Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma

U Ljetnoj školi donosimo prijevod teksta kanadskog pisca i političkog aktivista Yvesa Englera, objavljenog 8. ožujka 2009. na isiria.wordpress.com, skoro godinu dana prije potresa koji je pogodio Haiti. Tekst daje kratak pregled povijesti Haitija od revolucije do današnjih dana, s naglaskom na uplitanju stranih sila u državnu politiku zemlje kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije”, a kao oruđe neoimperijalizma pojavljuju se i snage UN-a te nevladine organizacije financirane novcem zapadnjačkih vlada.


Haiti nas može mnogo toga naučiti o surovoj stvarnosti društvenih odnosa.

Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi.

Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno “nezavisna” više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije” Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavni primjer – izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.

Kako se približavamo petoj obljetnici puča, tri se važne lekcije mogu izvući iz te intervencije. Prvo, doktrina “odgovorni da štitimo” koju promiče Kanada, a koju mnogi žele ugraditi u međunarodno pravo, nije ništa doli krinka za imperijalizam. Predstavnici kanadske Liberalne stranke opravdali su obustavljanje pomoći i invaziju na Haiti pozivajući se na “odgovornost da štite” zemlju, no intervencija je dodatno opustošila već osiromašenu populaciju.

Druga lekcija je ta da “mirotvorci” mogu biti korišteni u vođenju brutalnog klasnog rata. U dvije godine nakon puča, UN-ove trupe su redovno pružale ključnu potporu nasilnim napadima haićanske policije na siromašne zajednice i mirne demonstracije kojima se tražio povratak izabrane vlade. Snage UN-a također su direktno sudjelovale u ovim nasilnim političkim kampanjama pacifikacije, pokrećući opetovane napade protiv “bandi” u siromašnim četvrtima Port-au-Princea. Dva najužasnija napada dogodila su se 6. siječnja 2005. i 22. prosinca 2006., a ostavila su za sobom 35 mrtvih nedužnih civila i desetke ranjenih u gusto naseljenom slamu Cité Soleil (bastionu potpore Aristideu). U travnju 2008, UN-ove trupe su ponovno pokazale da je njihova primarna zadaća u zemlji braniti status quo. Tijekom nereda potaknutih rastom cijene hrane gušili su prosvjede ubijanjem više prosvjednika. (Film Kevina Pinae “Haiti: The UNtold Story”, koji će biti prikazan diljem zemlje u narednim tjednima, dokumentira zastrašujuću brutalnost UN-ovih snaga.)

Naposljetku, Haiti pruža primjer kako samozvane “progresivne” nevladine organizacije, sponzorirane od strane zapadnjačkih vlada funkcioniraju kao pomoćna ruka imperijalizma. Kao svojevrstan NVO-laboratorij, Haiti je jako ranjivo društvo gdje NVO-i imaju dosta utjecaja. Po jednoj procjeni, Haiti ima više razvojnih NVO-a po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje, a veliku većinu socijalnih službi u zemlji vode domaći ili strani NVO-i. Njihov utjecajan položaj u Haitiju pruža jasan primjer najgoreg mogućeg djelovanja NVO-a financiranih novcem zapadnjačkih vlada.

Mnogi NVO-i pridružili su se Bushevoj administraciji, Ottawi i šačici naoružanih nasilnika u pozivu na uklanjanje demokratski izabranog haićanskog predsjednika 2004. Nakon opetovanih žalbi oko kršenja ljudskih prava pod izabranom vladom, ove grupe (Razvoj i mir, Prava i demokracija, Oxfam Québec, Alternativci itd.) ignorirale su ili nijekale masovan porast kršenja ljudskih prava koji se dogodio poslije puča. Izvještaj iz siječnja 2008. koji je financirala federalna vlada, a publicirali Alternativci (najveći zagovarači Svjetskog socijalnog foruma u Québecu) pruža uvid u kolonijalni stav NVO-a glede Haitija: “U zemlji poput Haitija, u kojoj demokratska kultura nikada nije stasala, koncept zajedničkog dobra i značenje izborâ i predstavljanja limitirani su na obrazovane elite, a osobito na one koje su građansko obrazovanje stekle unutar socijalnih pokreta.” Prema Alternativcima, Haićani su preglupi da bi znali što je dobro za njih, osim ukoliko ih o tome nisu educirali inozemni NVO-i. (Za detaljan pregled uloge NVO-a sponzoriranih vladinim novcem na Haitiju vidi tri zadnja izvještaja Press for Conversions ili Damning the Flood Petera Hallwarda.)

U pokušaju da se te grupe urazume, dolazi se do otkrića da informacije i racionalni argumenti slabo pomažu u obraćenju grupa koje dobivaju milijune dolara od kanadske vlade za rad u Haitiju. Održavanje progresivne agende u zemlji koju mešetari moći iz Ottawe smatraju zemljom “visokog prioriteta” vrlo je teško. A kako je intervencija na Haitiju – za razliku npr. od one na Irak – uglavnom nepoznanica na političkom radaru, dotični NVO-i osjećaju tek ograničene pritiske odozdo da napuste svoje državne dobročinitelje.

Za razliku od Kanade, na Haitiju se NVO-i koje financira Zapad naveliko kritizira. Većina progresivno nastrojenih Kanađana vidi NVO-e kao dio rješenja globalnog siromaštva, no tamo gdje te grupe “pomažu” situacija je poprilično drugačija. Diljem haićanskog političkog spektra, Haićani su vrlo kritični glede uloge razvojnih NVO-a u potkopavanju vlade te države. Prije nekoliko mjeseci ljevičarski časopis Haiti Progrès prozvao je NVO-e u zemlji “mafijom”, a 5. veljače, predsjednik zemlje, René Préval, prozvao je Washington da prestane usmjeravati svoju pomoć kroz NVO-e.

Yves Engler

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve