Bolonja ili kapitalizacija obrazovanja

Pod novim uvjetima obrazovanje više ne teži tome da bude osmišljeno kao kolektivno društveno dobro (posredovano akademskim i stručnim udrugama), već se njime trguje kao individualnim dobrom i robom na globalnom obrazovnom tržištu. U novom akademskom kapitalizmu sve se vrti oko profita ostvarenog ulaganjem u ljudski kapital. Borba za obrazovni prestiž postaje sve akutnija i tako povisuje cijenu obrazovanja. Jedini koji u takvom sustavu mogu uspjeti su oni koji su, zahvaljujući bogatim roditeljima, dobili početnu prednost u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi. Za donošenje takvog zaključka dovoljno je samo promotriti Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.

Slobodno tržište zamjenjuje stručne strukture kao posrednike između obrazovanja i zaposlenja. To stvara veliku nesigurnost. U Njemačkoj postoji razvijena tradicija kojom se obrazovanje (akademski nazivi) čvrsto vezuje uz zaposlenje (profesionalni položaj). Taj sustav podupiru i jaki profesionalni identiteti koje stvaraju Fachgesellschaften (udruge u pojedinim znanstvenim područjima, npr. kemičari i fizičari) ili Berufsverbände (profesionalne udruge, npr. liječnici, odvjetnici, arhitekti, inženjeri ili nastavnici) oformljene od strane države sa specifičnim zadatkom. Ti profesionalni identiteti vezuju usmjerenja i kvalifikacije (državni ispiti, diplome) s opisima poslova i stručnom praksom.

Nova prvostupnička usmjerenja nemaju tu opciju. Prvostupništvo osigurava samo bazičnu kompetenciju, prepuštajući prvostupnike tržištu rada koje je – zbog toga što prvostupnicima nedostaje jasna stručna profilacija – za njih potpuno nespremno. To znači da se sve što je osoba naučila mora nadopunjavati autoprezentacijskim i automarketinškim vještinama te takozvanim cjeloživotnim obrazovanjem.[1]

Kako bi osoba mogla što dulje impresionirati poslodavce svojim profesionalnim profilom, mora više ulagati u osobni profil: vrijeme provedeno u inozemstvu, socijalne vještine, samopouzdanost, elokvencija te, naravno, prestiž akademske titule. Kako prestiž akademske titule postaje važniji od njene objektivne vrijednoti, budućnosti će postajati sve važnije ne koja je titula ostvarena nego koje ju je sveučilište dodijelilo.

Bitka za prestiž vodi do progresivnog povećanja cijene akademskih titula. To je posebno vidljivo u SAD-u gdje su školarine probile plafon: četverogodišnji prvostupnički studij košta od 40 000 do 180 000 dolara. Baš kao u nogometnoj Ligi prvaka, obrazovne institucije s više prestiža i trajnijim uspjehom na obrazovnom tržištu su one s najviše kapitala iza sebe. Sklapaju se veze s europskim elitnim institucijama koje se svojim akademskim luksuzom razlikuju od mase drugih sveučilišta, povećavajući tako svoju prednost još i više.

Dramatične promjene na sveučilištima rezultiraju problemima sličnima tranzicijskim. Oni koji brane stari profesionalni svijet i njegov monopol nad znanjem – sveučilišni profesori i udruge – nagurali su sve što je moglo stati u nove prvostupničke programe. Kao rezultat toga prvostupnički programi su pred rasprsnućem, a mnogi su studenti preopterećeni. To se može vidjeti prema stopi studentskog odustajanja od fakulteta, koja je u određenoj mjeri i viša nego prije.
U želji za kontrolom svega studenti su podčinjeni ispitnoj mašineriji koja nagrađuje strategije preživljavanja, a ne prepoznaje kreativne umove sposobne za samostalno razmišljanje. Štoviše, omjer mentora po studentu daleko je od onoga koji bi omogućio stvarni nadzor. To je jedan od glavnih razloga studentskih prosvjeda.

Danas ključnu ulogu imaju akreditacijske agencije – ulogu koja će se u budućnosti još i više povećavati. Agencije u ime akreditacijskih vijeća izdaju garanciju kvalitete za programe koji vode do prvostupničke ili magistarske kvalifikacije. Cilj je s jedne strane omogućiti pohađanje programa, a s druge, osigurati da programi ispunjavaju tržišne zahtjeve.

Međutim, reduciranjem programa na to daju li se ili ne studirati, prvostupništvo će u najboljem slučaju postati opća kvalifikacija koja omogućava nositelju posao srednje hijerarhijske razine sa srednjom razinom prihoda. Za ispunjavanje većih ambicija treba steći magistarsku (MA) diplomu. To znači da će se na mjesta na MA usmjerenjima, kojih i tako nema dovoljno, biti još veća navala nego sada. Dugoročno gledano vjerojatno je da će samo 20 posto prvostupnika imati mjesto na magistarskom stupnju, budući da to tako izgleda u drugim zemljama, npr. u SAD-u.[2]

“Pogreške” učinjene širenjem sveučilišta 1970-ih sada se bolno “ispravljaju”. Umjesto širenja tehničkih veleučilišta do stupnja na kojem bi ona obuhvaćala 70 posto od ukupnog broja studenata, što bi bilo realnije i praktičnije, prednost je u istom omjeru na strani sveučilišta. Na to se nadovezuje osmogodišnja gimnazija za koju je dovoljno reći da više ne završava maturom. Prvostupništvo velikoj masi studenata služi tek kao dodatna kvalifikacija za radna mjesta koja zahtjevaju srednji stupanj stručnosti, a samo u manjem postotku za nastavak sveučilišnog studija na magistarskoj i doktorskoj razini.

Prvostupništvo se svodi na mješavinu završnih razreda gimnazije i onoga što je nekad bila prva godina sveučilišnih studija. Usprkos tome, prvostupništvo zauzima najveći dio nastavnih aktivnosti sveučilišnog osoblja što znači gubitak statusa za mnoge sveučilišne mentore, osim za one koji se imaju priliku koncentrirati samo na svoje doktorande. Tome je već prilagođen proces smanjenja državnih plaća sveučilišnom osoblju te u isto vrijeme omogućavanje dodatnih prihoda.

Sad kad je nestao monopol nad znanjem i zanimanjima koji su nekoć držale udruge, ključno je pitanje kakve nove strukture sveučilišnih usmjerenja akreditacijske agencije mogu ponuditi novim tržištima. Često se smatra da akreditacijske agencije preuzimaju kontrolu nad sveučilišnim programima te da zapravo na taj način daju sveučilištima više akademske slobode, no to je, međutim, netočno.
Ustvari, udruge su dosad imale vodeću ulogu u državnoj kontroli, ponajviše putem uloge u osmišljavanju ispitnog sutava u ime države (Rahmenprüfungsordnung). Državna kontrola osigurala je sveučilišne programe pravnom zaštitom od prevelikih zahtjeva komercijalnog sektora. Temelj za to bio je organizacijski model koji je ponudio Alexander von Humboldt za Sveučilište u Berlinu koje je osnovano 1810 (kasnije i za sva njemačka sveučilišta). Državna zaštita sveučilišta pred komercijalnim zahtjevima ekonomije i javne administracije održala se gotovo 200 godina. No prepuštanje nadgledanja kreditacijskim agencijama je ključan korak u odbacivanju te zaštite. Bez državne zaštite sveučilišta će po prvi put biti potpuno izložena samo ekonomskim zahtjevima tržišta obrazovanja.

To će ovisiti o tome mogu li sveučilišne udruge nametnuti svoje interese akreditacijskim agencijama kao što su mogle vladi. Na prvi pogled moglo bi se pretpostaviti da će akreditacije sveučilišnih programa preuzeti formu “peer review-a” i da će udruge imati svoje predstavnike u u akreditacijskim vijećima. Veza udruga s akreditacijskim vijećima je puno slabija nego sa starim komisijama koje su prije osmišljavale ispitni sustav, a koje su bile u potpunosti sastavljene od članova udruga. Sada članove akreditacijskih vijeća biraju autonomna akreditacijska vijeća, što znači da nema neposredne odgovornosti akademskim udrugama. Još je bitniji i fokus akreditacijskih vijeća na to koliko se brzo sveučilišni programi mogu studirati i jesu li usmjereni na potražnju. Takav fokus je očit indikator kraja prijašnje usmjerenosti na akademsku kvalitetu.

Logika akreditacije dvostruko optimizira ponudu: ponudu za primarnu potražnju studenata i sekundarnu za potražnju poslodavaca. Danas je naglasak bitno pomaknut na stranu potražnje. To ujedno znači da sveučilišni programi i akademske titule gube karakter kolektivnog dobra zamišljenog kao korisno za društvo kao cjelinu i umjesto toga dobijaju karakter invdividualnog dobra čija je vrijednost određena instrumentalno (s obzirom na ponudu i potražnju). Kao roba kojm se može trgovati, kvaliteta obrazovanja može se odrediti samo s obzirom na koristi koje donosi ponudi i potražnji.[3]

Kako bi preživjeli na tržištu sveučilišni programi moraju biti strateški marketizirani i ići čak i do razine ponude dodatnih usluga poput onih koje inače nude agencije za zapošljavanje. Rezultat toga je da reklamiranje i PR dosižu razmjere koji prikrivaju pravi sadržaj programa. Iako programi mogu biti slični s obzirom na sadržaj, variraju načini na koji se promiču pa stoga i koliko koštaju. Kako bi što bolje kotirali na nezaobilaznoj ljestvici plasmana diplomanata, moraju se otvarati novi odjeli kako bi se mogli pratiti rezultati. U sustavu totalnog nadzora, ništa ne ostaje nenadgledano [4], što se na kraju ispostavlja u obliku cijene.

Po pitanju sadržaja sveučilišnih programa, prave se razlike teško otkrivaju, s obzirom na to da je znanje, kao globalno opće dobro, danas posvuda podjednako dostupno: najobičniji profesor koji vodi računa o svojoj studentici ili studentu može prenijeti više znanja nego prezauzeti nobelovac. To znači da profitno orijentirana sveučilišta, tj. poduzeća moraju puno investirati u nadgledanje, marketing i prezentacije svojih programa i usluga, kako bi mogli naplaćivati visoke školarine. To je moguće samo obilatim ulaganjima u infrastrukturu, bilo da se radi o opremi, knjižnici ili fakultetskom osoblju. Tako se najbolji od skupih sveučilišnih programa izdvajaju od masovnih proizvoda koji su srednje skupi i od jeftinih proizvoda najnižih cijena. U SAD-u su elitni prvostupnički certifikati dostupni su na bogatim, privatnim sveučilištima, oni srednjih cijena su na državnim sveučilištima, a najjeftiniji se dodjeljuju na community koledžima. Jednom kad se obrazovanje svede na robu kojom se trguje, luksuznost proizvoda je određena prvenstveno prestižnom vrijednosti akademske titule, koja u zamjenu određuje koja se cijena za taj proizvod može postići. Obrazovanje tada prelazi iz kolektivnog dobra, koje određuje država, u dobro čija se vrijednost prihvaća na povjerenje do konačno prestižnog objekta čija je vrijednost određena stupnjem ekskluzivnosti.

Ekskluzivnost akademske titule ovisi o selektivnosti prijemnih procedura. Što je veći broj prijavljenih kandidata nad brojem primljenih kandidata, to je selektivniji program studija i veća je njegova prestižna vrijednost. Sveučilišta koja se ponašaju kao poduzeća moraju učiniti sve u svojoj moći da privuku što više kandidata. U toj igri obrazovanje postaje ključni resurs za akumulaciju kapitala u natjecanju između sveučilišta-poduzeća. Obrazovanje postaje ljudski kapital uložen da bi se iz njega izvukao profit.[5]

Obrazovanje kao aukcija

Kao važna rastuća industrija, obrazovanje privlači sve više investicija. Jedinstveno je za ovo rastuće tržište da se, u nedostatku bilo kakve mogućnosti utvrđivanja realne vrijednosti obrazovnog proizvoda, investicije i profit se utvrđuju prestižom akademske titule, što vodi do nadmetanja u ekskluzivnosti. Ekskluzivnost može biti postignuta samo akademskim luksuzom, odnosno skupocjenim objektima, dobro opremljenim knjižnicama, najboljim omjerom broja nagrađivanih profesora po studentu, luksuznim objektima za dokolicu – od bazena do koncertnih hala – i impresivnim kampusima. Samo usporedbom kampusa otkrivaju se ogromne razlike između luksuznih objekata u SAD-u, s procijenjenom imovinom od oko 36 milijardi dolara, prije financijske krize, i njemačkih sveučilišta, koja neodoljivo podsjećaju na socijalističku montažnu arhitekturu. Na sva zvona data njemačka “inicijativa izvrsnosti” ne može učiniti apsolutno ništa da to promijeni.
Očito je da akademski kapitalizam stvara nove monopole koji zamjenjuju monopole akademskih udruga nad znanjem i profesionalnih udruga nad strukom. Današnji monopolisti su elitni provajderi skupih i prestižnih prvoklasnih akademskih titula. Te titule osiguravaju pristup najboljim poslovima u ekonomiji, politici i administraciji. Ukratko: bitka za prestiž u novom akademskom kapitalizmu može se dobiti samo novcem. To se odnosi na velike investitore (država, gospodarstvo) jednako kao i na male (studenti); njihova zajednička potraga za izvrsnošću je zapravo potraga za prestižem.
Novo obrazovno tržište ostalo je jednako zatvoreno kakvim su ga dosada činili monopoli njemačkih akademskih i obrazovnih udruga. No dok su udruge, u starim federalno-pluralističkim njemačkim sveučilištima, bile integrirane u državu i bile subvencionirane relativno jednakom raspodjelom sredstava bez školarina, monopol akademskog kapitalizma je u mnogome drugačiji. A razmjeri su mu globalni. Elitna sveučilišta moraju koristiti svoje bogatstvo kako bi se istaknula među masom sveučilišta srednje kvalitete te naplaćuju lihvarske školarine samo na temelju prestiža. Osim toga, raznim prikupljanjem sredstava, industrijskim investicijama i prihodima od patenata stalno povećavaju svoj osnovni kapital.[6]
U globalnoj bitci za akademskim prestižem mora se sve više ulagati u najprestižnija među elitinim sveučilištima – ne zbog objektivnih razloga, već zbog simboličkih. Većina sveučilišta srednje kvalitete koja se smatraju vodećima odmah nakon elitnih također mora povećavati ulaganja, kako njihovo zaostajanje za elitnim sveučilištima ne bi bilo još i veće. Rezultat je trajno nadmetanje među sveučilištima koje se financira sve većim dugovima. Konzervativnim izračunom dobivamo rezultat da je cijena jednog studentskog mjesta na Harvardu više od 10 puta skuplja od mjesta na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu. Harvard, kao vodeći u internacionalnoj utrci za čelnu poziciju na ljestvici, prisiljava konkurenciju na stalno “naoružavanje” koje zahtijeva sve veće investicije za akademske titule čija realna vrijednost ostaje nepromijenjena.

Naravno, lakše je mobilizirati potrebni kapital u zemlji s niskim porezima, nego u zemlji s višim porezima u kojima država još uvijek igra veliku ulogu u oblikovanju društva i u kojoj je manje toga prepušteno slobodnoj igri velikih sila.[7] Usprkos tome, i u Europi danas postoje pioniri koji potiču i uče druga sveučilišta što treba učiniti da bi se pripadalo ekskluzivnom klubu sveučilišta svjetske klase. Na njemačkom govornom području, Švicarski Federalni institut za tehnologiju (Eidgenossische Technische Hochshule/ETH) u Zürichu smatra se vodećim. Kao dio ukidanja identiteta pojedinih područja, titula dr. ing. uklopljena je u opću titulu Cr. Sc. ETH. To odašilje jasan signal da sveučilište više ne smatra poželjnim dijeliti titulu inžinjera kao opće dobro s drugim švicarskim sveučilištima, već želi stvoriti tržište svom jedinstvenom proizvodu. Kolike investicije su potrebne, može se zaključiti iz statistika osoblja. Odnos je 1 profesor prema 39 studenata. Za sve akademsko osoblje, uključujući i one koji nemaju izravne veze s nastavom, omjer je 1:2.5.[8] U usporedbi s Europom, to su vrlo povoljni omjeri, no ne i u usporedbi s Američkim sveučilištima, npr. MIT-om (Massachusetts Institute of Technology) gdje je omjer otprilike 1:10 za profesore i 1:1 za cijelo osoblje. [9] U usporedbi ETH i MIT-a, omjeri Tehničkog učilišta u Münchenu su zamjetno niži: 1:64 odnosno 1:6.[10] U međunarodnoj konkurenciji američka sveučilišta postavljaju letvicu, što znači da, ako europska sveučilišta žele držati korak, moraju moraju više ulagati u omjere broja osoblja s obzirom na broj studenata. S obzirom na nedostatno javno financiranje u Njemačkoj, jedini način držanja koraka za vodećima bio bi zapošljavanje u nastavi velikog broja sveučilišnog osoblja koji rade na izvansveučilišnim istraživanjima. Što veći broj sveučilišta sudjeluje u natjecanju, više će ih trebati nadomjestiti kapital sponzorskim novcem i povećanjem školarina, što studiranje na prvoklasnim sveučilištima čini sve skupljim i za studente, kao što se jasno vidi u SAD-u.

Razlozi se visoke razine američkog javnog i inozemnog duga mogu u velikoj mjeri povezati s komercijalizacijom obrazovanja. Većina Amerikanaca nagomila dug ne nepotrebnim godišnjim odmorima, nego zbog previsokih cijena obrazovanja vlastite djece. Kao što je financijska i ekonomska kriza uzrokovana krizom drugorazrednih hipotekarnih kredita probudila globalne sumnje o kapitalizmu temeljenom na trajnom natjecanju, tako imamo razloga sumnjati i u održivost obrazovnog sistema koji počiva na akademskom kapitalizmu koji se temelji na istom principu. To važi još i više za slučajeve imitacije akademskog kapitalizma sredstvima kojih i ovako nema dovoljno. Ako Njemačka ipak ode tim putem, onda će se ono što njemački kancelar naziva Bildungsrepublik (republikom obrazovanja) sigurno naći u slijepoj ulici.

• [1] Usp. Martin Baethge i Volker Baethge-Kinski, “Jenseits von Beruf und Beruflichkeit? Neue Formen von Arbeitsorganisation und Beschäftigung und ihre Bedeutung für eine zentrale Kategorie gesellschaftlicher Integration”, u: Mitteilungen des Instituts für Arbeitsmarkt- und Berufsforschung, 3/1998, 461-472; Martin Baethge, “Beruf – Ende oder Transformation eines erfolgreichen Ausbildungskonzepts”, u: Thomas Kurtz (Hg.), Aspekte des Berufs in der Moderne, Opladen 2001, 39-68.
• [2] Gero Lenhardt, Hochschulen in Deutschland und in den USA. Deutsche Hochschulpolitik in der Isolation, Wiesbaden 2005.
• [3] Derek Bok, Universities in the Market Place: The Commercialization of Higher Education, Princeton 2003; Frank Donoghue, The Last Professors. The Corporate University and the Fate of the Humanities, New York 2008.
• [4] Michael Sauder i Wendy N. Espeland, “The Discipline of Rankings: Tight Coupling and Organizational Change”, u: American Sociological Review, 2/2009, 63-82.
• [5] Wendy N. Espeland i Michael Sauder, “Rankings and Reactivity. How Public Measures Recreate Social Worlds”, u: American Journal of Sociology, 1/2007, 1-40.
• [6] Sheila Slaughter i Gary Rhoades, Academic Capitalism and the New Economy. Markets, State and Higher Education, Baltimore und London 2004; Jennifer Washburn, University, Inc.: The Corporate Corruption of American Higher Education, New York 2005.
• [7] Richard Münch, Globale Eliten, lokale Autoritäten. Bildung und Wissenschaft unter dem Regime von PISA, McKinsey & Co., Frankfurt a. M. 2009.
• [8] Eidgenössische Technische Hochschule Zürich, 2008 at a glance, Zürich 2009.
• [9] Massachusetts Institute of Technology, MIT Facts, http://web.mit.edu/facts.
• [10] Technische Universität München, TUM in Zahlen, http://portal.mytum.de.