Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija

Nikola Vukobratović se u svom tekstu “Zločin, ideologija, historija” bavi odnosom historijske znanosti i političkih borbi na temelju analize popularno-znanstvenih diskurza u masovnim medijima. Problematizirajući koncepte ideoloških zločina i disciplinarnog autoriteta historijske znanosti, pokušava dokazati zamke dogme o znanstvenoj “objektivnosti” i neideologičnosti historije.


Uvod

Historiografske teme rijetko nalaze svoje mjesto u javnom prostoru pošto, kao ni ostale znanstvene rasprave, uglavnom nisu kompatibilne sa uredničkim konceptom dnevnih novina ili prime time TV-a. Međutim, postoji jedan oblik rasprave koji tematizira događaje iz prošlosti, a koji uvijek nekako nađe svoje mjesto u mas-medijima. Riječ je o raspravama o zločinima vezanima uz Drugi svjetski rat. Ovdje se ne radi, dakako, o znanstvenim raspravama i one su prije svega motivirane aktualnim političkim interesima i odnosima. Međutim, nije rijetko da se u takvim raspravama poziva na konačni sud povjesničara kada je riječ o pitanjima zločina iz prošlosti. Čini mi se da je ta pozicija prilično opasna za povijesnu znanost jer u konačnici može dovesti u pitanje mnogo više od legitimnosti njene pretenzije da bude arbitar u tim raspravama.

Zločin – što je to?

Prvu primjedbu koju upućujemo svim popularno-znanstvenim raspravama o zločinima jest što je uopće za povjesničara zločin? Je li riječ o kršenjima zakona ili moralnih normi? Ako je riječ o kršenjima zakona, prema kojim se zakonima ravnamo, suvremenima, ili zakonima koji su bili na snazi u dotičnom povijesnom razdoblju? Možemo li sebi dozvoliti da sudimo na temelju aktualnih zakona, smijemo li kao povjesničari zauzeti takvu ahistorijsku poziciju? Ako pak sudimo prema zakonima koji su vrijedili u nekom drugom povijesnom razdoblju suočavamo se s još težim problemom – je li npr. Holokaust zločin u zemlji u kojoj vrijede rasni zakoni? Odakle kategorija zločina i što se smatra zločinom? Čini se da je riječ o terminu kojeg posuđujemo iz nekog sistema vrijednosti koji nismo kritički reflektirali unutar vlastite znanosti i još gore, čini se kako ga ni ne koristimo u analitičke svrhe. Pri tome nije nevažna činjenica kako je riječ o izrazito afektivno nabijenom terminu.

Unatoč spomenutoj nabijenosti, upotreba tog termina je sasvim sigurno nešto više od pukog moralnog zgražanja nad nasiljem, pri čemu bi se opsesija zločinima mogla objasniti traumom ratnih zločina koja je prisutna na područjima bivše Jugoslavije, pogotovo nakon zadnjih ratova. Naime, u liberalnoj političkoj teoriji zločin igra vrlo važnu ulogu. U svojoj proslavljenoj studiji o totalitarizmu Hannah Arendt zaključuje kako je taj oblik vladavine po prvi put zakoračio onkraj kategorija što su ih razvrstali još stari Grci, a koje su vrijedile od Platona do Kanta (Arendt, 1996:219). Totalitarizam “razvija potpuno nove političke institucije i razara sve društvene, pravne i političke običaje zemlje“, totalitarizam krši zakone i to na takav način “da nam ni jedna od naših tradicionalnih pravnih, moralnih ili zdravorazumskih utilitarnih kategorija ne pomaže da se prilagodimo, prosudimo ili predvidimo smjer njegova djelovanja“ (Arendt, 1996:218). Ne samo da čini zločin kršenjem svih naših zakona i pozitivnih propisa, totalitarizam, mimo svih pravila, ukida “alternativu između zakonite i nezakonite vlasti, između samovoljne i legitimne vladavine“, “totalitarna vlast … se suprotstavlja svim pozitivnim zakonima, opire se čak i onima koje je sama uvela“ (Arendt, 1993:219). Dakle, totalitarna vlast je sistemski anti-zakonska. Ona čini zločin kršeći aktualne propise, ali njen kriminalni dosje tu ne završava pošto ona odbija ne samo formirati novi oblik legalnosti stvarajući totalitarno bezakonje, nego čak i negira legitimitet takvom obliku legalne vladavine – vladavine papira i olovke koji počiva na sistemima Checks and Balances, očeva utemeljitelja, Tocquevillea, Montesquieua i Lockea. Totalitarizam, tvrdi Arendt, čak i u poziciji vlasti odbija legalnost, totalitarna vlast ne želi počivati na zakonu (tj. na legalnosti), a pošto se ne temelji niti se može temeljiti na zakonu, ona je nužno – zločinačka.

Ako smo već zaključili kako je izvorište suvremenih popularno-znanstvenih rasprava o zločinima negdje u suvremenim političkim odnosima, onda je vrlo važno primijetiti kako sam termin zločin ima svoje specifično značenje[1] u okviru liberalne političke teorije pri čemu je izravno povezan s totalitarnim (dakle anti-liberalnim) sistemima. Ta veza nije, međutim, uvijek jasno vidljiva.

U jednoj popularnoj TV emisiji profesor Ivo Banac govoreći o ideološkim zločinima činjenicu komunističkih zločina dokazuje činjenicom da je komunizam zločinački pokret[2]. On, dakle, zločinački karakter pojedinog čina dokazuje zločinačkim karakterom ideologije, pri čemu zločinački karakter ideologije nužno nalazi svoju potvrdu u pojedinačnim zločinačkim činovima. Točnost pojedinačnog iskaza potvrđuje se u sistemu, a sistem se potvrđuje iz pojedinačnih iskaza. Ali koji je njegov referent?

Iako se čini kao da se radi tek o logičkoj pogreški, riječ je zapravo o nesvjesnom ispravnom shvaćanju logike konceptualiziranja ideološkog zločina, tj. ta omaška razotkriva skrivenu logiku konceptualiziranja ideološkog zločina. Razumije se, ne namjeravam sudjelovati u morbidnim negiranjima smrti, ne želim tvrditi da zbiljski referent ne postoji, već samo da on igra u najboljem slučaju sporednu ulogu. Upravo zbog toga nije naglasak na referentu, već na sistemu. Činjenica smrti, dakle, nije sama po sebi determinirajuća. Zamislimo na primjer da se bombardiranje Dresdena ili Hirošime i Nagasakija kvalificira kao zločin liberalizma. Ili da smrti od gladi nazovemo liberalnim zločinom pošto je ekonomska liberalizacija dovodila (i dovodi) do smanjene dostupnosti hrane i gladi na određenim područjima.[3] Zašto takva kvalifikacija nije prihvatljiva?

Još jedan istaknuti polemičar po pitanju ideoloških zločina, Žarko Puhovski, daje na to pitanje jednostavan odgovor: nije isto prosjaku ne dati sitniš na ulici, pa da on umre od gladi i ubiti tog prosjaka na ulici[4]. Dakako, ne bih htio ovdje utvrđivati točnost ili netočnost tog iskaza, nego pokušati odrediti pod kojim uvjetima je taj iskaz moguć. Unatoč tome što je krajnji rezultat isti (smrt prosjaka), iskaz je moguć jer funkcionira po logici prema kojoj se smrt kao posljedica dominantne ideologije tretira kao eksces, dok je smrt kao posljedica suparničke manifestacija biti iste te ideologije. Divim se prometejskoj hrabrosti da se napada uvijek potonulo ideološko dobro, da se beskompromisno obračunava s prošlim ili manjinskim sistemom vrijednosti, ali pitanje koje trebamo postaviti jest kakvu ulogu takva pozicija igra u nečemu što se predstavlja kao znanstveni pristup?

Onaj sistem koji nam pomaže da razlikujemo smrt kao eksces i smrt kao zločin, očito ovisi o odnosima moći. Zločin tako postaje samo ona smrt koja se ne može opravdati, iz pozicija dominantne ideologije, razumije se. Ako je pitanje zločina doista samo pitanje što možemo ili ne možemo opravdati, onda je to prvoklasno političko, a ne znanstveno pitanje. Kako onda povjesničar može biti arbitar u onim raspravama koje kao temu imaju povijesna zbivanja, ali za koje svi znamo da odražavaju ideološke preferencije sugovornika? Nužno si moramo postaviti još opasnije pitanje – što se o tome može uopće reći? Koju poziciju historičar može zauzeti?

Koliko (pri)povijesti?

Zanimljiv pogled na odnose historiografije i politike dao je Ivo Goldstein u svom članku pod nazivom “Upotreba povijesti“ (Goldstein, 1993). Zadnjih par stoljeća, tvrdi Golstein, politika intenzivno koristi povijest. Ta upotreba dovedena je do krajnosti u totalitarnim režimima “koji ne samo da su iskrivljavali, nego su i monopolizirali interpretaciju prošlosti“ (Goldstein, 1993:52). Totalitarni režimi nisu se međusobno razlikovali u nastojanju da “monopoliziraju tumačenje prošlosti i upotrijebe ga u svrhu političke manipulacije“ (Goldstein, 1993:52). Za razliku od takvog pristupa povijesti, “suvremena liberalno-demokratska društva i suvremene građanske stranke grade svoje ideologije … bez suvišnog pozivanja na prošlost … demokratska tradicija, riješena osnovna nacionalna i gospodarska pitanja, orijentacija prema suvremenim i svakodnevnim problemima, prema budućnosti“ (Goldstein, 1993:52-53). Stvar političkog korištenja povijesti stvar je prošlosti ili, točnije, trebala bi to postati. Goldstein poziva na raskid odnosa povijesti i politike (Goldstein, 1993:61), raskid koji će nas približiti liberalno-demokratskim društvima koja su (valjda baš zato) tobože riješila osnovna nacionalna i gospodarska pitanja.

Ono što ostaje nejasno jest čime možemo potkrijepiti tu vjeru u nepolitičnost znanosti u liberalnoj demokraciji ili navodni potpuni nedostatak potrebe liberalne demokracije da svoju vladavinu legitimira reinterpretacijom povijesti. Naime, upravo se u suvremenoj historiografiji javljaju tendencije koje odbijaju viđenja prema kojima povjesničar, primjenom metode interpretacije izvora i artikulacijom svojih spoznaja u narativni tekst, pruža vjerodostojan prikaz povijesne zbilje (White, 1987:27). Pošto događaji iz povijesne zbilje ne pripadaju sferi diskurza, oni se u procesu reprezentacije nužno prevode u narative (pripovijesti) – dominantan oblik komunikacije u historijskoj znanosti. Problem je u tome što narativ, koji nužno pretendira na istinitost, stvarnim događajima daje strukturu i smisao koje oni nemaju sami po sebi (White, 1987:5). Tako upravo one reprezentacije koje se jedine smatraju u pravom smislu riječi historiografskim zapravo daju najmanje vjerodostojnu sliku prošle zbilje. Narativ, dajući svrhu i smisao prošlim događajima, nužno moralizira (White, 1987:24). Niti jedan tekst, pa tako ni onaj historiografski, ne može zauzeti meta poziciju, tj. ne može izaći iz historije. Tekst je produkt, ali i funkcionalna komponenta društveno-političke formacije. Historiografija, dakle, ne samo da se proizvodi u konkretnim historijskim uvjetima, nego i sama sudjeluje u proizvodnji tih uvjeta. Da se vratimo na Whitea, historiografski narativ daleko od toga da je neutralna forma predstavljanja, on podrazumijeva jasnu ideološku poziciju.

Dinko Župan u svojoj analizi školskih udžbenika povijesti potpuno je svjestan ovih implikacija i pokušava iz fukoovske perspektive čitati udžbenike kao sredstvo discipliniranja i konstituiranja režima istine (Župan, 2003). Župan ne samo da ne smatra kako historija treba ili može biti isključena iz “politike” ili da ona ne igra nikakvu ulogu u odnosima moći u “suvremenim liberalno-demokratskim društvima“ (ili bilo kojim društvima uopće) kako sugerira Goldstein, nego je uloga historije čak tolika da ju je (iz pozicija moći ) potrebno obuzdati. Pri tome udžbenici među strategijama moći zauzimaju posebno mjesto (Župan, 2003:326). I doista, nema historiografskog teksta koji bi više pretendirao na istinitost, koji bi donosio više zatvorenih pripovijesti, unosio više smisla u prošla zbivanja, a istodobno tako eksplicitno potvrđivao konstituiranje režima istine kao svoj zadatak i ujedno bio tako izravno pod kontrolom institucija od udžbenika za povijest. Župan analizira dva udžbenika istog autora i istog izdavača, ali pisana u drugačijim društveno-političkim okolnostima (prije i poslije 1990.). Bavi se dakle promjenom episteme i načinom na koji udžbenici povijesti “ovise o postojećim političkim, socio-ekonomskim i kulturnim okolnostima” pri čemu “s promjenom vladajuće političke formacije moći dolazi do promjena i unutar udžbenika povijesti” (Župan, 2003:353). Udžbenici odražavaju vladajući poredak, kao što i održavaju vladajući poredak. Pri tome se Župan ne prepušta lamentacijama o lošoj poziciji historiografije ili školstva, nego takvo stanje smatra nepromjenjivim. Naime, “ideologizacija unutar udžbenika pokazala se neizbježnom, jer je proklamirana dezideologizacija završila kao (p)reideologizacija” (Župan, 2003:353).

Ovdje treba upozoriti na nekoliko stvari: (1) Župan smatra da vladajući poredak kontrolu nad udžbenicima provodi uputama Ministarstva i provjerama superrecenzenta (Župan, 2003:326). Moglo bi se postaviti pitanje što je npr. s medijima koji ne prolaze ni približno toliko rigoroznu kontrolu. (2) Prikazi povijesti ovise o “političkim i socio-ekonomskim i kulturnim okolnostima” u “mreži moći” gdje se nabrajaju načini na koje su udžbenici “višestruko uvjetovani” (Župan, 2003:329), ali se između tih okolnosti ili načina uvjetovanosti ne nalazi nikakva čvrsta veza. (3) Dalje slijedeći Foucaulta, Župan vidi moć koja dolazi odasvud (Župan, 2003:327) ne postavljajući pitanje cui bono.

I doista, slijedeći Županovu argumentaciju, moglo bi se postaviti pitanje: ako svaka historiografska reprezentacija može biti samo odraz dominantnog sistema vrijednosti, tj. ako se ne može izaći iz referencijalnog sistema dominantne ideologije, ako je reprezentacija (i reprodukcija) odnosa moći inherentno svojstvo diskurza, je li to nešto protiv čega se historijska znanost može buniti? Međutim, čini i se da stvari ipak nisu tako bezazlene, kao što nam pokazuje sljedeći primjer.

U gore već spomenutoj TV emisiji profesor Banac, objašnjavajući probleme pri interpretaciji i reprezentaciji prošle zbilje kaže da “način na koji mi često raspravljamo o tim prevažnim stvarima nikako ne može biti adekvatan; međutim, mora se govoriti na razinama potrebe: recimo za potrebe škole, za potrebe demokratizacije društva, za procjene stanovitih tendencija u javnom životu” (Nedjeljom u dva, 7. listopada 2007). Ni Banac ne smatra da se možemo odreći historije. Dapače, to su prevažne stvari i on se slaže kako ih treba kontrolirati. Prividno svjestan vajtovskih problema u reprezentaciji koje smo spominjali, Banac smatra kako treba proizvesti dva, tri, mnogo narativa, ovisno o razini potrebe. Nije ovdje riječ tek o pedagoškim korekcijama, prilagodbi vokabularu ili razini obrazovanja, ovdje je riječ isključivo o funkciji nametanja određenog uređenja ili održavanju postojećeg. To uostalom potvrđuju i druge izjave pri čemu se postavlja pitanje koliko određena (pri)povijest “koristi demokratskoj edukaciji” (Slobodna Dalmacija, 07.12.2002.) pošto “dok hrvatski građani ne budu imali jasnu sliku o svojoj povijesti i njenom značenju, neće biti u prilici izgraditi bolju i stabilniju budućnost” (Jutarnji list, 16.02.2008).

Mehanizmi simboličkog nasilja

Pošto nam budućnost paradoksalno ovisi o razumijevanju prošlosti, za ispravno razumijevanje se potrebno izboriti. I Banac doista ispravno razumije medijsko polje kao prostor borbe, posebne borbe za klasifikaciju, tj. za monopol na moć dokazivanja i uvjeravanja, nametanja legitimne definicije podjele društvenog svijeta (Bourdieu, 1992:116). Ovdje je riječ o pokušaju da se performativim iskazom prvo konstruira ideološki zločin [5] kao predmet rasprave, a onda da se njegova značenja ograniče. Kao i svaki performativni iskaz i ovaj je “javna pretenzija na moć” koja će pak biti priznata tek ako je društveno sankcionirana, što pak ovisi o tome odgovara li taj diskurz društvenoj stvarnosti grupe kojoj se obraća (Bourdieu, 1992:62).

Smisao takvog diskurza je da reproducira uvjete postojanja dominantne ideologije i postojećeg poretka (Althusser, 1986), tj. da stvara novi legitimitet kroz sukobe sa rezidualnom ili emergentnom ideologijom. On pridodaje vlastitu silu vladajućim odnosima sila time što prikriva te odnose sile (koji su pak u pozadini njegove moći) (Bourdieu, 1986:141). Takav historiografski diskurz dakle sudjeluje u održanju poretka time što daje legitimitet poretku skrivajući sile koje ga održavaju. Pri tome je njegovo djelovanje omogućeno institucijom koju (u posljednjoj instanci) održava sila poretka (Althuser, 1986:132).

Ključna uloga ovdje je uloga Akademije. Nema komunikacije kojoj bi funkcija bila “demokratizacija društva” (dakle koja bi bila usmjerena na proizvodnju društvenih učinaka), a da ne postoji odašiljatelj koji je ujedno autoritet. Tko je taj tko može govoriti o zločinima iz prošlosti na način da tobože verificira, a zapravo kreira činjenice osim povjesničara? Ali, da ne zaboravimo, ovdje govorimo o “potrebi demokratizacije” reinterpretacijom prošlosti. Potpuno je jasno tko ima legitimitet da vrši reinterpreaciju prošlosti, ali sada je jasno i zašto je interpretacija povjesničara politički moćna. Njen disciplinarni autoritet, kao i akademska autonomija omogućavaju joj da proizvodi argumente za političku raspravu bez da proces proizvodnje argumenata prikazuje kao politički, tj. da prikriva činjenicu da je proces proizvodnje argumenata zapravo ideološki (politički) proces.

Uspjeh simboličkog nasilja koji provodi historiografija zajamčen je pozicijom ideološkog aparata (Althusser, 1986) kao i idejom autonomije koju je sama proizvela, tj. uspješnim provođenjem onog što smo već objasnili kao skrivanje sila koje stoje iza njenog legitimiteta. Župan tvrdi kako je svaki pokušaj dezideologizacija neuspješan, međutim očito je da je ovdje upravo tvrdnja o neideologiziranosti conditio sine qua non ideologizacije. Historiografski diskurz koji mobilizira svoju znanstvenost kako bi sudjelovao u proizvodnji društvenih učinaka – dakle u političkoj borbi, ovdje je moguć pod uvjetom da sam neprestano postulira opreku između znanosti i politike ili ideologije istodobno djelujući kao da opreka ne postoji. Znanost je u tom smislu ovdje doista protiv ideologije, pri čemu se ideologija shvaća kao lažna svijest, ali ovaj put ne ona dominantna, nego svaka opoziciona. Dakle, riječ je o nekoj vrsti okretanja Marxa naglavačke, bez sumnje upravo kako bi se racionalna jezgra zaogrnula mističnim omotom.

Zaključak

Svaki iskaz o zločinu ne može biti ništa drugo nego svjedočanstvo o nekoj ideološkoj poziciji uvijek iznova, a svaki iskaz iz pozicije jednog ideološkog sistema o drugom sistemu govori samo o odnosima moći između ta dva sistema. Očito je da se na pitanja ne može dati odgovor na faktografskoj razini jer se činjenica svake pojedine smrti nužno integrira u unaprijed konstruiran klasifikacijski sustav. Također, nećemo doći do objektivne istine gomilanjem povijesnih činjenica jer je svaki izbor činjenica arbitraran. Stvar je, međutim, u tome da je sistem vrijednosti polje stalnih sukoba, stalnih transformacija klasifikacijskih sustava, a historijske činjenice impliciraju i određen vrijednosni sustav, pa kada povjesničar govori o tome što treba, a što ne zadržati u tom klasifikacijskom sistemu, on zapravo vodi ideološku bitku. Ključno je pritom primijetiti kako kao oružje u toj bitci ne koristi svoj politički, već svoj akademski simbolički kapital. On svjesno preuzima ulogu ideologa, ne unatoč, nego zato što je historičar. Akademska institucionalna legitimacija se koristi kao ideološko oružje, tim moćnije jer se predstavlja kao neideološko. Ideologizacija ovdje više ne može biti shvaćena samo kao nužno svojstvo svakog historiografskog diskurza koje stvaraju historičari sa svojim različitim narativima, ona je ovdje svojstvo historiografskog diskurza koji funkcionira kao sredstvo reprodukcije vladajućeg poretka time što tu svoju funkciju prikriva pretenzijom na legitimitet u konačnom, vanideologijskom sudu o povijesnim događajima.

Dakle, iako historiografski diskurz ne može izbjeći nuđenje neke nove paradigme i svoju uvjetovanost odnosima moći, on ne mora nužno skrivati tu uvjetovanost iza koncepata kao što su objektivna historiografija i akademska autonomija. Umjesto toga, historijska bi znanost trebala historizirati [6], tj. preispitati uvjete proizvodnje vlastitih iskaza, učiniti ih začudnima, demistificirati ih, pokazati njihovo umjetno porijeklo i konstruktivističku prirodu, njihovu arbitrarnost i naposljetku učiniti ih promjenjivima ne unatoč, nego baš zato što odnosi moći diktiraju klasifikacije koje se predstavljaju kao imanentni elementi historiografskog diskurza tobože lišenog političkih sukoba i pozvanog da u njima sudi.

Nikola Vukobratović

[1] njegova pozicija proizlazi iz centralne pozicije zakona u liberalno-konstutucionalističkoj teoriji, pri čemu je onda zločin negacija te centralne kategorije.

[2] govoreći o zločinima počinjenim od strane partizana i Crvene armije: “O ovako važnim stvarima nisu donesene odluke naprečac. Ja to apsolutno ne mogu vjerovati, jer bi to značilo da komunistički pokret onog vremena nije bio ono što je bio – totalitarni pokret koji je takve stvari radio po logici svog opredjeljenja.“ … “ne možemo zaboraviti da je taj pokret činio zločine i to ne samo na jednom mjestu, nego na gotovo svakom mjestu koje je ‘oslobodio’ – to je bio dio sistema.“ (Nedjeljom u dva, 7.11.2007.)

[3] vidi npr. Henriques, G. i Patel, R. (2003) Agricultural Trade Liberalization and Mexico, URL: http://www.foodfirst.org/pubs/policy/pb7.pdf; Edelman, M. Price of Free Trade: Famine, Los Angeles Times, March 22 2002; John Newsinger: The great Irish famine: a crime of free market economics, Monthly Review, April, 1996 i Jeevan Vasagar: Plenty of food – yet the poor are starving, The Guardian, August 1 2005. Za usporedbu treba primijetiti kako se gladi u Ukrajini ili Kini redovito smatraju ideološkim zločinima, a ne posljedicama etapa u ekonomskom razvoju.

[4] diskusija prof. Puhovskog na konferenciji “Participacija, samoupravljanje, demokracija“, Zagreb, 24-25. studenog 2007. godine

[5] tj. zločin kao nužna posljedica ili kao inherentno svojstvo neke ideologije.

[6] termin Bertolta Brechta kojm se objašnjava način glume koji zauzima kritički stav prema radnji i tako postiže efekt začudnosti navodeći i publiku na kritički stav

Literatura:

  • Althusser, L. (1971) Za Marksa. Beograd: Nolit

  • Althusser, L. (1986) “Ideologija i ideološki aparati države“ U: S. Flere (ur.): Proturječja suvremenog obrazovanja. Zagreb: RZ RK SSOH. Str. 119-139.

  • Arendt, H. (1996) Totalitarizam. Zagreb: Politička kultura

  • Bourdieu, P. (1992) Što znači govoriti. Zagreb: Naprijed

  • Bourdieu, P. i Passeron, J.C. (1986), “Pedagoško djelovanje i simboličko nasilje” U: S. Flere (ur.): Proturječja suvremenog obrazovanja. Zagreb: RZ RK SSOH. Str. 141-163.

  • Bourdieu, P. (1984) Distinction : a social critique of the judgement of taste. Cambridge, Mass.: Harvard University Press

  • Goldstein, I. (1993) “Upotreba povijesti: hrvatska historiografija i politika”. Erasmus: časopis za kulturu demokracije 1(1): 52-61.

  • Hall, S. (1989) “O postmodernizmu i artikulaciji”. Naše teme 33(9): 2302-2316.

  • White, H. (1987) The Content of the Form: Narrative Discourse and Historical Representation. Baltimore and London: The John Hopkins University Press

  • Župan, D. (2003) “Ideologija, moć i udžbenici“ U: Biti, V. i Ivić, N. (ur.): Prošla sadašnjost: znakovi povijesti u Hrvatskoj. Zagreb: Naklada
  • MD

    Vezani članci

    • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
    • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
    • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
    • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
    • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
    • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
    • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
    • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
    • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve