Izjava za medije 6. svibnja

Već smo prenijeli vijest o novom modelu plaćanja studija koji je očito usklađen na posljednoj sjednici Rektorskog zbora. Stoga smo dužni reagirati na te (polu)službene informacije i na izjavu predsjednika Rektorskog zbora Ivana Pavića, kao i na poimanje potpuno javno financiranog obrazovanja nadležnih na hrvatskim sveučilištima.


Predsjedavajući Rektorskog zbora Pavić je u medijima iznio model naplaćivanja školarina usklađen na posljednjoj sjednici Zbora. Uspješan student je, prema mišljenju Rektorskog zbora, samo onaj student koji prikupi 60 ECTS-bodova, odnosno položi sve ispite propisane studijskim programom na jednoj godini. Neuspješni tako postaju i studenti koji zadovolje uvjete za upis u sljedeću godinu, pa makar i s prosjekom 5.0, ako pritom ne daju sve ispite. Takav student mora platiti onoliko ECTS-bodova koliko mu nedostaje do brojke 60. Cijena jednog ECTS-boda iznosit će, po rektoru Paviću, simboličnih, 300 kuna. No uzme li se u obzir da jedan kolegij prosječno iznosi oko 5 ECTS-bodova, to ispada oko 1500 kn po kolegiju. Prema ovoj računici, svaki student koji s minimalna prikupljena 42 boda upiše iduću godinu studija, plaća “simboličnih” 5400 kuna školarine. Neuspješniji od neuspješnih, odnosno studenti koji ne zadovolje ni uvjete upisa i ne prikupe 42 ECTS-boda, plaćaju maksimalni iznos školarine.

30. ožujka, na dan studentskog prosvjeda, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa objavilo je priopćenje kojim objašnjava Vladinu odluku o financiranju prve godine studija svim brucošima u akademskoj godini 2010./2011. U priopćenju između ostalog piše i da će za sve studente koji budu uredno ispunjavali svoje studijske obveze, studij biti u cijelosti besplatan od početka pa do završetka. Rektorski zbor je sad odlučio da uredno ispunjavanje studijskih obveza znači isključivo polaganje svih ispita. Ovakav model, koji vladajuće strukture zovu besplatnim obrazovanjem, rigorozniji je i od postojećeg modela naplaćivanja školarina. Ubuduće će samo studenti dobrog socioekonomskog statusa biti u mogućnosti prebaciti ispit na iduću godinu studija. Studentima koji rade da bi si priuštili studij, i zbog toga produljuju vrijeme studija, naplaćivat će se maksimalna cijena školarine. Pritom podsjećamo da postojeća istraživanja govore o tome da naplaćivanje školarina nikako ne utječe na skraćivanje duljine studiranja, već da duljina studiranja ovisi o materijalnim prilikama studenta, pri čemu dulje studiraju oni koji moraju raditi tijekom studija. Po modelu Rektorskog zbora studenti plaćaju čak i kada s odličnim prosjekom završe studij u roku, samo zbog prebacivanja ispita koji im nije uvjet na iduću godinu! Još jednom podsjećamo da bilo kakva financijska penalizacija ne kažnjava lijene studente nego studente koji se školuju uz rad.

Financijska penalizacija također otvara vrata brojnim manipulacijama jer će se fakultetima omogućiti zarađivanje novaca na neprolasku ispita, a kvaliteta studiranja drastično će pasti jer će većina studenata težiti dati što više ispita, pa makar i s prolaznom ocjenom, samo da ne bi morali plaćati, umjesto da se potrude što bolje naučiti gradivo za ispit, pa makar ga i ne položili odmah, ako nije uvjet. “Čišćenje” godine je jako rijetko čak i kod najboljih studenata s najboljim prosjecima, što je lako statistički provjerljivo. Naprimjer, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je samo 22% studenata prve bolonjske generacije nakon prvog semestra prikupilo maksimalan broj bodova.

Kad se obrazovanje počne “stimulirati” uvođenjem bilo kojeg oblika financijske participacije studenata dolazi do njegove komercijalizacije. Kako komercijalizacija obrazovanja dovodi do rastućih studentskih dugova i širenja društvene nejednakosti može se vidjeti promatranjem obrazovnih sustava Velike Britanije i SAD-a, nasuprot kojih stoji potpuno javno financirano obrazovanje Finske koje igra ključnu ulogu u razvoju te zemlje. Model koji uključuje novčano kažnjavanje studenata posve je suprotan ideji besplatnog i svima dostupnog obrazovanja, te na kraju dovodi do toga da većina studenata mora plaćati svoj studij.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve