Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma

Haiti nas može mnogo toga naučiti o surovoj stvarnosti društvenih odnosa.

Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi.

Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno “nezavisna” više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i “promociju demokracije” Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavni primjer – izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.

Kako se približavamo petoj obljetnici puča, tri se važne lekcije mogu izvući iz te intervencije. Prvo, doktrina “odgovorni da štitimo” koju promiče Kanada, a koju mnogi žele ugraditi u međunarodno pravo, nije ništa doli krinka za imperijalizam. Predstavnici kanadske Liberalne stranke opravdali su obustavljanje pomoći i invaziju na Haiti pozivajući se na “odgovornost da štite” zemlju, no intervencija je dodatno opustošila već osiromašenu populaciju.

Druga lekcija je ta da “mirotvorci” mogu biti korišteni u vođenju brutalnog klasnog rata. U dvije godine nakon puča, UN-ove trupe su redovno pružale ključnu potporu nasilnim napadima haićanske policije na siromašne zajednice i mirne demonstracije kojima se tražio povratak izabrane vlade. Snage UN-a također su direktno sudjelovale u ovim nasilnim političkim kampanjama pacifikacije, pokrećući opetovane napade protiv “bandi” u siromašnim četvrtima Port-au-Princea. Dva najužasnija napada dogodila su se 6. siječnja 2005. i 22. prosinca 2006., a ostavila su za sobom 35 mrtvih nedužnih civila i desetke ranjenih u gusto naseljenom slamu Cité Soleil (bastionu potpore Aristideu). U travnju 2008, UN-ove trupe su ponovno pokazale da je njihova primarna zadaća u zemlji braniti status quo. Tijekom nereda potaknutih rastom cijene hrane gušili su prosvjede ubijanjem više prosvjednika. (Film Kevina Pinae “Haiti: The UNtold Story”, koji će biti prikazan diljem zemlje u narednim tjednima, dokumentira zastrašujuću brutalnost UN-ovih snaga.)

Naposljetku, Haiti pruža primjer kako samozvane “progresivne” nevladine organizacije, sponzorirane od strane zapadnjačkih vlada funkcioniraju kao pomoćna ruka imperijalizma. Kao svojevrstan NVO-laboratorij, Haiti je jako ranjivo društvo gdje NVO-i imaju dosta utjecaja. Po jednoj procjeni, Haiti ima više razvojnih NVO-a po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje, a veliku većinu socijalnih službi u zemlji vode domaći ili strani NVO-i. Njihov utjecajan položaj u Haitiju pruža jasan primjer najgoreg mogućeg djelovanja NVO-a financiranih novcem zapadnjačkih vlada.

Mnogi NVO-i pridružili su se Bushevoj administraciji, Ottawi i šačici naoružanih nasilnika u pozivu na uklanjanje demokratski izabranog haićanskog predsjednika 2004. Nakon opetovanih žalbi oko kršenja ljudskih prava pod izabranom vladom, ove grupe (Razvoj i mir, Prava i demokracija, Oxfam Québec, Alternativci itd.) ignorirale su ili nijekale masovan porast kršenja ljudskih prava koji se dogodio poslije puča. Izvještaj iz siječnja 2008. koji je financirala federalna vlada, a publicirali Alternativci (najveći zagovarači Svjetskog socijalnog foruma u Québecu) pruža uvid u kolonijalni stav NVO-a glede Haitija: “U zemlji poput Haitija, u kojoj demokratska kultura nikada nije stasala, koncept zajedničkog dobra i značenje izborâ i predstavljanja limitirani su na obrazovane elite, a osobito na one koje su građansko obrazovanje stekle unutar socijalnih pokreta.” Prema Alternativcima, Haićani su preglupi da bi znali što je dobro za njih, osim ukoliko ih o tome nisu educirali inozemni NVO-i. (Za detaljan pregled uloge NVO-a sponzoriranih vladinim novcem na Haitiju vidi tri zadnja izvještaja Press for Conversions ili Damning the Flood Petera Hallwarda.)

U pokušaju da se te grupe urazume, dolazi se do otkrića da informacije i racionalni argumenti slabo pomažu u obraćenju grupa koje dobivaju milijune dolara od kanadske vlade za rad u Haitiju. Održavanje progresivne agende u zemlji koju mešetari moći iz Ottawe smatraju zemljom “visokog prioriteta” vrlo je teško. A kako je intervencija na Haitiju – za razliku npr. od one na Irak – uglavnom nepoznanica na političkom radaru, dotični NVO-i osjećaju tek ograničene pritiske odozdo da napuste svoje državne dobročinitelje.

Za razliku od Kanade, na Haitiju se NVO-i koje financira Zapad naveliko kritizira. Većina progresivno nastrojenih Kanađana vidi NVO-e kao dio rješenja globalnog siromaštva, no tamo gdje te grupe “pomažu” situacija je poprilično drugačija. Diljem haićanskog političkog spektra, Haićani su vrlo kritični glede uloge razvojnih NVO-a u potkopavanju vlade te države. Prije nekoliko mjeseci ljevičarski časopis Haiti Progrès prozvao je NVO-e u zemlji “mafijom”, a 5. veljače, predsjednik zemlje, René Préval, prozvao je Washington da prestane usmjeravati svoju pomoć kroz NVO-e.