Kako se kalio otpor

Prenosimo tekst anonimne autorice objavljen u nedjeljnom broju Slobodne Dalmacije. Tekst, između ostalog, obrazlaže razloge naše politike depersonalizacije i nepostojanja hijerarhije – što očito nije bilo dovoljno jasno i samim urednicima koji su nepoznatu autoricu imenovali “lidericom”. Mediji i godinu dana nakon uspostave plenuma i medijske strategije nikako da prihvate naša načela ophođenja i djelovanja. Mi ćemo ustrajati u svojoj praksi dok plenum ne odluči drugačije!


Tko se boji plenuma još ili tko vuče direktnodemokratske konce?

U posljednje dvije godine često od novinara slušam da je izostavljanje imena u člancima neprofesionalno jer uglavnom znači da je izvor izmišljen ili da autor nešto skriva. Zašto studenti djeluju po načelu depersonalizacije i zašto ni u jednom trenu nismo popustili pred molbama za intimnim ispovijestima o tome kako smo se osjećali blokirajući fakultet? Zasigurno ne zbog straha od mogućih sankcija – plenum je otvoren i javan, mjesto na kojem se odlučuje o svim budućim akcijama i na kojem mogu prisustvovati svi zainteresirani građani i ravnopravno sudjelovati u raspravi i glasanju.

Upustili smo se u rizik za koji smo se nadali da će naići na razumijevanje – stavljanje zahtjeva i političkog djelovanja na prvo mjesto, bez istaknutih lica, prepoznatljivih mladih medijskih zvijezda i lidera te novih profesionalnih glasnogovornika.

U prvom planu je zahtjev za besplatnim obrazovanjem, upozoravanje na sve negativne aspekte komercijalizacije obrazovanja i jasna kritika prešutnog dokidanja prava svim socijalnim skupinama pod izlikom stezanja remena. Osobne priče i osjećanja podastrte po naslovnicama režimskih tiskovina ostavljamo Drugima.

Jedna od najčešćih izjava kojima se pokušava diskreditirati studentski pokret je da iza studenata stoji “netko drugi”. Taj nevidljivi Drugi ponekad je SDP koji se tek nakon studentskih prosvjeda počeo nominalno zalagati za besplatno obrazovanje, ne čineći ništa konkretno u tom smjeru, ponekad Vesna Pusić koja je više puta izjavila kako je protiv besplatnog obrazovanja. Znao je to biti i Žarko Puhovski, jedan od tvoraca modela zbog kojeg su studenti nedavno prekinuli sjednicu Senata. Najnovija verzija fra Luke Tomaševića govori da je u igri neka treća sila koja se ne otkriva i koja vuče konce iza kulisa, a dosad nije očitovala što hoće. Sila koja studente tjera da prostiru transparente usred katedrale.Ovakva očekivana i nemaštovita podmetanja vrlo je lako pobiti – uložite li minimalan napor i dođete na plenum, postajete Drugi, dio onih koji ravnopravno donose odluke.

“Cijena na tebi ne visi – Nisi student shopping-malla”

Mediji su nakon prvog velikog studentskog prosvjeda u svibnju 2008. razdragano izvještavali kako se studenti konačno bude, a prosvjed je prihvaćen kao zdrava pobuna mladih ljudi popularna i na Zapadu. Unatoč još neartikuliranim zahtjevima, studenti su dokazali da masovnošću mogu stvoriti pritisak na resorno ministarsvo.

Do zahtjeva za besplatnim obrazovanjem, koji je prvi put artikuliran na prosvjedu u studenom 2008. na Međunarodni dan borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, nije došlo uplitanjem treće sile ni slučajnim odabirom, već analizom obrazovnog sustava i njegove postupne komercijalizacije u Hrvatskoj i ostalim zemljama Europe i svijeta, kao i praćenjem ostalih neoliberalnih reformi kapitalističkih zemalja. Razgovarajući s kolegama došli smo do zaključka da je problem u svim državama gotovo identičan – smanjuju se državna izdvajanja za znanost i obrazovanje, fakulteti povećavaju cijenu studija i sve više surađuju s privatnim sektorom pretvarajući fakultete u poduzeća kojima je osnovna zadaća zaraditi.

Bolonjski sustav pretvara studente u skupljače bodova koji na novi nivo, odnosno u novi semestar, prelaze ukoliko skupe dovoljan broj ECTS-ova. Dijeljenje studija na preddiplomski i diplomski, pri čemu su na potonjem kvote manje pa ga svi studenti s diplomom prvostupnika ne mogu upisati, čini od onih studenata koji završe “samo” preddiplomski studij jeftinu radnu snagu koja se, iako ona to jest, ne priznaje kao visoka stručna sprema.

Unatoč tome što porezni obveznici već izdvajaju novac za obrazovanje, devedesetih se uvodi plaćanje studija koje se prikazuje ne samo kao nužnost bez koje će sveučilišta bankrotirati, nego kao i moralno ispravno riješenje – ta zašto bi država plaćala obrazovanje neradnicima? U zadnjih par godina više od polovice studenata plaća školarine koje često iznose nekoliko puta više od cijene prosječne plaće. Studij plaćaju svi oni koji ne zadovolje različite kriterije “izvrsnosti”.

Iskustvo sindikata, ali i vlastito iskustvo pokazalo nam je kako pregovaranje dovodi do manipulacije predstavnicima (bili oni “dobri” ili ne). Prosvjedi su shvaćeni kao jednokratni spektakl pa su počeli razgovori o novoj metodi borbe – blokadi fakulteta.

Za nama su već dvije blokade. Broj blokiranih fakulteta na vrhuncu proljetne blokade dosegao je brojku 20. U trenutku kada su vladajuće strukture shvatile da se rodio politički relevantan pokret i da studenti neće sjesti za pregovarački stol i pristati na ispunjenje dijela zahtjeva u neodređenoj budućnosti, niti su blokade kratkotrajna zabava bez cilja, već se na plenumima satima raspravlja o temama koje su dva desetljeća gurane pod tepih – započela je organizirana sabotaža koja je svoj vrhunac doživjela tijekom jesenske blokade.

Načini diskreditacije metode i samog zahtjeva bili su uistinu maštoviti – od takozvane parking revolucije profesora kojima je na jesenskoj blokadi najveći problem predstavljao dio parkinga ispred Filozofskog zatvoren za automobile, preko članaka uvaženih “stručnjaka” koji su pojašnjavali obmanutom narodu kako je besplatno obrazovanje nerealno. Istaknuti kolumnisti pozivali su studente da se ostave Marxa i uče, a većina profesora, čak i oni koji su svojim potpisom podržali studentsku borbu kako bi na papiru ostalo zabilježeno da su se u ključnom času našli na pravoj strani povijesti, ni u jednom trenutku nisu aktivno sudjelovali u borbi za pravo na obrazovanje. Šačica onih koji su stali uz svoje studente proglašena je, dakako, manipulatorima i vođama pokreta.

Iako još nismo dobili besplatno obrazovanje, a vladajući birokrati i dalje pokušavaju podmetnuti razne modele financijske penalizacije većine studenata, treba biti svjestan da je ovo dugotrajna i iscrpna politička borba. Borba koja ne prestaje uspješnim blokadama i koja se nastavlja svakodnevnim otporom.

Smrt antipoduzetničkoj klimi, sloboda tržištu

“Pretvorba i privatizacija su se trebali odvijati poštenije.” “Kriv je naš balkanski mentalitet.” “U krizi se svi moramo odricati.” “Bio je rat.” – navedene rečenice su čarobna formula za pasivizaciju i ušutkavanje građana te pojašnjavanje da je dokidanje prava upravo ono što će nas dovesti do blistave europske budućnosti, a odlučna borba vladajućih protiv korupcije će riješiti sve naše probleme.

Pitanja poput: Tko nas je doveo do krize? Tko bi za nju uistinu trebao odgovarati? Imamo li svi pravo na liječenje bez obzira na ekonomski status? Zašto svi građani koji su uspješni na državnoj maturi i prijemnim ispitima ne mogu upisati fakultet nego ga moraju dodatno plaćati? Zašto radnici ne dobivaju plaće mjesecima? postala su irelevantna, gotovo nepristojna. Kako možemo misliti na sebe u vrijeme kada se naša država grca u dugovima? Čak ni one stranke koje se svojim nazivom zalažu za socijalnu državu (kakva Hrvatska, po Ustavu, navodno jest) ovih se pitanja u posttuđmanovskoj eri nisu ni u jednom trenutku dotaknuli.

Borba za besplatno obrazovanje se nikako ne može promatrati izvan konteksta šire borbe protiv smanjenja prava u korist profita.

Solidarizacija studenata sa seljacima i radnicima u štrajku naišla je na čuđenje – kako je jedan član civilnog društva priupitao – pa što seljaci i studenti imaju zajedničkog?

Seljaci su blokirali Vukovarsku, idemo ih podržati – SMS je koji sam dobila oko ponoći prije godinu dana. Zašto su se studenti solidarizirali sa seljacima? Jer smanjenje i ukidanje državnih poticaja i povećanje uvoza jeftinijih i nekvalitetnijih proizvoda privatnicima donosi profit, a domaćim mljekarima sigurnu propast.

Studenti iz Pule, Rijeke, Splita i Zagreba su u okupiranim tvornicama, na tribinama i prosvjedima razgovarali s radnicima Salonita, Dalmatinke nove, Peveca, Trećeg maja, Jadranske pivovare…

Metode borbi radnika i stanje u kojem se nalaze nisu identični – ali svima su im zajednička svjedočanstva namjernog i sustavnog uništavanja tvornica i poduzeća koja su nekada uspješno poslovala. Većina radnika u štrajku mjesecima nisu dobili plaću. Sretnijima je radno mjesto još uvijek samo ugroženo. Razgovarajući s tim ljudima priče o neprofitabilnim tvornicama i lijenim radnicima koji ispijaju višesatne kave, i bez poznavanja sustava koji proizvodi takve laži, u istom trenutku padaju u vodu.

Predstavnička demokracija protiv vladavine naroda

Za kraj, vratimo se na početak. Zanimljivo je da je prva tema oko koje su studenti Filozofskog zauzeli jasan politički stav nije bila vezana uz studentske probleme, već ulazak Hrvatske u NATO.

Organizirano smo se pridružili inicijativi NATO na referendum, koja, za razliku od sadašnje inicijative sindikata protiv izmjena Zakona o radu, nije javno artikulirala svoj stav o referendumskom pitanju. Naglasak je bio na samom raspisivanju referenduma.

Ipak, studenti nisu zadržali neutralnu poziciju. Pokušali smo ponuditi i suprotan stav od onog koji se nametao kao jedini ispravan i bez alternative – pojavila se inicijativa antiNATOffzg.

Slično se događa i s ulaskom u Europsku uniju – iako će za taj korak biti raspisan referendum, on se prikazuje kao jedini moguć, do te mjere da je kritički stav u javnom prostoru nedopustiv, a Ustav RH se usklađuje s pravilima Europske Unije prije nego što smo postali zemljom članicom.

Izlišno je i govoriti da u Hrvatskoj sada postoji snaga koja će se tome usprotiviti.

preneseno iz Slobodne Dalmacije

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve