Slučaj Middlesex: kome još treba Filozofija?

Na 85. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 4. svibnja 2010. godine, plenum je izglasao podršku studentima Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Middlesexu koje možete podržati i potpisivanjem peticije. U subotu su studenti napustili blokiranu zgradu pritisnuti pravnim mjerama koje je poduzela uprava sveučilišta. Kratki pregled situacije u Middlesexu pročitajte u nastavku, a daljnji razvitak situacije možete pratiti na njihovoj stranici.

Ako čitate ovaj tekst, vrlo je vjerojatno da ste već na ovaj ili onaj način nešto čuli o zatvaranju Odsjeka za filozofiju na Middlesex Universityju – renomiranom po tome što je jedno od ključnih žarišta kontinentalne filozofije ne samo u anglosaksonskome svijetu, već i u kriterijima “izvorišta” kontinentalne filozofije – same Europe. Na Middlesexu se dosada moglo studirati tri uža područja filozofije: kontinentalnu filozofiju 19. i 20. stoljeća, estetiku i teoriju umjetnosti, te konačno, suvremenu kritičku teoriju od frankfurtske škole do Badioua i Žižeka. Sustavna provjera kvalitete istraživačkih projekata britanskih odsjeka i sveučilišta (Research Assessment Exercise), koju su 2008. godine provele državne agencije za financiranje visokoobrazovnih institucija, utvrdila je da je 65% istraživanja i rada Odsjeka za filozofiju na Middlesexu „vodeće u svijetu” ili „izvrsno na međunarodnoj razini” – što je ocjena koju nijedan drugi Odsjek na Middlesexu nije postigao. No unatoč tome što je upravo Odsjek za filozofiju njen najbolje ocijenjen odsjek, uprava Middlesexa odlučila ga je od akademske godine 2010./2011. u potpunosti ukinuti.

26. travnja dekan tzv. School of Arts and Education[1], Edward Esche, obavijestio je članove Odsjeka za filozofiju da je njegova preporuka da se svi programi Filozofije ukinu – preddiplomski, diplomski i postdiplomski – prihvaćena od strane uprave Sveučilišta. Dekan je objasnio da je njegova odluka „jednostavno financijske prirode” te u skladu s namjerom Sveučilišta da se više financijskih prihoda osigura iz takozvanih STEM-predmeta[2], što je u skladu s nalozima Vijeća za financiranje visokog obrazovanja Engleske (Higher Education Funding Council for England). U razgovoru s članovima Odsjeka, Esche je priznao izvrsnu istraživačku reputaciju Filozofije s Middlesexa, no dodao kako ona nije dala „brojiv” doprinos Sveučilištu.

Pokrenuta je peticija protiv ove odluke koju je u manje od tjedan dana potpisalo oko 8000 ljudi (danas, 10 dana kasnije, peticija ima 12000 potpisnika). Prosvjedna pisma slali su akademici i intelektualci iz cijeloga svijeta, među kojima i Alain Badiou, Judith Butler, Noam Chomsky, Jacques Rancière, Slavoj Žižek i mnogi drugi. Unatoč svemu tome, uprava Middlesexa nije pokazivala znakove posustajanja u svojoj odluci, niti je odgovarala na itekako razborite i snažne argumente protiv te odluke koji su stizali sa svih strana. Studenti filozofije trebali su se naći s dekanom Eschejem i dijelom Sveučilišne uprave u utorak 4. svibnja kako bi raspravili ovu odluku te kako bi im uprava objasnila razloge zbog kojih se na to odlučila, no netom prije nego je trebao biti održan, sastanak je odgođen. Posljedica toga je da su studenti – njih tridesetak – istog dana mirno preuzeli kontrolu nad dijelom „Trent Park” kampusa u kojem se nalazi uprava spomenute „škole”.

Od 4. svibnja studenti su osigurali cjelodnevni alternativni program: organiziraju niz alternativnih predavanja koja drže kako sami studenti, tako i profesori; održavaju kružoke i kritičko čitanje filozofskih tekstova, filmske projekcije itd. Kako stoji u njihovom proglasu, odlučili su se na blokadu ne samo jer je odluka njihova Sveučilišta u potpunosti nedopustiva, već i jer je slučaj Middlesex samo jedan u nizu „menadžerskih” poteza koji se u zadnjih godinu dana događaju u engleskom akademskom prostoru – pod upravljačkim batom spomenutog HEFCE-a, humanistički odsjeci naveliko se zatvaraju, a novac za visoko obrazovanje, kojeg je ionako sve manje, sve se više preusmjerava u isplativa, „korijenska“ područja.

U petak, 14. svibnja, uprava Sveučilišta u Middlesexu uručila je studentima sudski nalog s kojim ih se tretira kao nepoznate osobe prisutne na posjedu koji je tuđe privatno vlasništvo. Ovim potezom, uprava je pokazala da ne želi pregovarati sa studentima, već ih tretira kao kriminalce. Ovo je stari trik vlasti, u kojem se sukob sa radnom snagom na radnom mjestu ne tretira kao problem radnika i uprave, (što bi nužno vodilo u daljnje pregovore), već kao kriminalno djelo radnika koji nemaju što tražiti na posjedu (radnom mjestu) koji nije u njihovom vlasništvu. Studenti su odlučili da se ne opiru sudskom nalogu, pa su u subotu napustili okupiranu zgradu sa porukom:
“Okupacija je gotova, kampanja se nastavlja”.

Studentsku blokadu Middlesexa možete podržati potpisivanjem njihove peticije ovdje.

[1] Jedna od četiri „škole” u kojima su grupirani disciplinarno srodni odsjeci.
[2] science, technology, engineering and mathematics – eng. stem stoji još i za korijen, pa se implicira da su znanost (tj. fizika i kemija), tehnologija, strojarstvo i matematika temeljni kolegiji.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.