Pravo studenata i pravo menadžera

Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na neometan rad za vlastitu korist, ili pravo većine na besplatno i dostupno obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare, ili pravo tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom?



Uputa koju je rektor Aleksa Bjeliš trebao dati članovima Senata zagrebačkog sveučilišta nakon upada studenata je “šutite, ne govorite ništa, ne sramotite se”. To je prvo što pada na pamet kad se čuju reakcije članova senata na studentski upad. Od dekana FOI-ja smo čuli da ćemo “svi završiti kao konobari”, a ponovno se moglo čuti i kako smo upisali “krivi fakultet”. Tobože progresivnim, a zapravo profiterskim, članovima akademske zajednice, to je postala svojevrsna mantra. Nažalost, nisu to jedine optužbe koje su prekjučer padale na račun studenata na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu. Neidentificirani dekan ustvrdio je da „ima ovdje i zgodnih studentica”, dok je jedna članica Senata s prijezirom ustvrdila kako ovi studenti nikad neće “biti članovi akademske zajednice”. S druge strane nevidljive sveprisutne barikade stajali su studenti dobitnici Rektorove nagrade, članovi i predsjednici strukovnih udruga, stipendisti raznih stipendija, te članovi novoizabranog studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sukob dviju politički različitih struja na različitim razinama strukture moći postaje još zanimljiviji ako se istakne da odluke protiv kojih se bore studenti u najvećoj mjeri ne pogađaju njih same, već će za dvije godine pogoditi studente koji ove godine upisuju preddiplomski studij, kao i one studente koji sljedeće akademske godine upisuju diplomski. Solidarnost ove skupine studenata s budućim kolegama je kvaliteta i osnova s kojom ovi studenti uskoro stupaju u društvo kao njegovi punopravni članovi. Budući porezni obveznici koji prihvaćaju načelo solidarnosti kao osnovni uvjet za boljitak cijelog društva također su i osnovni preduvjet nastavka borbe za javno financiranje socijalnih prava svih vrsta.

Reakcije struktura moći na prekjučerašnji upad pozivaju se na nasilje i nepoštivanje sveučilišta. Uz pretpostavku da se pod nepoštivanjem sveučilišta misli na sveučilište kao javnu ustanovu i živu zajednicu kojoj je cilj služiti društvu na opću korist, možda je zanimljivo ispitati iz koje perspektive stižu te optužbe. Menadžerske strukture na sveučilištu (rektor, prorektori, dekani, prodekani) svaki čin neposluha smatraju nasiljem i jasno je da im se ne sviđa ono što im onemogućuje da provode politiku od koje jedinu korist imaju oni osobno. No pritom su zaboravili da je sveučilište javna ustanova i da studenti, čak i prema osnovnim bolonjskim načelima, imaju pravo sudjelovati u donošenju politike sveučilišta, ali kako neoliberalnim strukturama to nije u interesu, ovo je bio jedini način da studenti sudjeluju i da se javno još jednom upozori na štetnu politiku u javnom visokom obrazovanju u Hrvatskoj. O nasilju nema ni govora s obzirom na to da nitko niti u jednom trenutku nije bio ugrožen. Nažalost isto se ne može reći za politiku komercijalizacije koja se provodi u visokom obrazovanju kojom konstantno progresivno i sigurno stradava srednja i niža klasa društva.



Ni najokorjeliji provoditelji ove politike ne niječu takve posljedice po srednju i nižu klasu, no različiti su lijekovi koje propisuju različite strane uključene u sukob oko politike visokog obrazovanja. Dok rektor Bjeliš smatra da se o socijalnoj dimenziji u visokom obrazovanju treba voditi računa na način da se siromašnijim studentima omoguće subvencionirani studentski krediti, studenti smatraju da je društvo u cijelosti ono koje treba voditi računa o širenju pristupa visokom obrazovanju. Baviti se socijalnom dimenzijom visokog obrazovanja unutar sustava ni na koji način ne ispunjava osnovnu funkciju javnog obrazovanja, a to je služenje na opću dobrobit društva. Ispunjavanje te funkcije bilo bi širenje pristupa visokom obrazovanju tako da se dodatno ne oštećuje one kojima taj pristup nije lako dostupan. Politika studentskih kredita je upravo to. Najbolji primjer štetnosti uvođenja studentskih kredita u sustav visokog obrazovanja su SAD i Velika Britanija, no o tome je bilo govora drugdje.

Zanimljiva je i druga argumentacijska linija kojom rektor Bjeliš prekorava studente, a to je pozivanje na nekršenje prava i sloboda drugih. Svi koji se bave ljudskim pravima znaju da se u sukobu dva prava gleda jače pravo. Trenutno nas zanima je li jače pravo nekolicine članova akademske zajednice na miran i neometan rad za vlastitu korist ili je jače pravo većine na besplatno i dostupno visoko obrazovanje. Je li jače pravo menadžera na visoke honorare ili pravo nekoliko tisuća studenata da nakon diplomiranja ne izađu s fakulteta s kreditom? Doista znamo da se u ovom sukobu radi upravo o ovako suprotstavljenim stranama.

Rektorova izjava o mogućoj tužbi protiv studenata isprazna je iz mnoštva razloga. Osim činjenice da pravne osnove za tužbu nema, ostaje i faktor kolektiviteta. Upad u Senat, usprkos suprotnim vjerovanjima, nisu proveli samo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nego studenti nekoliko fakulteta čiji su svi dekani bili prisutni na sjednici. Također, ako je o tužbama riječ, sigurno je da se više tužbi može podignuti protiv nadležnih institucija nego protiv studenata. Zanimljiva je bila izjava rektora Bjeliša na pregovorima sa studentima u svibnju 2008. nakon prvih studentskih prosvjeda pri suočavanju s popisom neučinjenih ili pogrešno učinjenih stvari. Glasila je “smijenite me”. Razlog zbog kojeg se nije ušlo u tu proceduru bila je svijest o tome da nema dobrog izbora, nema dobrog predstavnika. Sasvim je svejedno tko je u sjedalici. Ono što se pritiskom odozdo želi promijeniti je politika, a ne njeni provoditelji.


Andrea Milat

Tekst je preuzet s portala h-alter.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve