Pravo studenata i pravo menadžera

Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na neometan rad za vlastitu korist, ili pravo većine na besplatno i dostupno obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare, ili pravo tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom?



Uputa koju je rektor Aleksa Bjeliš trebao dati članovima Senata zagrebačkog sveučilišta nakon upada studenata je “šutite, ne govorite ništa, ne sramotite se”. To je prvo što pada na pamet kad se čuju reakcije članova senata na studentski upad. Od dekana FOI-ja smo čuli da ćemo “svi završiti kao konobari”, a ponovno se moglo čuti i kako smo upisali “krivi fakultet”. Tobože progresivnim, a zapravo profiterskim, članovima akademske zajednice, to je postala svojevrsna mantra. Nažalost, nisu to jedine optužbe koje su prekjučer padale na račun studenata na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu. Neidentificirani dekan ustvrdio je da „ima ovdje i zgodnih studentica”, dok je jedna članica Senata s prijezirom ustvrdila kako ovi studenti nikad neće “biti članovi akademske zajednice”. S druge strane nevidljive sveprisutne barikade stajali su studenti dobitnici Rektorove nagrade, članovi i predsjednici strukovnih udruga, stipendisti raznih stipendija, te članovi novoizabranog studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sukob dviju politički različitih struja na različitim razinama strukture moći postaje još zanimljiviji ako se istakne da odluke protiv kojih se bore studenti u najvećoj mjeri ne pogađaju njih same, već će za dvije godine pogoditi studente koji ove godine upisuju preddiplomski studij, kao i one studente koji sljedeće akademske godine upisuju diplomski. Solidarnost ove skupine studenata s budućim kolegama je kvaliteta i osnova s kojom ovi studenti uskoro stupaju u društvo kao njegovi punopravni članovi. Budući porezni obveznici koji prihvaćaju načelo solidarnosti kao osnovni uvjet za boljitak cijelog društva također su i osnovni preduvjet nastavka borbe za javno financiranje socijalnih prava svih vrsta.

Reakcije struktura moći na prekjučerašnji upad pozivaju se na nasilje i nepoštivanje sveučilišta. Uz pretpostavku da se pod nepoštivanjem sveučilišta misli na sveučilište kao javnu ustanovu i živu zajednicu kojoj je cilj služiti društvu na opću korist, možda je zanimljivo ispitati iz koje perspektive stižu te optužbe. Menadžerske strukture na sveučilištu (rektor, prorektori, dekani, prodekani) svaki čin neposluha smatraju nasiljem i jasno je da im se ne sviđa ono što im onemogućuje da provode politiku od koje jedinu korist imaju oni osobno. No pritom su zaboravili da je sveučilište javna ustanova i da studenti, čak i prema osnovnim bolonjskim načelima, imaju pravo sudjelovati u donošenju politike sveučilišta, ali kako neoliberalnim strukturama to nije u interesu, ovo je bio jedini način da studenti sudjeluju i da se javno još jednom upozori na štetnu politiku u javnom visokom obrazovanju u Hrvatskoj. O nasilju nema ni govora s obzirom na to da nitko niti u jednom trenutku nije bio ugrožen. Nažalost isto se ne može reći za politiku komercijalizacije koja se provodi u visokom obrazovanju kojom konstantno progresivno i sigurno stradava srednja i niža klasa društva.



Ni najokorjeliji provoditelji ove politike ne niječu takve posljedice po srednju i nižu klasu, no različiti su lijekovi koje propisuju različite strane uključene u sukob oko politike visokog obrazovanja. Dok rektor Bjeliš smatra da se o socijalnoj dimenziji u visokom obrazovanju treba voditi računa na način da se siromašnijim studentima omoguće subvencionirani studentski krediti, studenti smatraju da je društvo u cijelosti ono koje treba voditi računa o širenju pristupa visokom obrazovanju. Baviti se socijalnom dimenzijom visokog obrazovanja unutar sustava ni na koji način ne ispunjava osnovnu funkciju javnog obrazovanja, a to je služenje na opću dobrobit društva. Ispunjavanje te funkcije bilo bi širenje pristupa visokom obrazovanju tako da se dodatno ne oštećuje one kojima taj pristup nije lako dostupan. Politika studentskih kredita je upravo to. Najbolji primjer štetnosti uvođenja studentskih kredita u sustav visokog obrazovanja su SAD i Velika Britanija, no o tome je bilo govora drugdje.

Zanimljiva je i druga argumentacijska linija kojom rektor Bjeliš prekorava studente, a to je pozivanje na nekršenje prava i sloboda drugih. Svi koji se bave ljudskim pravima znaju da se u sukobu dva prava gleda jače pravo. Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na miran i neometan rad za vlastitu korist ili je jače pravo većine na besplatno i dostupno visoko obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare ili pravo nekoliko tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom? Doista znamo da se u ovom sukobu radi upravo o ovako suprotstavljenim stranama.

Rektorova izjava o mogućoj tužbi protiv studenata isprazna je iz mnoštva razloga. Osim činjenice da pravne osnove za tužbu nema, ostaje i faktor kolektiviteta. Upad u Senat, usprkos suprotnim vjerovanjima, nisu proveli samo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nego studenti nekoliko fakulteta čiji su svi dekani bili prisutni na sjednici. Također, ako je o tužbama riječ, sigurno je da se više tužbi može podignuti protiv nadležnih institucija nego protiv studenata. Zanimljiva je bila izjava rektora Bjeliša na pregovorima sa studentima u svibnju 2008. nakon prvih studentskih prosvjeda pri suočavanju s popisom neučinjenih ili pogrešno učinjenih stvari. Glasila je “smijenite me”. Razlog zbog kojeg se nije ušlo u tu proceduru bila je svijest o tome da nema dobrog izbora, nema dobrog predstavnika. Sasvim je svejedno tko je u sjedalici. Ono što se pritiskom odozdo želi promijeniti je politika, a ne njeni provoditelji.


Andrea Milat

Tekst je preuzet s portala h-alter.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve