Prijeteći europski dužnički ratovi

Donosimo prijevod teksta “Prijeteći europski dužnički ratovi” autora Michaela Hudsona koji je na engleskom objavljen na counterpunch.org. Michael Hudson je glavni ekonomski savjetnik za Reform Task Force Latvia (RTFL). Autor je knjige America’s Protectionist Takeoff. O njegovom se radu možete informirati i na njegovoj web stranici michael-hudson.com.


Borba je počela

Prijeteći europski dužnički ratovi


Državni dugovi u Grčkoj samo su prva u seriji prijetećih europskih dužničkih bombi. Hipotekarni dugovi u postsovjetskim ekonomijama i na Islandu su još razorniji. Iako te države nisu u eurozoni, većina njihovih dugova je u eurima. Nekih 87% latvijskih dugova je u eurima ili drugim stranim valutama te najviše dugovanja imaju prema švedskim bankama, dok, primjerice, Mađarska i Rumunjska ostvaruju dugovanja uglavnom prema austrijskim bankama. Zato je zaduživanje vlada zemalja izvan eurozone bilo usmjereno održanju tečaja u svrhu otplate duga privatnog sektora stranim bankama, a ne financiranju domaćeg proračunskog deficita kao u Grčkoj.

Većina ovih zemalja sve više tone u ekonomsku depresiju te trpe znatan trgovinski deficit, što čini dugove nepodmirljivima. Sad kad cijene nekretnina tonu, trgovinske deficite više nije moguće financirati hipotekarnim kreditima u stranim valutama i preuzimanjem imovine. Ne vide se nikakve mjere potpore za stabilizaciju nacionalnih valuta.

Navedene zemlje su proteklih godina održale svoje tečajeve posuđujući od Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda. Uvjeti tih posudbi su politički neodrživi: oštri rezovi proračuna javnog sektora, više porezne stope za ionako preoporezovane radnike te planovi štednje koji pritišću ekonomije i tjeraju radno sposobno stanovništvo na emigraciju.

Bankari i bankarske institucije u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji i Velikoj Britaniji ubrzo će uvidjeti da su nepovoljni krediti nacijama koje ih ne mogu, ili ne žele, otplatiti njihov problem, a ne problem njihovih dužnika. Nitko ne želi prihvatiti činjenicu da dugovi koji ne mogu biti otplaćeni neće biti otplaćeni. Netko će platiti cijenu dugova koji se ne otplaćuju ili su odgođeni i vraćeni u znatno oslabljenim valutama, a mnogi pravni stručnjaci smatraju neprovedivima ugovore koji obvezuju na plaćanje u eurima. Svaka suverena nacija ima pravo ozakoniti vlastite uvjete dugovanja te će nadolazeća valutna poravnanja i smanjenja dugova biti sve samo ne kozmetička.

Devalvacija nema svrhe osim ako stvara „višak“, tj. ako je dovoljno velika da promijeni trgovinske i proizvodne obrasce. To objašnjava zašto je Franklin Roosevelt 1933. godine devalvirao američki dolar 41 posto nasuprot zlatu, dižući službenu cijenu s 20 na 35 dolara po unci. A kako bi izbjegao proporcionalni porast tereta američkog duga, poništio je “klauzulu u zlatu” koja je vezala otplatu bankovnih kredita za cijenu zlata. I u budućnosti će se politička borba voditi upravo oko pitanja otplate duga u devalviranim valutama.

Jedan od nusproizvoda Velike depresije u SAD-u i Kanadi bio je oslobađanje dužnika hipotekarnih kredita osobne obveze prema banci, omogućujući oporavak od bankrota. Banke mogu preuzeti vlasništvo nad založenom nekretninom, ali nemaju mogućnost daljnjih potraživanja prema dužniku. Ta praksa, temeljena u običajnom pravu, pokazuje način na koji se sjeverna Amerika oslobodila fedualne tradicije moći vjerovnika i dužničkog ropstva zbog kojih su raniji europski zakoni o dugu bili toliko strogi.

Pitanje je tko će podnijeti gubitke? Mnoga lokalna poduzeća i nekretnine bi propale zadržavanjem obaveze otplaćivanja duga prema euru. A obrnuto, redenominiranjem dugova u lokalne valute smanjene vrijednosti uništit će se kapital mnogih banaka koje se oslanjaju na euro. Međutim, te banke su u stranom vlasništvu, a vlade moraju predstavljati svoje birače. Strane banke nemaju glasačko pravo.

Otkad su 1971. Sjedinjene Američke Države prestale zlatom podmirivati svoje deficite bilance plaćanja, dolari u stranim rukama su izgubili dvadesetdevet tridesetina u vrijednosti zlata na svoje dolare. Sada primaju i manje od tridesetine kako je cijena zlata porasla na 1100 dolara po unci. Ako svijet to može podnijeti, zašto ne bi podnio nadolazeću deprecijaciju europskih dugova?

Raste svijest da su postsovjetske ekonomije od početka bile strukturirane na način da koriste stranim interesima, a ne lokalnim ekonomijama. Npr. latvijsko radništvo je oporezovano preko 50 posto (radnici, poslodavci i socijalni porez) – do te mjere da postaju nekonkurentni, a pritom su porezi na nekretnine manji od 1 posto, čime se potiče neobuzdana špekulacija. Takva iskrivljena porezna filozofija je “baltičke tigrove” i središnju Europu učinila primarnim tržištima za švedske i austrijske banke, a da pritom radnici nisu mogli naći pristojno plaćene poslove. Ništa slično (kao ni katastrofalni zakoni o zaštiti radnih mjesta) ne postoji u zapadnoj Europi, sjevernoj Americi ili azijskim ekonomijama.

Čini se nerealistično i nerazumno očekivati da veliki dijelovi nove europske populacije mogu biti prisiljeni na oduzimanje plaća cijelog svog života, svodeći ih na doživotno dužničko ropstvo. Odnosi nove i stare Europe će ovisiti na voljnosti eurozone da preuredi postsovjetske ekonomije da budu solventnije – više produktivnih kredita i manje rentijerima pristran porezni sustav koji bi poticao zapošljavanje nasuprot inflacije cijena imovine koje tjeraju radnike na emigraciju. Uz valutna prilagođavanja s ciljem otplaćivanja neodrživih dugova, naznačeno rješenje za ove zemlje je značajno premještanje poreznog opterećenja s radništva na imovinu, čime bi postale sličnije zapadnoj Europi. Tu nema pravedne alternative. Vječni sukob interesa vjerovnika i dužnika prijeti dijeljenjem Europe na suprotstavljene političke kampove, pri čemu Island izgleda samo kao glavna proba.

Dok se ovaj dužnički problem ne riješi, a jedini način da ga se riješi je pregovorima o otpisivanju dijela duga, širenje Europe (integriranje nove Europe u staru Europu) neće moći biti nastavljeno. Ali tranzicija prema tom rješenju neće biti lagana. Financijski interesi i dalje igraju dominantnu ulogu u EU te će se oni nastaviti opirati tom neizbježnom rješenju. Gordon Brown je već zaprijetio Islandu da će Britanija nepropisno i ilegalno koristiti MMF kao utjerivača duga koji Island po zakonu ne duguje te da će blokirati islandski zahtjev za članstvom u EU.

Suočeni s Brownovim pritiskom i prijetnjama te prijetnjama njegovih nizozemskih “pudlica”, 97 posto Islanđana se izjasnilo protiv podmirivanja duga koje su Britanija i Nizozemska pokušale nametnuti zastupnicima islandskog parlamenta. Tako visok postotak na referendumu nije viđen još od staljinističke ere.

To je tek anticipacija onoga što slijedi. Odluke koje Europa donese će vjerojatno natjerati milijune ljudi na ulice. Politički i ekonomski savezi će se premetati, vlade padati, a valute slamati. Europska unija i zapravo cijeli međunarodni financijski sustav će se promijeniti na dosad neviđen način. Sve to posebno vrijedi ako zemlje uvedu argentinski model i odbiju plaćati dok se ne dogovori veliko smanjenje duga.

Plaćanje u eurima – za nekretnine i osobni dohodak u negative equity-ju, kada dugovi premašuju trenutnu vrijednost dohotka raspoloživog za plaćanje hipoteka, a i bilo kojeg drugog osobnog duga – nije moguće u zemljama koje se nadaju održanju minimuma civiliziranog društva. “Mjere štednje” u stilu MMF-a i EU-a nisu ništa drugo do tehnokratski žargonizam za pogibeljne mjere rezanja prihoda, javnih službi, smanjenje potrošnje na zdravstvo, bolnice, obrazovanje i ostale osnovne potrebe društva te za prodaju javne infrastrukture čime se nacije pretvaraju u “ekonomije naplatnih kućica” gdje su svi prisiljeni plaćati pristupne cijene za ceste, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i ostale troškove života i privređivanja koji su u sjevernoj Americi i zapadnoj Europi godinama subvencionirani progresivnim porezima.

Borbene linije se postavljaju imajući na umu kako bi privatni i javni dug trebao biti otplaćen. Nacije koje odluče ignorirati plaćanje u eurima vjerovnici čekaju pritiskom sa strane: u vidu agencija za kreditni rejting. Na prvi znak odbijanja plaćanja u “čvrstim” valutama ili jednostavno na propitivanje opravdanosti vanjskog duga agencije će smanjiti nacionalni kreditni rejting. Time će porasti cijena vanjskog zaduživanja i opasnost paraliziranja ekonomije u očajničkoj potrazi za kreditima.

Najnoviji takav slučaj dogodio se 6. travnja (članak je izvorno objavljen u travnju 2010. godine, op. prev.) kada je Moody’s degradirao islandski dug sa stabilnog na negativan. “Moody’s prihvaća mogućnost da Island još može postići bolje rezultate na ponovljenim pregovorima, ali kaže da trenutna nesigurnost šteti kratkotrajnim državnim financijskim i ekonomskim očekivanjima.”

Borba je počela. Bit će to zanimljivo desetljeće.


Michael Hudson
S engleskog preveo Mislav Stublić

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve