Fakulteti u Hrvatskoj pod kontrolom studenata

Donosimo prijevod članak Tonija Pruga “Student Control in Croatia”, objavljen u zadnjem broju britanskog časopisa Radical Philosophy. Autor iznosi kronologiju studentskih buna u Hrvatskoj, ali i tranzicijskog političkog i ekonomskog neoliberalnog nasilja iz kojeg i zbog kojeg je došlo do reakcije studenata blokadama prošle, i daljnim akcijama ove, godine.


Povijest financijskog nasilja i direktnodemokratski odgovor

U dvadeset godina otkad su nacionalisti preuzeli vlast u Hrvatskoj, ideja kolektivnog dobra, iznad svoje obvezne i uske identifikacije s nacijom, ne postoji u javnoj svijesti. U tim rijetkim trenucima kad se pojavi na marginama javnog života, prizivajući ekonomske aspekte kolektiva, država i mediji u pravilu su vrlo uspješni u njenom suzbijanju, sužavajući je, preobličavajući ideološki i sprječavajući njeno širenje u neželjenom obliku. [1]. Tijekom prethodnih 45 godina, hrvatski su građani uživali blagodati besplatnog obrazovanja i zdravstvene skrbi. Čak i najefikasniji ideološki stroj, onaj liberalnog parlamentarnog kapitalizma, nije to mogao izbrisati preko noći. Kako u ruševinama industrije sve manje i manje toga preostaje za rasturanje i krađu od naroda (u jugoslavenskom socijalizmu vlasništvo je formalno bilo narodno, a ne državno, vidi Branko Horvat), kapitalistički lešinari okrenuli su se jednom od još uvijek stojećih stupova četrdesetpetogodišnjeg socijalističkog projekta: besplatnom obrazovanju i zdravstvu. No ovaj put imaju problem, naišli su na dostojnog protivnika.

Privatizacija obrazovanja uvođena je postepeno – vjerojatno u nadi da nitko neće primijetiti. Ali ne ovaj put!

Dvije velike studentske blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jedna u proljeće 2009. (u trajanju od 35 dana) te druga u jesen iste godine (s trajanjem od 14 dana) bile su provedene kroz niz strateških poteza. Preuzimanje kontrole nad fakultetima proširilo se u nekoliko gradova, a mreža studenata proizašlih iz tih akcija još uvijek se aktivno razvija. Počevši od jednog vrlo jednostavnog, ali zato i vrlo snažnog zahtjeva: „besplatno svima dostupno javno financirano obrazovanje na svim razinama“; preko strateške otvorenosti i discipline u organiziranju; odbijanja pregovora; različitih anonimnih studenata koji su čitali izjave za medije, bez glasnogovornika i vođa (time onemogućivši lansiranje osobnih napada od strane medija i države); neprestanog rada na teoriji, prijevodima i izdavaštvu; grupâ za proučavanje teorije, povezivanja i podrške pobunjenim radnicima i seljacima; neprestanog dokumentiranja posla koji su obavljali; sve do stvaranja Blokadne kuharice na 70 stranica[2] i Radničko-seljačkog FAQ-a (često postavljanih pitanja) distribuiranog u blokiranim tvornicama. Svim time studenti su zaprepastili državno-kapitalističku mašineriju i prisilili je na uzmak. Na kraju je time morala braniti, a u mnogim slučajevima i javno diskutirati ono što je do sada bio dobro uhodan proces hrvatskog političko-ekonomskog života: nekritičku implementaciju najgorih aspekata neoliberalne doktrine[3]. To niti u kojem smislu nije bila uobičajena „mi ne želimo neoliberalnu obrazovnu reformu“ mantra ljevice zamijenjena studentskim aktivizmom, već neprestano teoretiziran i razvijan koordinirani napad na ideološke temelje kapitalizma u Hrvatskoj i njegovu parlamentarnu nedemokratsku formu kroz koju je enormna količina društvenog bogatstva u Hrvatskoj proizvedenog za vrijeme socijalizma prvo bila uništena, a zatim pokradena pod izlikom nefunkcionalnosti.

Zanimljivo je primijetiti da su samo redovna predavanja bila blokirana; administracija fakulteta, knjižnica, knjižara i druge fakultetske službe i dalje su mogle neometano raditi. Radikalno otvoreni plenumi „na kojima su donošene sve odluke oko funkcioniranja blokiranog fakulteta“ bili su za sudjelovanje i glasanje otvoreni svima koji su se na njima pojavili, a ne samo studentima. Pravila ponašanja su detaljno razrađivala pristojno ophođenje, ulogu studentskih redara, brigu za imovinu, pasivan otpor u slučaju policijske intervencije i mnoge druge detalje [4]. Najvažniji je njihov direktnodemokratski aspekt:

    Plenum ne može ni u kojem trenutku izabrati predstavnika koji smije samostalno donositi odluke i pristajati na određene uvjete. Plenum jedino može izabrati delegate koji će iznositi odluke i volju plenuma te prenositi plenumu ponude i pitanja o kojima se treba očitovati. Ova metoda izbora delegata, koja je jedini istinski demokratski put, isključuje mogućnost manipulacije individualnim predstavnicima.

Viktor Ivančić, suosnivač Ferala, dugotrajnog i najboljeg kritičkog političkog glasila u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina i najoštriji politički komentator, jezgrovito objašnjava:

    Depersonalizacijom svojih pojava u javnosti, dnevno organizirajući studentske plenume (otvorene svim građanima), odbijajući izbor delegata ili karizmatičnih vođa, odbijajući natezanje i trgovinu tijekom pregovora, dečki i cure s Filozofskog fakulteta su razotkrili laž tzv. predstavničke demokracije koja se prolaskom kroz stranačke i međustranačke mehanizme manifestira kao autoritativan model.[5]

Ivančićevo razmišljanje prodire do srži: ne samo da su studenti demonstrirali, i to skoro godinu dana, mogućnost novog modela sudjelovanja, uključive direktne demokracije u praksi, nego i nastavljaju pokazivati prave razmjere korumpiranosti kapitalističkog parlamentarnog modela, njegove nedemokratičnosti i usmjerenosti ka zanemarivanju interesa svih osim male skupine odabranih. Glavni argument koji studenti iznose, a koji poništava temeljnu misao vodilju – financijska neovisnost utemeljena u upravljanju vlastitim resursima – nacionalističkog državnog projekta u velikoj mjeri, je taj da se ulaskom u EU nacionalna država odriče velikog dijela pravâ i pogodnosti koje je velika većina stanovnika imala u izobilju tijekom (međunarodnog) jugoslavenskog socijalizma.

Financijsko nasilje

Ružičasta slika koju su neoliberalni revolucionari slikali zadnjih trideset godina, a koja je izravno odredila sudbinu i Jugoslavije i Hrvatske, nestala je s financijskom krizom 2008. godine. Logika je skoro pa bolno jednostavna: da država nije intervenirala u tržišta ubacujući u njih ogromne količine novca, efektivno nacionalizirajući velik dio financijskog sektora, on bi propao. U jednom razgovoru za medije, u ljeto 2009., Alistair Darling, britanski ministar financija priznaje: tijekom najkritičnijeg vikenda 2008. Velika Britanija je bila samo nekoliko sati udaljena od toga da dvije od četiri najveće banke zatvore svoje blagajne u ponedjeljak ujutro.[6][7] Ni jednom nisam vidio tu izjavu dovedenu u kontekst njenih mogućih posljedica. Kada bi dvije od četiri najveće banke prestale izdavati novce, sumnjam da bi nadolazeći događaji protekli mirno.

To je scenarij koji predstavlja vrlo važan faktor u procesu raspada Jugoslavije te u raspadu socijalnog sustava i ratovima u drugim državama podvrgnutim neoliberalnom nasilju: financijsko nasilje prethodilo je fizičkom nasilju. Uvjeti nametnuti Jugoslaviji od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) početkom 80-ih prošlog stoljeća s ciljem otplate duga, potaknuli su uzlet nacionalističkih grupa i naposlijetku im pomogli da uzmu svoj udio u moći, transformirajući njihov oportunističko-nacionalistički projekt u antisocijalistički. Jugoslavenska država nije mogla preživjeti financijsko nasilje: raspala se u ratu predvođenom nacionalistima koji su iskoristili kriznu situaciju, dugačak period u kojem su građani morali u redovima čekati na osnovne životne namirnice poput kruha i mlijeka, a sve kao rezultat neuspjeha jugoslavenskog vodstva da odoli pritisku MMF-a. Početkom 2000-ih, nakon desetljeća sistematskog uništavanja i potkradanja državne ekonomije od strane hrvatske vlade i njenih kriminalnih suučesnika, Hrvatska prodaje svoj cjelokupni bankarski sustav, zasluživši time pohvale EU za privatizaciju, tj. za ‘liberalizaciju’ preko 94% financijskog sektora [9]. Hrvatski vanjski dug bio je na razini od oko 10 milijardi eura 2000. godine, dok je krajem 2009. već dosegao 42 milijarde eura, skoro 100% hrvatskog godišnjeg BDP-a. Kao ilustraciju jeftine prodaje banaka najbolje je navesti primjer Splitske banke. Splitska banka, treća najveća banka u Hrvatskoj bila je procijenjena na 150 milijuna eura pri prvoj prodaji privatnim vlasnicima 2000. Kada je banka 2006. prodana sadašnjim vlasnicima za milijardu eura, njena imovina je vrijedila oko 3,2 milijarde eura[10]. Između 1993. i 2002. oko 75% stranih ulaganja je ‘bilo vezano uz projekte privatizacije, uglavnom u bankarskom, telekomunikacijskom i farmaceutskom sektoru’[8]. Drugim riječima, to nisu bile investicije već rasprodaja debelo podcijenjene imovine stvarane u vrijeme socijalizma. Kako bi stvari bile još gore, banke su prije prodaje očišćene od lošeg duga, ‘restrukturirane i konsolidirane’ po ‘visokoj cijeni’ od 5,6 milijardi eura (oko 15 milijardi sudeći po raspravama u hrvatskom Saboru), koja daleko nadmašuje cijenu po kojoj su banke prodane. ‘Privatizacija’ je zapravo bila niz kriminalnih poteza državnih vođa.

Povijest financijskog nasilja nametnutog izvana, no prihvaćenog i provedenog iznutra, zapravo je priča ponavljanja grešaka – 1980-ih u Jugoslaviji, a 2000-ih u Hrvatskoj – bez ikakve naznake da su vladajuće političke elite iz toga izvukle pouku. Ispravan način da bi se iskreno pristupilo studentskim blokadama u Hrvatskoj jest dizanje glasa protiv nasilja, neoliberalizma, imperijalizma i kapitalizma, a za nove egalitarne političke projekte koji više neće biti utemeljeni na militaristički hijerarhijskim i predstavničkim modelima XX. stoljeća (političke stranke, parlament, sindikati), već na direktnodemokratskim modelima političkog organiziranja s ishodištem na radnim mjestima.

Malo narodâ ima više toga za reći o ovoj temi, osobno svjedočivši njenoj propasti i naučivši nešto iz nje, od ljudi s područja bivše Jugoslavije. Jugoslavensko samoupravljanje bio je hrabar ali neuspješan pokušaj čija je teoretska reevaluacija zakasnila. Tehnologije samoupravljanja i direktne demokracije u to doba nisu postojale pa nisu mogle taj model uključenosti prikazati učinkovitim, otvorenim, transparentnim ili odgovornim prema njegovim ravnopravnim političkim subjektima i društvu u cjelini. Akcije hrvatskih studenata pokazuju da sredstva komunikacije i organizacije (baš kao i sredstva stvaranja diskursâ i organizacijâ) koje danas imamo na raspolaganju omogućavaju korištenje novih, direktno demokratskih organizacijskih struktura i procesa – blogova, mailing lista, plenuma, radnih grupa – i sve to bez stvaranja predstavničkih tijela. Međutim, da bi njihova upotreba postigla željeni učinak, mnoge strateške političke odluke moraju biti donesene primjenom teorije na konkretnu situaciju u kojoj se intervencija događa i, što je još važnije, te odluke moraju biti provedene s primjerenom disciplinom.

Jedna od najaktivnijih radnih grupa, a možda i najvažnija s obzirom na politički aspekt studentske blokade, je radna grupa za „širenje direktne demokracije i njeno uspostavljanje u praksi“. Njeni glavni zadaci do sada su bili pisanje, tiskanje i distribucija Radničko-seljačkog FAQ-a, posjećivanje blokiranih tvornica i štrajkova te održavanje predavanja o direktnoj demokraciji u srednjim školama.

Zbog rada svih uključenih u ovu studentsku inicijativu predstavnička studentska tijela izgledaju kao povijesni relikti. Istovremeno, neoliberalno kapitalističko pljačkanje Hrvatske stavljeno je – vrlo inteligentnim, discipliniranim i teorijski čvrsto utemeljenim studentskim akcijama i strateškim odlukama – u vidokrug šire javnosti, što je bilo teško zamislivo 2008. godine.

Ne samo da pobunjeni hrvatski studenti zaslužuju našu bezrezervnu podršku i drugarsku kritiku; već bi to bila propuštena prilika za lijevu antikapitalističku borbu ukoliko njihov rad ne bi bio potpomognut, proučen i ponovno prigodno implementiran u neke druge kontekste. Jedan od temeljnih pristupa mnogih borilačkih vještina je razdijeliti snagu na cijelo područje borbe: sili usmjerenoj protiv nas često se nije najbolje suprotstaviti frontalno, već ju je bolje potkopati njenim suzdržavanjem i preusmjerem prema političkim protivnicima. Badiou, Negri i Žižek tvrde da ideja komunizma treba biti ponovno promišljena izvan iznošenih okvira partije i sindikata. Studenti u Hrvatskoj upravo su demonstrirali kako bi to trebalo biti: odvažno, direktnodemokratski i strateški otvoreno.

Toni Prug



Literatura:

[1] Ćurković S. Tranzicija i solidarnost [Internet]. H-Alter. 2009 Oct 13 [cited 2010 May 3];Available from: http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/tranzicija-i-solidarnost
[2] Free Faculty of Humanities and Social Sciences. The Occupation Cookbook [Internet]. 2010 [cited 2010 May 3];Available from: http://slobodnifilozofski.org/?p=1901
[3] Free Faculty of Humanities and Social Sciences. About the independent student initiative for the right to free education [Internet]. 2010 [cited 2010 May 3];Available from: http://slobodnifilozofski.org/?page_id=2
[4] Free Faculty of Humanities and Social Sciences. The Occupation Cookbook: CODE OF CONDUCT DURING THE STUDENT CONTROL OF THE FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES [Internet]. 2010 [cited 2010 May 3];Available from: http://slobodnifilozofski.org/?p=1915/#28
[5]Ivančić V. POZDRAV ZASTAVI: Zašto hrvatski režim podupire studente koji ga pljuju? [Internet] 2009 Apr 27 [cited 2010 May 3]; Available from:http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr/post/ekskluzivno-za-sf-blog–novi-tekst-viktora-ivancica-s-prvenstvom-objave/1391712.aspx
[6]Riddell M. Alistair Darling: Tensions with No 10 are inevitable … healthy or unhealthy [Internet]. Telegraph.co.uk. 2009 Dec 12 [cited 2010 May 3];Available from: http://www.telegraph.co.uk/news/newstopics/politics/labour/6793082/Alistair-Darling-Tensions-with-No-10-are-inevitable-…-healthy-or-unhealthy.html
[7]Treanor J. Cash machines were monitored every hour during banking crisis [Internet]. The Guardian. 2009 Oct 11 [cited 2010 May 3];Available from: http://www.guardian.co.uk/business/2009/oct/11/banking-crisis-one-year-on
[8]COMMISSION OF THE EUROPEAN COMMUNITIES. Opinion on Croatia’s Application for Membership of the European Union [Internet]. Brussels: 2004. Available from: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:52004DC0257:EN:NOT
[9]Austrian Nationalbank. Recent Economic Developments in selected CESEE Countries [Internet]. Austrian Nationalbank; 2009 [cited 2010 May 3]. Available from: http://www.oenb.at/en/geldp_volksw/zentral_osteuropa/recent_economic_developments.jsp
[10] Maxian S, Demel W. CEE Banking Sector Report [Internet]. Vienna, Austria: RZB Group; 2006 [cited 2010 May 4]. Available from: http://www.rzb.at/eBusiness/services/resources/media/1023296711504-1024688546430_1025308745143-339289253098791970-1-NA-DE.pdf

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve