Ljetna škola – Walter Benn Michaels: Različitost protiv jednakosti

Ljetna škola donosi prijevod teksta Walter Benn Michaelsa, preuzet iz hrvatskog izdanja Le monde diplomatiquea za lipanj 2008. godine. “Sjetimo se čuvene primjedbe Richarda Kahlengerga da imate ’25 puta više izgleda da sretnete bogatog studenta nego siromašnog’ u 146 američkih elitnih ustanova visokog obrazovanja. Ne zato što su siromašni studenti žrtve diskriminacije, nego zato što su siromašni. (…) Pozitivna diskriminacija nam govori da je problem u rasizmu. A da se rješenje nalazi samo u tome da se među kćerima i sinovima bogatih trebaju naći sve boje kože.”


Neobičan utjecaj političkih simbola

U utrci za Bijelu kuću, Barack Obama ima mnogo muke oko toga da uvjeri bijelce i Hispanoamerikance, naročito ako raspolažu skromnim prihodima. Reducirani socijalni sadržaj njegova programa i narav govora kojima se ponajprije želi postići konsenzus možda su ga u tome onemogućili. Šire gledano, nešto slično kao ulazak u francusku vladu ministrica “proizašlih iz različitosti”, njegova kampanja pokazuje ograničenja težnje za jednakošću koja se svodi na uspjeh – ili promicanje – nekoliko osoba.

Izbijanje “rasnog pitanja” u dva se navrata snažno pojavilo tijekom kampanje Baracka Obame. Prvi put se to dogodilo u siječnju, u noći kad je kandidat Obama pobijedio na demokratskim predizborima u Južnoj Karolini. Kao odgovor na komentar Billa Clintona, koji je taj rezultat pripisao crnim glasačima iz Karoline, masa koju je Obama okupio počela je skandirati: “Rasa nema veze!”

“Bili smo ondje”, objašnjava romanopisac Ayelet Waldman, pristaša senatora iz Illinoisa, “u srcu starog juga, ondje gdje se zastava Konfederacije još uvijek vijori pored kipova guvernera Benjamina Tillmana, čuvenog jer se hvalio da Crnce drži podalje od glasačkih kutija – ‘Gurnuli smo glasačke kutije. Jednostavno smo ih uzeli. Ne sramimo se što smo to učinili.’ i skandirali ‘Rasa nema veze, rasa nema veze!’ Bijelci i Crnci. Latini i Azijci, ujedinjeni u istom odbijanju politike uljuljkane u rutinu. Ujedinjeni u ideji da Amerika može biti drukčija zemlja. Ujedinjeni, ne podijeljeni.”

Drugi put je to snažno izbilo u ožujku kad je reagirajući, barem djelomice, na kontroverznu propovijed svog bivšeg pastora Jeremiaha Wrighta, demokratski kandidat izrekao svoj govor o “savršenijem savezu”. Tada je izjavio da je “rasa problem koji nacija upravo u ovom trenutku ne smije ignorirati” te je započeo – prema mišljenju brojnih komentatora – “razgovor o rasnom pitanju na nacionalnoj razini”, jer se izgleda osjeća silna potreba za njim.

Napisali smo “izgleda” jer svakom, makar i ne osobito pažljivom promatraču odmah upada u oči da Amerikanci obožavaju govoriti o rasi i da to već stoljećima čine, iako danas najviše vole tvrditi da … Amerikanci ne vole govoriti o rasi. Nasuprot tome, mnogo su manje rječiti kad treba govoriti o klasi. I sam je Obama to iskusio u trenutku kad mu je pobjegla primjedba o vjerskim odgovorima na “gorčinu” siromašnih dok je punio fondove u San Franciscu. [1]

Kratak pogled bit će dovoljan da shvatimo kontradikciju između tih dvaju trenutaka: između slogana “rasa nije važna” i govora u kojem se objašnjava zašto je ona u konačnici važna. Ali kontradikcija se razrješava čim shvatimo da je ono što je opravdalo govor – povijest američkog rasizma – istodobno ono što je izazvalo skandirano zborno obećanje – zamisao da bi izbor čovjeka crne puti predstavljao veliki korak naprijed i trijumf nad prošlošću. A to je zasigurno slučaj.

A upravo je obećanje da je moguće prevladati dugu povijest rasnih podjela i u 21. stoljeću razriješiti problem koji je – prema W. E. B. Du Boisu – dominirao 20. stoljećem[2] ono što kampanji Baracka Obame pridaje posebnu važnost. “Promjena u koju možemo vjerovati” nije ideološka (Obama i Hillary Clinton su gotovo identični na tom planu, a da su demokratski birači tražili veliku ideološku promjenu, njihov bi kandidat bio John Edwards), nego kulturalna. Njezino je obilježje da se ona više ne može proklamirati, nego se mora utjeloviti. A to može učiniti samo Crnac. Izabrati bijelca koji tvrdi da “rasa nije važna” je jedno, a izabrati Crnca je nešto drugo, mnogo uvjerljivije.

Prema tome, Obamina kampanja oduvijek je bila i jest u potpunosti oslonjena na rasnom pitanju, a naročito na antirasizmu, u smislu progresivne politike. Njegova kampanja daje navodnom progresivnom krilu Demokratske stranke imidž pastira koji Amerikance vodi prema sve otvorenijem društvu, sa sve većom jednakošću – ne samo za Crnce, nego i za Azijce, Latinoamerikance, žene i homoseksualce. Problem što ga ipak postavlja taj imidž (problem koji objašnjava bit privlačnosti koju ima) jest da je to lažno. Nije lažno u smislu što je napravljen izniman (iako nepotpun) napredak zahvaljujući borbi protiv rasizma, nego lažno u smislu što taj napredak nije američko društvo učinilo otvorenijim, s više jednakosti. U mnogim vidovima, ono je danas čak manje otvoreno, s manje jednakosti, nego što je bilo u razdoblju segregacije na jugu, kad je rasizam ne samo prevladavao, nego je imao i zaštitu vlasti.

Kad je “identitet” važniji od dohotka

Neoliberalnu ekonomsku politiku često prati pretjerani interes za identitetske (kulturalne, etničke, gdjekad i vjerske) različitosti i povećana tolerancija spram dispariteta u bogatstvu i dohotku. Oni koji poznaju žargon pokazatelja koji se odnose na ekonomske nejednakosti odmah će shvatiti da je jednakost u Sjedinjenim Državama u regresiji, ako znamo da je 1947. (na vrhuncu segregacijskih zakona nazvanih po Jimu Crowu, koji su bili na snazi na jugu zemlje) Ginijev koeficijent kojim se mjeri nejednakosti u dohotku u nekoj zemlji[3] bio 0,376. Godine 2006. iznosio je 0,464. Riječ je o značajnom povećanju. Sjedinjene Države su 1947. spadale u istu kategoriju (iako s nešto većom nejednakošću) kao zemlje zapadne Europe, dok su 2006. pale na razinu Meksika i Kine.

Zapravo nam nije ni potreban taj pokazatelj da shvatimo veličinu problema. Godine 1947. je 20 posto američkog stanovništva primalo 43 posto godišnjeg dohotka. Nakon dugogodišnje borbe, s velikim pobjedama protiv rasizma, seksizma i heteroseksizma, 2006. 20 posto Amerikanaca međusobno dijeli 50,5 posto cjelokupnog dohotka. Dakle, bogati su postali bogatiji.

Borba za rasnu i seksualnu jednakost – borba čiji relativni uspjeh u posljednjih šest mjeseci utjelovljuje Demokratska stranka – nije, prema tome, dovela do veće ekonomske jednakosti. Ona se čak pokazala kompatibilnom s većom nejednakošću na tom planu i s formiranjem društva koje je u većoj mjeri elitističko.[4] To se u osnovi može objasniti: borbe protiv rasizma i seksizma nisu kao svoj primarni cilj istaknule povećanje jednakosti u društvu te smanjenje, odnosno ukidanje otklona između elite i ostatka društva. Mnogo češće radilo se o diversifikaciji elite, što je pridonijelo njezinom legitimitetu.

Upravo zbog toga mjere kao što je “affirmative action” kod upisa na sveučilišta igraju simboličku ulogu koja je tako bitna u očima progresivnih Amerikanaca.[5] Ona im osigurava da nitko ne može biti isključen s mjesta kao što su Harvard i Yale iz razloga koji su vezani uz predrasude i diskriminaciju. Na taj način, bogatstvo kao najvažniji mehanizam isključivanja ostaje nedirnuto. Sjetimo se čuvene primjedbe Richarda Kahlengerga da imate “dvadeset pet puta više izgleda da sretnete bogatog studenta nego siromašnog” u sto četrdeset šest američkih elitnih ustanova visokog obrazovanja. Ne zato što su siromašni studenti žrtve diskriminacije, nego zato što su siromašni. Oni dakle nisu dobili vrstu obrazovanja niti uživali u materijalnim uvjetima koji bi im omogućili da imaju nekih izgleda za pristup u elitne ustanove, a još manje za nastavak studija na njima.

Pozitivna diskriminacija nam govori da je problem u rasizmu. A da se rješenje nalazi samo u tome da se među kćerima i sinovima bogatih trebaju naći sve boje kože. Takvo određivanje “rješenja” nastavlja se u profesionalnoj aktivnosti, jer se borba za različitost tako nastavlja među odvjetnicima, profesorima, novinarima i svim ostalim zanimanjima sa statusom i primanjima koji su dovoljni za ulazak u redove elite. Cilj koji treba postići sastoji se u nametanju modela socijalne pravde koji počiva na proporcionalnoj rasnoj i spolnoj zastupljenosti. Logično, svi koji žele da dođe do veće diversifikacije elite teško mogu zamisliti nešto bolje od izbora crnog predsjednika. Odmah iza toga dolazi izbor žene u Bijelu kuću.

Ako je, nasuprot tome, cilj smanjiti nejednakosti koje stvarno postoje (dohodak i bogatstvo) umjesto onih čije smo postojanje spremni priznati (rasa i spol), ako želimo poduprijeti politički program i rješavati nejednakosti koje nije prouzročila diskriminacija (a koje su danas u Sjedinjenim Državama još samo oblik klasifikacije), nego neoliberalizam (koji je izvor klasifikacije), onda crni kandidat jednako kao ni bijela senatorica nemaju mnogo toga za ponuditi.

Antirasizam i ekonomska nejednakost

Imamo naime dvoje demokrata koji nisu u stanju javno priznati (dovoljno je pogledati njihovu posljednju debatu iz travnja) da Amerikanci koji zarađuju između 100.000 i 200.000 dolara na godinu više ne pripadaju “srednjoj klasi”, nego višoj klasi. Tako je Hillary Clinton obećala da “neće povećati nijedan porez koji se odnosi na Amerikance iz srednje klase, čiji je godišnji dohodak niži od 250.000 dolara”. A Obama, kojeg je novinar Charles Gibson optužio da je “suviše mekan” kad je riječ o smanjivanju poreza, prozvavši ga usput da zarađuje 8 milijuna dolara na godinu, također je obećao da neće nastaviti sa smanjivanjem poreza onima koji zarađuju manje od 200.000 dolara na godinu.[6]

Samo 7 posto američkih kućanstava raspolaže godišnjim prihodima višim od 150.000 dolara, dok ih 18 posto prima više od 100.000 dolara, a više od 50 posto zarađuje manje od 50.000 dolara! Ako demokrati smatraju da oni koji zarađuju blizu 200.000 dolara na godinu još uvijek pripadaju srednjoj klasi i da prema tome trebaju plaćati manje poreze, onda više nema potrebe za republikancima!

Drugim riječima, Hillary Clinton i Barack Obama istaknuti su predstavnici progresivne Amerike čija politička etika ne odobrava i bori se protiv nejednakosti koje proistječu iz rasizma i seksizma, tim snažnije jer istodobno zanemaruje nejednakosti koje nisu plod diskriminacije, nego onoga što imamo običaj zvati eksploatacijom. Kao što možemo zamisliti, bespoštedna borba u koju su se upustili demokratski kandidati nije bila pošteđena imputacija o rasizmu, s jedne strane, odnosno o seksizmu, s druge strane.

U kolovozu 1967., tri godine nakon izglasavanja Civil Rights Acta[7] , kad su napori oko provođenja u stvarnost prava zajamčenih tim zakonima bili tek na početku, Martin Luther King već je postavio pitanje: “Koja će biti naša sljedeća etapa?” Taj je pastor zasigurno bio veliki borac za građanska prava, ali bio je i više od toga. Trebalo je, kao što je istaknuo na Southern Christian Leadership Conference, shvatiti prisutnost 40 milijuna siromašnih u Sjedinjenim Državama, a to je navodilo na “propitivanje o ekonomskom sustavu, traženje bolje raspodjele bogatstva i dovođenje u pitanje kapitalističke ekonomije”.

Tada je u Americi (jednako kao danas) bilo više siromašnih bijelaca nego siromašnih Crnaca i King je toga bio savršeno svjestan. Znao je da antirasizam ne može riješiti problem ekonomske nejednakosti budući da rasizam ne predstavlja izvor te nejednakosti. Također je bio svjestan da bi svako dovođenje u pitanje njegova pravog uzroka – “kapitalističke ekonomije” – izazvalo “žestoku oporbu”. Martin Luther King je preminuo prije nego što je uspio započeti tu borbu, a “žestoka oporba” na koju je računao nije imala razloga pokazati se budući da se dovođenje u pitanje nije dogodilo. Umjesto toga, ne samo antirasizam pokreta za građanska prava, nego i pojava feminizma, homoseksualnih borbi i “novih socijalnih pokreta” bili su u potpunosti u skladu s “kapitalističkom ekonomijom” kojoj se King namjeravao suprotstaviti.

Još je uvijek moguće da Barack Obama preuzme borbenu baklju koju je Martin Luther King želio proširiti, ali je slabo vjerojatno. Neoliberalizam se bez problema prilagodio rasnim i rodnim pitanjima, a rasni i rodni kandidati mu, čini se, vraćaju uslugu.

Walter Benn Michaels
preuzeto iz Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2008.

– autor je profesor na Sveučilištu Illinois, Chicago, autor knjige “The Trouble with Diversity, How We Learned to Love Identity and Ignore Inequality“, Metropolitan, New York, 2006.

[1] 6. travnja Obama je izjavio da je nezadovoljstvo Amerikanaca iz siromašnih slojeva koji su žrtve nezaposlenosti i smanjivanja kupovne moći gdjekad moglo dovesti do toga da se “okrenu vatrenom oružju ili religiji, da razviju antipatiju prema onima koji nisu kao oni, da budu neprijateljski nastrojeni prema imigrantima i međunarodnoj trgovini”.
[2] Vidi tematski broj “Imperijalističke politike”, Actes de la recherche en sciences sociales, br. 171-172, Pariz, ožujak 2008.
[3] Nula predstavlja apsolutnu jednakost (gdje svi imaju jednak dohodak), a brojka jedan apsolutnu nejednakost (samo jedna osoba uzima cjelokupno proizvedeno bogatstvo).
[4] Vidi Serge Halimi, “Izbori u SAD-u”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2006.
[5] Vidi John D. Skrentny, “‘Affirmative action’ je na zalasku”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2007.
[6] Smanjivanje poreza, izglasovano u Kongresu između 2001. i 2003., na prijedlog predsjednika Busha, trebalo bi 2011. završiti, odnosno tijekom mandata budućeg predsjednika. John McCain je obećao da će ga nastaviti, odnosno učiniti trajnim. Hillary Clinton i Barack Obama su međutim najavili da će ga dovesti u pitanje, kad je riječ o primanjima koja su viša od primanja “srednje klase”.
[7] Civil Rights Act, odnosno Zakon o građanskim pravima, iz 1964. zabranjuje diskriminikaciju “zbog rase, boje kože, spola i nacionalnog podrijetla oko svih postupaka vezanih uz zapošljavanje”.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve