Karin Doolan: Jesu li zaista krivi samo studenti?

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ponudilo je novi model financiranja studija, o kojem smo se već očitovali našom medijskom izjavom. Nešto više o novom modelu, prema kojem jedino izvrsni mogu biti potpuno oslobođeni školarina, u članku Karin Doolan iz Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.


Dana 30. ožujka 2010. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa objavilo je na svojoj internetskoj stranici priopćenje u kojem navodi kako će svim redovitim studentima koji od sljedeće akademske godine upišu preddiplomski ili diplomski studij na nekom od javnih visokih učilišta u Hrvatskoj, troškovi školarina prve godine studija u cjelini biti pokriveni iz državnog proračuna. No, prema istom priopćenju, zadržavanje prava na plaćene troškove školarina iz državnog proračuna na svim višim godinama studija ovisit će o redovitom ispunjavanju studijskih obveza studenta ili studentice. Radi se o prijedlogu koji je istovjetan onome ministra Primorca kako ga je prenio Jutarnji list 5. svibnja 2009. godine: Primorac: Besplatno obrazovanje za studente koji ispunjavaju obveze.

Ovaj prijedlog počiva na neutemeljenoj pretpostavci prema kojoj sva odgovornost za redovito ispunjavanje studijskih obveza leži na pojedincu.


(Ne)kvaliteta sustava i osobna odgovornost

Naime, ako pojedinac ne ispunjava “redovito” svoje studijske obveze (prema izvjavi za medije plenuma FFZG-a od 6. svibnja 2010. godine, Rektorski zbor je na svojoj posljednjoj sjednici redovitost ispunjavanja studijskih obveza definirao kao polaganje svih ispita propisanih studijskim programom na jednoj godini) sam za to snosi odgovornost tako što mora početi plaćati određene direktne troškove studija. Prema ovome, sam obrazovni sustav ne snosi nikakvu odgovornost za (ne)redovitost ispunjavanja studijskih obveza. No ukoliko obrazovni sustav ne doprinosi redovitom ispunjavanju studijskih obveza, što onda znači kvaliteta studija? Zašto se uopće baviti osiguranjem kvalitete u visokom obrazovanju ako je kvaliteta studija nebitna za redovito ispunjavanje obveza pojedinca?

Možda donositelji odluka koje se tiču obrazovne politike prepoznaju kako je za redovito ispunjavanje studijskih obveza odgovoran i obrazovni sustav, no smatraju da je sustav kvalitetan pa za neredovito ispunjavanje obveza ipak može biti odgovoran samo pojedinac. Ako je tako, takvu bi tvrdnju valjalo argumentirati pokazateljima kvalitete. Iskazi studenata na nekim fakultetima koji se žale na nedostupnost literature za ispite, nedostupnost nekih profesora, loš raspored, velike grupe ili pak subjektivnost ocjenjivanja (Doolan 2009) ne govore u prilog pretpostavljenoj kvaliteti. Kao ilustraciju neujednačenih kriterija kod usmenih ispita koji bi mogli utjecati na “redovitost” ispunjavanja studijskih obveza, jedan student intervjuiran u sklopu istraživanja o studentskim iskustvima na odabranim fakultetima zagrebačkog Sveučilišta (Doolan 2009) opisuje ulogu “sreće” kod uspjeha na ispitu na sljedeći način: “Neki predmet recimo učiš 12 sati i mogao sam doći kod nekog profesora koji me mogao srušiti i reći “daj, šta ti radiš tu, nisi ništa učio”, a mogu i završiti kod nekog profesora koji bi mi postavio 2 pitanja i rekao evo ti 4,5…tako da igra ulogu i sreća… nije samo rad, rad, rad.” Ovaj je citat eklatantan negativan primjer odgovornosti sustava za obrazovne rezultate pojedinca.


Kažnjavanje neizvrsnosti?

U kontekstu odnosa između pojedinca i obrazovnog sustava, moguće je da spomenuti prijedlog počiva na pretpostavci da su sustav i pojedinac povezani, te na priznanju da sustav ima svojih propusta, ali usprkos tome samo pojedinac treba snositi odgovornost za nepostizanje potrebnih rezultata. Ako je to pretpostavka prijedloga, nisam sigurna kojim bi ga argumentima mogli opravdati donositelji obrazovnih politika.

Protuargument ovoj kritici može biti tvrdnja da se razlike u redovitosti ispunjavanja studijskih obveza događaju u istim akademskim uvjetima. Prema ovoj tvrdnji, bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu sustava, neki pojedinci na istom studiju ipak uspijevaju ispuniti svoje studijske obveze, dok drugi ne. Zagovornici te tvrdnje skloni su reći da su uspješni oni koji su sposobni i marljivi, a neuspješni oni koji su nesposobni i lijeni. Tim se protuargumentom legitimiraju akademske, ali i ne socijalne manjkavosti sustava. Naime sociologija visokog obrazovanja već godinama istraživanja u raznim zemljama empirijski informirano osporava taj mit o obrazovnom sustavu kao meritokratskom i dokazuje kako nepostizanje određenih obrazovnih rezultata nije samo pitanje sposobnosti i motivacije. Rezultat tih empirijskih napora prepoznat je i u dokumentima Bolonjskog procesa kroz tzv. socijalnu dimenziju Bolonjskog procesa (npr. Leuven Communique 2009, London Communique 2007, Bergen Communique 2005 itd.) koja se odnosi na uspostavljanje institucionalnih mjera koje doprinose jednakim mogućnostima pri upisu studija, za vrijeme njegovog trajanja te pri završetku studija, s posebnim naglaskom na studente i studentice iz socijalno ugroženih skupina.

Prijedlog Ministarstva ne počiva na spomenutoj socijalnoj dimenziji (čime ugrožava jedan aspekt primjene Bolonjskog procesa), već navedenoj pretpostavci da su studenti koji ne ispunjavaju svoje obveze ili nesposobni ili lijeni (koliko mi je poznato ova pretpostavka nije utemeljena na podacima) i kao takvi moraju biti sankcionirani plaćanjem određenih direktnih troškova studija. Ova je pretpostavka netočna prema rezultatima istraživanja provedenog u akademskoj godini 2006./2007. (Doolan 2009). Za ovu temu relevantan dio istraživanja sastojao se od intervjua s 28 redovitih studenata i studentica sa šest fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz obitelji različitog socio-ekonomskog statusa. Intervjui su provedeni za vrijeme njihove prve godine i na početku druge godine studija.


Ekonomski i institucionalni preduvjeti uspjeha na studiju

Od 28 intervjuiranih studenata, deset ih nije uspjelo upisati drugu godinu. Iako su razlozi neuspješnog upisa raznoliki i kumulativni, razlikuju se tri grupe studenata prema dominantnom razlogu zašto nisu uspjeli upisati drugu godinu u roku. U prvoj grupi su studenti koji su zbog obiteljskih financijskih poteškoća imali radne obveze uz studij koje su im onemogućavale redovito ispunjavanje obveza na studiju. Radilo se o studentima koji nisu bili iz Zagreba i troškovi studija su im bili značajni. Drugu grupu čine studenti koji su rekli kako nisu upisali drugu godinu u roku jer im je bilo više stalo do društva i zabave nego učenja. Kod dvoje studenata radilo se i o loše informiranom izboru studija.

Ono što je bitno za drugu grupu je da su si oni takav “luksuz” nerada mogli priuštiti. Njihovi roditelji nisu imali financijskih poteškoća pa tim studentima duljina trajanja studija nije bila ograničena financijskim brigama. Ovi će si studenti i dalje moći priuštiti da budu “lijeni” uz predloženi sustav školarina za neredovite. A u trećoj grupi su bili studenti koji su imali problema sa savladavanjem matematike na prvoj godini studija (radilo se o studentima s tri različita tehnička fakulteta). Bitno je naglasiti da su neki od tih studenata završili strukovnu školu, a da njihovi profesori ne uzimaju u obzir da nisu svi studenti završili gimnazijski program.

Uzevši u obzir veličinu uzorka, ovi nalazi istraživanja ne mogu poslužiti u svrhu generalizacije, no ipak ukazuju na postojanje i drugih razloga za neredovito ispunjavanje studijskih obveza, a što je i zaključak brojnih istraživanja provedenih u raznim europskim državama (npr. Cooke et. al 2004, Leathwood i O’Connell 2003, Archer 2003, Thomas 2002, Duru-Bellat 2000). Bitno je uočiti kako u slučaju dvije od tri identificirane grupe studenata primarno podbacuje sustav, a ne pojedinac. Za studente koji imaju financijskih poteškoća trebalo bi osigurati stipendije kako bi se mogli fokusirati na studij, a predavanja bi morala biti dovoljno inkluzivna za studente koji imaju slabije znanje iz srednje škole (ali koje je očito bilo dostatno za upis na sveučilišni program). Ne radi se u tim slučajevima o lijenosti studenata, već se radi o institucionalnim preprekama, i to je važno naglasiti jer je dominantan diskurs oko uspjeha u studiju u Hrvatskoj nerad studenata koji valja sankcionirati. Da, studenata neradnika ima, ali prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, kao i Rektorskog zbora, omogućuje sankcioniranje i mnogih drugih koji iz opravdanih razloga nisu u mogućnosti redovito izvršavati svoje studentske obveze.

Prijedlog naplaćivanja školarina prema kojem sva odgovornost za redovito ispunjavanje studijskih obveza leži na pojedincu legitimira akademske manjkavosti sustava visokog obrazovanja i učvršćuje društvene nejednakosti i to ga čini neprihvatljivim!

Literatura:

Archer, L. (2003). Social class and higher education. U L. Archer, M. Hutchings & A. Ross (Eds.) Higher Education and Social Class: Issues of exclusion and inclusion (pp.5-20). London: RoutledgeFalmer.

Bergen Communique (2005).

Cooke, R., Barkham, M., Audin, K. & Bradley, M. (2004). How Social Class Differences Affect Students’ Experience of University. Journal of Further and Higher Education, 28(4), 407-421.

Doolan, K. (2009). ‘My dad studied here too’: Social inequalities and educational (dis)advantage in a Croatian higher education setting. Doktorska radnja.

Duru-Bellat, M. (2000). Social inequalities in the French education system: the joint effects of individual and contextual factors. Journal of Education Policy, 15(1), 32-40.

Leathwood, C. & O’Connell, P. (2003). ‘It’s a struggle’: the construction of the ‘new student’ in higher education. Journal of Education Policy, 18(6), 597-615.

Leuven Communique (2007).

London Communique (2009).

Thomas, L. (2002). Student retention in higher education: the role of institutional habitus. Journal of Education Policy, 17(4), 423-442.

O autorici:

Karin Doolan doktorirala je u području sociologije visokog obrazovanja na Sveučilištu u Cambridgeu. U Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu bavi se istraživanjima društvenih nejednakosti u obrazovanju. Zanimaju je teorijska pitanja odnosa pojedinca i društva, društvene pravde te načini organizacije obrazovnih institucija koji omogućuju njeno ostvarivanje.

Kolumna Javne politike visokog obrazovanja:

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je glavna aktivnost projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Ministarsvto znanosti, obrazovanja i športa. Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici Kolumna.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve