Pierrick Devidal: Trgovanje ljudskim pravima? Opći sporazum o trgovini uslugama i obrazovanje: pravna perspektiva

PRVI DIO: PRAVNA OSNOVA MEĐUNARODNE TRGOVINE USLUGAMA
I PRAVA NA OBRAZOVANJE

GATS funkcionira na tri razine: glavna pravila i obveze koje su opće primjenjive, individualni rasporedi specifičnih obveza tržišnog pristupa i nacionalnog tretmana pojedinih država članica, te aneksi koji se tiču pravila za svaki pojedini sektor usluga (Svjetska trgovinska organizacija, 1999).

Glavna pravila i obveze GATS-a primjenjiva su na 144 članice Svjetske trgovinske organizacije te na sve usluge pokrivene sporazumom (GATS, Drugi dio). Oni se sastoje od klauzule o najpovlaštenijim nacijama (MFN), načela transparentnosti te sustava rješavanja sporova.

Klauzula o najpovlaštenijim nacijama uvjetuje obvezu za sve članice da svoje trgovinske partnere tretiraju jednako. Članak II sporazuma navodi slijedeće: “poštujući mjere obuhvaćene ovim sporazumom, svaka će članica, bez odlaganja i bezuvjetno, uslugama i dobavljačima usluga bilo koje druge članice pružiti ne manje povlašten tretman nego što ga pruža sličnim uslugama i dobavljačima usluga bilo koje druge zemlje.” Ovo pravilo tvori sastavni dio načela nediskriminacije Svjetske trgovinske organizacije i veoma je jednostavno u praksi. Ono obvezuje državu članicu da bilo koju odluku ili mjeru koja regulira trgovinu, bilo pozitivnu ili negativnu, primjeni jednako na sve svoje partnere. Klauzula o najpovlaštenijim nacijama ne sprječava državu koja nije otvorila svoje tržište da pravilo o jednakom tretmanu iskoristi na tržištima drugih država, stvarajući stoga rizik da se neki okoriste nauštrb drugih (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, str. 4). Načelo o najpovlaštenijim nacijama može imati i iznimki. Budući da su raniji komercijalni sporazumi prethodili GATS-u, to načelo moralo se prilagoditi postojanju prethodnih kontradiktornih “preferencijalnih obveza” (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, str. 4). Međutim, ove se iznimke dovode u pitanje pri svakom krugu pregovora i po prirodi moraju biti privremene (GATS, čl. XX).

Pravilo transparentnosti dio je općih načela primjenjivih na GATS (GATS, čl. IV). Ono je opća obveza djelovanja bez skrivenih namjera, koje zahtjeva od država članica da održavaju transparentne odnose s drugim članicama Svjetske trgovinske organizacije i s Tajništvo organizacije. Ta se obveza sastoji u održavanju komunikacija, pružanju točnih informacija vezanih uz trgovinu te izdavanju i objavljivanju zakona, regulacija i mjera koje su u okviru nadležnosti GATS-a. Mehanizam rješavanja sporova Svjetske trgovinske organizacije primjenjuje se na GATS (GATS, čl. XXIII), sukladno s njegovim vlastitim Ugovorom o rješavanju sporova (DSU). Opće iznimke su također moguće unutar sustava GATS-a (GATS, čl. XIV). Ove su iznimke izvorno bile interpretirane restriktivno pod drugim sporazumima, ali su sad predmet konstruktivnijeg pristupa (prema GATT-u), ponajprije od strane Žalbenog tijela (Žalbeno tijelo Svjetske trgovinske organizacije, 1996/1998).


Individualni rasporedi specifičnih obveza: pristup “odozdo prema gore”

Za svaku zemlju članicu, GATS specificira do koje su mjere tržišni pristup i nacionalni tretman odobreni za pojedini sektor. Ovo se smatra sustavom “odozdo prema gore” (bottom up), koji reflektira gradualističku prirodu GATS-a (Tajništvo svjetske trgovinske organizacije, 1999). Prema ovom dijelu GATS-a, svaka država članica pristaje na specifične obveze u vezi svakog od uslužnih sektora koji su obuhvaćeni sporazumom.[5] Svaka država ima svoj vlastiti raspored obveza koje se tiču tržišnog pristupa i nacionalnog tretmana za svaki pojedini sektor. Pristup “odozdo prema gore” je prilično izuzetan jer se u drugim međunarodnim trgovinskim sporazumima obično usvaja suprotan pristup: svaki je sektor obuhvaćen ukoliko nije posebno izuzet. Neka vrsta fleksibilnosti bila je potrebna kako bi se državama dopustilo da “prilagode svoje obveze” ovim ciljevima (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, str. 5).

U GATS-u, obveze u uslugama klasificirane su prema načinu ponude: prekogranična ponuda, kod koje je usluga pružena bez da dobavljač i potrošač napuštaju svoju zemlju; potrošnja u inozemstvu, kod koje potrošač putuje kako bi uslugu dobio u inozemstvu; komercijalna prisutnost, kod koje dobavljač pruža usluge u inozemstvu kroz agencije i podružnice; te prisutnost fizičke osobe, kod koje osoba iz jedne države pruža uslugu u drugoj državi.

Obveze tržišnog pristupa definiraju uvjete koje država želi nametnuti stranim dobavljačima usluga u pojedinom sektoru. Pristup pojedinom sektoru usluga može biti potpuno uskraćen, neograničen ili uvjetovan, dok god se uvjeti primjenjuju bez diskriminacije i na druge države članice.[6] Obveze nacionalnog tretmana definiraju uvjete i zahtjeve koji će biti primjenjivi bez diskriminacije na domaće i strane “slične” dobavljače usluga unutar države. Individualni raspored dozvoljava evaluaciju stupnja do kojeg će nacionalno tržište biti otvoreno, te koja će pravila biti primjenjiva. Primjena načela nacionalnog tretmana može biti komplicirana jer pretpostavlja jasnu distinkciju između domaćih i stranih “sličnih” usluga, što ne mora uvijek biti lako definirati s obzirom da tekst sporazuma ne pruža nikakve indikacije. Da li bi onda, kako je Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava upitao, “primjerice neprofitni pružatelj obrazovnih usluga bio sličan onom koji to radi za profit?” (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 24).

Tako GATS pruža dovoljno fleksibilnosti da dopusti svakoj državi da oblikuje svoje obveze i ograniči svoje dužnosti, te je “najfleksibilniji sporazum u sustavu Svjetske trgovinske organizacije” (Europska komisija, 2004). Međutim, treba primijetiti da je ova fleksibilnost veoma relativna. Progresivna priroda GATS-a ukazuje na to da će svaka restrikcija biti ponovno dogovorena i postupno sve više ograničena. Uz to, “tamo gdje su obveze prihvaćene, vlada odlučuje ne uvoditi nove restrikcije” (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 25), ukoliko ne pruži adekvatnu kompenzaciju državama koje bi bile pogođene tim promjenama.

GATS ima “ugrađen” program i, u teoriji, može se očekivati sve veći opseg njegove primjene. Proces funkcionira na temelju procesa “zahtjeva i ponude” i proces cjenkanja je recipročan, ali ne i simetričan. Pregovarački proces stoga favorizira jake ekonomske sile, koji imaju više “mrkava i batina” od svojih partnera te je više vjerojatno da će njihove ponude biti prihvaćene.

Stalan proces pregovaranja stvorio je interesne grupe i neformalne sporazume koji imaju tendenciju favorizirati interese jakih pružatelja usluga koji su skloni razvijanju pregovaračkih tehnika “odozgo prema dolje”, “horizontalnih pregovaračkih modalnosti” i “formulaičnih pristupa” koji ubrzavaju proces liberalizacije (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, str. 6).

Ako liberalizacija usluga i može imati pozitivne učinke na zaštitu ljudskih prava, to svejedno podrazumijeva određene zaštitne mehanizme koje GATS izgleda nema. GATS dopušta konstruktivnu fleksibilnost, ali ne i restriktivnu fleksibilnost. Na primjer, ako preuzeta obveza počne prijetiti održavanju adekvatnog obrazovnog sustava, može se opozvati jedino uz osiguranje adekvatne kompenzacije za pogođene stranke (Tajništvo Svjetske trgovinske organizacije, 1999). Ovo je načelo neophodno za pravnu sigurnost sustava i za zaštitu svake stranke sporazuma. Međutim, veoma je kompleksno (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, str. 29) i značajno ograničava sposobnost države da poduzme potrebne mjere kako bi obnovila potencijalno oštećeni sustav (von Kopp, 2002, str. 4).



Porijeklo, izvori

Pravo na obrazovanje izvorno je bilo smatrano ekonomskim i socijalnim pravom, pravom “druge generacije” (Dailler i Pellet, 1999, str. 641–42). Ono je bilo proizvod komunističkih poimanja ljudskih prava, ali je brzo prihvaćeno kao temeljno pravo, bez obzira na njegovo socijalističko porijeklo, te je naposljetku kodificirano Općom deklaracijom o ljudskim pravima (čl. 26). Moralna i pravna vrijednost prava na obrazovanje potvrđena je i amplificirana kroz nekoliko kodifikacija u glavnim suvremenim instrumentima ljudskih prava, ali također i u takozvanim “soft-law” mehanizmima, smjernicama i kodeksima ponašanja.[7] Međutim, upravo je članak 13 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) “najopsežniji i najiscrpniji članak koji se tiče prava na obrazovanje u međunarodnom zakonu o ljudskim pravima” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 2). On navodi da

države ugovornice […] Pakta prepoznaju pravo svakog pojedinca na obrazovanje. Države su suglasne da će obrazovanje biti usmjereno na potpuni razvoj ljudske osobnosti i osjećaja njena dostojanstva, te da će ojačati poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također su suglasne da će obrazovanje omogućiti da sve osobe učinkovito sudjeluju u slobodnom društvu, promiču razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim nacijama i svim rasnim, etničkim ili vjerskim grupama, i potpomažu aktivnosti Ujedinjenih naroda za održavanje mira (Opća skupština Ujedinjenih naroda, 1966).

Članak 13 najduži je članak Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Neki tvrde da je toliko široko prihvaćen i priznat da je postao norma međunarodnog običajnog prava (Hodson, 1998, str. 39–40).

Pravo na obrazovanje je “osnažujuće pravo” jer je “ujedno i ljudsko pravo samo po sebi i neophodno sredstvo ostvarivanja drugih ljudskih prava” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 1). Obrazovanje nije samo ekonomsko, kulturno ili socijalno pravo, ono je više globalni koncept koji reflektira “nedjeljivost i međuovisnost” ljudskih prava (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 2). Pravo na obrazovanje smatra se “najboljim financijskim ulaganjem koje države mogu poduzeti” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 1) jer dopušta pojedincima da se razviju u svom društvu, sudjeluju u političkom i ekonomskom životu svoje zajednice, bore se protiv siromaštva ili ugnjetavanja[8] i, najvažnije, da uživaju pogodnosti “radosti i nagrada ljudske egzistencije” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 1). Obrazovanje ima za svrhu osposobiti djecu da razviju svoje osobnosti i sposobnosti suočavanja sa životnim izazovima. Obrazovanje “je daleko više od školovanja [te] obuhvaća širok raspon životnih iskustava i procesa učenja koje djeci omogućavaju, individualno i kolektivno […] da žive ispunjen i zadovoljavajući život u društvu” (Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda, 2001, odlomak 2). Tako je pravo na obrazovanje temeljno pravo, oruđe koji čini realizaciju političkih, građanskih, ekonomskih, kulturnih i socijalnih prava mogućom.

Dominantnost zapadnjačke koncepcije ljudskih prava, gdje se naglašava zaštita građanskih i političkih prava, prepriječila je pojavljivanje prava na obrazovanje kao temeljnog prava. Zbog svog socijalističkog porijekla, pravo na obrazovanje postalo je objektom “ozbiljnih pokušaja međunarodne implementacije” tek nakon slabljenja i propasti komunističkog bloka nakon Hladnog rata.[9] Međutim, kroz razvoj suvremenog korpusa međunarodnog humanitarnog prava, i posebice kroz aktivnosti tijela Ujedinjenih naroda koja se bave ljudskim pravima, važnost prava na obrazovanje postalo je šire prihvaćeno. Nažalost, ovi teoretski pravni uspjesi nisu se materijalizirali. Doista, kako je Posebni izvjestitelj UN-a primijetio, “pravo na obrazovanje obilježeno je retrogresijom prije nego progresivnom realizacijom kako je zahtjeva Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1998, odlomak 1).

Pravo na obrazovanje ima univerzalnu primjenjivost; ono je pravo na obrazovanje za sve. Pa ipak, “precizna i prikladna primjena [tog prava] će ovisiti o uvjetima koji prevladavaju u pojedinoj državi” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 6). Poput drugih ljudskih prava, pravo na obrazovanje ovisi o ponašanju i politikama države. Međutim, više nego druga prava, pravo na obrazovanje izuzetno je ovisno o akcijama država, ne samo o njihovim reakcijama. Pravo na obrazovanje ne može se jednostavno “iskorištavati” ili “uživati”. Ono nije pravo obrazovanja nego pravo na obrazovanje. Pa je tako pojedinac primatelj tog prava, a država nositelj dužnosti da se to pravo osigura. Poštivanje prava na primanje obrazovanja mjeri se putem nekoliko “međusobno povezanih i esencijalnih karakteristika”: raspoloživost, pristupačnost, prihvatljivost i prilagodljivost.[10]

Opće karakteristike prava na obrazovanje “zajedničke su obrazovanju u svim njegovim oblicima i na svim razinama.” Pravo na obrazovanje je kontinuirano ali postepeno pravo, koje se iskorištava kroz uzastopne stadije života. Svakom stadiju odgovara pojedina razina obrazovanja.[11]

Provođenje normativnog sadržaja prava na obrazovanje ovisi o postojanju pojedinih mehanizama i načela koji osiguravaju integritet tog prava i održavaju njegove “esencijalne karakteristike”. Obrazovna je strategija nužna kako bi osigurala da “sustav škola na svim razinama” (Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čl.13.2) funkcionira učinkovito te da dopušta da pravo na obrazovanje bude raspoloživo, pristupačno, prihvatljivo i prilagodljivo. Razvijena strategija mora osigurati društveni sustav koji umanjuje šanse za stvarnu diskriminaciju protiv manje privilegiranih grupa te osigurava poboljšanje, ili ograničava pogoršanje, materijalnih uvjeta podučavanja (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 27).

Pravo na obrazovnu slobodu dopušta usklađivanje prava djeteta, dužnosti države i prava roditelja. Obrazovni programi osigurani od strane države ne smiju se uplitati u kulturna i vjerska prava djeteta, i sustav mora dopuštati roditeljima da izaberu “škole, osim onih osnovanih od strane javne uprave” pod uvjetom da “odgovaraju minimalnim obrazovnim standardima koje država zahtjeva” (Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čl.13.3)

Princip nediskriminacije i jednakog tretmana zahtjeva od država da usvoje bilo koje mjere potrebne da se eliminira diskriminacija u praksi. Ovo načelo može opravdati neke diskriminirajuće mjere, ili pozitivnu diskriminaciju, kojima bi država privilegirala neku grupu pojedinaca koji u suprotnom ne bi imali jednak položaj (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 32).

Načelo akademske slobode i institucionalne autonomije posebice je primjenjivo na pravo na visoko obrazovanje. Ono štiti kreativnost i slobodu izražavanja nastavničkog osoblja, i zahtjeva određeni stupanj autonomije pri rukovođenju institucijom. Ova načela moraju biti zaštićena od strane država, koja prema međunarodnom zakonu imaju pozitivnu obvezu da tako učine.


Pozitivne obveze, aktivne dužnosti za države

Članak 2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima zahtjeva od države da “poduzme mjere, individualno i kroz međunarodnu pomoć i suradnju, posebno ekonomsku i tehničku, uz upotrebu maksimuma svojih raspoloživih resursa, u svrhu postupnog postizanja pune realizacije [pakta] svim prikladnim sredstvima”. Pravo na obrazovanje postupno je i podložno postupnoj implementaciji od strane država, koje imaju specifičnu i trajnu dužnost da “se kreću brzo i učinkovito koliko je to moguće” prema njegovoj punoj realizaciji (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 9). Tako države imaju ne samo obvezu postupanja, već i obvezu postizanja rezultata.[12]

Država ima tri vrste dužnosti koje mora vršiti (Eide, 1989, str. 14): poštivati, ne uplićući se u uživanje prava; štititi, osiguravajući da se treće strane ne upliću u uživanje prava; i ispunjavati, kroz pružanje nužnih uvjeta za uživanje prava (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 48).

Pozitivna priroda dužnosti država također je obilježena obvezom da se surađuje s drugim državama u ispunjavanju svojih dužnosti. U kombinaciji s drugim člankom Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, članak 13 uspostavlja dužnost solidarnosti koja zahtjeva od država da surađuju kako bi na međunarodnoj razini potpuno realizirale pravo na obrazovanje. (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 48). Uz to, države imaju obvezu predostrožnosti. One moraju osigurati “da njihovi postupci kao članica međunarodnih organizacija, uključujući međunarodne financijske institucije, vode računa o pravu na obrazovanje (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 56) te da se ne upliću u njihovu mogućnost ispunjavanja ovih dužnosti. Kao posljedica toga, na nadnacionalnoj razini, dužnost uzimanja u obzir, poštivanja i zaštite prava na obrazovanje primjenjiva je također i na međunarodne organizacije. Prebacivanjem dijela svojih moći ili suverenosti na međunarodnu organizaciju, države se ne oslobađaju svojih obveza da osiguraju pravo na obrazovanje. Ova obveza predostrožnosti posebice je u pitanju kad se radi o razvoju GATS-a, koji postavlja ozbiljnu prijetnju zaštiti prava na obrazovanje.





Proces globalizacije utječe također i na obrazovanje. Proširena osobna mobilnost i širenje novih informacija i komunikacijskih tehnologija širom svijeta transformirali su svijet obrazovanja u golemo komercijalno tržište.

Prekogranična ponuda obrazovanja iz jedne države u drugu putem telekomunikacija, i pogotovo putem Interneta, brzo se razvija. Ona dopušta bolji pristup obrazovanju zajednicama i regijama koje nemaju adekvatnu infrastrukturu, te stoga može pridonijeti ostvarenju cilja međunarodne kooperacije u postupnoj realizaciji prava na obrazovanje. Međutim, ovo implicira da skupine kojima je potrebna međunarodna pomoć imaju pristup adekvatnoj tehnologiji, a veoma je nevjerojatno da će to biti slučaj ukoliko nisu u mogućnosti, prvenstveno, priuštiti si učinkovite obrazovne programe. (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 41).

Potrošnja u inozemstvu vjerojatno je najčešći primjer međunarodnog razvoja obrazovanja. Sve više studenata napušta svoje domovine kako bi studirali u inozemstvu. Ovo otvaranje obrazovnog sustava moglo bi se činiti kao izrazito povoljno za pravo na obrazovanje. Međutim, postoji značajan rizik da se razviju “dvostruke tržišne strukture” te je velika mogućnost da bi se razlika između “škola za bogate” i “škola za siromašne” povećati. Doista, “nastavni program mogao bi se usmjeriti više k zadovoljavanju potreba stranih studenata koji plaćaju nego domaćih studenata koji ne plaćaju, i državljanima bi to moglo štetiti (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 42).

Razvoj direktnih stranih ulaganja na području obrazovanja također bi mogao pridonijeti unaprjeđenju obrazovnih infrastruktura u državama gdje državni resursi nisu dovoljni. Međutim, ovo bi dovelo do privatizacije obrazovnog sustava koja bi mogla naškoditi sposobnosti države da ispuni svoju obvezu pružanja prava na obrazovanje.

Međunarodno kretanje dobavljača obrazovnih usluga mogao bi biti izuzetno vrijedan doprinos svjetskom razvoju obrazovne stručnosti. Međutim, ono je ujedno i ugroženo time što se stvara mogućnost “izlijeva mozgova”, što je suprotno suštinskim elementima prava na obrazovanje. (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 47).

Tako liberalizacija trgovine obrazovnim uslugama može imati različite učinke na razvoj prava na obrazovanje, te stoga treba biti kontrolirana. Doista, neki su čak došli do zaključka da “ključno pitanje iz perspektive ljudskih prava nije da li liberalizacija promiče ili ne promiče ljudska prava, već kako odrediti pravi oblik i tempo liberalizacije kako bi se osigurala zaštita ljudskih prava te kako obrnuti politike koje se pokažu neuspješnima” (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 50). Problem je u tome što je veoma upitno da li je GATS prikladan instrument za omogućavanje ovog suštinskog zadatka pomirbe razvoja obrazovnog tržišta i zaštite prava na obrazovanje. Ustvari, program GATS-a materijalno je i teoretski nekompatibilan s programom realizacije prava na obrazovanje prema međunarodnom humanitarnom pravu.



Obrazovanje i GATS: dvosmislen odnos

Kako što je već navedeno, GATS je još uvijek u procesu izrade, to je instrument koji se dorađuje. Stoga su njegov opseg i učinci u velikoj mjeri još uvijek nepoznati. Nepredvidivost je posljedica nedostatka određenja opsega sporazuma. Ona također proizlazi i iz nejasnoća u izvornom tekstu. Ovo se posebice odnosi na obrazovanje.

Opseg GATS-a potencijalno je prilično širok. Njegov krajnji opseg mogao bi pokriti najraznovrsnije mjere poduzete od strane država na svim razinama vlasti, imajući učinak na trgovinu u svim sektorima usluga. Međutim, postoji značajna restrikcija: usluge koje su “u nadležnosti institucija vlasti” nisu pokrivene načelima sporazuma (GATS, čl.1). Ova iznimka izvorno je odgovarala potrebi da države budu slobodne od uplitanja u njihovu sposobnost da pruže javne usluge koje su obično materijalizacija njihove obveze da osiguraju ekonomska i socijalna prava, uključujući i pravo na obrazovanje. Pa ipak, vjerojatno je da ova iznimka neće imati nikakvo značenje u praksi. Prvo, iznimke u međunarodnom zakonu uvijek se interpretiraju restriktivno.[13] Drugo, postoji iznimka iznimke koja će vjerojatno poništiti svaki praktični učinak. Javne usluge koje osigurava država na komercijalnoj osnovi, ili natječući se s privatnim dobavljačima usluga, su isključene iz opsega iznimke (GATS, čl. I.3). Nema jasnog pokazatelja što komercijalno natjecanje zbilja znači u okviru javnih usluga. Premda je “nejasnost koja okružuje članak I.3. zabilježena u velikom dijelu literature koja se bavi GATS-om,” do sada se nije pojavilo “jasno razrješenje” tog problema (Nielson, 2004).

Suvremene države sklone su racionalizaciji javnih troškova i decentralizaciji svojih moći. Ovi trendovi, kad se pridodaju liberalizaciji ekonomije, potaknule su države da ograniče svoju ulogu u pružanju javnih usluga. Stoga, u praksi, veoma mali broj usluga koje su “u nadležnosti institucija vlasti” ustvari ostaju strogo monopol javne vlasti. Privatni se sektor uvelike probio u domenu javnih usluga, što je slučaj i s obrazovanjem. Tako da je malo vjerojatno da će se obrazovanje smatrati uslugom koja je pokrivena iznimkom koja se odnosi na “usluge institucija vlasti” (Larsen, Martin i Morris, 2002, str. 3). Obrazovanje, kako ga definira GATS, je komercijalna aktivnost, a ne javna usluga u nadležnosti institucija vlasti (Education International/Public Services International, 1999). Nejasnost u pogledu opsegu GATS-a stvara sumnju, djelomice stoga što strategija pokazuje da je obrazovanje shvaćeno kao roba, a ne kao pravo.


Obrazovanje kao roba

Općenita priroda GATS-a i njegov “ugrađeni” sustav kontinuiranog pregovaranja impliciraju da je svaka iznimka GATS-u po prirodi privremena. Ono što danas nije pokriveno GATS-om sutra bi moglo biti uključeno u njega. Ovo je posebno važno kad se razmatra struktura rasporeda individualnih obveza. Obrazovni je sektor podijeljen u pet podsektora.[14] Specifične predviđene obveze obično su preuzete od strane podsektora, ili čak pod-podsektora, budući da su države slobodne koristiti dodatne razlikovne kriterije (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, odlomak 25–26). Uz to, strukture domaćih obrazovnih tržišta su u stalnom razvoju te su stoga definicije “obrazovnih usluga” pod GATS-om podložne promjenama (Vijeće za trgovinu uslugama Svjetske trgovinske organizacije, 1998, odlomak 4). Raspršivanje obrazovanja u aktivnosti i podsektore otkriva ekonomski pristup koji se zauzima na pregovorima o GATS-u. To također ukazuje i na to da bi ugrađeni program mogao, malo po malo, podsektor po podsektor, pokriti svaku obrazovnu aktivnost.

Upotreba poslovne terminologije, razvojnih strategija i rukovoditeljskih metoda otkriva komercijalnu strategiju koja predvodi te pregovore.[15] Ova strategija može doći u sukob s poimanjem obrazovanja kao javnog dobra budući da

postoji problem kad se razmišlja o trgovini uslugama, posebice javnim uslugama. Da bi se njome trgovalo, neka stvar mora biti specifična roba na koju je moguće staviti cijenu. Većina nas ne razmišlja na taj način o socijalnim uslugama ili obrazovanju. Imamo običaj razmišljati o njima kao o društvenim i kulturnim odnosima koji imaju opći cjelokupni trošak, a ne kao o zasebnim ekonomskim jedinicama (Kuehn, 2004, str. 1).

U okviru GATS-a postoji rizik transformacije ljudskih prava u usluge zato jer je “tržište dominantna sila u politikama” (Nielson, 2004). Neki stručnjaci smatraju da je

(o)brazovanje tretirano kao isključivo komercijalna roba kojom je moguće trgovati. Ne prepoznaju se njegove uloge kao sredstva za izgradnju države; lokalnog skladišta znanja; sredstva za prenošenje kulture i jezika; uvjeta za vitalnu demokraciju i natjecanja ideja; izvor inovacije i promjene, poželjne aktivnosti same po sebi (Kelsey, 1999, odlomak 2).

Velika većina sindikata stručnjaka, nastavnika, profesora i studenata javno je osudila korištenje obrazovanja kao komercijalnog proizvoda i njihov pokret suprotstavljanja zasigurno demonstrira legitimnost suprotstavljanja trgovinski orijentiranoj definiciji obrazovanja.[16] Ovu zabrinutost dijele i organizacije “civilnog društva”, koje su već proglasile putem službene deklaracije da je “obrazovanje pravo, a ne roba” (Europski socijalni forum, 2002).


Svjetska trgovinska organizacija: “Svijet trgovine”

Ovaj problem očito potječe od trgovinski orijentirane pravne politike koju vodi Svjetska trgovinska organizacija. Unutar organizacije, “poduzete odluke prvenstveno reflektiraju stajališta zemalja koje prednjače u trgovini”, a na nacionalnoj razini,

formiranje tuzemnih trgovinskih politika obilježeno je sličnim nejednakostima u pogledu toga tko se nalazi unutar procesa a tko je iz njega isključen . . . Na primjer, moćni odjeli – trgovina i financije – će vjerojatno biti uključeni, što će rijetko biti slučaj kad se radi o slabijim odjelima poput onih zaštite okoliša ili socijalne politike. Također možemo vidjeti i reprezentaciju vodećih komercijalnih interesa u nacionalnim trgovinskim politikama i odlukama o ulaganjima (Mehra, 2001, str. 81).

Dok se organizacije civilnog društva bore da dobiju pristup političkoj debati, utjecajni komercijalni lobiji i “nevidljivi ekonomski činitelji” manipuliraju oblikovanjem nacionalnih politika kako bi ljudska prava iskoristili kao robu kojom je moguće trgovati. Kako Barnhizer (2001) napominje,

oni mogu upotrijebiti svoju globalne moć kako bi manipulirali oblikovanjem nacionalnih politika, utjecali i na korumpirane i na poštene političke vođe, te kako bi slobodno premještali svoje resurse i baze aktivnosti ukoliko vide da je negdje drugdje moguće uspješnije poslovati ili ako im se opire u njihovim nastojanjima da dobiju koncesije . . . Sam koncept demokracije ugrožen je razmjerom u kojem takvi silno moćni i nikome odgovorni ekonomski levijatani operiraju i ekvivalentnim razmjerom institucija kao što su . . . Svjetska trgovinska organizacija” (str. 5).

Ova nesigurnost koja se tiče odnosa između GATS-a i obrazovanja naglašena je neprovidnošću pregovora. Pregovori o razvoju GATS-a predvođeni su državama, koje daju prijedloge, zahtjeve i ponude. Međutim, konačne odluke i obveze rezultat su tajnih pregovora koji se održavaju u sjedištu Svjetske trgovinske organizacije u Ženevi, iza zatvorenih vrata (Jennar, 2000). Ovaj manjak transparentnosti problem je koji se odnosi na sustav Svjetske trgovinske organizacije općenito. On dovodi u pitanje demokratsku kontrolu koja je posebno zabrinjavajuća kad se radi o važnim javnim dobrima kao što je obrazovanje. Prema tome,

sustav funkcionira izvan mogućnosti građana bilo koje zemlje da ga kontroliraju. Oni [trgovinski pregovarači] donose odluke, oblikuju politike i provode radnje na koje građani određene države nisu pristali . . . Rezultat je da mehanizmi sudjelovanja građana i političke kontrole nad odlukama koje utječu na njihove živote na temeljnim razinama postaju sve udaljenijima” (Barnhizer, 2001, str. 5).

Ne postoji mehanizam revizije pregovora između trgovačkih diplomanata i korporativnih lobista koji “sklapaju dogovore” u Ženevi. Osim toga, ovim pregovaračima nedostaje stvarna legitimnost, jer nisu podložni nikakvoj kontroli od strane javnosti. Doista, ako njihova službena legitimnost i nije u pitanju, budući da su imenovani na poziciju od strane demokratski izabranih vlada na temelju svojih stručnih i tehničkih sposobnosti u području međunarodne trgovine, oni ipak pate od manjka demokratske legitimnosti koji proizlazi iz same prirode procesa pregovaranja u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Kako su Habbard i Giraud (1999) ustanovili, “trenutno je stanje takvo da je Svjetska trgovinska organizacija privatan klub, lišen ikakvih ozbiljnih demokratskih provjera i balansa”. Ovo je posljednje toliko istinski neprovidno da stoga

pregovorima upravlja moć i najrazličitiji su kompromisi dopušteni: čak kompromisi koje državni službenici nisu ovlastili ili koje državni parlamenti nisu učinili javnima (. . . ) Ovo je srž problema. Sustav pregovaranja u svojoj je suštini nedemokratski. Parlamentarne i građanske skupine trebaju biti uključene u određivanje nacionalnih trgovinskih prioriteta i politika prije nego se uđe u pregovore (Mehra, 2001, str. 76, naglasak moj).

Iz toga proizlazi da ništa ne sprječava pregovarače da iznimke definiraju usko, a sektore koje sporazum pokriva široko. Velik je broj kritičara predložio institucionalne i temeljne reforme Svjetske trgovinske organizacije kako bi se povećala demokratska kontrola nad procesom kreiranja politika. Međutim, budući da je sustav Svjetske trgovinske organizacije orijentiran k trgovini, nije vjerojatno da će ove reforme biti dostatne.


Reforme?

Neki su ustvrdili da bi, s obzirom na neminovnost Svjetske trgovinske organizacije, moglo biti moguće osigurati zaštitu ljudskih prava ukoliko se reformira njen sustav. Predložili su proceduralne i institucionalne reforme koje bi povećale legitimnost i transparentnost njenih politika. Zahtjevi prethodnih procjena utjecaja na ljudska prava,[17] intervencije nevladinih organizacija i predstavnika civilnog društva u političku debatu i stvaranje nacionalnih javnih foruma zasigurno bi pomogli povećanju slabe legitimnosti Svjetske trgovinske agencije (Mehra, 2001, str. 83), koja ostaje jedna od javno manje upoznatih međunarodnih organizacija. Međutim, osim što bi bile korisne za javno informiranje, ove bi reforme uvele važna ljudska prava, poput obrazovanja, u područje djelovanja Svjetske trgovinske organizacije.

Na institucionalnoj razini, uključenost agencija i tijela Ujedinjenih naroda u oblikovanje politika navodilo se kao rješenje za politički izolacionizam Svjetske trgovinske organizacije (Mehra, 2001, str. 83). Suradnja na međuagencijskoj razini odličan je način da se spriječi sukob između trgovinskih i humanitarnih politika. Međutim, s obzirom da tijela za zaštitu ljudskih prava nisu nadležna ni obvezivati ni pregovarati, nije vjerojatno da bi ona uspjela značajno utjecati na proces oblikovanja politika tamo gdje su, kao što smo vidjeli, komercijalni interesi vodeći motiv. Da pojednostavnimo, obrazovanje mora biti izuzeto iz područja djelovanja Svjetske trgovinske organizacije, koja nema legitimnost, stručnost ni sposobnost da se bavi tako važnim ljudskim pravom. Doista,

Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije nije konstitucionalni instrument u smislu da uspostavlja političku ili društvenu zajednicu, a njegove ovlasti i ciljevi usko su fokusirane oko cilja “širenja proizvodnje i trgovine robom i uslugama”. Usprkos širenju prvotnih ovlasti sporazuma GATT u područja kao što su uslužne industrije i prava na intelektualno vlasništvo, te prijedloga da se njegova uloga proširi da pokrije provedbu režima na nacionalnoj razini koji su skloni međunarodnim stranim ulaganjima, temeljna je struktura organizacije ostala nepromijenjena. To je institucija kojom dominiraju proizvođači, te u kojoj ekonomski, socijalni, kulturni, politički i razni drugi interesi velikog broja ljudi u praksi nisu reprezentirani. Njena institucionalna struktura, njeni procesi te ishodi koje sankcionira daleko su od onoga što bi se trebalo zahtijevati od tijela kojem se može povjeriti značajan autoritet nad ljudskim pravima (Alston, 2002, str. 30).

Ovaj zaključak ne znači davanje neograničenih ovlasti nad obrazovanjem tijelima Ujedinjenih naroda. Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) i Odbor za ekonomska, socijalna i kulturalna prava posjeduju adekvatnu stručnost i znanje kad se radi o obrazovanju. Međutim, kako bi pristaše Svjetske trgovinske organizacije mogli tvrditi, oni ne bi trebali imati monopol na zaštitu ljudskih prava nasuprot opakim trgovinskim politikama. Ovi organi pate od manjka usklađenosti i učinkovitosti, posebice uslijed izrazito politizirane prirode procesa donošenja odluka. Oni trebaju ostati zaduženi za pokretanje humanitarnih politika i kontroliranje kako ih provode države, te financijske i trgovinske organizacije. Također trebaju postići bolju podršku za druge oblike međunarodne suradnje na polju obrazovanja, putem učinkovitije institucionalne integracije participacije onih koji sudjeluju u obrazovnom sustavu. Međunarodna zajednica kao takva odgovorna je stvaranje učinkovitijeg sustava ljudskih prava, u kojem će biti osigurana nadmoć ljudskog dostojanstva nad trgovinom, kako bi se spriječili sukobi normi.

Reguliranje deregulacije, uklanjanje prepreka trgovini

Kako se navodi u Preambuli, GATS za cilj ima liberalizaciju trgovine uslugama. U praksi, to se sastoji u primjeni liberalnih ekonomskih teorija u trgovini uslugama: ograničavanje državne intervencije i oslanjanje na “nevidljivu ruku” da regulira tržište. “GATS se temelji na principu slobodnog nadmetanja, koji tvrdi da je sloboda trgovanja najbolji jamac za najveću moguću kvalitetu po najnižoj mogućoj cijeni” (Oosterlinck, 2002., str. 1). Ukratko, GATS teži smanjenju državne intervencije i “povećanju smanjenja” regulacije od strane Svjetske trgovinske organizacije, jer kako to Zutchi (2001.) kaže: “liberalizacija ne znači deregulaciju, već usprotno, daljnja liberalizacija zahtjeva prikladan regulatorni okvir koji će je poduprijeti”.

U području obrazovanja, postoje mnoge “netarifne prepreke” razvoju međunarodne trgovine.[18] Svaka mjera koju poduzima javna uprava, na svim razinama vlasti, može sačinjavati prepreku trgovini. “Na primjer, zahtjevi za specifičnim lokalnim sadržajem u predmetima, za prisutnošću određenog broja lokalnog osoblja u upravnom odboru [škole] ili za podučavanjem na lokalnom jeziku mogli bi se osporavati kao ‘zamaskirana trgovinska restrikcija'” (Kelsey, 1999, odlomak 7). U svakom slučaju, bilo koja mjera koja “utječe na trgovinu” doći će pod kontrolu i provjeru GATS-a, bez obzira radi li se o prepreci ili ne (WTO Panel, 1997). Mogućnost države da koristi svoju moć kako bi regulirala obrazovni sustav se stoga još oštrije motri, te se zahtjeva da se prilagodi pravilima koja su sprovediva kroz jedan od najučinkovitijih sustava međunarodnog prava.

Međutim, trebamo se prisjetiti da su obveze koje su države na sebe preuzele pod GATS-om dobrovoljne. Samo države mogu odlučiti koji sektor ili uslugu žele podvrgnuti pravilima GATS-a. Svjetska trgovinska organizacija samo je forum gdje države izražavaju svoju volju, i moglo bi se tvrditi da obrazovanje može ostati izvan opsega nadležnosti GATS-a, ukoliko države tako odluče. I doista, mnoge su države odlučile zadržati svoje obrazovne sustave, ili barem dio njih, izvan pregovora.[19] Međutim, u praktičnom smislu, države nemaju potpunu kontrolu nad razinom svojih obveza. Proces cjenkanja kroz kontinuirane pregovore stvorio je velike pritiske kojima se države jednostavno nisu uvijek u mogućnosti othrvati, ovisno o njihovoj ekonomskoj snazi.[20] Rezultat procesa “zahtjeva i ponude” te razvoja horizontalnih formula značajno ograničava granice unutar kojih države mogu manevrirati državama u svojoj mogućnosti kontroliranja širenja opsega GATS-a. Države će možda morati pristati na važna žrtvovanja kako bi osigurale zaštitu pojedinih temeljnih ekonomskih interesa. Njihova sposobnost kontroliranja stupnja uključenosti oštećena je dinamičkom prirodom GATS-a da uvijek zahtjeva dodatne obveze. Nadalje, priroda GATS-a i “pravila vraćanja na prijašnju razinu” (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, odlomak 37) također implicira da je mogućnost budućih vlada da izaberu svoje vlastite politike ograničena. Jer, “jednom kad je vlada obećala smanjiti ograničenja za strane dobavljače obrazovnih usluga, buduća vlada ne može ponovno nametnuti te mjere, ili nove mjere koje bi imale sličan učinak, bez kršenja sporazuma” (Kelsey, 1999, odlomak 9). Iz toga proizlazi da “ograničenja nisu uklesana u kamen” (Nielson, 2004) te su postupni kompromisi kojim rezultira pregovarački proces stalna prijetnja slabim mjerama zaštite koje postoje.

Pa ipak, GATS prepoznaje prava država da odstupe od svojih obveza i donose zakone ili poduzimaju mjere u područjima pravovaljane javne politike.[21] Prvo, opći propisi o iznimkama dopuštaju vladama da poduzmu odstupajuće mjere kad je potrebno zaštiti, između ostalog, javni moral. Široka interpretacija pojma javnog morala mogla bi vladama omogućiti da poduzmu odstupajuće mjere potrebne da se zaštiti obrazovni sustav, koje značajno pridonose pojavljivanju i zaštiti javnog morala. Međutim, uzimajući u obzir uobičajene restriktivne interpretacije ovih općih iznimki, nije vrlo vjerojatno da GATS-ov članak XIV upostavlja učinkovitu mjeru zaštite za obrazovanje. Doista, unutar “regulatorne globalizacije”, korisnost dominira pravima.[22]

Problem je u tome što je mogućnost vlade da regulira uslužna djelovanja značajno ograničena GATS-om. Mjere vlade koje pogađaju trgovinu uslugama podložne su testu stroge nužnosti koji će se primjenjivati na širok raspon domaćih propisa. U stvari, “nijedna vladina mjera ‘koja utječe na trgovinu uslugama’, koji god njen cilj – zaštita okoliša, zaštita potrošača, provođenje radničkih standarda, promicanje pravednog nadmetanja, osiguravanje univerzalne usluge, ili bilo koji drugi cilj – nije, u principu, izvan nadzora GATS-a” (Sinclair, 2000, str. 3). Stoga, prema GATS-u, pojedine javne politike koje imaju za cilj promoviranje socijalnih ili obrazovnih ciljeva bile bi zabranjene jer “imaju učinak na trgovinu” i nisu sasvim nužne za održavanje obrazovnog sustava. Ono što je bitno je to što je GATS omogućio prijenos demokratskih državnih ovlasti s države na Svjetsku trgovinsku organizaciju. Tako teret dokazivanja leži na vladi. Ako se neka vladina mjera osporava u sustavu Svjetske trgovinske organizacije, vlada mora pokazati da je dotična mjera isključivo nužna, te da ne ona ne postavlja prepreku trgovini.[23] Time se “delikatna odgovornost za uravnoteživanje javnih interesa i komercijalnih razloga” prebacuje “s izabranih vladinih predstavnika na imenovane sudove ili vijeća Svjetske trgovinske organizacije” (Sinclair, 2000, str. 7).

Ovaj prijenos ovlasti ne bi bio toliko kontroverzan da ne pogađa negativno ljudska prava. Doista, GATS bi se mogao smatrati iskazom odricanja države od svojeg prava na reguliranje. Međutim, kad se radi o ljudskim pravima, a posebice pravu na obrazovanje, države nemaju pravo već dužnost da reguliraju. Kao što smo vidjeli, pravo na obrazovanje ukazuje na to da države moraju osigurati kvalitetu školskog sustava, poštivanje suštinskih osobina obrazovanja i postupnu realizaciju besplatnog obrazovanja. Prema međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima, države su obvezne poduzeti sve potrebne mjere kako bi zaštitile pojedince od bilo kakvih uplitanja u uživanje njihova prava da se obrazuju. Pa ipak mjere koje su potrebne da se osigura raspoloživost, prilagodljivost, prihvatljivost i kvaliteta iste su mjere koje ustanovljavaju prepreke trgovini prema GATS-u. Ako GATS ide za tim da ukloni ove prepreke trgovini obrazovnim uslugama, on istovremeno treba ukloniti moć vlada da reguliraju ovo područje. Međutim, prema međunarodnom pravu, države ne mogu napustiti svoju obvezu da reguliraju i štite pravo na obrazovanje prebacivanjem svojih moći na međunarodnu organizaciju. U osnovi, pravo na obrazovanje implicira dinamiku povećane intervencije države sve dok se pravo na obrazovanje sasvim ne ostvari. Prema GATS-u, radi se o dinamici sve manje uloge država u reguliranju obrazovanja.

Sposobnost države da kontrolira obrazovni sustav već je narušena. Smanjivanja proračuna i racionaliziranje javne administracije potaklo je neke države da reduciraju svoje izdatke za obrazovne programe (Van Damme, 2001, str. 3). Druge su države ograničene i strogim pravilima strukturalne prilagodbe od strane međunarodnih monetarnih institucija. Potreba za razvojem obrazovanja i ulaganjima postoji. Stoga, potreba za izvanjskom intervencijom će se povećati. Privatni i korporativni interesi intervenirat će u tržište obrazovanja kako bi kompenzirali smanjena djelovanja javnih uprava. Oni će osigurati financijsku potporu i primijeniti razvojne strategije na obrazovne programe. Međutim, ovaj ekonomski pristup čini se posve nepomirljiv s prirodom prava na obrazovanje. Doista, “razlog postojanja ekonomskih i socijalnih prava je da djeluju kao korektiv slobodnom tržištu. Vlade imaju obvezu spram ljudskih prava jer se osnovno obrazovanje ne bi smjelo tretirati kao roba” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1998, odlomak 7). Obrazovanje je globalan koncept, oruđe za ostvarivanje širokih i bitnih socijalnih ciljeva. Kad obrazovanje postane previše usredotočeno na svoj odnos s ekonomijom, kao što bi to bilo pod GATS-om, neizbježno je da dolazi do iskrivljavanja ovih socijalnih ciljeva. GATS-ova argumentacija slobodnog nadmetanja jednaka je povećanju privatnog ulaganja u obrazovanje. Ovaj trend ne slijedi zahtjeve poštivanja ljudskih prava. Ulaganja ovise o evoluciji tržišta i profita. Obrazovni bi programi stoga bili ograničeni na mogućnosti koje se nude na tržištu, što se čini nepomirljivim s obvezom država da postupno razviju mogućnosti obrazovanja.[24]

Drugi je problem sama definicija toga što uspostavlja diskriminaciju. Koncept nediskriminacije temeljno je načelo međunarodnog prava. Međutim, to je veoma širok koncept koji ima širok raspon primjene. Shvaćanja nediskriminacije koja su utjelovljena u međunarodnom humanitarnom pravu i u GATS-u znatno su različita, ako ne i sasvim proturječna (Mehra, 2001, str. 78–79). Prema GATS-u, nediskriminacija se sastoji u nacionalnom tretmanu sličnih stranih dobavljača usluga i u primjeni klauzule o najpovlaštenijim nacijama. Prema međunarodnom humanitarnom pravu, diskriminacija na temelju rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog mišljenja, rođenja te nacionalnog ili socijalnog porijekla strogo je zabranjena. Međutim, “ono što je važno jest da načela humanitarnog prava ne predviđaju jednak tretman za sve u svim klasama, već prije podupiru pozitivnu diskriminaciju u svrhu promicanja ljudskih prava siromašnih i ranjihvih” (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 59). Stoga, ako vlada odluči osigurati javne subvencije za određeni sloj manje privilegiranih ljudi kako bi unaprijedila njihov pristup pravu na obrazovanje, ona će djelovati u skladu s načelima nediskriminacije prema humanitarnom pravu, ali će to načelo kršiti prema GATS-u. Problem “nediskriminacije nasuprot pozitivne diskriminacije” središnji je u sukobu između humanitarnog i trgovinskog režima (Mehra, 2001, str. 78–79).

GATS ne “pokušava razlikovati vrste subvencije. [Ali] subvencije mogu biti dobre ili loše. Dobre su subvencije one koje omogućavaju . . . mjere pozitivne diskriminacije, dok su loše one koje održavaju kontinuitet štetnih socijalnih praksi”, kao što je razvoj dvostrukih tržišnih struktura u obrazovanju. Središnji problem je taj što, u skladu s GATS-om, “Svjetska trgovinska organizacija napada i dobre i loše subvencije bez diskriminacije . . . Naposljetku, načelo nediskriminacije u humanitarnom pravu je u sukobu s načelom nediskriminacije u trgovini. Načelo humanitarnog prava odnosi se na pojedince i grupe, dok se načelo trgovine odnosi na države i tvrtke”(Mehra, 2001, str. 80). Ovaj sukob trebao bi se razriješiti u korist humanitarnog prava, prema kojem je pojam nediskriminacije poprimio status kategoričkog standarda međunarodnog prava (Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, 2002, odlomak 59). Međutim, s obzirom na zatvorenu prirodu pravnog sustava Svjetske trgovinske organizacije i njegove orijentiranosti na trgovinu, ukoliko se takav slučaj pojavi u sustavu rješavanja sporova Svjetske trgovinske organizacije, veoma je vjerojatno da će se prednost dati interpretaciji nediskriminacije kakvu nudi GATS.


Sukob teorija, sukob režima

Svjetska trgovinska organizacija predstavljena je kao specifično područje međunarodnog prava (Kuyper, 1994, str. 227), ili čak samostalan režim, imun na uplitanja općih pravila međunarodnog prava.[25] Ovi su argumenti inspirirani funkcionalističkim i utilitarističkim “normativnim osnovama trgovačkog prava” (Garcia, 2001, str. 88). Doista, “model učinkovitosti” (Dunoff, 1998, str. 347) trgovačkog prava “isključivo se tiče dvojnih vrijednosti ekonomske učinkovitosti i blagostanja” (Garcia, 2001, str. 88). Stoga, unutar okvira međunarodne trgovinske regulative, cilj postizanja sve slobodnije trgovine dominira nad svim drugim netrgovinskim pitanjima, zato jer je navodno ključan “preduvjet za uživanje . . . u ljudskim pravima”. Tako su ljudska prava podložna ekonomskom viđenju, koje ih integrira kao neophodne ekonomske instrumente za “ispravno funkcioniranje ekonomskih i političkih tržišta” i savršeno oruđe za legitimizaciju liberalne ekonomije (Petersmann, 2000a, str. 1365).

U ovom kontekstu, ukoliko se pojavi sukob normi unutar nadležnosti Svjetske trgovinske organizacije, pri rješavanju spora primijenit će se ekonomska metodologija utilitarizma. Tako “rješavanje sporova nije samo mehanizam za neutralnu aplikaciju ustanovljenih pravila, već je samo po sebi mehanizam donošenja pravila i upravljanja” i stoga, “sudovi za rješavanje sporova djelomično funkcioniraju kao oruđa zakonodavstva” (Trachman, 1999, str. 336). “Po ovome viđenju, neki čin bit će procijenjen kao moralno ispravan ukoliko ima posljedice po skupnu individualnu korisnost… [Stoga] će trgovinska institucija pratiti svoj vlastiti normativni pristup, koji je obvezuje da žrtvuje zaštitu ljudskih prava ukoliko to donosi veće skupno zadovoljenje ljudskih sklonosti” (Garcia, 2001, str. 89–91). Ustvari, funkcionalističko viđenje ljudskih prava koje je usvojila Svjetska trgovinska organizacija očito je u primjeni testa nužnosti pri procjenjivanju koliko su zakonite iznimke koje se temelje na GATS-ovu članku XIV. Test nužnosti je krajnja mjera zaštite za netrgovinski orijentirane mjere unutar sustava rješavanja sporova Svjetske trgovinske organizacije. On funkcionira kao jednostavno “sredstvo kompromisa” koje važe težinu ekonomskog blagostanja u usporedbi s ljudskim pravima i dopušta “razmjenu bilo koje razine nepoštivanja ljudskih prava u zamjenu za veću razinu dobiti trgovinskog blagostanja” (Garcia, 2001, str. 89–91). Ovaj mehanizam donošenja presuda u potpunoj je kontradikciji s teorijama i načelima koje tvore temelj humanitarnog prava.

U humanitarnom režimu, ljudska su prava uvijek shvaćena kao filozofska i zakonska manifestacija ljudskog dostojanstva (Alston, 2002, str. 5), “transcendentalni standard pravičnosti” koji se temelji na “ne-utilitarnom liberalizmu Lockea i Kanta” (Garcia, 2001, str. 88). Opravdanost ljudskih prava temelji se na moralnim i filozofskim principima koji integriraju ljudsko dostojanstvo kao krajnji cilj, odvojen od bilo koje utilitarne analize troškova i koristi. “Normativni argumenti upućeni u svrhu zaštite ljudskih prava su deontološki: oni se usredotočuju na principe koji se tiču toga kako se treba odnositi prema ljudima, bez obzira na posljedice” (Garcia, 2001, str. 88). Iz toga proizlazi da u slučaju sukoba normi, deontološki bi pristup humanitarnog režima favorizirao humanitarne zahtjeve nad pravilima trgovine, zato jer oni “redovito pobijaju korisnost, socijalne politike i druge moralne ili političke temelje za djelovanje” (Donnelly, 1989, str. 10). Ukoliko bi se sukob normi između GATS-ovih pravila i zaštite prava na obrazovanje pojavio u humanitarnom režimu, pravo na obrazovanje bilo bi zaštićeno od negativnih učinaka trgovinskih mjera jer ljudska prava imaju “jaču” vrijednost kad dođe do sukoba normi. S obzirom da je “osnovna karakteristika okružja globalne socijalne politike u kasnom 20. stoljeću da nijedna institucija nema efektivnu nadležnost da stvara i dosuđuje norme u svim aspektima koji se tiču socijalnog” (Garcia, 2001, str. 96), čini se da će humanitarni režim i trgovinski režim ostati dva različita podsustava međunarodnog prava, sa svojim vlastitim normativnim osnovama i pravosudnim sustavom. S jedne strane, humanitarni režim pati od kritičnog manjka učinkovitosti koji djelomice proizlazi iz političke i diplomatske prirode tijela Ujedinjenih naroda koja se bave ljudskim pravima. Pravosudni mehanizmi Ujedinjenih naroda za provedbu zaštite ljudskih prava su slabi, fragmentirani i “žalosno nedovoljni” (Robertson, 1981, str. 350), jer čine dio “autoritarnog” i “državno-centriranog sustava” (Petersmann, 2002a, str. 291). S druge strane, trgovinski režim obilježava jedan od najučinkovitijih provedbenih mehanizama u međunarodnom sustavu (Petersmann, 2000b, str. 25).

Prirodno, odvjetnici trgovačkog prava tvrdili su da bi najprikladnije rješenje za sprječavanje sukoba normi između trgovačkog i humanitarnog prava bilo integrirati zaštitu ljudskih prava u nadležnost međunarodnih ekonomskih organizacija kao što su Svjetska trgovinska organizacija (Petersmann, 2002b, str. 621). Također se tvrdilo da bi uključivanje iznimki koje se tiču ljudskih prava u sporazume Svjetske trgovinske organizacije (Ball, 2000, str 76–79), izmjene i dopune testa nužnosti testom proporcionalnosti (Garcia, 2001, str. 100) ili uvođenje drugih dodatnih mjera zaštite, dopustilo ljudskim pravima da profitiraju od trgovinsko-provedbenih mehanizama te da budu zaštićeni od pretjeranog ekonomskog utilitarizma. Međutim, temeljne nejednakosti između kompetentnosti odvjetnika trgovačkog prava i potrebne stručnosti koja je nužna za implementaciju i provedbu ljudskih prava, pridodani liberalno-utilitarnoj filozofiji trgovinskih institucija, pokazuju kako je očito da Svjetska trgovinska organizacija nije prikladan forum za donošenje presuda u sukobima normi između trgovačkog i humanitarnog prava.

Međunarodnom se trgovinskom režimu ne bi trebale davati moći nad oblikovanjem politika ljudskih prava i donošenjem presuda vezanih za njih, jer se on temelji na i funkcionira u skladu s paradigmama, načelima i pravilima koja proturječe temeljnim humanitarnim načelima i teorijama. Rješenje je spriječiti pojavu sukoba normi a priori, i osigurati da je realizaciji ljudskih prava dana politička i zakonska superiornost koju zaslužuje.

GATS je veoma važan instrument, nužan za regulaciju razvoja međunarodne trgovine uslugama, neminovan u dobu globalizacije. Međutim, on je još uvijek u izradi, “netestirani proces” (Nielson, 2004, str. 91), te se čini da postoje mnoge nejasnoće u pogledu njegovog opsega i učinaka, posebice što se tiče ljudskih prava. Moguće je (premda malo vjerojatno ukoliko sustav Svjetske trgovinske organizacije ostane neprovidan i zatvoren) da bi implementacija načela i pravila GATS-a mogla imati pozitivne učinke na zaštitu i razvoj pojedinih ljudskih prava. Unatoč tome, suočeni s važnim nesigurnostima u vezi troškova i koristi sustava u izgradnji, razborit pristup uvijek je spriječiti prije nego liječiti. Stoga, uzimajući u obzir nekompatibilnost trgovinskih i humanitarnih ciljeva koji se tiču obrazovanja, čini se nužnim zaustaviti trenutne pregovore o trgovini obrazovnim uslugama u sklopu Doha Runde i osigurati a priori da njen razvoj neće imati utjecaja na zaštitu i promicanje ljudskih prava.

Trenutni pregovori određuju budućnost obrazovanja prema GATS-u. Oni će ocrtati ishodište GATS-ovog opsega obrazovnog sektora, koji se može samo povećavati u budućnosti. Nedavni prijedlozi glavnih predlagača GATS-a (SAD, Europska unija, Japan, Kanada, Novi Zeland i Australija) upućuju na to da će barem sektor visokog obrazovanja biti uključen u GATS (Nielson, 2004, str. 91). Za visoko su obrazovanje posebno zainteresirani trgovački diplomati i korporativni lobisti koji pregovaraju u Ženevi, budući da je ono razvijajući sektor sa znatnim komercijalnim potencijalom. Ova kretanja predmet su izrazite zabrinutosti jer su sklona stvaranju trgovinskog modela za obrazovanje. To će dovesti do transformacije prava na obrazovanje u robu, komercijalnu uslugu koja bi bila podložna slobodnom tržištu, prije nego uredbama međunarodnog humanitarnog prava.

Rastuća i nekontrolirana liberalizacija trgovine predstavlja opasnost za obrazovanje. Privatizacija obrazovnog sektora spriječila bi ostvarenje cilja postupnog besplatnog obrazovanja za sve putem uvođenja školarina koje bi stvorile dvostruko tržište, gdje će najbolji programi biti dostupni samo najbogatijoj grupi pojedinaca, u suprotnosti s načelima raspoloživosti i nediskriminacije. Nadalje, privatizacija obrazovnog sustava prema GATS-u implicira postupno povlačenje državne nadležnosti i regulacije. Ovo bi ostavilo obrazovni sektor u rukama privatnih i korporativnih interesa koji bi favorizirali ekonomske nad socijalnim interesima. Također bi znatno smanjilo mogućnosti država da osiguraju kvalitetu obrazovanja i ispune svoje obveze prema humanitarnom pravu kroz prenošenje svojih ovlasti na organizaciju koja nema ni stručnost ni kapacitet da osigura zaštitu prava na obrazovanje u skladu s međunarodnim pravom. Pored toga, manjak demokratičnosti od kojeg pati Svjetska trgovinska organizacija dodatan je dokaz da se važnim javnim dobrom kao što je obrazovanje ne smije trgovati bez da se uvjeri da će dostatne mjere zaštite i mehanizmi omogućiti zaštitu bitnih svojstva ovog temeljnog prava. Jaki prosvjedni pokreti predvođeni onima koji sudjeluju u obrazovnom sustavu pokazuju hitnu potrebu za djelovanjem.

GATS je nužan instrument za reguliranje trgovine ograničenog broja komercijalnih usluga. Međutim, on nije nužan za obrazovanje. Postoje drugi mehanizmi internacionalizacije i globalizacije osim GATS-a koji su više prilagođeni prirodi obrazovnog sektora.[26] “Neprofitni mehanizmi internacionalizacije” (Kelsey, 1999, str. 89) već postoje u kontekstu državne i međunarodne javne suradnje. Oni su dopustili značajan napredak u razvoju međunarodnih obrazovnih sustava koji funkcioniraju u skladu s interesima naših društava i u skladu s načelima međunarodnog humanitarnog prava.[27]

Ukratko, “mi zahtijevamo ništa manje nego da vlade poštuju i ispunjavaju svoje dužnosti prema međunarodnom humanitarnom pravu – obvezujuće dužnosti koje su svojevoljno preuzele na sebe” (Nowak, 1991, srt. 425). Stoga obrazovanje mora ostati izvan GATS-ova opsega regulacije. Trenutni pregovori o trgovini obrazovnim uslugama moraju biti zaustavljeni i države moraju osigurati da njihove obveze prema GATS-u neće utjecati na njihovu mogućnost da izvršavaju svoju dužnost prema kojoj su obvezni štititi i ostvarivati pravo na obrazovanje. Obrazovanje je previše važno za naša društva da bi ga se ugrozilo i njime trgovalo bez ikakvih mjera zaštite. GATS treba promijeniti kako bi se osiguralo da temeljne javne usluge poput obrazovanja, zdravstva i kulture ne budu podložne trgovinskim pravilima i politikama; kako bi zaštitio prava država da koriste svoje pravo i dužnost da nameću regulaciju u svrhu promicanja kvalitete i socijalnih ciljeva koji su ovisni o pravu na obrazovanje i ono o njima; kako bi se poduzele humanitarne procjene trgovinskih politika u svrhu osiguravanja da implementacija i interpretacija GATS-a budu kompatibilne s humanitarnim pravom; i kako bi se promicala demokracija i transparentnost s ciljem osiguravanja održivosti učinkovitog i konstruktivnog dijaloga o promicanju ljudskih prava kroz međunarodnu suradnju.

[1] Ekonomska, socijalna i kulturna prava su takozvana prava “druge generacije”, nasuprot građanskih i političkih prava (prava prve generacije), koja su se kronološki pojavila prva, uslijed dominacije liberalne koncepcije ljudskih prava u zapadnim zemljama pri kodifikaciji međunarodnog prava. Ona su također suprotstavljena pravima “treće generacije”, kojima je namjena povezati ljudska prava sa socioekonomskim kontekstom njihove realizacije (pravo na razvoj, pravo na čist okoliš…). Glavna razlika između prava prve i druge generacije tiče se položaja pojedinca nasuprot države. Kad se radi o prvima, država ima obvezu ne uplitati se u uživanje građanskih i političkih prava pojedinca, dok kod drugih ona ima obvezu pružiti potrebne strukture kako bi pojedinac mogao uživati ekonomska, socijalna i kulturna prava. (Dailler i Pellet, 1999., str. 641–42).
[2] Primjer je ovog trenda stvaranje “Svjetskog obrazovnog tržišta” u Vancouveru u Kanadi, u svibnju 2000. Za države članice Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj, “1999. godine izvozni prihod od obrazovnih usluga dosegao je procjenjeni minimum od 30 milijardi dolara, što nije bitno manje od sektora financijskih usluga (Larsen i Vincent-Lancrin, 2003, str. 2).
[3] Kako Mehra tvrdi: “S gotovo isključivog fokusiranja na ulogu države u poštivanju, promociji, zaštiti i ispunjavanju ljudskih prava, zabrinutost građana preusmjerila se na fokusiranje na nadnacionalna, multilateralna tijela i nedržavne aktere kao što su transnacionalne korporacije” (Mehra, 2001, str. 76).
[4] Pa se tako u GATS-u, čl. XIX, navodi da će “članice ulaziti u sukcesivne krugove pregovora . . . s ciljem postizanja postupno sve viših razina liberalizacije” (Svjetska trgovinska organizacija, 1994).
[5] Poduzetništvo, komunikacije, građevina i srodno inženjerstvo, distribucija, obrazovanje, okoliš, financije, zdravstvo i srodne socijalne usluge, turizam i putovanje, transport i ostalo (Tajništvo Svjetske trgovinske organizacije, 1999).
[6] Tržišni pristup može biti ograničen s obzirom na broj dobavljača usluga, ukupnu vrijednost transakcija usluga, ukupnu količinu produkcije usluga, broj fizičkih osoba u pojedinoj usluzi, participaciju stranog kapitala ili pravne prirode dobavljača (Tajništvo Svjetske trgovinske organizacije, 1999).
[7] Kao takvo, pravo na obrazovanje kodificirano je Konvencijom o pravima djeteta (čl. 28), Međunarodnom konvencijom o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije (čl. 3), Konvencijom o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (čl. 10), Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Prvi protokol, čl. 2 (Vijeće Europe, Opća skupština, 1950), Afričkom poveljom o ljudskim pravima i pravima naroda, čl. 17 (Afrička unija, 1981), Američkom konvencijom o ljudskim pravima (Dodatni protokol, čl. 17), Svjetskom deklaracijom o obrazovanju za sve (čl. 1).
[8] Thomas Jefferson je 1787. godine napisao da je “educiranje i informiranje mnoštva ljudi najlegitimniji pokretač vlade” zato jer će omogućiti ljudima da “spoznaju kako je u njihovim interesima da očuvaju red i mir” (Jefferson, 1787).
[9] Međutim, treba imati na umu i to da, “premda su socijalističke države prednjačile u stavljanju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava na istu razinu s građanskim i političkim pravima, u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama upravo su one pružale otpor svakoj inicijativi da se ojača ovaj izuzetno slab implementacijski mehanizam” (Nowak, 1991, str. 419).
[10] Raspoloživost: pravo na obrazovanje mora biti učinjeno raspoloživim. Države imaju obvezu osigurati da je dostatna količina obrazovnih ustanova i programa raspoloživa na njihovim teritorijima. Kvalitativni zahtjev u vezi toga što se smatra pod “raspoloživom” institucijom “ovisi o mnogim faktorima, uključujući razvojni kontekst unutar kojeg one funkcioniraju”. Pristupačnost: raspoložive obrazovne institucije moraju biti fizički i ekonomski pristupačne svima, bez diskriminacije. Stoga moraju biti financijski pristupne svima (uključujući i najranjivije grupe) te smještene u sigurna i “relativno pristupačna” geografska područja. Prihvatljivost: “država mora osigurati da su forma i sadržaj obrazovanja, uključujući nastavni program i metode poučavanja, prihvatljivi učenicima i, gdje je primjereno, roditeljima.” Pravo na obrazovanje mora biti osigurano u skladu sa socijalnim i kulturnim kontekstom primatelja prava, te mora biti prikladne kvalitete i značaja. Prilagodljivost: država mora osigurati dovoljnu fleksibilnost u svojim obrazovnim programima, kako bi obrazovanje bilo prilagodljivo socijalnim i kulturnim varijablama društva (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 6).
[11] Pravo na osnovno obrazovanje posebno je po tome što je obavezno pravo koje svaki pojedinac mora dobiti. Stoga ono mora biti učinjeno apsolutno univerzalnim i “svima dostupnim besplatno”. Pravo na srednje obrazovanje razlikuje se u različitim državama, ali općenito bi trebalo pripremiti učenike na strukovne i daljnje obrazovne mogućnosti. Ono “treba biti učinjeno općenito raspoloživim i pristupačnim svima kroz sve prikladne načine, a posebice progresivnim uvođenjem besplatnog obrazovanja.” Stoga, premda je besplatno osnovno obrazovanje primarni cilj, to ne oslobađa države njihovih dužnosti da usvoje bilo koju prikladnu mjeru kako bi razvile besplatno srednje obrazovanje koje će biti dostupno svima bez diskriminacije. Pravo na visoko obrazovanje nije univerzalno, zato jer ovisi o sposobnostima pojedinaca. Pristup visokom obrazovanju bit će uvjetovano vještinama i relevantnim iskustvom kandidata, ali mora biti općenito dostupno svima s jednakim sposobnostima, “a posebno uz progresivno uvođenje besplatnog obrazovanja.” Pravo na temeljno obrazovanje je osiguravajuće pravo, kojim države moraju osigurati da pojedinci koji nisu završili svoje osnovno obrazovanje ipak dobiju dostatnu edukaciju kako bi zadovoljili svoje “temeljne potrebe za učenjem”. Pravo na temeljno obrazovanje univerzalno je primjenjivo te se “odnosi na djecu, mladež i odrasle, uključujući i starije osobe” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1999, odlomak 8).
[12] Kako Nowak tvrdi: “obveza postupanja upućuje na pojedine postupke ili mjere koje država treba usvojiti. Obveza postizanja rezultata manje se tiče izbora ili načina postupanja, a više rezultata koje država treba postići” (Nowak, 1991, str. 422).
[13] “Međunarodni zakon ima posebna interpretacijska načela za tumačenje iznimki. Ovo je pravilo izraženo na latinskom frazom exceptio est strictissimae applicationis koja znači da su iznimke u sporazumom definiranim dužnostima restriktivno konstruirane. Slično, unutar odluka GATT-a i Svjetske trgovinske organizacije, iznimke u trgovinskim dužnostima bile su usko interpretirane” (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, odlomak 31).
[14] Osnovno obrazovanje, srednje obrazovanje, visoko obrazovanje, obrazovanje odraslih i druge obrazovne usluge (Vijeće za trgovinu uslugama Svjetske trgovinske organizacije, 1998, odlomak 3).
[15] Prema Nielsonu, “u trgovinskom jeziku, nacije su ‘uvoznici’ ili ‘izvoznici’ a obrazovanje je dostavljeno putem ‘modusa’. Mnogi se u visokom obrazovanju ne osjećaju lagodno uz ovakav trgovinski jezik, no ta nelagoda ne sugerira suprotstavljanje prekograničnom obrazovanju, već radije pokazuje uznemirenost oko toga da li će budućnošću prekograničnog obrazovanja dominirati trgovinski model ili model koji naglašava trajan doprinos visokog obrazovanja općoj dobrobiti svih nacija” (Nielson, 2004).
[16] Na primjer, veliki je broj sindikata stručnjaka u obrazovanju obznanio da “kao oni koji čine dio obrazovnog sustava, došli smo do zaključka da je neprimjereno regulirati obrazovne sustave na temelju GATS-a. Obrazovanje je od takve ključne važnosti za socijalni, kulturni i ekonomski razvoj društva da ono ne bi trebalo biti podložno obvezujućim pravilima međunarodnog sporazuma koji stavlja liberalizaciju trgovine ispred svih drugih ciljeva…” (GATSwatch, 2003).
[17] Prema Ujedinjenim narodima, “proceduralni pristup može postati učinkovita metoda propitkivanja neuvažavanja ljudskih prava u makroekonomskim politikama kroz zahtjev da procjena učinka na ljudska prava bude provedena prije nego se takve politike razviju i sprovedu” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1998, odlomak 10).
[18] Kako Frase i O’Sullivan objašnjavaju, “budući da usluge nisu stvari, prepreke trgovini uslugama nazivaju se netarifnim preprekama”(Frase and O’Sullivan, 1999, str. 2). Ove se prepreke sastoje u zahtjevima imigracije, kontrolnim mjerama stranih valuta, priznavanju kredita i dokumenata, monopolu na državne licence, ograničenjima na direktna strana ulaganja, zahtjevima nacionalnosti, potrebnim testovima, ograničenjima u regrutiranju stranaca, i državnim pravilima o subvencioniranju. (Vijeće za trgovinu uslugama Svjetske trgovinske organizacije, 1998, odlomak 30).
[19] Dokumenti koji se tiču pregovora i novih prijedloga na temu obrazovanja dostupni su na adresi: http://www.wto.org/english/tratop_e/serv_e/s_propnewnegs_e.htm.
[20] Kako pojašnjava Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade: “države se sve češće nalaze pod pritiskom da otvore svoja obrazovna tržišta stranim dobavljačima usluga. Uz to, velik dio ovog pritiska dolazi od strane triju od kvadrilateralnih vlada (SAD, Europska Unija, Japan i Kanada), odnosno od strane država koje imaju najveći utjecaj unutar Svjetske trgovinske organizacije” (Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade, 2001, odlomak 37).
[21] U Preambuli GATS-a priznaje se, između ostalog, “prava članica da reguliraju, i uvode nove propise vezane za, ponudu usluga unutar svojih teritorija s ciljem da zadovolje ciljeve državnih politika…”
[22] Kako Garcia primjećuje: “naposljetku, dostupnost iznimke javnog morala ovisi o tome da li bi se članak XX interpretirao kao dostupan za ‘vanjski orijentirane’ mjere dizajnirane da utječu na humanitarne politike druge nadležnosti, što postojeća jurisprudencija GATT-a dovodi u pitanje” (Garcia, 2001, str. 85).
[23] Sinclair pojašnjava da bi “vlade bile primorane demonstrirati, prvo, da su nediskriminirajući propisi bili ‘nužni’ kako bi se postigli od strane Svjetske trgovinske organizacije odobreni ciljevi te, drugo, da nije bilo moguće uvesti neke druge, manje komercijalno restriktivne, mjere” (Sinclair, 2000, str. 7).
[24] Kako je naglasio Specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za pravo na obrazovanje, “definicija obrazovanja kao ‘učinkovite proizvodnje ljudskog kapitala’ mogla bi se navoditi kao argument za takvo ulaganje ali isključuje koncept obrazovanja koji je utjelovljen u ugovorima o ljudskim pravima te ga svrstava u ‘eksternalnosti’. Sve učestalija promjena terminologije iz ‘primarnog’ (primary) u ‘temeljno’ (basic) obrazovanje mogla bi implicirati snižavanje djetetova prava na obrazovanje, kako kvantitativno tako i kvalitativno. Kao što je dobro poznato, učinci takvih inovacija vjerojatno će biti diskriminirajući ukoliko se ne postoje specifične politike koje to sprječavaju” (Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 1998, odlomak. 14).
[25] Samostalan režim je sustav “koji obuhvaća, u principu, čitav (iscrpan i definitivan) niz sekundarnih pravila . . . kojima je namjera manje ili više u potpunosti isključiti primjenu općih pravnih posljedica bespravnog djelovanja” (Simma, 1985, str. 111).
[26] Na primjer, “pravilno shvaćena globalizacija predstavlja nove prilike za bavljenjem problemima ljudskih prava. Ona predstavlja proširene mogućnosti za suradnju na ljudskim pravima među vladama, kao i među rasprostranjenim nevladinim organizacijama. Ona dopušta unaprijeđen tok informacija i tehnologije koja je potrebna da se prijetnje ljudskim pravima identificiraju te da se na te prijetnje odgovori” (Barnhizer, 2001, str.7).
[27] Vidjeti, na primjer, Zajedničku deklaraciju europskih ministara obrazovanja potpisanu u Bolonji 19. lipnja, 1999., kojoj se može pristupiti na
http://www.unige.ch/cre/activities/Bologna%20forum/Bologne1999/bologna%20declaration.htm.


Reference:

Afrička unija. 1981. Afrička povelja o ljudskim pravima i pravima naroda. Organizacija afričkog jedinstva
Doc. CAB/LEG/67/3 5. rev. Ponovno izdano u International Legal Material 21: 58. http://www.africa-union.org/official_documents/Treaties_%20 Conventions_%20Protocols/Banjul%20Charter.pdf.

Alston, P. 2002. Resisting the merger and acquisition of human rights by trade law: A reply to Petersmann. European Journal of International Law 14: 30.
Udruženje sveučilišta i fakulteta Kanade. 2001. Canadian higher education and the GATS. AUCC background paper 2001/07. http://www.aucc.ca/_pdf/english/reports/2001/gats_07_e.pdf.

Ball, S. 2000. International free trade agreements and human rights: Reinterpreting Article XX of the GATT. Minnesota Journal of Global Trade 10: 62.

Barnhizer, D. 2001. Human rights strategies for investigation and “shaming,” resisting globalization rhetoric, and education. In Effective strategies for protecting human rights: Prevention and intervention, trade and education, ur. D. Barhnizer, 75. Aldershot: Ashgate.

Vijeće Europe, Opća skupština. 1950. Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/005.html

Vijeće Europe. 1952. Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Prvi protokol. 20. ožujka. http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/D5CC24A7-DC13–4318-B457–5C9014916D7A/0/englishAnglais.pdf

Dailler, P., i A. Pellet. 1999. Droit international public. 6. izdanje, Paris: LGDJ. Donnelly, J. 1989. Universal human rights in theory and practice. New York: Cornell University Press.

Dunoff, J. L. 1998. Rethinking international trade. University of Pennsylvania Journal of International Economic Law 19: 347.

Education International (EI)/Public Services International (PSI). 1999. The WTO and the millennium round: What is at stake for public education? Education International/Public Services International. http://www.world-psi.org/TemplateEn.cfm?Section=About_PSI&Template=/ ContentManagement/ContentDisplay.cfm&ContentID=13758

Eide, A. 1989. Right to adequate food as a human right. United Nations Human Rights Study Series 1; 14. New York: United Nations Human Rights Center, United Nations Publications.

Esty, D. C. 2001. Beyond the club model. U Efficiency, equity and legitimacy: The multilateral trading system at the millennium, ur. R. B. Porter, P. Sauve, A. Subramarian, i A. B. Zampetti. Washington DC: Harvard University Center for Business and Government, Brookings Institution Press. http://www.gets.org/gets/library/listcontent.

European Social Forum. 2002. Principles of guidance of the Education Group Charter of the European Social Forum. Florence. http://www.fse-esf.org/spip.php?rubrique73.

European Union Commission. 2004. Trade in services, u Trade Issues, Europa. http://www.europe.eu.int/comm/trade/issues/sectoral/services/index_en.html

European Union, European Parliament. 1989. Declaration of the European Parliament of fundamental rights and freedoms. Doc. A2–3/89. Official Journal of the European Communities No C 120/51. May 16. http://www.europarl.europa.eu/omk/omnsapir.so/pv2?PRG=CALDOC&FILE=001025&LANGUE=EN&TPV=PROV&LASTCHAP=12&SDOCTA=7&TXTLST=1&Type_Doc=FIRST&POS=1

Frase, P. i B. O’Sullivan. 1999. The future of education under the WTO. Movement for Democracy and Education. http://www.omc-pour-les-nuls.chez-alice.fr.

Garcia, F. J. 2001. Protecting the human rights principle in a globalizing economy. U Effective strategies for protecting human rights: Prevention and intervention, trade and education, ur. D. Barhnizer. Aldershot: Ashgate.
GATSwatch. 2003. Get education out of the GATS. Joint Declaration. http://www.choike.org/nuevo_eng/informes/1169.html.

Habbard, A-C., i M. Giraud. 1999. The World Trade organisation and human rights. Position paper. Paris: Federation Internationale des Droits de l’Homme.

Hodson, D. 1998. The human rights to education. London: Dartmouth Pub. Co.

Jefferson, T. 1787. Letter to James Madison, December 20. U The Complete Jefferson (1943): 120-23. Citirao Louis B. Sohn, The World Bank and the right to education, in Liber Amicorum Ibrahim F.I. Shihata, ur. S. Schlemmer-Schulte and T. Ko-Yung, 740. Kluwer: Leiden.

Jennar, R. 2000. GATS: Six reasons to fear the precise threats on education. L’Humanité, October 12.

Kelsey, J. 1999. Ten reasons why the GATS is bad for public education. Association of University Staff of New Zealand. http://www.aare.edu.au/aer/online/30030f.pdf

Kuehn, L. 2004. Globalization, trade agreements and education: Trade deals prevent governments from protecting education. British Colombia Teachers’ Federation. http://www.gatswatch.org/education.html

Kuyper, P. J. 1994. The law of GATT as a special fi eld of international law. Netherlands Yearbook of International Law 25: 227. The Hague: T.M.C. Asser Press.

Larsen, K., J. Martin, i R. Morris. 2002. Trade in educational services: Trends and emerging issues. Working paper. Organisation for Economic Co-operation and Development. www.oecd:org/dataoecd/54/44/2538356.pdf.

Larsen, K., i S. Vincent-Lancrin. 2003. Can trade in international education work? OECD Observer, March. www.oecdobserver.org/news/fullstory.php/aid/872/The_learning_business.html.

Matsuura K. 2002. 21st century debate on education for all. U Education for all: The unfulfilled promise, ed. United Nations Education, Scientifi c and Cultural Organization. http//:weekly.ahram.org.eg/2002/605/op11.html

Mehra, M. 2001. The intersection of trade and human rights. U Effective strategies for protecting human rights: Prevention and intervention, trade and education, ur. D. Barhnizer, 78–79. Aldershot: Ashgate.

Nielson, J. 2004. A quick guide to the state of play in the GATS negotiations. U U.S. update on GATS: January 2004, ur. American Council on Education. http://www. acenet.edu/AM/Template.cfm?Section=Intl&TEMPLATE=/CM/ ContentDisplay.cfm&CONTENTID=22812.

Nowak, M. 1991. The right to education: Its meaning, signifi cance and limitations. Netherlands Quarterly of Human Rights 4: 418. . The Hague: Kluwer Law International.

Organization of American States. 1988. Američka konvencija o ljudskim pravima, Prvi protokol. O.A.S. Treaty Series No 69. Washington, DC: Organization of American States. http://www1.umn.edu/humanrts/oasinstr/zoas10pe.html

Oosterlinck, A. 2002. Trade in educational perspectives: A European perspective. Spreekversie, May 23. Washington, D.C. http://www.oecd.org/dataoecd/36/39/2750393.pdf

Petersmann, E. U. 2000a. From “negative” to positive integration in the WTO: Time for mainstreaming human rights into WTO law? Common Market Law Review 33: 1363.

Petersmann, E. U. 2000b. The WTO constitution and human rights. Journal of International Economic Law 3: 25.

Petersmann, E. U. 2002a. Constitutionalism, international law and “we the peoples of the United Nations.” U Tradition and Weltoffenheit des Rechts: Festschrift für Helmut Steinberger, ur. H.-J. Cremer, 291. Springer, Berlin.

Petersmann, E. U. 2002b. Time for a United Nations “global compact” for integrating human rights into the law of worldwide organizations: Lessons from European integration. European Journal of International Law 13: 621.

Robertson, A. H. 1981. The implementation system: International measures. U The International Bill of Rights, ed. Louis Henkin, 350. New York: Columbia University press.

Simma, B. 1985. Self-contained regimes. Netherlands yearbook of international law 16, 111. The Hague: T.M.C Asser Press.

Sinclair, S. 2000. How the World Trade Organization’s new “services” negotiations threaten democracy. Ottawa: Canadian Center for Policy Alternatives.

The Economist. 2003. Cancun’s charming outcome. The Economist, 368 (8342): 14. London. September 20.

Trachman, J. P. 1999. The domain of WTO dispute resolution. Harvard International Law Journal, 40: 336. Harvard Law School, Cambridge: Publications Center.

Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava. 1990. General Comment N°3 on the nature of the obligations of the parties. United Nations Document E/C.12/1991/23, p. 9. http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/0/4ceb75c5492497d9802566d500516036?Opendocument.

Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava, 20. zasjedanje 1999. General Comment N°11 on the plans of action for primary education, United Nations Document E/C.12/1999/4, p. 2. http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(symbol)/E.C.12.1999.4.En?OpenDocument.

Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava. Osnovni dokument koji je predao Posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za pravo na obrazovanje, United Nations Document E/C.12/1998/18, p. 1. http://www.un.org/documents/ecosoc/docs/1999/e1999–22.html

Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava, Pod-komisija za promicanje i zaštitu ljudskih prava, 54. zasjedanje. 2002. Ekonomska, socijalna i kulturalna prava, liberalizacija trgovine uslugama i ljudska prava. Izvješće Visokog povjerenika za ljudska prava, United Nations Document E/CN.4/
Sub.2/2002/9, 2002: 59. 25. lipnja. http://www.unhchr.ch/huridocda/huridoca.nsf/(Symbol)/E.CN.4.Sub.2.2002.9.En?Opendocument.

Odbor Ujedinjenih naroda za prava djeteta. 2001. General Comment N°1 on the Aims of Education, United Nations Document CRC/GC/2001/1. http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(symbol)/CRC.GC.2001.1.En?OpenDocument.

Opća skupština Ujedinjenih naroda. 1966. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1514, United Nations Document A/6316. Ponovno tiskano u International Legal Material 6: 360. 1999. Washington: American Society of International Law Publications.

Opća skupština Ujedinjenih naroda. 1981. Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda 34/180. Konvencija Ujedinjenih naroda o eliminaciji svih vrsta diskriminacije prema ženama. 3. rujna. http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw.

Opća skupština Ujedinjenih naroda. 1984. Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2106 A (XX). United Nations Treaty Series 85: 1465. Konvencija Ujedinjenih naroda o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije. New York: United Nations Publications.

Opća skupština Ujedinjenih naroda. 1989. Konvencija o pravima djeteta. Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda 44/25, Annex, United Nations Document A/44/25/49, 1989. Revidirano u United Nations Document A/Res./44/25/Corr.1, 1990. Ponovno tiskano u International legal material 28: 1457. 1989. Washington: American Society of International Law Publications.

Van Damme, D. 2001. Higher education in the age of globalization: The need for a new regulatory framework for recognition, quality assurance and accreditation. Introductory Paper for the UNESCO Experts Meeting, str. 3. Paris. http://www.unesco.org/education/studyingabroad/ highlights/global_forum/presentations/vandamme_pp.ppt.

Von Kopp, B. 2002. Education Transformation and GATS, New Paradigms in government and administration. Contribution to the International Symposium “Transformation of Education in Comparative Perspective. January 24–26. University of Erfurt, and Bundeswehr University of Hamburg, Berlin. http://www.dipf.de/publikationen/veroeff2002_print.pdf.

Svjetska trgovinska organizacija. 1994. Opći sporazum o trgovini uslugama. Ponovno tiskano 1999, u International Legal Material, 33: 1125. Washington: American Society of International Law Publications.

Svjetska trgovinska organizacija, Izvještaj Žalbenog tijela. 1996. United States—standards for reformulated and conventional gasoline, (WT/DS2). 20. svibnja. http://www.internationaltraderelations.com/WTO.Gasoline%20(AB%201996).html

Svjetska trgovinska organizacija. 1998. United States- Import Prohibition of Certain Shrimp and Shrimp Products, (WT/DS58/AB/R). October 12. http://www.sice.oas.org/DISPUTE/wto/58abr.asp

Panel Svjetske trgovinske organizacije. 1997. European Communities—regime for the importation, sale and distribution of bananas: Complaint by the United States. Izvještaj panela. WT/DS27/R/USA (1997). http://www.sice.oas.org/DISPUTE/wto/banecar.asp.

Tajništvo Svjetske trgovinske organizacije, Vijeće za trgovinu uslugama. 1998. Education services, background note by the secretariat, WTO, S/C/W/49, str. 3. 23. rujna. http://www.wto.org/english/tratop_e/serv_e/w49.doc.

Tajništvo Svjetske trgovinske organizacije, Vijeće za trgovinu uslugama. 1999. The GATS: Objectives, coverage and disciplines. http://www.wto.org/english/tratop_e/serv_e/gatsqa_e.htm.

Zutchi, B. K. 2001. WTO Symposium on Issues Confronting the World Trade System. July 6–7. Geneva: World Trade Organization Headquarters. http://www.wto.org/english/forums_e/ngo_e/ngo_symp_2001_e.htm.