Petar Bezinović: Matura koja je pala na ispitu

Državnu maturu u Hrvatskoj obilježavaju: nedostatak razvojne vizije, promašena svrha, diskriminacija strukovnog i umjetničkog obrazovanja, kršenje standarda i načela edukacijskih mjerenja, upitno korištenje rezultata državne mature za upise u visoko obrazovanje, negativan povratni utjecaj na učenje i poučavanje i provedbeni problemi.


Uvođenje državne mature dugo je predstavljano kao važan zahvat u hrvatskom obrazovanju. U njega su uložena ogromna materijalna sredstva uz angažman velikog broja ljudi. Ispiti državne mature upravo su u tijeku i održavaju se prema najavljenom vremeniku.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, zajedno s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) i agencijama koje djeluju u sustavu obrazovanja, snažno se založilo kako bi se državna matura, u skladu s najavljenom politikom, uspješno realizirala u ovoj godini. U tu je svrhu provelo intenzivnu kampanju „Ususret državnoj maturi”, čiji je cilj bio uvjeriti učenike i prosvjetnu struku u prednosti državne mature.

Prije same kampanje i formalnog uvođenja državne mature nije se, međutim, javno raspravljalo o nedostacima pristupa i nizu ozbiljnih problema koji se vezuju uz njegovu konceptualizaciju i provedbu.

Sažeti entuzijastičan stav nadležnog ministarstva o državnoj maturi iznesen je sljedećom tvrdnjom:

„Državna matura je najpravedniji, najjasniji, najrazumniji, najprikladniji i najučinkovitiji način ocjenjivanja i vrednovanja učeničkih školskih postignuća”[i].

Državna je matura, dakle, servirana kao spasonosno sredstvo koje će uvesti nekakav red, novu pravednost, staviti stvari na svoje mjesto.

Nažalost, ništa od toga. Državna matura, onako kako je sada postavljena i kako se provodi, velik je i skup promašaj. Uz ovakvu državnu maturu vezuje se niz problema koji se mogu sažeti u više kategorija:
  • nedostatak razvojne vizije,
  • promašena svrha,
  • diskriminacija strukovnog i umjetničkog obrazovanja,
  • kršenja standarda i načela edukacijskih mjerenja,
  • upitno korištenje rezultata državne mature za upise u visoko obrazovanje,
  • negativan povratni utjecaj na učenje i poučavanje,
  • provedbeni problemi.
Nedostatak razvojne vizije i strategije u obrazovanju – državna matura kao cilj, a ne sredstvo

Izvorno je državna matura bila zamišljena kao razvojni projekt. Vanjski su ispiti trebali poslužiti za definiranje jasnih ishoda obrazovanja u gimnazijama i strukovnim školama. Trebali su poslužiti poželjnim transformacijama i unapređivanju kvalitete srednjoškolskog obrazovanja.

Vješto korišteni, postupno i mudro uvođeni vanjski ispiti mogu, naime, biti moćni
Proklamacija da je svrha državne mature sustavno unapređivanje i osiguravanje kvalitete srednjoškolskog obrazovanja ne stoji. Umjesto sredstva za unapređivanje obrazovanja, državna je matura postala cilj samoj sebi
instrumenti za pokretanje poželjnih promjena u obrazovanju. Njima se povratno može utjecati na mijenjanje programskih sadržaja, promicanje učinkovitijih metoda učenja i poučavanja, unapređivanje načina praćenja i vrednovanja postignuća učenika te na novu kulturu kvalitete u školama. U obrazovanju je dokazana zakonitost da to što i kako učenici uče najviše ovisi o tome kako očekuju da će biti ispitani[ii].

Od početnih inicijativa, empirijskih analiza i prijedloga (još iz 2003. godine) ostali su samo tragovi u nekim formulacijama i naučenim frazama dužnosnika. Proklamacija da je svrha državne mature sustavno unapređivanje i osiguravanje kvalitete srednjoškolskog obrazovanja ne stoji. Umjesto sredstva za unapređivanje obrazovanja, državna je matura postala cilj samoj sebi. Ona služi kao dimna zavjesa koja skriva odsustvo vizije i potrebnih kompetencija najodgovornijih, a ima poslužiti cilju da se svekolika javnost uvjeri kako kreatori obrazovne politike ozbiljno rade na „reformiranju” sustava.

Promašena svrha – selekcija za upis u visoko obrazovanje nije državna matura

Iz novijih dokumenata, medijskih napisa i istupa nadležnih osoba, uočljivo je da je to što se danas naziva državnom maturom naprosto samo centralizirani selekcijski postupak za upise u visoko obrazovanje. Cilj ispita je alokacija kandidata po visokoškolskim ustanovama, raspoređivanje prema upitnim kriterijima.

Državna bi matura, prema svojem osnovnom
Nametnuti pristup po kojemu svi pristupnici polažu iste ispite bez obzira kakvu su školu ili koje usmjerenje završili, zapravo je, iz perspektive formalnog obrazovanja, obična besmislica
značenju, morala biti standardizirani završni ispit srednjoškolskog obrazovanja s osnovnom funkcijom certificiranja. Svjedodžba o položenoj državnoj maturi trebala bi služiti kao dokaz da je učenik ostvario zadanu razinu postignuća u onim ključnim znanjima, vještinama ili kompetencijama koje je trebao steći prema programu škole koju je pohađao. Za kvalitetu ovih svjedodžbi trebala bi jamčiti država.

Nametnuti pristup po kojemu svi pristupnici polažu iste ispite bez obzira kakvu su školu ili koje usmjerenje završili, zapravo je, iz perspektive formalnog obrazovanja, obična besmislica. U svijetu nije poznat nijedan slučaj provođenja identičnih završnih ispita u školama s različitim programima i različitim kvalifikacijskim ishodima.

Državna matura, ali ne za sve – diskriminacija strukovnog i umjetničkog obrazovanja

Apsurdna je činjenica da se učenicima strukovnih i umjetničkih škola koji uspješno polože „ispite državne mature” ne priznaje da su položili državnu maturu, premda su položili sve potrebne ispite u sklopu državne mature.

U ovoj bi školskoj godini polaganjem „ispita državne mature” svjedodžbe o položenoj državnoj maturi moglo dobiti 12.668 učenika gimnazijskih programa (prema podacima o broju prijava iz NCVVO-a). Međutim, polaganjem ispita državne mature svjedodžbe o položenoj državnoj maturi neće dobiti preostalih 27.292 pristupnika. Radi se o 19.461 prijavljenih učenika strukovnih i umjetničkih škola, odnosno 92% ukupnog broja maturanata navedenih škola, i još 7.831 kandidata koji su već prethodno maturirali. Oni će dobiti samo potvrde o položenim ispitima.

Nekompetentnost na djelu – kršenje standarda i načela edukacijskih mjerenja

Uvedenim se pristupom krše ili su značajno ugroženi sljedeći međunarodno uvaženi standardi korištenja testova ovoga tipa (high-stakes testing)[iii].

Mjerna (metrijska) obilježja testova moraju biti unaprijed poznata.

U slučaju aktualne državne mature nepoznate su mjerne karakteristike korištenih testova. Ne zna se jesu li testovi uopće valjani, pouzdani, diskriminativni, prediktivni. Dopuštanje korištenja neprovjerenih testova eklatantan je primjer kršenja standarda i načela edukacijskih mjerenja. Cjelokupna je javnost dovedena u stanje vjerovanja da su testovi dobri i da se ostvareni rezultati mogu pouzdano interpretirati i koristiti za ocjenjivanje i rangiranje pristupnika. Loš test iz sociologije koji je već primijenjen, a na koji je reagirala sociološka zajednica, konkretan je primjer nekvalificiranog i nekompetentnog pripremanja ispita.

Isti se test ne smije koristiti u više svrha.

Ispitima na državnoj maturi pokušavaju se zadovoljiti dvije svrhe – polaganje srednjoškolskih ispita i selekcija za upise u visoko obrazovanje. Ispiti su, prema javnim izjavama nadležnih, „lakši od nekadašnjih prijamnih ispita”. Ne shvaća se da lagani testovi, koji se primjenjuju kako bi što više učenika ostvarilo što bolji rezultat, ne mogu poslužiti kao valjani selekcijski postupci za upise u visoko obrazovanje. Za certificiranje srednjoškolskog obrazovanja i prijamne ispite nužno je koristiti strukturno i težinski različite testove.

Edukacijski test smije ispitivati samo ono što su učenici učili u školi.

Test mora biti povezan s planom i programom učenja predmeta. To kod nas nije slučaj. Učenici strukovnih škola i ostali ne-gimnazijalci prisiljeni su polagati ispite iz sadržaja koje nisu učili u školi.

Važne se odluke ne smiju donositi samo na temelju rezultata testova.

Pri interpretaciji i korištenju rezultata valja uvažiti sve relevantne čimbenike koji su mogli utjecati na rezultat na testu (iskustva prethodnog učenja, pohađanje „lošije” škole, socio-demografska obilježja okruženja, obiteljski uvjeti i sl.).

Nepoštivanje osnovnih načela edukacijskih mjerenja u ovom pristupu upućuje na neprihvatljivo postupanje koje ima ozbiljne etičke implikacije.

S obzirom na važnost „ispita državne mature”, otvara se važno pitanje kako je uopće moguće da se ovakva nekompetentna i opasna uporaba testova postavlja kao temelj za odluke o karijerama i sudbinama mladih ljudi?

Upitno korištenje rezultata državne mature za upise u visoko obrazovanje

U osnovi ideje o korištenju rezultata državne mature kao centraliziranih prijamnih ispita su pretpostavke da će se primjenom identičnih testova ostvariti pravednija alokacija studenata po različitim studijima, da korišteni testovi dobro mjere to što bi trebali mjeriti, da je to što testovi ispituju zaista važno za kvalitetno studiranje i da će pristupnici koji ostvare bolje rezultate na tim testovima ujedno biti i bolji studenti.

Ove se pretpostavke mogu shvatiti kao atraktivne hipoteze. One bi se tek trebale dokazati, no prema svemu sudeći neće. Ideja o pravednosti već ne stoji, jer i pristupnici
Ideja o pravednosti ne stoji, jer pristupnici nisu imali jednake mogućnosti kvalitetne pripreme za ispite kroz svoje redovito obrazovanje. U valjanost testova, njihovu univerzalnu važnost za sve discipline studiranja i njihovu prognostičku vrijednost može se opravdano sumnjati
nisu imali jednake mogućnosti kvalitetne pripreme za ispite kroz svoje redovito obrazovanje. U valjanost testova, njihovu univerzalnu važnost za sve discipline studiranja i njihovu prognostičku vrijednost može se opravdano sumnjati.

Stoga je čudno da su samo rijetki fakulteti (studiji) i visoka učilišta izrazili rezerviranost prema ovakvom pristupu. Prihvaćanjem novog upisnog kriterija „na slijepo”, visokoškolske su se ustanove odrekle svojeg autonomnog prava da rezultate državne mature koriste u skladu s vlastitom upisnom politikom (Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, NN 123/2003, Članak 4. – Akademska zajednica i njezine slobode).

Važno je naglasiti da su ispiti državne mature kao selekcijski postupci za upis u visoko obrazovanje izrazito nepravedni prema pristupnicima koji nisu završili gimnazijske programe. Učenici strukovnih i umjetničkih škola su diskriminirani, oni će se teže upisivati na željene studije. Oni nemaju dovoljno vremena za nadoknađivanje razlika u programima i pripremanje ispita državne mature uz istovremeno pohađanje nastave i pripremanje završnog strukovnog ispita. Isto tako, nije jasno zbog čega učenici strukovnih škola ne bi imali prednost pri upisivanju veleučilišnog ili sveučilišnog studija u svojoj obrazovnoj vertikali, kad se zna da neke strukovne škole pružaju bolje temelje za stručne studije od gimnazija.

Upitnost pedagoškog pristupa – učenje za test nije učenje za život

Brojna istraživanja i iskustva dokazuju kako je veliko oslanjanje na rezultate testiranja u najmanju ruku upitno, ako ne i opasno, kad se radi o donošenju važnih odluka o školovanju i budućnosti učenika[iv]. Pristajanje na to da rezultati visokorizičnih testiranja budu odlučujući za sudbinu pojedinaca može biti duboko nepravedno i neetično, jer na rezultate ispita može utjecati niz drugih čimbenika osim samoga znanja.

Uvođenje ovakve državne mature javlja se i kao prijetnja kvaliteti, pa i smislu obrazovanja. Testovima koji su pripremljeni za državnu maturu opet se, po svemu sudeći, ispituje faktografija, ne ispituju se viši kognitivni procesi, ne ispituje se dublje
Brojna istraživanja i iskustva dokazuju kako je veliko oslanjanje na rezultate testiranja u najmanju ruku upitno, ako ne i opasno, kad se radi o donošenju važnih odluka o školovanju i budućnosti učenika
razumijevanje pojmova i pojava, ne ispituje se sposobnost primjene znanja u svakodnevnom životu, sposobnost raščlambe, organiziranja, strukturiranja, konstrukcije i dekonstrukcije pojmova i pojava, ne ispituje se sposobnost argumentiranog vrednovanja i kritičkog mišljenja, ne ispituje se sposobnost kreiranja, postavljanja hipoteza, planiranja, produciranja novih i inovativnih ideja… „Štrebanje” za testove na primjerima zadataka iz zbirki dobro informiranih nakladnika ne jamči kvalitetno učenje, ono ga dapače srozava.

Dodatan je problem što ovakav pristup učenju odbija dobre učenike i nastavnike. Najbolji nastavnici ne mogu pristati na to da se njihov rad svodi na poučavanje za rješavanje testova, a ne za usvajanje važnih životnih kompetencija, i da, zbog eventualno lošijih rezultata učenika, njihove škole ili njih same napadaju političari, javnost i mediji.

Isto tako, dodatne pripreme za polaganje ispita koje potiče Ministarstvo, kao i privatne instrukcije koje su postale masovna pojava, ne mogu se smatrati jednakovrijednim učenjem u odnosu na višegodišnji sustavni rad s učenicima.

Problemi s provedbom ispita državne mature

Neprimjereno pridavanje značaja ispitima državne mature od strane Ministarstva očito je i u postojećem vremeniku polaganja ispita. Provođenje ispita tijekom nastavne godine narušava obrazovni proces, onemogućuje kontinuirani rad nastavnika i normalno odrađivanje zadanog plana i programa. Iskustva škola govore o velikom broju izostanaka zbog pripremanja za ispite. Umjesto da se državna matura, kao završni ispit srednjoškolskog obrazovanja, održava nakon završetka redovite nastave, normalan rad škole podređen je organizaciji ovih državnih ispita.

Zaključno – tu smo gdje smo

Što god kreatori i provoditelji ovakve državne mature tvrdili, većina željenih učinaka državne mature ne može se ostvariti aktualnim pristupom:

  • razvojna vizija je nejasna;
  • trajni izlazni standardi srednjoškolskog obrazovanja (gimnazijskog i strukovnog) nisu definirani;
  • ozbiljna kurikularna transformacija srednjoškolskog obrazovanja se ne nazire;
  • sadržajno i metodičko osuvremenjivanje obrazovnih programa nije ostvareno;
  • Navedeni problemi u svezi s državnom maturom sugeriraju da je očito došlo vrijeme za ozbiljan dijalog prosvjetne javnosti o obrazovnoj politici te o cjelovitoj viziji obrazovnog sustava, i to na otvoren, jasan, argumentiran i znanstveno utemeljen način
  • unapređivanje poučavanja i učenja nije uočljivo, dapače, ono se unazađuje – svođenjem na učenje za testove, a ne na stjecanje dubljih i trajnijih, za život važnijih znanja i vještina;
  • ne osigurava se bolja pripremljenost učenika za tržište rada, za cjeloživotno učenje, a upitno je i kakva je pripremljenost za nastavak visokoškolskog obrazovanja;
  • ujednačavanje kvalitete rada škola, tj. promicanje jednakih mogućnosti svim učenicima da dobiju podjednako dobru podršku u učenju, ne se planira i ne ostvaruje.
Ovaj je pristup upitan i iz perspektive upisne politike u visoko obrazovanje:

  • prediktivna vrijednost rezultata ispita državne mature je posve nepoznata;
  • upitno je koliko korišteni testovi, posebno oni na osnovnoj razini, uopće mogu biti valjani i upotrebljivi u svrhu selekcije za visoko obrazovanje.
Navedeni problemi u svezi s državnom maturom sugeriraju da je očito došlo vrijeme za ozbiljan dijalog prosvjetne javnosti o obrazovnoj politici te o cjelovitoj viziji obrazovnog sustava, i to na otvoren, jasan, argumentiran i znanstveno utemeljen način. Potrebno je strukturiranje, povezivanje i usklađivanje sustava. Posebno se važnim pokazuje ustroj koherentnog sustava za kvalitetu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, u kojemu državna matura, kao certifikacijski postupak, mora biti jedna od komponenata, ali ni slučajno ne i ona najvažnija.

Parcijalna „popravljanja” sustava na pogrešan i štetan način troše i materijalne i ljudske resurse, unazađujući već postojeće standarde.


Petar1 Bezinović
Objavljeno u H-alteru 22.4.2010.
[i] D. Primorac, Državna matura. MZOŠ, Zagreb, 2009.

[ii] Biggs, J. (1999). Teaching for Quality Learning at University: What The Student Does. Society for Research into Higher Education & Open University Press, str. 141.

[iii] American Educational Research Association, American Psychological Association, and National Council on Measurement in Education (1999). Standards for Educational and Psychological Testing. Washington, DC: American Educational Research Association.

[iv] The Case Against High Stakes Testing
O autoru: Prof. dr. sc. Petar Bezinović, je viši znanstveni suradnik u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.

Kolumna „Javne politike visokog obrazovanja”: Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja”. Kolumna je glavna aktivnost projekta „Kampanja Pravo na obrazovanje” koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Ministarsvto znanosti, obrazovanja i športa. Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici http://www.iro.hr/ u rubrici „Kolumna”.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve