Pravo studenata i pravo menadžera

Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na neometan rad za vlastitu korist, ili pravo većine na besplatno i dostupno obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare, ili pravo tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom?



Uputa koju je rektor Aleksa Bjeliš trebao dati članovima Senata zagrebačkog sveučilišta nakon upada studenata je “šutite, ne govorite ništa, ne sramotite se”. To je prvo što pada na pamet kad se čuju reakcije članova senata na studentski upad. Od dekana FOI-ja smo čuli da ćemo “svi završiti kao konobari”, a ponovno se moglo čuti i kako smo upisali “krivi fakultet”. Tobože progresivnim, a zapravo profiterskim, članovima akademske zajednice, to je postala svojevrsna mantra. Nažalost, nisu to jedine optužbe koje su prekjučer padale na račun studenata na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu. Neidentificirani dekan ustvrdio je da „ima ovdje i zgodnih studentica”, dok je jedna članica Senata s prijezirom ustvrdila kako ovi studenti nikad neće “biti članovi akademske zajednice”. S druge strane nevidljive sveprisutne barikade stajali su studenti dobitnici Rektorove nagrade, članovi i predsjednici strukovnih udruga, stipendisti raznih stipendija, te članovi novoizabranog studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sukob dviju politički različitih struja na različitim razinama strukture moći postaje još zanimljiviji ako se istakne da odluke protiv kojih se bore studenti u najvećoj mjeri ne pogađaju njih same, već će za dvije godine pogoditi studente koji ove godine upisuju preddiplomski studij, kao i one studente koji sljedeće akademske godine upisuju diplomski. Solidarnost ove skupine studenata s budućim kolegama je kvaliteta i osnova s kojom ovi studenti uskoro stupaju u društvo kao njegovi punopravni članovi. Budući porezni obveznici koji prihvaćaju načelo solidarnosti kao osnovni uvjet za boljitak cijelog društva također su i osnovni preduvjet nastavka borbe za javno financiranje socijalnih prava svih vrsta.

Reakcije struktura moći na prekjučerašnji upad pozivaju se na nasilje i nepoštivanje sveučilišta. Uz pretpostavku da se pod nepoštivanjem sveučilišta misli na sveučilište kao javnu ustanovu i živu zajednicu kojoj je cilj služiti društvu na opću korist, možda je zanimljivo ispitati iz koje perspektive stižu te optužbe. Menadžerske strukture na sveučilištu (rektor, prorektori, dekani, prodekani) svaki čin neposluha smatraju nasiljem i jasno je da im se ne sviđa ono što im onemogućuje da provode politiku od koje jedinu korist imaju oni osobno. No pritom su zaboravili da je sveučilište javna ustanova i da studenti, čak i prema osnovnim bolonjskim načelima, imaju pravo sudjelovati u donošenju politike sveučilišta, ali kako neoliberalnim strukturama to nije u interesu, ovo je bio jedini način da studenti sudjeluju i da se javno još jednom upozori na štetnu politiku u javnom visokom obrazovanju u Hrvatskoj. O nasilju nema ni govora s obzirom na to da nitko niti u jednom trenutku nije bio ugrožen. Nažalost isto se ne može reći za politiku komercijalizacije koja se provodi u visokom obrazovanju kojom konstantno progresivno i sigurno stradava srednja i niža klasa društva.



Ni najokorjeliji provoditelji ove politike ne niječu takve posljedice po srednju i nižu klasu, no različiti su lijekovi koje propisuju različite strane uključene u sukob oko politike visokog obrazovanja. Dok rektor Bjeliš smatra da se o socijalnoj dimenziji u visokom obrazovanju treba voditi računa na način da se siromašnijim studentima omoguće subvencionirani studentski krediti, studenti smatraju da je društvo u cijelosti ono koje treba voditi računa o širenju pristupa visokom obrazovanju. Baviti se socijalnom dimenzijom visokog obrazovanja unutar sustava ni na koji način ne ispunjava osnovnu funkciju javnog obrazovanja, a to je služenje na opću dobrobit društva. Ispunjavanje te funkcije bilo bi širenje pristupa visokom obrazovanju tako da se dodatno ne oštećuje one kojima taj pristup nije lako dostupan. Politika studentskih kredita je upravo to. Najbolji primjer štetnosti uvođenja studentskih kredita u sustav visokog obrazovanja su SAD i Velika Britanija, no o tome je bilo govora drugdje.

Zanimljiva je i druga argumentacijska linija kojom rektor Bjeliš prekorava studente, a to je pozivanje na nekršenje prava i sloboda drugih. Svi koji se bave ljudskim pravima znaju da se u sukobu dva prava gleda jače pravo. Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na miran i neometan rad za vlastitu korist ili je jače pravo većine na besplatno i dostupno visoko obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare ili pravo nekoliko tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom? Doista znamo da se u ovom sukobu radi upravo o ovako suprotstavljenim stranama.

Rektorova izjava o mogućoj tužbi protiv studenata isprazna je iz mnoštva razloga. Osim činjenice da pravne osnove za tužbu nema, ostaje i faktor kolektiviteta. Upad u Senat, usprkos suprotnim vjerovanjima, nisu proveli samo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nego studenti nekoliko fakulteta čiji su svi dekani bili prisutni na sjednici. Također, ako je o tužbama riječ, sigurno je da se više tužbi može podignuti protiv nadležnih institucija nego protiv studenata. Zanimljiva je bila izjava rektora Bjeliša na pregovorima sa studentima u svibnju 2008. nakon prvih studentskih prosvjeda pri suočavanju s popisom neučinjenih ili pogrešno učinjenih stvari. Glasila je “smijenite me”. Razlog zbog kojeg se nije ušlo u tu proceduru bila je svijest o tome da nema dobrog izbora, nema dobrog predstavnika. Sasvim je svejedno tko je u sjedalici. Ono što se pritiskom odozdo želi promijeniti je politika, a ne njeni provoditelji.


Andrea Milat

Tekst je preuzet s portala h-alter.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve