Jutarnji ponovno napada! (13. – 24. 4.)

Kao što smo već obavijestili naše čitatelje – jučer je u Klubu SC otvorena izložba “Jutarnji ponovno napada”. Izložba je zamišljena kao empirijski eksperiment: na primjeru jednoga od najvećih medija u državi pokušava ilustrirati što dobivamo kada normativne proglase o medijima kao korektivu vlasti u službi javnog interesa suočimo s konkretnom novinskom praksom u doba restauracije kapitalizma i neoliberalnih reformi. Više pročitajte u katalogu izložbe:


Najkasnije s bankrotom investicijske banke Lehman Brothers u jesen 2008. godine svjetska je javnost suočena s lekcijom o strukturnoj fragilnosti ekonomskog poretka u kojem živimo. Kolaps velikih investicijskih banaka Wall Streeta, još jučer neupitnih “gospodara svemira”, po mnogim komentatorima najavljuje kraj jedne epohe. Dvadesetak godina nakon pada Berlinskog zida, sjena Velike depresije ponovno se nadvija nad životima milijardi ljudi. Alan Greenspan rezignirano konstatira da će se stari ideološki ratovi dvadesetog stoljeća sada morati iznova voditi. Kapitalizam će biti prisiljen proći još jedan povijesni ciklus osporavanja. Njegovi apologeti iznova će nas morati uvjeriti da unatoč spekulativnoj iracionalnosti i novom produbljivanju socijalno destruktivnih učinaka i dalje predstavlja najpoželjniji tip društvenog uređenja.

Mogućnost ponovnog otvaranja ovih ideoloških fronti zemlje poput Hrvatske stavila bi u posebno dvosmislen položaj. Riječ tranzicija označava proces u kojemu su sve dileme ove vrste unaprijed bile isključene. Restauracija kapitalizma u javnosti je dominantno predstavljena kao dugo iščekivani povratak u povijesnu normalnost nakon polustoljetne devijacije mračnog socijalističkog eksperimenta. Na kraju puta, s druge strane duge, navodno čeka životni standard zapadne države blagostanja. U tako postavljenom kontekstu sve kritike negativnih socijalnih učinaka strukturnih reformi bilo je moguće otkloniti objašnjenjem da se radi o nužnim međukoracima ograničenog trajanja. Prije dospijeća u raj uređenog, bogatog i racionalnog zapadnog kapitalizma, nužno je proći kroz limb tranzicije. Mogućnost nenadane duboke krize središnjih zemalja takvih pripovijesti nije bila predviđena.

Međutim, istoga trenutka kada se pojavila na horizontu, riječ kriza u medijima i govorima političara počela je funkcionirati poput meteorološke zadanosti: nešto što nema smisla kritički promisliti, jer je ionako kauzalno locirano izvan mogućnosti ljudskog zahvata. Svim predviđanjima o novoj legitimacijskoj krizi kapitalizma usprkos, Greenspanova se dijagnoza na tranzicijskoj periferiji zasad odbija ostvariti. Ako je vjerovati političarima i medijima u Hrvatskoj, kriza nije nešto što bi trebalo dovesti u pitanje hrvatski put u kapitalizam, nego nas još dublje obvezuje na fatalističko odustajanje od propitivanja samoga procesa. Poput same krize, i uspostavljanje cijene za njezine posljedice širokim slojevima narodnih klasa prikazuje se kao neizbježnost na nivou prirodne nepogode. Drugih opcija osim pokornog pristanka navodno nema.

Nasuprot tom konsenzusu na vrhu društva, pred ljeto 2009. u Hrvatskoj se ipak počinje govoriti o predstojećoj jeseni socijalnih nemira. Uvođenje “kriznog poreza” i najavljena rezanja u javnoj potrošnji predstavljaju otvorene udare na životni standard većine. Procjena političke vlasti i različitih “stručnih komentatora” u tom trenutku je da će nekakav odgovor odozdo neminovno uslijediti: sindikati najavljuju velike štrajkove, a netom okončana studentska blokada zadobiva značaj prvog predskazanja predstojećih sukoba.

U nastojanjima da se domet nemira ograniči i mase pacifiraju, jedan se medij agresivno profilira kao preventivno oružje protiv svih koji bi mogli dignuti glas protiv produbljivanja napada na socijalni standard većine. Taj je medij Jutarnji list. Spektar primijenjenih strategija seže od ad hominem denuncijacija sindikalnih vođa i eksponiranijih aktivista, do metodološki upitnih “socioloških istraživanja” i hagiografija poduzetnika-vizionara. Niz bi se dao i nastaviti. Neovisno o varijacijama u žanru poučak ostaje nepokolebivo isti: prema Jutarnjem listu potreba za novim valom neoliberalnih reformi neupitna je! Bilo da je riječ o kampanjama koje trebaju pripremiti teren za privatizaciju državnih tvrtki, lobiranju za “fleksibilniji” zakon o radu, uništenju brodogradilišta, odnosu javnog prostora i privatnih investicijskih inicijativi ili komercijalizaciji visokog obrazovanja. Pritom jedva da postoji sredstvo koje bi bilo previše nisko da se ne bi stavilo u službu zagovora nastavka neoliberalne “tranzicijske modernizacije”. Poticanje samoprijezira provincijske periferije metoda je jednako standardna kao i kalkulirane manipulacije upitnim “statističkim” podacima. Rasistički mitovi o lijenome Balkanu postaju dobrodošlo oružje protiv svih koji nisu spremni odustati od obrane stečenih socijalnih prava narodnih klasa, a tabloidna dijagnostika društvenih patologija u svakome otporu pro-tržišnim reformama nepogrešivo prepoznaje i prokazuje simptom bolesti “socijalističkog mentaliteta”. Slučaj Primorac pokazuje da se i ministri po potrebi osobno ukazuju u redakcijama da bi spriječili devijacije od zadane linije dosluha s interesima vladajućih.

Odluka o organizaciji ove izložbe samo je manjim dijelom motivirana moralnim revoltom. Puno važnijim nam se čini pokušaj da doprinesemo razumijevanju društvenih procesa kojima smo svi zahvaćeni. Nužan aspekt takvog nastojanja je i problematizacija uloge medija u formiranju i deformiranju javnog mijenja.

Kada progovaraju o vlastitoj ulozi u društvu, mediji se u pravilu ne libe retorički posezati za visokim normativnim standardima. Ova izložba zamišljena je kao empirijski eksperiment: na primjeru jednoga od najvećih medija u državi pokušava ilustrirati što dobivamo kada normativne proglase o medijima kao korektivu vlasti u službi javnog interesa suočimo s konkretnom novinskom praksom u doba restauracije kapitalizma i neoliberalnih reformi. Na jednoj razini, riječ je o doprinosu ideološkoj forenzici tranzicije. Na drugoj, ova izložba treba funkcionirati kao neposredniji apel na javno problematiziranje demokratski potencijalno katastrofalnih tendencija novinske prakse u Hrvatskoj.

Diskrepancija između nominalnog normativnog ideala i realnosti ne bi trebala alarmirati samo nadležne strukovne udruge. Ako prihvatimo da su mediji u službi javnosti jedan od uvjeta minimalne šanse za demokraciju vrijednu svoga imena, sama demokracija nužno postaje ugroženim ulogom u slučajevima kada mediji na eklatantan način prestaju to biti. Pitanje o širim društvenim procesima koji pogoduju ovoj vrsti malformacije, kao i što bi se trebalo učiniti da ih se kontrolira i promijeni, nadilazi ograničene programske okvire ove izložbe. Naš fokus i objekt interesa su konkretniji. Nadamo se ipak da će – ovakva kakva jest – poslužiti kao poticaj za buduće, šire postavljene rasprave.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve