Grčki laboratorij: Doktrina šoka i narodni otpor

Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu. Ovaj članak je uređena verzija govora održanog na institutu Birkbeck 5. svibnja 2010. Tog dana su u Grčkoj održani opći štrajk i goleme demonstracije u svim većim gradovima, tijekom kojih je troje ljudi poginulo kao posljedica požara u banci u središtu Atene.


Sjena nečeg golemog i prijetećeg počinje se nadvijati nad zemljom. Nazovite to sjenom oligarhije, ako želite; to je najbliža usporedba koji se usudim povući. Bojim se pomisliti kakva će joj biti priroda. Drugim riječima: u strašnoj ste opasnosti. (Jack London, Željezna peta)


“Šok i strah” nad Grčkom


Jedan od načina na koji možemo razumjeti što se događa u Grčkoj je koristeći termin ne tako davno predstavljen u knjizi Naomi Klein Doktrina šoka. Prema tom pogledu grčka situacija je prvi slučaj da se tzv. “doktrina šoka”, kao osnovni element svake neoliberalne čistke, primjenjuje u zapadnoeuropskoj državi, nakon što je već bila testirana mnogo puta ranije u različitim dijelovima svijeta, pa tako i u istočnim dijelovima europskog kontinenta, posljedice čega su nam sada sasvim jasne. Ukratko, doktrina šoka je u sljedećem: nemoguće je provesti neoliberalnu čistku, odnosno kvalitativni skok u brzini i dubini neoliberalnih reformi, i da pritom te reforme društvo barem tolerira ako već neće prihvatiti, a da se ne stvori ili ne inscenira izvanredna situacija, odnosno situacija krajnje nužde, uslijed koje “normalan” život biva prekinut te se ono što je dosad bilo nemoguće jednostavno dogodi.

To je upravo “šok i strah” (shock and awe): šok i strah koji cilja na društveno tijelo, gdje su glavni cilj narodne mase i podčinjene grupe svih društvenih formacija. Tako se prekidaju “normalna” vremena i “normalan” tijek događaja. Bio sam u Grčkoj mnogo puta u zadnjih nekoliko mjeseci, te sam svaki puta ostao zapanjen stalnim ubrzanjem događanja. Mediji i politički sustav su svakako učinili to ubrzanje dramatičnijim, ali ono je u svojoj biti bilo posljedica otkrivanja objektivnih kontradikcija same situacije. Zato to treba razumjeti kao oslobađanje osnovnih nasilnih sistemskih sila, usporedivih, da citiram primjere koje Klein podcrtava u svojoj knjizi, s ratovima, okupacijama, vojnim pučevima ili posljedicama određenih prirodnih katastrofa kao što je uragan Katrina. Velika ekonomska kriza, poput ove koja sada traje, je upravo taj tip događaja. Kriza je velika jer nije riječ o uobičajenoj cikličkoj recesiji, nego prije o slomu koji potresa temelje državne ekonomije te temelje društvenog i političkog sustava u cjelini. Prema terminu Antonija Gramscija, to je – organska kriza.

Iz toga slijedi da će se društvene i političke sile u Grčkoj morati suočiti s novom situacijom bez presedana. Za tu situaciju nitko nije pripremljen, niti u najvišim slojevi društva, niti na dnu, među narodnim masama, odnosno onima koji će pretrpjeti posljedice ovog ekonomskog i socijalnog uragana. Upravo zato što su svi destabilizirani, ishod grčke situacije je krucijalan. Sve što sam dosad rekao o šok terapiji vrijedi općenito. Ali kako su snažnim tezama naznačili mnogi raniji govornici, Grčka je specifična jer je ova šok terapija, ta neoliberalna čistka, u njenom slučaju još potrebnija jer se suočava sa slabošću političkih struktura, posebno grčke države.


Zašto je grčka država tako nemoćna?

Costas Lapavitsas je, vrlo prikladno, govorio o neuspjehu grčke vladajuće klase. Taj neuspjeh možemo gledati na dva načina. Prvi je kratkoročan. Na prvom mjestu to je nesposobnost da se adekvatno nose s kontradikcijama grčkog kapitalističkog sustava. Cijeli zadnji ciklus ekonomskog rasta se bazirao na vrlo krhkim ili čak neodrživim osnovama. Analizu tih kontradikcija su već podcrtali Lapavitsas i suradnici iz grupe Research on Money and Finance pa ja o tome više neću govoriti. Ali postoji, također, i dugoročniji neuspjeh koji u nastavku želim naglasiti.

Govorim i pozicioniram se unutar marksističke tradicije. U toj tradiciji jedan od ključnih načina odnosa spram države je da govorimo njenoj “relativnoj autonomiji”. Nicos Poulantzas je puno govorio o toj ideji. Relativna autonomija znači da država ima kapacitet držati na distanci različite skupine unutar vladajuće klase i balansa klasnih sila unutar društva. Kako je Poulantzas sada već slavno rekao, država intervenira kako bi konstituirala konačan ishod klasnih utjecaja i konstituirala sebe kao kondenzaciju balansa između klasnih sila i klasnih odnosa.

Karakteristično je za grčku državu da je ta relativna autonomija, zbog dubljih razloga iz grčke povijesti, uvijek bila mnogo slabija, i mnogo ograničenija nego u drugim državama. I doista, grčka država je već desetljećima u konstantnom ratu s narodnim, sa svojim vlastitim narodom. Koliko god paradoksalno zvučalo, u samoj srži slabosti grčke države je neuspjeh narodnih masa da postignu trajnu formu reprezentacije i regulacije svojih interesa unutar države. Svi fenomeni o kojima smo govorili tijekom ove diskusije, poput difuzije korupcije “odozdo”, klijentelizma itd., su samo načini na koji se i odozgo i odozdo kompenzira ta slabost. To utječe na esencijalni dio narodnih masa kojima nedostaje institucionaliziraniji i stabilniji oblik socijalnog kompromisa koji su narodne mase u ostalim dijelovima Europe uspjele postići u kontekstu tzv. države blagostanja. Oni dakle tim praksama, koje smo spomenuli ranije, zaobilaze tu manjkavost kako bi postigli neki oblik partikularnih ili fragmentarnih zadovoljenja neposrednih interesa. Ali to, dakako, prvenstveno vrijedi za vladajuće klase i dominantne grupe. Ono što bi u Grčkoj zvali korupcijom predstavlja svu opscenost i incestuoznost odnosa posebnih kapitalističkih interesa i grčke države kao takve.


Izgledi narodnog otpora

Kako onda tumačiti nove mogućnosti koje se, razvojem krize, otvaraju uslijed strukturalnih slabosti grčke države? Ukazao bih na dvije među njima. Prva je vezana za relativan položaj Grčke unutar međunarodne podjele rada. Mislim da je jedna od glavnih zanimljivosti navedene važne studije, koju su proveli Costas Lapavitsas i grupa ekonomista koja je radila s njim, ažuriranje i obnavljanje analize polarizirajućih efekata podjele Europe na jezgru i periferiju. Mislim da moramo razlikovati dvije razine periferije u Europi. Prva uključuje Grčku, jug mediterana, tzv. zemlje “PIGS” (Portugal, Italija, Grčka, Španjolska, op. prev.); a druga je još perifernija – periferija periferije – i podrazumijeva dakako istok Europe, rezervu jeftine radne snage cijelog kontinenta, poput novog Mezzogiorna (Mezzogiorno – siromašni jug Italije, sinonim za podjelu na bogate i siromašne, napredne i zaostale, op. prev.). U kontekstu šok terapije slabost grčke države nije ništa drugo doli gubitak posljednjih ostataka “nacionalne suverenosti”. Ne spominjem to da bih branio bilo koju vrstu nacionalne suverenosti ili iz neprijateljstva prema nadilaženju nacionalne suverenosti kao takve, nego zato što to za narodne mase znači gubitak elementarnih oblika demokratske kontrole države i dezorganizaciju reprezentacije, odnosno, odnosa reprezentacije između države i frakcija dominantnih klasa. Propadanje pozicije grčke države unutar međunarodnog sustava će imati mnogo dalekosežnije posljedice. Unutar tog konteksta narodne mase moraju pozicionirati vlastitu borbu, razraditi strategije, i izgraditi svoj vlastiti sustav savezništva na europskoj i međunarodnoj razini.

Druga posljedica slabosti grčke države, jednostavno i malo optimističnije rečeno, jest otvaranje mogućnosti za direktnu intervenciju narodnih masa. I zaista, kako već znamo, grčka je povijest, uključujući i ove recentne događaje, uvijek bila karakterizirana tim tipom direktne intervencije naroda, odnosno borbe naroda na političkoj sceni. Današnji događaji daju nam uvid u ono što će se događati narednih tjedana i mjeseci. Spomenut ću par primjera iz proteklog desetljeća. Pobuna grčkog sindikalnog pokreta iz 2001. godine uspjela je zaustaviti brutalne, divljačke reforme mirovinskog sustava koje je inicirala tzv. “modernizirajuća vlada PASOK-a”[1] Kostasa Simitisa. Grčka je jedina država u kojoj je studentski pokret 2006. i 2007. uspio zaustaviti mnoge elemente bolonjske reforme i pokušaje djelomične privatizacije visokog obrazovanja. Legitimitet same države doveden je u pitanje najznačajnijim demonstracijama i masovnim sukobima s policijom u Europi još od 1970-ih, koje su bile posljedica policijskog ubojstva Aleksandrosa Grigoropulosa iz 2008. godine.

Ono što danas (proljeće 2010, op.prev.) gledamo na ulicama Atene i drugih grčkih gradova je kombinacija svih tih događaja. Dvodnevni opći štrajk koji su organizirali sindikati, demonstracije stotina tisuća ljudi, radnici u javnom sektoru ulaze u nasilne sukobe s policijom te ostale vrste pobune. Razvoj takvih društvenih praksi odozdo ima tendenciju slamanja postojećih okvira političke reprezentacije, političkih sukoba i javnih rasprava. Bez ikakve sumnje to će biti glavna karakteristika nadolazećeg perioda. Također bit će to, u skorijoj budućnosti, i glavni izazov ljevici i narodnim snagama u Grčkoj. Taj izazov bi ih mogao i uništiti. Nije to samo retorika, već vrlo stvarna mogućnost: ako su ljevica i organizirani društveni pokreti nesposobni odgovoriti na izazov, ako se pokažu fragmentiranima i nemoćnima, pomest će ih dislokacija socijalnih odnosa, porast beznađa i, vjerojatno, uzlet najreakcionarnijih i najregresivnijih tendencija u društvu. Ali ako nađu način da se uključe, da ponude autentičnu perspektivu koja artikulira bijes ljudi, tada takva pogibeljna situacija može otvoriti mogućnosti bez presedana, za budućnost zemlje, narodnih pokreta, te više od toga, za progresivne sile u Europi i drugdje.


Objavljeno 5. svibnja 2010. na mrzine.monthlyreview.org
S engleskog preveo Mislav Stublić


[1] Grčka verzija blairovske transformacije laburista u “nove laburiste”. PASOK je grčka socijalistička stranka koju je 1974. osnovao Andreas Papandreu, otac trenutnog premijera i vođe PASOK-a Georgea Papandreua. Simitis je preuzeo poziciju premijera i vođe stranke nakon smrti Andreasa Papandreua 1996. godine te je bio na vlasti do 2004. godine.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve