Ljetna škola – Walter Benn Michaels: Različitost protiv jednakosti

Neobičan utjecaj političkih simbola

Izbijanje “rasnog pitanja” u dva se navrata snažno pojavilo tijekom kampanje Baracka Obame. Prvi put se to dogodilo u siječnju, u noći kad je kandidat Obama pobijedio na demokratskim predizborima u Južnoj Karolini. Kao odgovor na komentar Billa Clintona, koji je taj rezultat pripisao crnim glasačima iz Karoline, masa koju je Obama okupio počela je skandirati: “Rasa nema veze!”

“Bili smo ondje”, objašnjava romanopisac Ayelet Waldman, pristaša senatora iz Illinoisa, “u srcu starog juga, ondje gdje se zastava Konfederacije još uvijek vijori pored kipova guvernera Benjamina Tillmana, čuvenog jer se hvalio da Crnce drži podalje od glasačkih kutija – ‘Gurnuli smo glasačke kutije. Jednostavno smo ih uzeli. Ne sramimo se što smo to učinili.’ i skandirali ‘Rasa nema veze, rasa nema veze!’ Bijelci i Crnci. Latini i Azijci, ujedinjeni u istom odbijanju politike uljuljkane u rutinu. Ujedinjeni u ideji da Amerika može biti drukčija zemlja. Ujedinjeni, ne podijeljeni.”

Drugi put je to snažno izbilo u ožujku kad je reagirajući, barem djelomice, na kontroverznu propovijed svog bivšeg pastora Jeremiaha Wrighta, demokratski kandidat izrekao svoj govor o “savršenijem savezu”. Tada je izjavio da je “rasa problem koji nacija upravo u ovom trenutku ne smije ignorirati” te je započeo – prema mišljenju brojnih komentatora – “razgovor o rasnom pitanju na nacionalnoj razini”, jer se izgleda osjeća silna potreba za njim.

Napisali smo “izgleda” jer svakom, makar i ne osobito pažljivom promatraču odmah upada u oči da Amerikanci obožavaju govoriti o rasi i da to već stoljećima čine, iako danas najviše vole tvrditi da … Amerikanci ne vole govoriti o rasi. Nasuprot tome, mnogo su manje rječiti kad treba govoriti o klasi. I sam je Obama to iskusio u trenutku kad mu je pobjegla primjedba o vjerskim odgovorima na “gorčinu” siromašnih dok je punio fondove u San Franciscu. [1]

Kratak pogled bit će dovoljan da shvatimo kontradikciju između tih dvaju trenutaka: između slogana “rasa nije važna” i govora u kojem se objašnjava zašto je ona u konačnici važna. Ali kontradikcija se razrješava čim shvatimo da je ono što je opravdalo govor – povijest američkog rasizma – istodobno ono što je izazvalo skandirano zborno obećanje – zamisao da bi izbor čovjeka crne puti predstavljao veliki korak naprijed i trijumf nad prošlošću. A to je zasigurno slučaj.

A upravo je obećanje da je moguće prevladati dugu povijest rasnih podjela i u 21. stoljeću razriješiti problem koji je – prema W. E. B. Du Boisu – dominirao 20. stoljećem[2] ono što kampanji Baracka Obame pridaje posebnu važnost. “Promjena u koju možemo vjerovati” nije ideološka (Obama i Hillary Clinton su gotovo identični na tom planu, a da su demokratski birači tražili veliku ideološku promjenu, njihov bi kandidat bio John Edwards), nego kulturalna. Njezino je obilježje da se ona više ne može proklamirati, nego se mora utjeloviti. A to može učiniti samo Crnac. Izabrati bijelca koji tvrdi da “rasa nije važna” je jedno, a izabrati Crnca je nešto drugo, mnogo uvjerljivije.

Prema tome, Obamina kampanja oduvijek je bila i jest u potpunosti oslonjena na rasnom pitanju, a naročito na antirasizmu, u smislu progresivne politike. Njegova kampanja daje navodnom progresivnom krilu Demokratske stranke imidž pastira koji Amerikance vodi prema sve otvorenijem društvu, sa sve većom jednakošću – ne samo za Crnce, nego i za Azijce, Latinoamerikance, žene i homoseksualce. Problem što ga ipak postavlja taj imidž (problem koji objašnjava bit privlačnosti koju ima) jest da je to lažno. Nije lažno u smislu što je napravljen izniman (iako nepotpun) napredak zahvaljujući borbi protiv rasizma, nego lažno u smislu što taj napredak nije američko društvo učinilo otvorenijim, s više jednakosti. U mnogim vidovima, ono je danas čak manje otvoreno, s manje jednakosti, nego što je bilo u razdoblju segregacije na jugu, kad je rasizam ne samo prevladavao, nego je imao i zaštitu vlasti.


Neoliberalnu ekonomsku politiku često prati pretjerani interes za identitetske (kulturalne, etničke, gdjekad i vjerske) različitosti i povećana tolerancija spram dispariteta u bogatstvu i dohotku. Oni koji poznaju žargon pokazatelja koji se odnose na ekonomske nejednakosti odmah će shvatiti da je jednakost u Sjedinjenim Državama u regresiji, ako znamo da je 1947. (na vrhuncu segregacijskih zakona nazvanih po Jimu Crowu, koji su bili na snazi na jugu zemlje) Ginijev koeficijent kojim se mjeri nejednakosti u dohotku u nekoj zemlji[3] bio 0,376. Godine 2006. iznosio je 0,464. Riječ je o značajnom povećanju. Sjedinjene Države su 1947. spadale u istu kategoriju (iako s nešto većom nejednakošću) kao zemlje zapadne Europe, dok su 2006. pale na razinu Meksika i Kine.

Zapravo nam nije ni potreban taj pokazatelj da shvatimo veličinu problema. Godine 1947. je 20 posto američkog stanovništva primalo 43 posto godišnjeg dohotka. Nakon dugogodišnje borbe, s velikim pobjedama protiv rasizma, seksizma i heteroseksizma, 2006. 20 posto Amerikanaca međusobno dijeli 50,5 posto cjelokupnog dohotka. Dakle, bogati su postali bogatiji.

Borba za rasnu i seksualnu jednakost – borba čiji relativni uspjeh u posljednjih šest mjeseci utjelovljuje Demokratska stranka – nije, prema tome, dovela do veće ekonomske jednakosti. Ona se čak pokazala kompatibilnom s većom nejednakošću na tom planu i s formiranjem društva koje je u većoj mjeri elitističko.[4] To se u osnovi može objasniti: borbe protiv rasizma i seksizma nisu kao svoj primarni cilj istaknule povećanje jednakosti u društvu te smanjenje, odnosno ukidanje otklona između elite i ostatka društva. Mnogo češće radilo se o diversifikaciji elite, što je pridonijelo njezinom legitimitetu.

Upravo zbog toga mjere kao što je “affirmative action” kod upisa na sveučilišta igraju simboličku ulogu koja je tako bitna u očima progresivnih Amerikanaca.[5] Ona im osigurava da nitko ne može biti isključen s mjesta kao što su Harvard i Yale iz razloga koji su vezani uz predrasude i diskriminaciju. Na taj način, bogatstvo kao najvažniji mehanizam isključivanja ostaje nedirnuto. Sjetimo se čuvene primjedbe Richarda Kahlengerga da imate “dvadeset pet puta više izgleda da sretnete bogatog studenta nego siromašnog” u sto četrdeset šest američkih elitnih ustanova visokog obrazovanja. Ne zato što su siromašni studenti žrtve diskriminacije, nego zato što su siromašni. Oni dakle nisu dobili vrstu obrazovanja niti uživali u materijalnim uvjetima koji bi im omogućili da imaju nekih izgleda za pristup u elitne ustanove, a još manje za nastavak studija na njima.

Pozitivna diskriminacija nam govori da je problem u rasizmu. A da se rješenje nalazi samo u tome da se među kćerima i sinovima bogatih trebaju naći sve boje kože. Takvo određivanje “rješenja” nastavlja se u profesionalnoj aktivnosti, jer se borba za različitost tako nastavlja među odvjetnicima, profesorima, novinarima i svim ostalim zanimanjima sa statusom i primanjima koji su dovoljni za ulazak u redove elite. Cilj koji treba postići sastoji se u nametanju modela socijalne pravde koji počiva na proporcionalnoj rasnoj i spolnoj zastupljenosti. Logično, svi koji žele da dođe do veće diversifikacije elite teško mogu zamisliti nešto bolje od izbora crnog predsjednika. Odmah iza toga dolazi izbor žene u Bijelu kuću.

Ako je, nasuprot tome, cilj smanjiti nejednakosti koje stvarno postoje (dohodak i bogatstvo) umjesto onih čije smo postojanje spremni priznati (rasa i spol), ako želimo poduprijeti politički program i rješavati nejednakosti koje nije prouzročila diskriminacija (a koje su danas u Sjedinjenim Državama još samo oblik klasifikacije), nego neoliberalizam (koji je izvor klasifikacije), onda crni kandidat jednako kao ni bijela senatorica nemaju mnogo toga za ponuditi.


Imamo naime dvoje demokrata koji nisu u stanju javno priznati (dovoljno je pogledati njihovu posljednju debatu iz travnja) da Amerikanci koji zarađuju između 100.000 i 200.000 dolara na godinu više ne pripadaju “srednjoj klasi”, nego višoj klasi. Tako je Hillary Clinton obećala da “neće povećati nijedan porez koji se odnosi na Amerikance iz srednje klase, čiji je godišnji dohodak niži od 250.000 dolara”. A Obama, kojeg je novinar Charles Gibson optužio da je “suviše mekan” kad je riječ o smanjivanju poreza, prozvavši ga usput da zarađuje 8 milijuna dolara na godinu, također je obećao da neće nastaviti sa smanjivanjem poreza onima koji zarađuju manje od 200.000 dolara na godinu.[6]

Samo 7 posto američkih kućanstava raspolaže godišnjim prihodima višim od 150.000 dolara, dok ih 18 posto prima više od 100.000 dolara, a više od 50 posto zarađuje manje od 50.000 dolara! Ako demokrati smatraju da oni koji zarađuju blizu 200.000 dolara na godinu još uvijek pripadaju srednjoj klasi i da prema tome trebaju plaćati manje poreze, onda više nema potrebe za republikancima!

Drugim riječima, Hillary Clinton i Barack Obama istaknuti su predstavnici progresivne Amerike čija politička etika ne odobrava i bori se protiv nejednakosti koje proistječu iz rasizma i seksizma, tim snažnije jer istodobno zanemaruje nejednakosti koje nisu plod diskriminacije, nego onoga što imamo običaj zvati eksploatacijom. Kao što možemo zamisliti, bespoštedna borba u koju su se upustili demokratski kandidati nije bila pošteđena imputacija o rasizmu, s jedne strane, odnosno o seksizmu, s druge strane.

U kolovozu 1967., tri godine nakon izglasavanja Civil Rights Acta[7] , kad su napori oko provođenja u stvarnost prava zajamčenih tim zakonima bili tek na početku, Martin Luther King već je postavio pitanje: “Koja će biti naša sljedeća etapa?” Taj je pastor zasigurno bio veliki borac za građanska prava, ali bio je i više od toga. Trebalo je, kao što je istaknuo na Southern Christian Leadership Conference, shvatiti prisutnost 40 milijuna siromašnih u Sjedinjenim Državama, a to je navodilo na “propitivanje o ekonomskom sustavu, traženje bolje raspodjele bogatstva i dovođenje u pitanje kapitalističke ekonomije”.

Tada je u Americi (jednako kao danas) bilo više siromašnih bijelaca nego siromašnih Crnaca i King je toga bio savršeno svjestan. Znao je da antirasizam ne može riješiti problem ekonomske nejednakosti budući da rasizam ne predstavlja izvor te nejednakosti. Također je bio svjestan da bi svako dovođenje u pitanje njegova pravog uzroka – “kapitalističke ekonomije” – izazvalo “žestoku oporbu”. Martin Luther King je preminuo prije nego što je uspio započeti tu borbu, a “žestoka oporba” na koju je računao nije imala razloga pokazati se budući da se dovođenje u pitanje nije dogodilo. Umjesto toga, ne samo antirasizam pokreta za građanska prava, nego i pojava feminizma, homoseksualnih borbi i “novih socijalnih pokreta” bili su u potpunosti u skladu s “kapitalističkom ekonomijom” kojoj se King namjeravao suprotstaviti.

Još je uvijek moguće da Barack Obama preuzme borbenu baklju koju je Martin Luther King želio proširiti, ali je slabo vjerojatno. Neoliberalizam se bez problema prilagodio rasnim i rodnim pitanjima, a rasni i rodni kandidati mu, čini se, vraćaju uslugu.

– autor je profesor na Sveučilištu Illinois, Chicago, autor knjige “The Trouble with Diversity, How We Learned to Love Identity and Ignore Inequality“, Metropolitan, New York, 2006.

[1] 6. travnja Obama je izjavio da je nezadovoljstvo Amerikanaca iz siromašnih slojeva koji su žrtve nezaposlenosti i smanjivanja kupovne moći gdjekad moglo dovesti do toga da se “okrenu vatrenom oružju ili religiji, da razviju antipatiju prema onima koji nisu kao oni, da budu neprijateljski nastrojeni prema imigrantima i međunarodnoj trgovini”.
[2] Vidi tematski broj “Imperijalističke politike”, Actes de la recherche en sciences sociales, br. 171-172, Pariz, ožujak 2008.
[3] Nula predstavlja apsolutnu jednakost (gdje svi imaju jednak dohodak), a brojka jedan apsolutnu nejednakost (samo jedna osoba uzima cjelokupno proizvedeno bogatstvo).
[4] Vidi Serge Halimi, “Izbori u SAD-u”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2006.
[5] Vidi John D. Skrentny, “‘Affirmative action’ je na zalasku”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2007.
[6] Smanjivanje poreza, izglasovano u Kongresu između 2001. i 2003., na prijedlog predsjednika Busha, trebalo bi 2011. završiti, odnosno tijekom mandata budućeg predsjednika. John McCain je obećao da će ga nastaviti, odnosno učiniti trajnim. Hillary Clinton i Barack Obama su međutim najavili da će ga dovesti u pitanje, kad je riječ o primanjima koja su viša od primanja “srednje klase”.
[7] Civil Rights Act, odnosno Zakon o građanskim pravima, iz 1964. zabranjuje diskriminikaciju “zbog rase, boje kože, spola i nacionalnog podrijetla oko svih postupaka vezanih uz zapošljavanje”.