Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma

U Ljetnoj školi donosimo prijevod teksta kanadskog pisca i političkog aktivista Yvesa Englera, objavljenog 8. ožujka 2009. na isiria.wordpress.com, skoro godinu dana prije potresa koji je pogodio Haiti. Tekst daje kratak pregled povijesti Haitija od revolucije do današnjih dana, s naglaskom na uplitanju stranih sila u državnu politiku zemlje kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije”, a kao oruđe neoimperijalizma pojavljuju se i snage UN-a te nevladine organizacije financirane novcem zapadnjačkih vlada.


Haiti nas može mnogo toga naučiti o surovoj stvarnosti društvenih odnosa.

Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi.

Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno “nezavisna” više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije” Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavan primjer – izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.

Kako se približavamo petoj obljetnici puča, tri se važne lekcije mogu izvući iz te intervencije. Prvo, doktrina “odgovorni da štitimo” koju promiče Kanada, a koju mnogi žele ugraditi u međunarodno pravo, nije ništa doli krinka za imperijalizam. Predstavnici kanadske Liberalne stranke opravdali su obustavljanje pomoći i invaziju na Haiti pozivajući se na “odgovornost da štite” zemlju, no intervencija je dodatno opustošila već osiromašenu populaciju.

Druga lekcija je ta da “mirotvorci” mogu biti korišteni u vođenju brutalnog klasnog rata. U dvije godine nakon puča, UN-ove trupe su redovno pružale ključnu potporu nasilnim napadima haićanske policije na siromašne zajednice i mirne demonstracije kojima se tražio povratak izabrane vlade. Snage UN-a također su direktno sudjelovale u ovim nasilnim političkim kampanjama pacifikacije, pokrećući opetovane napade protiv “bandi” u siromašnim četvrtima Port-au-Princea. Dva najužasnija napada dogodila su se 6. siječnja 2005. i 22. prosinca 2006., a ostavila su za sobom 35 mrtvih nedužnih civila i desetke ranjenih u gusto naseljenom slamu Cité Soleil (bastionu potpore Aristideu). U travnju 2008, UN-ove trupe su ponovno pokazale da je njihova primarna zadaća u zemlji braniti status quo. Tijekom nereda potaknutih rastom cijene hrane gušili su prosvjede ubijanjem više prosvjednika. (Film Kevina Pinae “Haiti: The UNtold Story”, koji će biti prikazan diljem zemlje u narednim tjednima, dokumentira zastrašujuću brutalnost UN-ovih snaga.)

Naposljetku, Haiti pruža primjer kako samozvane “progresivne” nevladine organizacije, sponzorirane od strane zapadnjačkih vlada funkcioniraju kao pomoćna ruka imperijalizma. Kao svojevrstan NVO-laboratorij, Haiti je jako ranjivo društvo gdje NVO-i imaju dosta utjecaja. Po jednoj procjeni, Haiti ima više razvojnih NVO-a po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje, a veliku većinu socijalnih službi u zemlji vode domaći ili strani NVO-i. Njihov utjecajan položaj u Haitiju pruža jasan primjer najgoreg mogućeg djelovanja NVO-a financiranih novcem zapadnjačkih vlada.

Mnogi NVO-i pridružili su se Bushevoj administraciji, Ottawi i šačici naoružanih nasilnika u pozivu na uklanjanje demokratski izabranog haićanskog predsjednika 2004. Nakon opetovanih žalbi oko kršenja ljudskih prava pod izabranom vladom, ove grupe (Razvoj i mir, Prava i demokracija, Oxfam Québec, Alternativci itd.) ignorirale su ili nijekale masovan porast kršenja ljudskih prava koji se dogodio poslije puča. Izvještaj iz siječnja 2008. koji je financirala federalna vlada, a publicirali Alternativci (najveći zagovarači Svjetskog socijalnog foruma u Québecu) pruža uvid u kolonijalni stav NVO-a glede Haitija: “U zemlji poput Haitija, u kojoj demokratska kultura nikada nije stasala, koncept zajedničkog dobra i značenje izborâ i predstavljanja limitirani su na obrazovane elite, a osobito na one koje su građansko obrazovanje stekle unutar socijalnih pokreta.” Prema Alternativcima, Haićani su preglupi da bi znali što je dobro za njih, osim ukoliko ih o tome nisu educirali inozemni NVO-i. (Za detaljan pregled uloge NVO-a sponzoriranih vladinim novcem na Haitiju vidi tri zadnja izvještaja Press for Conversions ili Damning the Flood Petera Hallwarda.)

U pokušaju da se te grupe urazume, dolazi se do otkrića da informacije i racionalni argumenti slabo pomažu u obraćenju grupa koje dobivaju milijune dolara od kanadske vlade za rad u Haitiju. Održavanje progresivne agende u zemlji koju mešetari moći iz Ottawe smatraju zemljom “visokog prioriteta” vrlo je teško. A kako je intervencija na Haitiju – za razliku npr. od one na Irak – uglavnom nepoznanica na političkom radaru, dotični NVO-i osjećaju tek ograničene pritiske odozdo da napuste svoje državne dobročinitelje.

Za razliku od Kanade, na Haitiju se NVO-i koje financira Zapad naveliko kritizira. Većina progresivno nastrojenih Kanađana vidi NVO-e kao dio rješenja globalnog siromaštva, no tamo gdje te grupe “pomažu” situacija je poprilično drugačija. Diljem haićanskog političkog spektra, Haićani su vrlo kritični glede uloge razvojnih NVO-a u potkopavanju vlade te države. Prije nekoliko mjeseci ljevičarski časopis Haiti Progrès prozvao je NVO-e u zemlji “mafijom”, a 5. veljače, predsjednik zemlje, René Préval, prozvao je Washington da prestane usmjeravati svoju pomoć kroz NVO-e.

Yves Engler

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve