Crvena akcija: Skupština “europskih bankara”
Zagreb je ove godine domaćin godišnje skupštine Europske banke za obnovu i razvoj. Pitanje je, na koji način EBRD potpomaže obnovu i razvoj tranzicijskih, odnosno bivših socijalističkih zemalja, i bavi li se uopće onime što nam netočan prijevod njezinog naziva govori?Hrvatska i Zagreb ove godine su domaćin godišnje skupštine Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Taj događaj pokušava se predstaviti kao veliki vanjskopolitički uspjeh i kao dokaz hrvatskog “liderstva u regiji” i brzog približavanja Europskoj uniji. U tim hvalospjevima vrlo malo pažnje se posvećuje barem minimalnoj analizi karaktera te institucije i njenog utjecaja na hrvatsko gospodarstvo. Naime, kako se sama predstavlja, banka se bavi promoviranjem i financiranjem “razvitka” u 29 zemalja “Istočne Europe i Središnje Azije”, pri čemu se misli isključivo na tranzicijske zemlje, odnosno bivše socijalističke zemlje.
Suprotno svom imenu, banka nije niti “europska”, niti se bavi “obnovom i razvojem”. Naime, banka ne pomaže razvitku zemlje u smislu da financira gradnju vrtića, škola, cestovne ili željezničke infrastrukture ili bilo čega što pomaže razvoju i boljem standardu stanovništva. Također, banka se ne bavi obnavljanjem gospodarstava koja su u istočnoj Europi bez sumnje propala u posljednjih dvadeset godina. Točan prijevod naziva banke bi bio banka za rekonstrukciju i razvoj, pri čemu se pod rekonstrukcijom misli na prelasku iz državnog u privatno vlasništvo, odnosno ubrzanje privatizacije u tranzicijskim zemljama. Funkcija EBRD-a je financiranje privatnih vlasnika koji žele preuzeti državno vlasništvo, tj. privatizirati firme u tranzicijskim zemljama. EBRD nije europska institucija jer nije nikakva zajednička agencija europskih država. To je u načelu dioničko društvo nekoliko zemalja čije se upravljanje provodi u skladu s vlasničkim udjelom u temeljnom kapitalu, pa točne podatke o tome koje zemlje zapravo upravljaju tom bankom možemo vidjeti na temelju vlasničkih udjela. I letimičan pogled na javne podatke o udjelima (prije povećanja temeljnog kapitala najavljenog jučer) nam pokazuje velike razlike između dviju grupa zemalja: najveći udio imaju SAD koje sudjeluju s dvije milijarde eura, a njih u stopu slijede Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Japan sa po 1,7 milijardi. Udio niti jedne druge zemlje ne prelazi 800 milijuna, a npr. Hrvatska sudjeluje s jedva 73 milijuna. Udio samo prvih šest zemalja prelazi 50% ukupnog temeljnog kapitala, što znači da one same mogu kontrolirati banku. Osim po vlasničkom i upravljačkom udjelu, zemlje sudionice razlikuju se i po statusu u banci. Banka ima šezdeset i jednog člana, od kojih, kao što smo rekli, banka “promovira i financira” razvoj samo u njih 29. Zemlje sudionice službeno se dijele na “samo članice” (SAD, VB, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Kanada, Nizozemska itd…) i zemlje koje “primaju investicije” (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Srbija, Latvija itd…). Takva formulacija uvelike želi sakriti koja je stvarna razlika među članicama: uloga banke je da kapitalom koji su osigurale države financira firme iz zapadnih zemalja (zemlje “samo članice”) u njihovom preuzimanju firmi u državnom vlasništvu u istočnim zemljama (zemlje “primateljice investicija”). Takva podjela naravno podrazumijeva da ta ista banka čak ni formalno ne može financirati firmu s istoka koja bi htjela privatizirati neku firmu na zapadu. Drugim riječima, ta naša banka zapravo je banka za sustavnu preuzimanje gospodarstava istočnih zemalja od strane privatnog kapitala iz zapadnih zemalja. Pri tome je posebno skandalozno to kako EBRD uvjerava našu javnost kako je svaka državna intervencija u gospodarstvo štetna, a istodobno sama državnim novcem financira privatne tvrtke u njihovim preuzimanjima gospodarstava tranzicijskih zemalja. Ni na ovoj zagrebačkoj skupštini čelnici banke nisu propustili da nas upozore kako trebamo provoditi “oštre rezove” i “reforme” pri čemu se dakako misli na rezove socijalnih prava za većinu te istodobne olakšice za “investitore”. Oprostit će nam ako im baš i ne povjerujemo kako im je pri tome baš naša dobrobit na umu. Naravno, ne treba se zanositi iluzijama kako je problematičan samo strani kapital, odnosno kako je “domaći” kapital išta bolji za radnike. Naposljetku, svakodnevna praksa nas u to najlakše razuvjerava. Ipak, dugotrajna strategija rasprodaje cijele nacionalne ekonomije inozemnim vlasnicima posebno je nepogodna jer, osim što proizvedeni višak vrijednosti bespovratno odnosi izvan zemlje, odnosi i svaku, pa čak i nominalnu mogućnost demokratske kontrole nacionalnog gospodarstva. Takav model nije bez presedana među “nerazvijenim” i “polurazvijenim zemljama”, njega već preko pola stoljeća pokušavaju primijeniti mnoge azijske i latinoameričke zemlje s vrlo jasnim rezultatom: sve veća ekonomska ovisnost stvara kapitalizma periferije nasuprot kapitalizmu centra što je “razvoj” koji je dugoročno socijalno (i pogotovo razvojno) izrazito nepovoljan po tu zemlju. Mi rezultate te politike jasno možemo vidjeti na potpunom uništenju industrije, gubitku svake kontrole nad bankarskim sektorom i naposljetku na vrlo neizvjesnoj socijalnoj situaciji dobrog dijela stanovništva. U tom smislu, skupština Europske banke za obnovu i razvoj svakako je odlična prilika da svoju razvojnu politiku u temeljima preispitamo.
