Društvo privatiziranog znanja

Smjer u kojem u igru oko obrazovanja ulazi novac je jasan: to je privatizacija javnih poslova. Oni koji vole govoriti o načelu efikasnosti i o štedljivosti “začudo” ne pitaju za cijenu Bolonjskog procesa, i to ne samo novčanu. U naoko kaotičnoj retorici reforme univerziteta ima sistema, a njena tajna nije u pretumbavanju godina studija, drugačijem važenju diploma ili, ne daj bože, u stvarnoj valorizaciji nastavnih planova i programa. Ne, nedvosmisleni smisao, jest od javnog vlasništva (tj. od odnosa u zametku oslobođenih vlasničkog pristupa) stvoriti privatno, a od javnih potreba privatne poslove.


U intrigantnoj, no i ponešto preuopćenoj te na kraju i konzervativnoj (što autora vjerojatno ne bi smetalo) knjižici bečkog profesora Konrada Paula Liessmanna naslovljenoj “Teorija neobrazovanosti; Zablude o društvu znanja”, koja se u nas reklamira kao jedina nova kritička literatura o Bolonjskom procesu i prilagodbi univerziteta kapitalskim tokovima, postoji zabavno mjesto koje govori o novom odnosu između reforme i revolucije, u prevažnoj sferi obrazovanja, ali i šire.

Riječ “reforma” zaposjela je sva polja društvenog, političkog i kulturnog života, inflacijski označavajući predstojeće, već odavno potrebne ili za brzu provedbu zrele prevrate i pučeve. Ta riječ stoji danas tamo gdje je do prije nekoliko desetljeća, isto tako inflatorno, stajala riječ “revolucija” – sjetimo se, imali smo seksualnu, obiteljsku, kulturnu i društvenu, da o tehnološkoj, kojom se i dalje hvale svi poreci, i ne govorimo! Tko je tada bio za “reformu” a protiv “revolucije”, bio je za polagano, promišljeno, evolutivno građenje društva. Kada se danas zaziva “reformu” nekog sektora, u pravilu je riječ o obrnutom procesu. Uz natuknice kao što su “deetatizacija”, “privatizacija”, “spremnost na rizik”, “vlastita odgovornost”, “vlastita skrb”, “fleksibilizacija”, “smanjivanje socijalnih izdataka”, “povećanje socijalnih doprinosa”, “elitno obrazovanje” i “ograničenje pristupa”, događa se pod imenom “reforme” najveći pokret povratka u novijoj povijesti. Liessmann nam piše iz Beča: “Naopake prilike u zapošljavanju, manjkava društvena skrb, prisila na mobilnost, pritisak u vezi s prilagodbom, privatizirane infrastrukture, medicinska skrb i zahtjevno obrazovanje sve više samo za one koji si to mogu priuštiti – sve smo to već jednom imali!” Da u nas postoje neki relevantni postkolonijalni studiji, netko bi već dopisao: “A tek mi. Pod Bečom i Peštom. A uz male briselske varijacije i dobro potisnutu socijalističku iznimku, imat ćemo ponovno.”

Res publica postaje res privata

No, tamo gdje se hrabrost za reforme propagira kao politička maksima, kukavički je ne odazvati se na neku reformu. Nažalost, to će se sada u nas vjerojatno dogoditi i sindikatima, u čemu ishod izleta u referendum čak ne mora biti presudan. Pošto živimo u doba permanentne reforme, spram koje je Trocki, sa svojim konceptom revolucionarne kritike svakodnevnog života, maltene modernistički liberal, jedino što je sigurno jest da će današnje reforme, pa i onu univerziteta, već sutra trebati ponovno reformirati – ali i da će na ovoj današnjoj netko zaraditi!

Smjer u kojem u igru oko obrazovanja ulazi novac je jasan: to je privatizacija javnih poslova. Oni koji vole govoriti o načelu efikasnosti i o štedljivosti “začudo” ne pitaju za cijenu Bolonjskog procesa, i to ne samo novčanu. U naoko kaotičnoj retorici reforme univerziteta ima sistema, a njena tajna nije u pretumbavanju godina studija, drugačijem važenju diploma ili, ne daj bože, u stvarnoj valorizaciji nastavnih planova i programa. Ne, nedvosmisleni smisao, koji su cijelom društvu u Hrvatskoj u posljednje dvije godine jasno predočili pobunjeni studenti, jest od javnog vlasništva (tj. od odnosa u zametku oslobođenih vlasničkog pristupa) stvoriti privatno, a od javnih potreba privatne poslove. Res publica bit će očuvana tako što će postati res privata.

Samo uz takvu, šok-terapijom pretvorbe i privatizacije i u nas proizvedenu “slijepu pjegu” javnosti, moguće je cijelu diskusiju oko privredne i društvene neuspješnosti privatnih posjednika i raspolagatelja svime, pa i znanjem, prevesti u borbu za dalju privatizaciju područja koja do jučer nisu bila pod udarom ideologije tržišta. To nas ne treba čuditi, sjetimo li se samo npr. iskrenih misli praktičara tranzicije, poput Miroslava Kutle, koji je svoj preuzimačko-vlasnički pohod kroz masne devastacije privrede opisao kao vožnju biciklom, s kojega se pada čim se zaustaviš – na jednoj pošteno pokrenutoj proizvodnji. Sada, kada toliko toga znamo o nadkutlima u centrima kapitalske moći i njihovoj još većoj invenciji, ne trebamo se čuditi što tzv. neoliberalna reforma, usprkos dokazanoj neuspješnosti, čak i sa stanovišta želje za prosječnom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa na duži rok, uspješno pronalazi nove načine da iscijedi i zadnji novčić iz stanovništva i prirode, “tako lijepih i tako njihovih”. Periferije koje praktično nemaju privrede, niti im je klasična kupovna moć stanovništva iole značajna u svjetskim razmjerima, ipak imaju još samo to stanovništvo, koje će što dalje to više plaćati svaki svoj životni potez – poput školovanja, liječenja, kupovine stana – višegodišnjim, pa i višegeneracijskim zaduživanjem. A time što ih isporučuje vjerovnicima, država – i sama dužnik – računa na nove beneficije za sebe od svojih novčarsko-transakcijskih gospodara-partnera.

Desetljeća bez idejne borbe na univerzitetu

Ono što se odigrava već nalikuje na “slobodnotržišnu” prodaju cigle, za koju više nisu zaduženi huligani iz kvarta koji su, djelovanjem pravne države, u međuvremenu nestali. Tako da otkada se klopka za periferiju počela vraćati i u centre EU-a, a u SAD-u i Velikoj Britaniji najprije je i iskušana na domaćem stanovništvu, možemo reći da smo, bez obzira na formalno članstvo, sada sasvim pristojno euroatlantski integrirani.

A takvo je i naše školstvo. Osnovno propada, srednje stagnira, a visoko se beskonačno reformira. Jer, to je sada stvar elita. A one su uvijek na pravoj liniji, ako već nisu linija sama. Prodati akademskoj zajednici, koja se ipak još računa kao mjesto kritičke refleksije o društvu oko sebe, najtrivijalnije menadžerske ideologije, s pojmovima poput “izvrsnosti”, “konkurentnosti”, pa čak i nekakav uvrnuti “menadžerski marksizam”, bez kojega je nemoguć ovakav panekonomizam u obrazovnom polju, kvantifikacija prosječnog radnog vremena nastavnika i studenata, sva ta ludila bodovanja i lista, koja invencijom nadilaze staljinističku birokraciju, protiv koje smo se tako herojski borili, zaista premašuje sva zamišljanja oko realno očekivanog oportunizma intelektualne klase. Pogotovo sjetimo li se žustrine s kojom se univerzitet odupirao “realno socijalističkoj” reformi školstva sedamdesetih, kojoj je ova bolonjska “realno kapitalistički” pandan.

Količina konvertitstva kojom se nekada postojeća, ako ne i hegemona, lijeva kritika na univerzitetima preobrnula u dominantnu apologiju sadašnjih neoliberalnih reformi, ipak možda ne treba čuditi. “Ljevica” i “desnica” na našim fakultetima žive u sada već višedecenijskim i višegeneracijskim suživotima, u kojima su desetljeća bez prave idejne borbe odavno obesmislila i samo političko razvrstavanje. Samo što novo nuđenje raspodjele karata, koje kao da su ulaznice u akademskoj većini prihvatljiv socijalni elitizam, čini sve prošle, sadašnje i buduće bitke na samim fakultetima još efemernijima. Većina je valjda ipak svjesna kako je naličje ovog od kapitala poklonjenog elitizma dalja proletarizacija većine pozicija i odnosa na fakultetima i univerzitetima. Obrazovne institucije tako će ipak (p)ostati mjesta klasne borbe (vidi članak Michaela D. Yatesa “Mi protiv njih – Radnička klasa u akademskoj tvornici“, preveden na www.slobodnifilozofski.com). Moralizirati nad (ne)sviješću akademske zajednice, koja je u krizi, u “novinarskoj zajednici”, koja je u svojoj korporativnoj reformi već propala, nije naročito zahvalno. No šteta koja se upravo događa u procesima komercijalizacije univerziteta dugoročnija je od one propasti pojedinih medija, iako je u bliskoj vezi s općim propadanjem javnosti.

S daljnjim prilagodbama Bolonjskom procesu slijedi nam i daljnja komercijalizacija univerziteta, koja će se očitovati u okrenutosti “praktičnosti” i novim principima ocjenjivanja i izabiranja znanstvenog kadra. Institucionalizirat će se i diferencijacija među profesorima: oni produktivni, po spornim kriterijima, dobivat će znanstvene ugovore, oni neproduktivni nastavničke. Budućnost nam donosi veće prihode fakulteta od tržišta, ali i od države. Ukidat će se subvencije, a razvijati studentski krediti i novi oblici plaćanja. Već danas fakulteti u, primjerice, Velikoj Britaniji sami s komercijalnim bankama potpisuju ugovore za studentske kredite. A kada se školarina jednom ustali kao značajan prihod fakulteta, pitanje njenog rasta iz godine u godinu postaje samo retoričko.

Pokret za besplatno školstvo

Svima nam treba biti jasno da bi bez pobunjenih studenata i njihove aktivnosti, kako piše i Toni Prug (”Fakulteti u Hrvatskoj pod kontrolom studenata”, prevedeno iz britanskog časopisaRadical Philosophy”, na www.slobodnifilozofski.com), državno-kapitalistička mašinerija bez mnogo javne diskusije uvela i provela nekritičku implementaciju najgorih aspekata neoliberalne doktrine. A i s tom pobunom prosvjetna i šira vlast, iako grogirana, od takvog reformiranja patološki ne odustaje. Prije studentske subjektivacije, kao i danas, na margini, koje smo svi misleći stanovnici dio, postojala je i postoji različito radikalna kritika ovih pojava. No, nije isto samo izjaviti kako “mi ne želimo neoliberalnu obrazovnu reformu” i aktivirati se u blokadi nastave na fakultetima, u neprestanom reteoretiziranju i razvijanju koordiniranih napada na same ideološke temelje kapitalizma u Hrvatskoj i njegovu parlamentarnu nedemokratsku formu. Svojom teoretizacijom vlastite prakse, studenti su stvorili “oslobođeni teritorij”, s kojeg im je – kao i drugim aktivistima – postalo moguće poduzimati različite akcije solidarnosti s borcima protiv ulaska u NATO, s pokretom Pravo na grad, s organiziranim seljacima u demonstracijama, na tegoban način i sa sindikatima. No, to ne znači da su studenti, koji čine zametak jednog djelatnog studentskog pokreta, zanemarili svoj prvotni cilj: borbu za besplatno školstvo. Stalno djelujući na sprečavanju štetnih odluka (vidi okvir), studenti ne odustaju od svoga cilja. Mišljenja su da većina univerzitetske vlasti ne želi do kraja razumjeti stalno nove okolnosti koje nastaju i da je vladajuća ideologija univerzitetskoga kadra konformizam, pa samo stoga trenutno i neoliberalizam, a što se vidi i po slaboj znanstvenoj produktivnosti (i kada se ne mjeri neoliberalno) najvećeg dijela akademske zajednice. No, zato se ne oskudijeva u autoritarnosti. Da se pobunjene studente ne osuđuje samo moralno, na sveučilišnim sudovima časti, proziva za veliko nasilje prekidanja sjednica, anonimne istupe u javnosti i slično, već i da ih se želi disciplinski, a sutra možda i kazneno sankcionirati, vidi se i po zanijemjelim reakcijama većine članova fakultetskih vijeća.

Ispostavilo se da je jednostavni a snažni zahtjev studenata za “besplatnim, svima dostupnim i javno financiranim obrazovanjem na svim razinama” dobra i svima razumljiva platforma, koja ima multiplicirajući mobilizatorski učinak. Pa, iako je univerzitetska vlast naumila do sredine jula progurati nacrte za financiranje akademske godine 2010/11. koji pogoršavaju i sadašnji, studentima neprihvatljiv način plaćanja školarina (vidi niže), te čini nezgrapne i bezuspješne napore da kriminalizira politički svjesnu aktivnost studenata, ta borba, usprkos različitim rezultatima pojedinih bitaka, još ni izdaleka nije okončana. U njoj prava ljevica ne može biti promatrač.

Prosjek ocjena nema veze s plaćanjem studija

U posljednje vidljivije akcije studenata spada prekidanje sjednice Senata Sveučilišta, održane 8. juna, na kojoj se neopazice htjelo izglasati novi način financiranje sljedeće akademske godine. Nakon upada na sjednicu, studenti su upriličili javno čitanje vlastitih zahtjeva. Nekoliko dana kasnije, 11. juna, zbio se i hepening na misi u povodu kraja akademske godine (da, taj akademski “običaj” stvarno postoji!), upriličenoj u zagrebačkoj Katedrali, kada je grupa studentica i studenata rasprostrla transparent s natpisom “Za besplatno obrazovanje, Isuse, molimo te”. S obzirom na razvoj situacije, očito je da studentske aktivnosti ni preko ljeta neće izostati.

Zimski prijedlog Rektorskog zbora, usuglašen u Ministarstvu, mogao je tako ovih dana postati operativnim i za Senat: po njemu je uspješan student, koji ne mora plaćati školarinu, onaj tko sakupi 60 ECTS bodova, tj. položi sve ispite propisane studijskim programom na jednoj godini. Studenti su izračunali da i odlikaši koji ne daju sve ispite moraju platiti onoliko ECTS bodova koliko im nedostaje do 60. Ako je cijena jednog boda “simboličkih” 300 kuna, kako je predloženo, a jedan kolegij iznosi oko pet bodova, to ispada oko 1.500 kuna po kolegiju. Tako bi svaki student koji s minimalna 42 boda upiše iduću godinu plaćao 5.400 kuna školarine. Priča o besplatnoj prvoj godini studija posebna je navlakuša, s obzirom na to da je predviđeno u ugovore o studiranju umetnuti i klauzulu da, ako država (tj. Ministarstvo) ne podmiri sve svoje obaveze prema pojedinim fakultetima, oni zadržavaju pravo retroaktivne naplate “participacije”.

Studentice i studenti koji redovito kritički prate rad sveučilišnih tijela uvjereni su da se privid zastoja, koji se sada odigrava u procesima reforme, najviše može pripisati političkoj razini pregovora s EU. Naime, lokalnima nije jasno što bi briselski šefovi najviše voljeli, jer strategija i taktika provedbe neoliberalne obrazovne politike u EU nije jedinstvena. Razmišlja se kako u strategijama razvoja od 2010. do 2013, a za potrebe traženja novca iz predpristupnih fondova, prikazati sadašnje i željeno stanje. No, u koncept neoliberalizacije, privatizacije i komercijalizacije školstva se ne dira. Sada vidimo da komercijalizacija može imati mnogo načina izvedbe, pa tako npr. i onaj kojim pedagog Miomir Žužul želi svoju privatnu obrazovnu ustanovu sada prikrpati dubrovačkom univerzitetu. Princip izvrsnosti studentima je u cjelini neprihvatljiv, jer iza njega vide dodatnu socijalnu diskriminaciju, negativnu za siromašnije studente (one “lijene”, koji moraju i raditi), ali i pozitivnu (za bogate, koji mogu otkupiti svoju lijenost).

Postoji sukob unutar iste ideologije, između Rektorskog zbora i rektora Alekse Bjeliša. Dok Zbor predlaže opisani sustav, tzv. linearni model po ECTS bodovima, rektor je za linearni model po prosjeku (osim na Filozofskom fakultetu, gdje to ne prolazi). Velika većina studentskih stipendija danas se već daje po kriteriju izvrsnosti, dok su socijalni kriteriji potpuno zanemareni. A ono jedno jedino istraživanje koje je u nas provedeno o korelaciji između socijalnog porijekla, plaćanja i neplaćanja te uspjeha studenata u studiranju (Dolenec, D., Marušić, I., Puzić, S., 2006, “Školarine u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj: Poveznice između plaćanja studija i uspješnosti studiranja”, IDIZ-CIRO) govori da prosjek ocjena nema veze s plaćanjem, odnosno neplaćanjem. Ali ima sa socijalnim porijeklom studenata.

Srećko Pulig

preuzeto iz Novosti br. 550

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve