Pravo studenata i pravo menadžera

Uputa koju je rektor Aleksa Bjeliš trebao dati članovima Senata zagrebačkog sveučilišta nakon upada studenata je “šutite, ne govorite ništa, ne sramotite se”. To je prvo što pada na pamet kad se čuju reakcije članova senata na studentski upad. Od dekana FOI-ja smo čuli da ćemo “svi završiti kao konobari”, a ponovno se moglo čuti i kako smo upisali “krivi fakultet”. Tobože progresivnim, a zapravo profiterskim, članovima akademske zajednice, to je postala svojevrsna mantra. Nažalost, nisu to jedine optužbe koje su prekjučer padale na račun studenata na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu. Neidentificirani dekan ustvrdio je da „ima ovdje i zgodnih studentica”, dok je jedna članica Senata s prijezirom ustvrdila kako ovi studenti nikad neće “biti članovi akademske zajednice”. S druge strane nevidljive sveprisutne barikade stajali su studenti dobitnici Rektorove nagrade, članovi i predsjednici strukovnih udruga, stipendisti raznih stipendija, te članovi novoizabranog studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sukob dviju politički različitih struja na različitim razinama strukture moći postaje još zanimljiviji ako se istakne da odluke protiv kojih se bore studenti u najvećoj mjeri ne pogađaju njih same, već će za dvije godine pogoditi studente koji ove godine upisuju preddiplomski studij, kao i one studente koji sljedeće akademske godine upisuju diplomski. Solidarnost ove skupine studenata s budućim kolegama je kvaliteta i osnova s kojom ovi studenti uskoro stupaju u društvo kao njegovi punopravni članovi. Budući porezni obveznici koji prihvaćaju načelo solidarnosti kao osnovni uvjet za boljitak cijelog društva također su i osnovni preduvjet nastavka borbe za javno financiranje socijalnih prava svih vrsta.

Reakcije struktura moći na prekjučerašnji upad pozivaju se na nasilje i nepoštivanje sveučilišta. Uz pretpostavku da se pod nepoštivanjem sveučilišta misli na sveučilište kao javnu ustanovu i živu zajednicu kojoj je cilj služiti društvu na opću korist, možda je zanimljivo ispitati iz koje perspektive stižu te optužbe. Menadžerske strukture na sveučilištu (rektor, prorektori, dekani, prodekani) svaki čin neposluha smatraju nasiljem i jasno je da im se ne sviđa ono što im onemogućuje da provode politiku od koje jedinu korist imaju oni osobno. No pritom su zaboravili da je sveučilište javna ustanova i da studenti, čak i prema osnovnim bolonjskim načelima, imaju pravo sudjelovati u donošenju politike sveučilišta, ali kako neoliberalnim strukturama to nije u interesu, ovo je bio jedini način da studenti sudjeluju i da se javno još jednom upozori na štetnu politiku u javnom visokom obrazovanju u Hrvatskoj. O nasilju nema ni govora s obzirom na to da nitko niti u jednom trenutku nije bio ugrožen. Nažalost isto se ne može reći za politiku komercijalizacije koja se provodi u visokom obrazovanju kojom konstantno progresivno i sigurno stradava srednja i niža klasa društva.



Ni najokorjeliji provoditelji ove politike ne niječu takve posljedice po srednju i nižu klasu, no različiti su lijekovi koje propisuju različite strane uključene u sukob oko politike visokog obrazovanja. Dok rektor Bjeliš smatra da se o socijalnoj dimenziji u visokom obrazovanju treba voditi računa na način da se siromašnijim studentima omoguće subvencionirani studentski krediti, studenti smatraju da je društvo u cijelosti ono koje treba voditi računa o širenju pristupa visokom obrazovanju. Baviti se socijalnom dimenzijom visokog obrazovanja unutar sustava ni na koji način ne ispunjava osnovnu funkciju javnog obrazovanja, a to je služenje na opću dobrobit društva. Ispunjavanje te funkcije bilo bi širenje pristupa visokom obrazovanju tako da se dodatno ne oštećuje one kojima taj pristup nije lako dostupan. Politika studentskih kredita je upravo to. Najbolji primjer štetnosti uvođenja studentskih kredita u sustav visokog obrazovanja su SAD i Velika Britanija, no o tome je bilo govora drugdje.

Zanimljiva je i druga argumentacijska linija kojom rektor Bjeliš prekorava studente, a to je pozivanje na nekršenje prava i sloboda drugih. Svi koji se bave ljudskim pravima znaju da se u sukobu dva prava gleda jače pravo. Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na miran i neometan rad za vlastitu korist ili je jače pravo većine na besplatno i dostupno visoko obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare ili pravo nekoliko tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom? Doista znamo da se u ovom sukobu radi upravo o ovako suprotstavljenim stranama.

Rektorova izjava o mogućoj tužbi protiv studenata isprazna je iz mnoštva razloga. Osim činjenice da pravne osnove za tužbu nema, ostaje i faktor kolektiviteta. Upad u Senat, usprkos suprotnim vjerovanjima, nisu proveli samo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nego studenti nekoliko fakulteta čiji su svi dekani bili prisutni na sjednici. Također, ako je o tužbama riječ, sigurno je da se više tužbi može podignuti protiv nadležnih institucija nego protiv studenata. Zanimljiva je bila izjava rektora Bjeliša na pregovorima sa studentima u svibnju 2008. nakon prvih studentskih prosvjeda pri suočavanju s popisom neučinjenih ili pogrešno učinjenih stvari. Glasila je “smijenite me”. Razlog zbog kojeg se nije ušlo u tu proceduru bila je svijest o tome da nema dobrog izbora, nema dobrog predstavnika. Sasvim je svejedno tko je u sjedalici. Ono što se pritiskom odozdo želi promijeniti je politika, a ne njeni provoditelji.