Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma

U Ljetnoj školi donosimo prijevod teksta kanadskog pisca i političkog aktivista Yvesa Englera, objavljenog 8. ožujka 2009. na isiria.wordpress.com, skoro godinu dana prije potresa koji je pogodio Haiti. Tekst daje kratak pregled povijesti Haitija od revolucije do današnjih dana, s naglaskom na uplitanju stranih sila u državnu politiku zemlje kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije”, a kao oruđe neoimperijalizma pojavljuju se i snage UN-a te nevladine organizacije financirane novcem zapadnjačkih vlada.


Haiti nas može mnogo toga naučiti o surovoj stvarnosti društvenih odnosa.

Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi.

Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno “nezavisna” više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije” Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavni primjer – izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.

Kako se približavamo petoj obljetnici puča, tri se važne lekcije mogu izvući iz te intervencije. Prvo, doktrina “odgovorni da štitimo” koju promiče Kanada, a koju mnogi žele ugraditi u međunarodno pravo, nije ništa doli krinka za imperijalizam. Predstavnici kanadske Liberalne stranke opravdali su obustavljanje pomoći i invaziju na Haiti pozivajući se na “odgovornost da štite” zemlju, no intervencija je dodatno opustošila već osiromašenu populaciju.

Druga lekcija je ta da “mirotvorci” mogu biti korišteni u vođenju brutalnog klasnog rata. U dvije godine nakon puča, UN-ove trupe su redovno pružale ključnu potporu nasilnim napadima haićanske policije na siromašne zajednice i mirne demonstracije kojima se tražio povratak izabrane vlade. Snage UN-a također su direktno sudjelovale u ovim nasilnim političkim kampanjama pacifikacije, pokrećući opetovane napade protiv “bandi” u siromašnim četvrtima Port-au-Princea. Dva najužasnija napada dogodila su se 6. siječnja 2005. i 22. prosinca 2006., a ostavila su za sobom 35 mrtvih nedužnih civila i desetke ranjenih u gusto naseljenom slamu Cité Soleil (bastionu potpore Aristideu). U travnju 2008, UN-ove trupe su ponovno pokazale da je njihova primarna zadaća u zemlji braniti status quo. Tijekom nereda potaknutih rastom cijene hrane gušili su prosvjede ubijanjem više prosvjednika. (Film Kevina Pinae “Haiti: The UNtold Story”, koji će biti prikazan diljem zemlje u narednim tjednima, dokumentira zastrašujuću brutalnost UN-ovih snaga.)

Naposljetku, Haiti pruža primjer kako samozvane “progresivne” nevladine organizacije, sponzorirane od strane zapadnjačkih vlada funkcioniraju kao pomoćna ruka imperijalizma. Kao svojevrstan NVO-laboratorij, Haiti je jako ranjivo društvo gdje NVO-i imaju dosta utjecaja. Po jednoj procjeni, Haiti ima više razvojnih NVO-a po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje, a veliku većinu socijalnih službi u zemlji vode domaći ili strani NVO-i. Njihov utjecajan položaj u Haitiju pruža jasan primjer najgoreg mogućeg djelovanja NVO-a financiranih novcem zapadnjačkih vlada.

Mnogi NVO-i pridružili su se Bushevoj administraciji, Ottawi i šačici naoružanih nasilnika u pozivu na uklanjanje demokratski izabranog haićanskog predsjednika 2004. Nakon opetovanih žalbi oko kršenja ljudskih prava pod izabranom vladom, ove grupe (Razvoj i mir, Prava i demokracija, Oxfam Québec, Alternativci itd.) ignorirale su ili nijekale masovan porast kršenja ljudskih prava koji se dogodio poslije puča. Izvještaj iz siječnja 2008. koji je financirala federalna vlada, a publicirali Alternativci (najveći zagovarači Svjetskog socijalnog foruma u Québecu) pruža uvid u kolonijalni stav NVO-a glede Haitija: “U zemlji poput Haitija, u kojoj demokratska kultura nikada nije stasala, koncept zajedničkog dobra i značenje izborâ i predstavljanja limitirani su na obrazovane elite, a osobito na one koje su građansko obrazovanje stekle unutar socijalnih pokreta.” Prema Alternativcima, Haićani su preglupi da bi znali što je dobro za njih, osim ukoliko ih o tome nisu educirali inozemni NVO-i. (Za detaljan pregled uloge NVO-a sponzoriranih vladinim novcem na Haitiju vidi tri zadnja izvještaja Press for Conversions ili Damning the Flood Petera Hallwarda.)

U pokušaju da se te grupe urazume, dolazi se do otkrića da informacije i racionalni argumenti slabo pomažu u obraćenju grupa koje dobivaju milijune dolara od kanadske vlade za rad u Haitiju. Održavanje progresivne agende u zemlji koju mešetari moći iz Ottawe smatraju zemljom “visokog prioriteta” vrlo je teško. A kako je intervencija na Haitiju – za razliku npr. od one na Irak – uglavnom nepoznanica na političkom radaru, dotični NVO-i osjećaju tek ograničene pritiske odozdo da napuste svoje državne dobročinitelje.

Za razliku od Kanade, na Haitiju se NVO-i koje financira Zapad naveliko kritizira. Većina progresivno nastrojenih Kanađana vidi NVO-e kao dio rješenja globalnog siromaštva, no tamo gdje te grupe “pomažu” situacija je poprilično drugačija. Diljem haićanskog političkog spektra, Haićani su vrlo kritični glede uloge razvojnih NVO-a u potkopavanju vlade te države. Prije nekoliko mjeseci ljevičarski časopis Haiti Progrès prozvao je NVO-e u zemlji “mafijom”, a 5. veljače, predsjednik zemlje, René Préval, prozvao je Washington da prestane usmjeravati svoju pomoć kroz NVO-e.

Yves Engler

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve