Pravo studenata i pravo menadžera

Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na neometan rad za vlastitu korist, ili pravo većine na besplatno i dostupno obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare, ili pravo tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom?



Uputa koju je rektor Aleksa Bjeliš trebao dati članovima Senata zagrebačkog sveučilišta nakon upada studenata je “šutite, ne govorite ništa, ne sramotite se”. To je prvo što pada na pamet kad se čuju reakcije članova senata na studentski upad. Od dekana FOI-ja smo čuli da ćemo “svi završiti kao konobari”, a ponovno se moglo čuti i kako smo upisali “krivi fakultet”. Tobože progresivnim, a zapravo profiterskim, članovima akademske zajednice, to je postala svojevrsna mantra. Nažalost, nisu to jedine optužbe koje su prekjučer padale na račun studenata na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu. Neidentificirani dekan ustvrdio je da „ima ovdje i zgodnih studentica”, dok je jedna članica Senata s prijezirom ustvrdila kako ovi studenti nikad neće “biti članovi akademske zajednice”. S druge strane nevidljive sveprisutne barikade stajali su studenti dobitnici Rektorove nagrade, članovi i predsjednici strukovnih udruga, stipendisti raznih stipendija, te članovi novoizabranog studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sukob dviju politički različitih struja na različitim razinama strukture moći postaje još zanimljiviji ako se istakne da odluke protiv kojih se bore studenti u najvećoj mjeri ne pogađaju njih same, već će za dvije godine pogoditi studente koji ove godine upisuju preddiplomski studij, kao i one studente koji sljedeće akademske godine upisuju diplomski. Solidarnost ove skupine studenata s budućim kolegama je kvaliteta i osnova s kojom ovi studenti uskoro stupaju u društvo kao njegovi punopravni članovi. Budući porezni obveznici koji prihvaćaju načelo solidarnosti kao osnovni uvjet za boljitak cijelog društva također su i osnovni preduvjet nastavka borbe za javno financiranje socijalnih prava svih vrsta.

Reakcije struktura moći na prekjučerašnji upad pozivaju se na nasilje i nepoštivanje sveučilišta. Uz pretpostavku da se pod nepoštivanjem sveučilišta misli na sveučilište kao javnu ustanovu i živu zajednicu kojoj je cilj služiti društvu na opću korist, možda je zanimljivo ispitati iz koje perspektive stižu te optužbe. Menadžerske strukture na sveučilištu (rektor, prorektori, dekani, prodekani) svaki čin neposluha smatraju nasiljem i jasno je da im se ne sviđa ono što im onemogućuje da provode politiku od koje jedinu korist imaju oni osobno. No pritom su zaboravili da je sveučilište javna ustanova i da studenti, čak i prema osnovnim bolonjskim načelima, imaju pravo sudjelovati u donošenju politike sveučilišta, ali kako neoliberalnim strukturama to nije u interesu, ovo je bio jedini način da studenti sudjeluju i da se javno još jednom upozori na štetnu politiku u javnom visokom obrazovanju u Hrvatskoj. O nasilju nema ni govora s obzirom na to da nitko niti u jednom trenutku nije bio ugrožen. Nažalost isto se ne može reći za politiku komercijalizacije koja se provodi u visokom obrazovanju kojom konstantno progresivno i sigurno stradava srednja i niža klasa društva.



Ni najokorjeliji provoditelji ove politike ne niječu takve posljedice po srednju i nižu klasu, no različiti su lijekovi koje propisuju različite strane uključene u sukob oko politike visokog obrazovanja. Dok rektor Bjeliš smatra da se o socijalnoj dimenziji u visokom obrazovanju treba voditi računa na način da se siromašnijim studentima omoguće subvencionirani studentski krediti, studenti smatraju da je društvo u cijelosti ono koje treba voditi računa o širenju pristupa visokom obrazovanju. Baviti se socijalnom dimenzijom visokog obrazovanja unutar sustava ni na koji način ne ispunjava osnovnu funkciju javnog obrazovanja, a to je služenje na opću dobrobit društva. Ispunjavanje te funkcije bilo bi širenje pristupa visokom obrazovanju tako da se dodatno ne oštećuje one kojima taj pristup nije lako dostupan. Politika studentskih kredita je upravo to. Najbolji primjer štetnosti uvođenja studentskih kredita u sustav visokog obrazovanja su SAD i Velika Britanija, no o tome je bilo govora drugdje.

Zanimljiva je i druga argumentacijska linija kojom rektor Bjeliš prekorava studente, a to je pozivanje na nekršenje prava i sloboda drugih. Svi koji se bave ljudskim pravima znaju da se u sukobu dva prava gleda jače pravo. Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na miran i neometan rad za vlastitu korist ili je jače pravo većine na besplatno i dostupno visoko obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare ili pravo nekoliko tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom? Doista znamo da se u ovom sukobu radi upravo o ovako suprotstavljenim stranama.

Rektorova izjava o mogućoj tužbi protiv studenata isprazna je iz mnoštva razloga. Osim činjenice da pravne osnove za tužbu nema, ostaje i faktor kolektiviteta. Upad u Senat, usprkos suprotnim vjerovanjima, nisu proveli samo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nego studenti nekoliko fakulteta čiji su svi dekani bili prisutni na sjednici. Također, ako je o tužbama riječ, sigurno je da se više tužbi može podignuti protiv nadležnih institucija nego protiv studenata. Zanimljiva je bila izjava rektora Bjeliša na pregovorima sa studentima u svibnju 2008. nakon prvih studentskih prosvjeda pri suočavanju s popisom neučinjenih ili pogrešno učinjenih stvari. Glasila je “smijenite me”. Razlog zbog kojeg se nije ušlo u tu proceduru bila je svijest o tome da nema dobrog izbora, nema dobrog predstavnika. Sasvim je svejedno tko je u sjedalici. Ono što se pritiskom odozdo želi promijeniti je politika, a ne njeni provoditelji.


Andrea Milat

Tekst je preuzet s portala h-alter.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve