Michael D. Yates: Mi protiv njih – Radnička klasa u akademskoj tvornici

Donosimo prijevod teksta Michaela D. Yatesa objavljenog u Monthly Reviewu, koji je održao kao govor profesorima na Državnom koledžu Jamestown za vrijeme teške borbe za novi kolektivni ugovor. Yates govori o problemima u američkom visokom školstvu i nužnosti profesorske organizacije te odgovara na pitanje je li i akademski kadar dio radničke klase na današnjim sveučilištima?


Deset priča iz akademske zajednice na kraju stoljeća

Razmotrimo nekoliko crtica prikupljenih iz časopisa, novina i e-mail grupa na koje sam pretplaćen:

1. Administratori Sveučilišta York u Torontu nudili su svoje programe nastave preko interneta tvrtkama kao prostor za logotipe, i to za deset tisuća dolara po programu.

2. Gradsko sveučilište u New Yorku otkazalo je većinu dopunske nastave za lošije studente, dok je Sveučilište u Pittsburghu ukinulo posebne programe za nedovoljno pripremljene (uglavnom siromašne i crne) studente, istovremeno osnovavši honor’s college – poseban koledž [1] za najuspješnije studente.

3. Sveučilište u Pittsburghu, preplavljeno novcem tvrtki i Ministarstva obrane, otkazalo je slobodne studijske godine na našem kampusu bez konzultiranja profesora. Potpredsjednik za akademska pitanja, nekada poznat samo kao dekan, samovoljno je krenuo drastično mijenjati uvjete za redovnu profesuru.[2]

4. Niz sveučilišta sklopilo je s kartičnim tvrtkama unosne ugovore o monopolu na kreditne usluge unutar kampusa. U jednom od kampusa kartična tvrtka plaća studentske radijske i televizijske emisije.

5. Takozvano “Sveučilište” u Phoenixu – privatno, profitno, virtualno učilište – ima u ovom trenutku devedeset osam kampusa u trideset i jednoj državi te više od 55 tisuća studenata. “U pohodu na sve dijelove zemlje agresivno primjenjuje poslovne strategije poput pogodnosti, korisničkih usluga, masovne proizvodnje i sklapanja partnerstva s tvrtkama.” Phoenix ima moćne korporativne klijente, među kojima su i Kodak, IBM i General Electric, i agresivno će se boriti za pripremu milijuna odraslih studenata za višestruke promjene posla tijekom njihova radnog vijeka što ih je za predstojeće razdoblje najavio bivši ministar rada Robert Reich.

6. Sustav Kalifornijskog državnog sveučilišta spremao se predati računalni i telekomunikacijski sustav svog kampusa privatnom konzorciju pod upravom Microsofta i njegovih partnera koji proizvode hardver, GTE-a, Hughesa, i Fujitsua. Ovu su privatizaciju javnog obrazovanja (koju je na sreću zaustavila dobro organizirana politička opozicija) potakle iste snage koje su dovele do privatizacije svih vrsta javnih službi, od skupljanja smeća preko zatvora do studentske prehrane i policije na kampusima.

7. Povjesničar David Noble kaže nam da je “akademsko-korporativni konzorcij Educom nedavno donio Inicijativu o infrastrukturi učenja (Learning Infrastructure Initiative) koja sadrži detaljne studije o radu profesora, te u klasičnoj taylorističkoj maniri svodi akademski posao na odvojene zadatke, te određuje one koji mogu biti automatizirani ili povjereni vanjskim suradnicima. Educom vjeruje da oblikovanje programa i predavanja pa čak i evaluacija mogu biti standardizirani, mehanizirani i povjereni vanjskim dobavljačima. ‘Danas imate vrlo osobnu, ljudima posredovanu okolinu’, primijetio je Robert Heterich, predsjednik Educoma. ‘Mogućnosti da se ljudsko posredovanje u nekim područjima ukloni i zamijeni automatizacijom – inteligentnim sustavima utemeljenima na računalima i mrežama – izvanredne su. To se mora dogoditi'”(Digital Diploma Mills, Monthly Review, sv. 49, br. 9, veljača 1998.).

8. Tijekom prvog tjedna siječnja 2001., u manhattanskom je hotelu Millennium Broadway, gdje noćenje košta 229 dolara (po posebnoj cijeni!) održana konferencija pod nazivom Tržišno usmjereno visoko obrazovanje. Ova se konferencija najavljuje ovako: “To nije samo posao, to je vaša budućnost: je li visoko obrazovanje na prodaju? Normalno da je.” I svi – korporacije, neprofitne organizacije, vladine agencije, žele komad kolača. Kako iskoristiti prednosti tržišno usmjerenog obrazovanja? Na ovoj se konferenciji moglo poslušati takve lučonoše kao što je Benno Schmidt (bivši predsjednik Yalea i savjetnik Gradskog sveučilišta za njujorškog Mussolinija, Rudolpha Giulianija) kako razglabaju o temama poput Što tržište hoće ili Sveučilišna alatnica (govorilo se o stvaranju komercijalnih podružnica, pronalasku temeljnog kapitala, financijskom strukturiranju, rješavanju problema s intelektualnim vlasništvom i dr.) Na divno čudo, organizatori konferencije govore polaznicima da će naučiti nove načine poslovanja, istražiti inovativne ugovore i združene poslovne poduhvate, otkriti što investitori žele zauzvrat i kako se nositi s otporom na domaćem terenu a da pritom neće napustiti svoje temeljne vrijednosti.

9. U Silikonskoj dolini, u Cambridgeu u Massachusettsu, u Dallasu u Teksasu i diljem Amerike, napredne visokotehnološke tvrtke sve se više integriraju s obližnjim sveučilištima zahvaljujući profesorima i upravama koje koriste javno financirana istraživanja za osnivanje spin-off tvrtki[3] te tvrtkama koje besramno koriste sveučilišta kao lansirne rampe za puštanje novih proizvoda i tehnologija u prodaju.

10. Prema Američkoj udruzi sveučilišnih profesora (American Association of University Professors, AAUP), više od pola profesora na američkim fakultetima nije u sustavu redovne profesure. Oko 38% je honorarno zaposleno. AAUP dalje navodi da ovaj udio doseže 52% na javnim fakultetima… Opstanak nekih javnih fakulteta ovisi o potplaćenim predavačima koji nisu u mogućnosti postati redovni profesori. Mnoge od ovih institucija uopće nemaju sustav stalnog zaposlenja i na neodređeno zapošljavaju samo nekolicinu profesora čiji je zadatak organizirati i nadzirati velik broj honorarno zaposlenih.


Braćo i sestre, bolje nam je da se probudimo

Na posljednjoj stranici Komunističkog manifesta Marx i Engels kažu: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se.” Sad, znam da bi danas, da ih se natjera da ovo komentiraju, mnogi od – pa čak većina – sveučilišnih profesora rekli da Marx i Engels nisu govorili o njima. Mogli bi priznati da poslovni interesi prevladaju u njihovim donatorskim odborima; naposljetku, Veblen je o ovom pisao 1918. godine. I mogli bi se složiti da između njih i uprave postoji značajna razlika u plaćama i moći. U svakom slučaju, ne bi se smatrali nečim tako običnim kao što su radnici. Neki se možda tako osjećaju jer u potpunosti dijele poslovne vrijednosti članova odbora i velikog dijela uprave, ili barem smatraju ove vrijednosti nužnima za učinkovit rad sveučilišta. Nemali broj teži jednog dana postati članovima uprave. Drugi možda misle da su, vrijednostima članova odbora unatoč, visoka učilišta ipak nekako drukčija od ostalih radnih mjesta. Mjesta su to na kojima su uprava i profesori kolege pa ove dvije skupine razmirice rješavaju mirno i bez gnjeva. Mnogi profesori sebe doživljavaju kao stručnjake, izolirane od stupidnosti tržišta i gungule vanjskog svijeta rada. Oni su ekonomisti ili kemičari ili matematičari, ne zaposlenici, ponajmanje radnici. Članovi uprave jednostavno su ljudi čiji je posao olakšati profesorsku potragu za istinom; oni nisu šefovi. Sindikati su možda u redu za radnike u željezarama i rudare, kao što je rektor našeg sveučilišta jednom ustvrdio u antisindikalnom dopisu profesorima za vrijeme organiziranja kampanje, ali ne i za ove stručnjake.

Moram priznati da postoji niz koledža ili sveučilišta na kojima je ova akademska maštarija barem dijelom istinita. Redovni profesori na Odsjeku za ekonomiju na Harvardu, primjerice, teško bi se mogli opisati kao radnici. Oni uistinu jesu stručnjaci, usko povezani s onima koji tresu i drmaju društvo (poput članova upravnog odbora Harvarda), baš kao i uprava Harvarda. Ali za većinu nas ostalih, trudbenika u donjim krugovima akademskog svijeta, ovo ostaje samo maštarijom, zabludom koju održavamo na svoju štetu. Ne mislim da je u njoj ikad bilo istine, ali danas, ona nema baš nikakve veze sa stvarnosti. Jer jedna se stvar razjasnila: naši koledži i sveučilišta sve više i više nalikuju akademskim tvornicama, radnim mjestima koja se po načinu na koji operiraju vrlo malo razlikuju od tvornice stakla u kojoj je teško radio moj otac ili vrtića u kojem su mi nekad radile žena i kći.

U akademskom svijetu događaju se radikalne promjene, i predviđam da će unutar nekoliko desetljeća većina koledža i sveučilišta biti neprepoznatljiva onima koji danas rade na njima; naravno, ako nismo spremni učiniti nešto po tom pitanju. U visokom obrazovanju današnjice primarna logika kapitalističke ekonomije napokon nas je pogodila punom snagom. Ne djelujemo li, rezultat će biti ništa manje no devolucija akademske zajednice u akademsku tvornicu.

Naš ekonomski sustav pogoni akumulacija kapitala, odnosno pokušaj male manjine ljudi koja posjeduje produktivno bogatstvo društva da što je moguće više uveća profit i rast svojih poduzeća. Ovaj je nagon neprestano na djelu i postupno preplavljuje ne samo čitavi planet nego gotovo svaki aspekt života u svakoj državi na Zemlji. Prije 2. svjetskog rata naši su koledži i sveučilišta u osnovi služili obuci ekonomske elite koju su pripremali i za vođenje tvrtki i za upravljanje državom mašinerijom, koja je oduvijek služila kao suučesnik procesa akumulacije. Nakon rata, kad je industrijska radnička klasa bila u stanju radikalno promijeniti gospodarski krajolik zemlje, visoko je obrazovanje po prvi put otvoreno mnogobrojnim ne-elitnim masama koje su nakon diplomiranja popunjavale rastući broj upravljačkih i tehničkih radnih mjesta stvorenih uslijed golemog poslijeratnog rasta američkog gospodarstva. Međutim, kako su tvrtke primjenjivale čitavu garnituru tehnika kontrole upravljanja, poput detaljne podjele rada i mehanizacije, smanjivao se broj diplomanata potrebnih za obavljanje visoko kvalificiranih poslova. U isto je vrijeme porastao broj pripadnika radničke klase koji su zahtijevali pristup visokom obrazovanju (primjerice, pripadnika manjinskih naroda i žena), što je bilo potaknuto i pokretom za građanska prava 1960-ih. Proturječnost je dosegla zabrinjavajuće razine uslijed kulturne revolucije tih godina. Uprave koledžâ, pod utjecajem interesa poslovne zajednice i njenih političkih saveznika, reagirale su tako da su gurnule učilišta dalje od humanističkih znanosti i njihova potencijalno radikalnog utjecaja prema užem, karijerama usmjerenom tehničkom kurikulumu.

U vrijeme kad se započinjalo s ovim promjenama završio je i dugotrajni gospodarski rast, uslijed ojačane globalne konkurencije i posljedične hiperprodukcije. Profit je naglo pao i tvrtke su se pretrgle da ga vrate na dotadašnje razine. Strategija im je prvenstveno bila otvoren napad na radnike i restrukturiranje organizacije rada koje je postalo poznato pod nazivom vitka proizvodnja [op. prev. metoda proizvodnje s malim brojem radnika]. Ovaj sustav upravljanja označava intenzifikaciju rada (ubrzanje), ukidanje stalnih radnih mjesta i korištenje niza privremenih radnika, unajmljivanje drugih tvrtki za obavljanje što većeg dijela indirektnog rada, uvođenje timova za rad kojima poslodavac daje privid moći odlučivanja, i korištenje elektroničkih tehnologija (usput budi rečeno, razvijenih o javnom trošku) koje umanjuju potrebe za visoko kvalificiranom radnom snagom i omogućavaju upravi poboljšan nadzor i kontrolu nad svakim aspektom radnog procesa. Osim toga, korporacije su počele agresivno tražiti nova područja akumulacije kapitala. Primjerice, rast novih industrija temeljenih na znanju (poput telekomunikacija, računalne industrije, biotehnologije i elektronike) doveo je do komodifikacije ideja, koje su uskoro postale intelektualno vlasništvo zaštićeno zakonima i trgovinskim sporazumima. Treće, poslovna je zajednica vršila snažan pritisak na sve razine vlasti da drastično srežu sve javne troškove koji nisu izravno vezani uz akumulaciju kapitala (shvaćenih široko kako bi uključivali troškove obrane i policije).

Ovo je razdoblje ekonomske krize duboko utjecalo na naše koledže i sveučilišta, s učincima koji su u većini aspekata slični onome što se događalo u proizvodnji svjetovnijih dobara i usluga, od automobila do avionskih karata. Suočeni s krizama proračuna, uprave su sve više pazile na troškove. Ozbiljno se počelo rezati troškove, uglavnom kroz zapošljavanje honorarnih profesora i onih u pola radnog vremena, te profesora u punom radnom vremenu, ali bez mogućnosti stalnog zaposlenja. Poslovni mentalitet počeo je preplavljivati učilišta, a jedan od rezultata bilo je zapošljavanje upravitelja izvan akademske zajednice. (Da je poslovni mentalitet osvojio akademsku zajednicu vidljivo je u današnjim korporativnim titulama upravitelja.) Koledži su se također počeli snažnije aktivirati u pridobivanju sredstava od tvrtki, kako bi nadomjestili smanjenje javnog financiranja.

Uža suradnja poslovnog svijeta i visokog obrazovanja otvorila je poslovnom svijetu oči za nove prilike za zaradu. Troškove se može eksternalizirati ako se istraživanje i razvoj mogu obaviti na sveučilištima i zatim prenijeti na korporacije. Ovo je značilo prebacivanje naglaska s fundamentalnih znanstvenih istraživanja na istraživanja koja bi urodila trenutnim povratom sredstava. (Ponekad je potrebna kreativnost da bi se istraživanje za određenu tvrtku prikrilo kao apstraktnije općenito istraživanje.) Veliki proboj nastupio je kad je sveučilištima dano pravo da patentiraju svoja istraživanja. Učilišta su ovo doživjela kao potencijalno velik izvor novca a tvrtke kao jeftin kapital. Sveučilišta i tvrtke sklopile su svakakve vrste poslova, osnovane su spin-off tvrtke, neki profesori i članovi uprava su se obogatili. Posljedice su po većinu nas, ipak, bile vrtoglav porast školarina, jer su učilišta trošila ogromne svote novca na kapitalne investicije (na primjer laboratorije i opremu) nužne za istraživanja koja proizvode patente; sve veći broj studenata na nastavi; pad realnih primanja profesora te daljnje zapošljavanje honorarnih predavača.

Jednom kad prostor proizvodnje postane mjestom akumulacije kapitala, proces postaje neumoljiv. Kao što ističe Noble, komodifikaciji akademskog istraživanja uslijedila je komodifikacija same nastave; štoviše, tvrdi on, druga komodifikacija zagovara se kao rješenje krize u obrazovanju uzrokovane prvom. Tvrtke i njihovi akademski saveznici žure se proizvesti i prodati softver i hardver. Kao što sam već rekao drugdje: “Elektronička revolucija suočila nas je s iznimno snažnim napadom na naše tradicionalne uzorke rada. Znakovi su jasni. U budućnosti nas očekuje sve više i više nastave na daljinu, kloniranje predavanja snimljenih videom i poslanih internetom, prisiljavanje profesora da objave svoja predavanja na internetu, povećan elektronički nadzor profesorskog rada, i druge slične metode nadomještanja rada kapitalom.”

Kao što je jasno svakoj razumnoj osobi, ovi su trendovi u visokom obrazovanju apsolutno nespojivi s tradicionalnim akademskim uređenjem rada. Korporativno-administrativna neman ne može raditi što joj padne na pamet dok god mi kontroliramo konceptualizaciju i obavljanje rada, imamo stalna zaposlenja, i vršimo stvaran pritisak na odluke upravitelja. Stoga svjedočimo provedbi vitke proizvodnje unutar naših bršljanom obraslih zidova. Zaposlenje na neodređeno je na tankom ledu, blago rečeno, žrtva rata koji uprava vodi zamrzavanjem zapošljavanja i propagandne kampanje koja nas prikazuje kao nazadne, lijene i privilegirane. Suočavamo se sa stalnim ubrzanjem i ukidanjem tradicionalnih profesorskih prava kao što su slobodne studijske godine, sredstva za studijska putovanja, i pravo da nas uprava konzultira prije donošenja važnih odluka.

Štoviše, obezvređenje našeg rada podudara se s obezvrjeđenjem obrazovanja. Uprava nam govori da su naši studenti konzumenti proizvoda, zapravo istovjetni konzumentima CD playera ili tenisica. Moramo se brinuti samo za kvalitetu našeg proizvoda, ali jasna je implikacija da obrazovanje mora biti stavljeno na istu razinu kao CD player, ako će se već kvaliteta obrazovanja mjeriti isto kao kvaliteta CD playera. Mjerljive kompetencije zauzimaju mjesto cjelovite naobrazbe, nečeg što (po samoj svojoj prirodi) ne može biti mjereno niti mu kvaliteta može biti kontrolirana. A kako studenti usvajaju ovo viđenje sebe kao konzumenata proizvoda koji je mjerljiv, obrazovanje počinju shvaćati kao kupovinu. Baš kao što je nerazumno da dobavljač CD playera od kupca iziskuje ikakav trud osim kupnje same, tako je i nerazumno da mi očekujemo išta od naših studenata. Zapravo, na novim tržišno usmjerenim koledžima, mi više ili manje nestajemo, kao dio proizvoda kojeg kupuju studenti-konzumenti.

Ono što se događa u velikom dijelu visokog obrazovanja pojavljuje se posvuda u industriji SAD-a. Neizrečeni je razlog za napad na profesore nevoljkost korporativnog kapitala da tolerira loš primjer koji naš tradicionalni način rada pruža drugim radnicima.

Ni jednoj se skupini radnika ne može dozvoliti stvarna kontrola nad radom; to je carstvo uprave. Ali kako se naš rad svakim danom podcjenjuje i obezvrjeđuje, postajemo isti kao svi ostali radnici. Nemamo nikakvog temelja smatrati se superiornijima od drugih radnika, niti nas oni mogu držati potpuno različitima od sebe. Imamo više toga zajedničkog s radnicima u autoindustriji, tvornicama mesa i službenicima nego s našim poslodavcima. I ovo nam daje nekakvu nadu. Neki od nas su stupili u sindikate i koriste sindikate za borbu. Ovo je jako dobra stvar i trebali bi je prigrliti milijuni ostalih profesora širom zemlje. Najizrabljivaniji radnici (doktorandi novaci, vanjski suradnici i zaposleni na pola radnog vremena) već se organiziraju, i trebali bismo ohrabriti i podržati njihove napore.

Međutim, trebat ćemo pomoć, a najbolji je izvor pomoći ostatak radničke klase. Moramo privući podršku drugih radnika, uključujući i mnoge od naših studenata. Moramo se udružiti s drugim radnicima na našim kampusima, podržati njihovo organiziranje, pregovore i štrajkove, kao i njihove neformalne borbe izvan okrilja sindikata. Moramo aktivno sudjelovati u sindikalnim središnjicama naših gradova i okruga, inzistirati na podršci naših borbi i nuditi podršku borbama drugih sindikata. Isto se može reći i za progresivne skupine u našim zajednicama i njihove borbe. Kao profesori, mogli bismo ponuditi neformalna predavanja za druge skupine radnika. I možemo, kad god je to moguće, donositi perspektivu radničke klase u vlastite učionice i raspravljati ne samo o povijesti radništva i kulturi radničke klase nego i o prirodi samog rada, općenito i na vlastitim radnim mjestima. Studenti moraju znati što ih očekuje ako se i oni ne usprotive; moraju znati da smo im naklonjeni i da ćemo se boriti za njih i za sebe.

Sve ove stvari puno znače. Naravno, sindikalno organiziranje koristi nam kad je riječ o naknadama, beneficijama i uvjetima rada i zaposlenja. Daje nam glas na našim radnim mjestima, i tjera poslodavce da se prema nama odnose s nešto poštovanja. Ali izgradnja mostova, izgradnja pokreta, također se isplati, kao što pokazuje velika radnička kampanja 1930-ih. Snažna radnička klasa mijenja sve političke parametre i omogućuje ono što su inače samo snovi. Želimo li zaustaviti ono što nam se događa, moramo sudjelovati ne samo u vlastitim borbama nego i u široj borbi za izgradnju egalitarnog i demokratskog društva – u kojem se kritičko obrazovanje shvaća kao društveno dobro, i u kojem je pripremanje studenata za puke timske igrače, prilagodljive svakom vjetru promjene koji zapuše u njihovom smjeru, shvaćeno kao oblik društvenog ludila.

Dopustite mi da zaključim parafrazom slavnog poklika Marxa i Engelsa: “Profesori svijeta, i vi ste proleteri. Ujedinite se.”

Michael D. Yates

S engleskog prevela: Ruža Lukšić

[1] U američkom sustavu visokog obrazovanja, college je naziv za dodiplomski studij, bila to zasebna institucija koja pruža samo dodiplomsko obrazovanje, poput visokih škola u Hrvatskoj, ili samo segment sveučilišta, a često se koristi i kao općenit naziv za visoko učilište.

[2] Tenure je ugovor o radu na neodređeno, tj. o redovnoj profesuri na američkim visokim učilištima koji se ne može otkazati bez opravdanog i značajnog razloga; samo najuspješniji profesori ulaze u konkurenciju za ovakav ugovor, dok svi ostali, makar stalno zaposleni, rade u tzv. non-tenure track i mogu biti otpušteni kao i bilo koji drugi radnik.

[3] Spin-off označava dio nečeg koji je postao zasebna cjelina; sveučilišta imaju mogućnost osnivanja tvrtki čija djelatnost proizlazi iz znanstvenog rada na sveučilištu, iz kojeg onda one mogu izvlačiti profit.

________________________________________
MICHAEL YATES sindikalni je edukator i profesor ekonomije na Sveučilištu Pittsburgh u Johnstownu. Autor je knjiga Longer Hours, Fewer Jobs (Dulje radno vrijeme, manje poslova) i Why Unions Matter (Zašto su sindikati važni), obje u izdanju Monthly Review Pressa. Ovaj je članak izložen kao govor profesorima na Državnom koledžu Jamestown za vrijeme teške borbe za novi kolektivni ugovor. Bilješke za članak dostupne su kod izdavača: kontaktirajte pomoćnika urednika: mrmag[at]monthlyreview.org.

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.