Jutarnji ponovno napada! (13. – 24. 4.)

Najkasnije s bankrotom investicijske banke Lehman Brothers u jesen 2008. godine svjetska je javnost suočena s lekcijom o strukturnoj fragilnosti ekonomskog poretka u kojem živimo. Kolaps velikih investicijskih banaka Wall Streeta, još jučer neupitnih “gospodara svemira”, po mnogim komentatorima najavljuje kraj jedne epohe. Dvadesetak godina nakon pada Berlinskog zida, sjena Velike depresije ponovno se nadvija nad životima milijardi ljudi. Alan Greenspan rezignirano konstatira da će se stari ideološki ratovi dvadesetog stoljeća sada morati iznova voditi. Kapitalizam će biti prisiljen proći još jedan povijesni ciklus osporavanja. Njegovi apologeti iznova će nas morati uvjeriti da unatoč spekulativnoj iracionalnosti i novom produbljivanju socijalno destruktivnih učinaka i dalje predstavlja najpoželjniji tip društvenog uređenja.

Mogućnost ponovnog otvaranja ovih ideoloških fronti zemlje poput Hrvatske stavila bi u posebno dvosmislen položaj. Riječ tranzicija označava proces u kojemu su sve dileme ove vrste unaprijed bile isključene. Restauracija kapitalizma u javnosti je dominantno predstavljena kao dugo iščekivani povratak u povijesnu normalnost nakon polustoljetne devijacije mračnog socijalističkog eksperimenta. Na kraju puta, s druge strane duge, navodno čeka životni standard zapadne države blagostanja. U tako postavljenom kontekstu sve kritike negativnih socijalnih učinaka strukturnih reformi bilo je moguće otkloniti objašnjenjem da se radi o nužnim međukoracima ograničenog trajanja. Prije dospijeća u raj uređenog, bogatog i racionalnog zapadnog kapitalizma, nužno je proći kroz limb tranzicije. Mogućnost nenadane duboke krize središnjih zemalja takvih pripovijesti nije bila predviđena.

Međutim, istoga trenutka kada se pojavila na horizontu, riječ kriza u medijima i govorima političara počela je funkcionirati poput meteorološke zadanosti: nešto što nema smisla kritički promisliti, jer je ionako kauzalno locirano izvan mogućnosti ljudskog zahvata. Svim predviđanjima o novoj legitimacijskoj krizi kapitalizma usprkos, Greenspanova se dijagnoza na tranzicijskoj periferiji zasad odbija ostvariti. Ako je vjerovati političarima i medijima u Hrvatskoj, kriza nije nešto što bi trebalo dovesti u pitanje hrvatski put u kapitalizam, nego nas još dublje obvezuje na fatalističko odustajanje od propitivanja samoga procesa. Poput same krize, i uspostavljanje cijene za njezine posljedice širokim slojevima narodnih klasa prikazuje se kao neizbježnost na nivou prirodne nepogode. Drugih opcija osim pokornog pristanka navodno nema.

Nasuprot tom konsenzusu na vrhu društva, pred ljeto 2009. u Hrvatskoj se ipak počinje govoriti o predstojećoj jeseni socijalnih nemira. Uvođenje “kriznog poreza” i najavljena rezanja u javnoj potrošnji predstavljaju otvorene udare na životni standard većine. Procjena političke vlasti i različitih “stručnih komentatora” u tom trenutku je da će nekakav odgovor odozdo neminovno uslijediti: sindikati najavljuju velike štrajkove, a netom okončana studentska blokada zadobiva značaj prvog predskazanja predstojećih sukoba.

U nastojanjima da se domet nemira ograniči i mase pacifiraju, jedan se medij agresivno profilira kao preventivno oružje protiv svih koji bi mogli dignuti glas protiv produbljivanja napada na socijalni standard većine. Taj je medij Jutarnji list. Spektar primijenjenih strategija seže od ad hominem denuncijacija sindikalnih vođa i eksponiranijih aktivista, do metodološki upitnih “socioloških istraživanja” i hagiografija poduzetnika-vizionara. Niz bi se dao i nastaviti. Neovisno o varijacijama u žanru poučak ostaje nepokolebivo isti: prema Jutarnjem listu potreba za novim valom neoliberalnih reformi neupitna je! Bilo da je riječ o kampanjama koje trebaju pripremiti teren za privatizaciju državnih tvrtki, lobiranju za “fleksibilniji” zakon o radu, uništenju brodogradilišta, odnosu javnog prostora i privatnih investicijskih inicijativi ili komercijalizaciji visokog obrazovanja. Pritom jedva da postoji sredstvo koje bi bilo previše nisko da se ne bi stavilo u službu zagovora nastavka neoliberalne “tranzicijske modernizacije”. Poticanje samoprijezira provincijske periferije metoda je jednako standardna kao i kalkulirane manipulacije upitnim “statističkim” podacima. Rasistički mitovi o lijenome Balkanu postaju dobrodošlo oružje protiv svih koji nisu spremni odustati od obrane stečenih socijalnih prava narodnih klasa, a tabloidna dijagnostika društvenih patologija u svakome otporu pro-tržišnim reformama nepogrešivo prepoznaje i prokazuje simptom bolesti “socijalističkog mentaliteta”. Slučaj Primorac pokazuje da se i ministri po potrebi osobno ukazuju u redakcijama da bi spriječili devijacije od zadane linije dosluha s interesima vladajućih.

Odluka o organizaciji ove izložbe samo je manjim dijelom motivirana moralnim revoltom. Puno važnijim nam se čini pokušaj da doprinesemo razumijevanju društvenih procesa kojima smo svi zahvaćeni. Nužan aspekt takvog nastojanja je i problematizacija uloge medija u formiranju i deformiranju javnog mijenja.

Kada progovaraju o vlastitoj ulozi u društvu, mediji se u pravilu ne libe retorički posezati za visokim normativnim standardima. Ova izložba zamišljena je kao empirijski eksperiment: na primjeru jednoga od najvećih medija u državi pokušava ilustrirati što dobivamo kada normativne proglase o medijima kao korektivu vlasti u službi javnog interesa suočimo s konkretnom novinskom praksom u doba restauracije kapitalizma i neoliberalnih reformi. Na jednoj razini, riječ je o doprinosu ideološkoj forenzici tranzicije. Na drugoj, ova izložba treba funkcionirati kao neposredniji apel na javno problematiziranje demokratski potencijalno katastrofalnih tendencija novinske prakse u Hrvatskoj.

Diskrepancija između nominalnog normativnog ideala i realnosti ne bi trebala alarmirati samo nadležne strukovne udruge. Ako prihvatimo da su mediji u službi javnosti jedan od uvjeta minimalne šanse za demokraciju vrijednu svoga imena, sama demokracija nužno postaje ugroženim ulogom u slučajevima kada mediji na eklatantan način prestaju to biti. Pitanje o širim društvenim procesima koji pogoduju ovoj vrsti malformacije, kao i što bi se trebalo učiniti da ih se kontrolira i promijeni, nadilazi ograničene programske okvire ove izložbe. Naš fokus i objekt interesa su konkretniji. Nadamo se ipak da će – ovakva kakva jest – poslužiti kao poticaj za buduće, šire postavljene rasprave.