Jutarnji ponovno napada! (13. – 24. 4.)

Kao što smo već obavijestili naše čitatelje – jučer je u Klubu SC otvorena izložba “Jutarnji ponovno napada”. Izložba je zamišljena kao empirijski eksperiment: na primjeru jednoga od najvećih medija u državi pokušava ilustrirati što dobivamo kada normativne proglase o medijima kao korektivu vlasti u službi javnog interesa suočimo s konkretnom novinskom praksom u doba restauracije kapitalizma i neoliberalnih reformi. Više pročitajte u katalogu izložbe:


Najkasnije s bankrotom investicijske banke Lehman Brothers u jesen 2008. godine svjetska je javnost suočena s lekcijom o strukturnoj fragilnosti ekonomskog poretka u kojem živimo. Kolaps velikih investicijskih banaka Wall Streeta, još jučer neupitnih “gospodara svemira”, po mnogim komentatorima najavljuje kraj jedne epohe. Dvadesetak godina nakon pada Berlinskog zida, sjena Velike depresije ponovno se nadvija nad životima milijardi ljudi. Alan Greenspan rezignirano konstatira da će se stari ideološki ratovi dvadesetog stoljeća sada morati iznova voditi. Kapitalizam će biti prisiljen proći još jedan povijesni ciklus osporavanja. Njegovi apologeti iznova će nas morati uvjeriti da unatoč spekulativnoj iracionalnosti i novom produbljivanju socijalno destruktivnih učinaka i dalje predstavlja najpoželjniji tip društvenog uređenja.

Mogućnost ponovnog otvaranja ovih ideoloških fronti zemlje poput Hrvatske stavila bi u posebno dvosmislen položaj. Riječ tranzicija označava proces u kojemu su sve dileme ove vrste unaprijed bile isključene. Restauracija kapitalizma u javnosti je dominantno predstavljena kao dugo iščekivani povratak u povijesnu normalnost nakon polustoljetne devijacije mračnog socijalističkog eksperimenta. Na kraju puta, s druge strane duge, navodno čeka životni standard zapadne države blagostanja. U tako postavljenom kontekstu sve kritike negativnih socijalnih učinaka strukturnih reformi bilo je moguće otkloniti objašnjenjem da se radi o nužnim međukoracima ograničenog trajanja. Prije dospijeća u raj uređenog, bogatog i racionalnog zapadnog kapitalizma, nužno je proći kroz limb tranzicije. Mogućnost nenadane duboke krize središnjih zemalja takvih pripovijesti nije bila predviđena.

Međutim, istoga trenutka kada se pojavila na horizontu, riječ kriza u medijima i govorima političara počela je funkcionirati poput meteorološke zadanosti: nešto što nema smisla kritički promisliti, jer je ionako kauzalno locirano izvan mogućnosti ljudskog zahvata. Svim predviđanjima o novoj legitimacijskoj krizi kapitalizma usprkos, Greenspanova se dijagnoza na tranzicijskoj periferiji zasad odbija ostvariti. Ako je vjerovati političarima i medijima u Hrvatskoj, kriza nije nešto što bi trebalo dovesti u pitanje hrvatski put u kapitalizam, nego nas još dublje obvezuje na fatalističko odustajanje od propitivanja samoga procesa. Poput same krize, i uspostavljanje cijene za njezine posljedice širokim slojevima narodnih klasa prikazuje se kao neizbježnost na nivou prirodne nepogode. Drugih opcija osim pokornog pristanka navodno nema.

Nasuprot tom konsenzusu na vrhu društva, pred ljeto 2009. u Hrvatskoj se ipak počinje govoriti o predstojećoj jeseni socijalnih nemira. Uvođenje “kriznog poreza” i najavljena rezanja u javnoj potrošnji predstavljaju otvorene udare na životni standard većine. Procjena političke vlasti i različitih “stručnih komentatora” u tom trenutku je da će nekakav odgovor odozdo neminovno uslijediti: sindikati najavljuju velike štrajkove, a netom okončana studentska blokada zadobiva značaj prvog predskazanja predstojećih sukoba.

U nastojanjima da se domet nemira ograniči i mase pacifiraju, jedan se medij agresivno profilira kao preventivno oružje protiv svih koji bi mogli dignuti glas protiv produbljivanja napada na socijalni standard većine. Taj je medij Jutarnji list. Spektar primijenjenih strategija seže od ad hominem denuncijacija sindikalnih vođa i eksponiranijih aktivista, do metodološki upitnih “socioloških istraživanja” i hagiografija poduzetnika-vizionara. Niz bi se dao i nastaviti. Neovisno o varijacijama u žanru poučak ostaje nepokolebivo isti: prema Jutarnjem listu potreba za novim valom neoliberalnih reformi neupitna je! Bilo da je riječ o kampanjama koje trebaju pripremiti teren za privatizaciju državnih tvrtki, lobiranju za “fleksibilniji” zakon o radu, uništenju brodogradilišta, odnosu javnog prostora i privatnih investicijskih inicijativi ili komercijalizaciji visokog obrazovanja. Pritom jedva da postoji sredstvo koje bi bilo previše nisko da se ne bi stavilo u službu zagovora nastavka neoliberalne “tranzicijske modernizacije”. Poticanje samoprijezira provincijske periferije metoda je jednako standardna kao i kalkulirane manipulacije upitnim “statističkim” podacima. Rasistički mitovi o lijenome Balkanu postaju dobrodošlo oružje protiv svih koji nisu spremni odustati od obrane stečenih socijalnih prava narodnih klasa, a tabloidna dijagnostika društvenih patologija u svakome otporu pro-tržišnim reformama nepogrešivo prepoznaje i prokazuje simptom bolesti “socijalističkog mentaliteta”. Slučaj Primorac pokazuje da se i ministri po potrebi osobno ukazuju u redakcijama da bi spriječili devijacije od zadane linije dosluha s interesima vladajućih.

Odluka o organizaciji ove izložbe samo je manjim dijelom motivirana moralnim revoltom. Puno važnijim nam se čini pokušaj da doprinesemo razumijevanju društvenih procesa kojima smo svi zahvaćeni. Nužan aspekt takvog nastojanja je i problematizacija uloge medija u formiranju i deformiranju javnog mijenja.

Kada progovaraju o vlastitoj ulozi u društvu, mediji se u pravilu ne libe retorički posezati za visokim normativnim standardima. Ova izložba zamišljena je kao empirijski eksperiment: na primjeru jednoga od najvećih medija u državi pokušava ilustrirati što dobivamo kada normativne proglase o medijima kao korektivu vlasti u službi javnog interesa suočimo s konkretnom novinskom praksom u doba restauracije kapitalizma i neoliberalnih reformi. Na jednoj razini, riječ je o doprinosu ideološkoj forenzici tranzicije. Na drugoj, ova izložba treba funkcionirati kao neposredniji apel na javno problematiziranje demokratski potencijalno katastrofalnih tendencija novinske prakse u Hrvatskoj.

Diskrepancija između nominalnog normativnog ideala i realnosti ne bi trebala alarmirati samo nadležne strukovne udruge. Ako prihvatimo da su mediji u službi javnosti jedan od uvjeta minimalne šanse za demokraciju vrijednu svoga imena, sama demokracija nužno postaje ugroženim ulogom u slučajevima kada mediji na eklatantan način prestaju to biti. Pitanje o širim društvenim procesima koji pogoduju ovoj vrsti malformacije, kao i što bi se trebalo učiniti da ih se kontrolira i promijeni, nadilazi ograničene programske okvire ove izložbe. Naš fokus i objekt interesa su konkretniji. Nadamo se ipak da će – ovakva kakva jest – poslužiti kao poticaj za buduće, šire postavljene rasprave.

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve