama znajući da mu na taj način pomaže da možda zauzme njegovo mjesto na listi onih koji ne plaćaju studij?

No osim toga, treba reći da takav model zapravo nije model prave “izvrsnosti”, tj. model po kojem nitko tko je “izvrstan” ne bi ništa plaćao. Kao što je već rečeno, ako većina studenata ima recimo ocjene preko 4,5, opet samo mali postotak njih (recimo 10%) neće plaćati, dok će većina, svi sa stvarno visokim prosjekom, ipak plaćati studij. Poanta je u tome da većina ipak plaća studij, koliko god njihov apsolutni (a ne relativni) prosjek u pojedinim slučajevima može biti visok.

Treba reći još jednu bitnu stvar koja se kosi s neoliberalnim meritokratskim i socijaldarvinističkim pristupom obrazovanju. U društvu nikada svi pojedinci ne mogu biti “genijalci”. Većinu društva čine “obični”, “prosječni” ljudi. I društvu itekako trebaju i ti “obični” ljudi. Tako je i među studentima. Je li pošteno u tom slučaju svima koji nisu u samom vrhu po ocjenama naplaćivati studij (pri čemu treba napomenuti i to da mnogi, koji bi inače bili sposobni biti “izvrsni”, ne mogu imati najbolje ocjene zato što moraju raditi uza studij ili zato što se bave i nekim drugim aktivnostima osim studija). Ništa manje nije važan ni argument, koji nam je svima iz prakse dobro poznat, da izvrsne ocjene tijekom studija (kao ni dužina studiranja!) vrlo često nisu ni u kakvoj korelaciji s uspjehom i doprinosom društvu pojedinca u kasnijem životu. Upravo zato sve studente koji zadovolje zahtjeve za upis na pojedini studij treba smatrati uspješnim studentima i treba im omogućiti besplatno studiranje.

APPENDIX

Zašto besplatno obrazovanje?

Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a pravima se ne može licitirati niti ih se može stavljati na milost i nemilost tržištu. Pravo na obrazovanje ne može ovisiti o dubini džepa i treba biti dostupno svima. Hrvatska trenutno brojem visokoobrazovanih zaostaje za zapadnoeuropskim zemljama. Da bi se država u budućnosti razvijala, potrebno nam je što više obrazovanih ljudi (koji, po mogućnosti, neće faks završiti s dugovima koje će morati otplaćivati još deset godina). To se može postići samo tako da besplatno obrazovanje bude dostupno svima, a ne samo bogatima.

Koji su zapravo studentski zahtjevi?

Tražimo potpuno javno financiranje obrazovanje, tj. da se obrazovanje u potpunosti plaća iz državnoga proračuna (koji se pak puni poreznim izdvajanjima svih poreznih obveznika). Time se traži da se u potpunosti ukinu svi vidovi plaćanja (školarine, upisnine, plaćanje ECTS-bodova i sl.) na svim razinama odgoja i obrazovanja – od vrtićâ do doktorskih studija (školarine na poslijediplomskim studijima su puno veće nego na dodiplomskim studijima i mogu iznositi i po 20.000 kn po semestru!). Tražimo, dakle, besplatno studiranje za sve studente koji zadovolje tražene uvjete (završena srednja škola, položen razredbeni ispit ili državna matura i sl.).

Što to zapravo znači besplatno obrazovanje? Kažu da ništa nije besplatno.

Najlakše je to usporediti s osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovanjem. Svi znamo što znači kada kažemo da su osnovna i srednja škola u Hrvatskoj besplatne. Zahtijevamo da, kao osnovno i srednje obrazovanje, i visoko obrazovanje (preddiplomsko, diplomsko i postdiplomsko) također bude besplatno, tj. javno financirano.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve