Puč koji (zasad) nije uspio

Prenosimo tekst Marka Weisbrota, direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, u Washingtonu, objavljen na portalu h-alter, o pokušaju vojnog puča u Ekvadoru koji nije uspio, no vjerojatnost sličnih prijetnji diljem Latinske Amerike u narednim mjesecima vrlo je velika.

U lipnju prošle godine, kada je vojska u Hondurasu izvršila državni udar na socijaldemokratsku vladu predsjednika Manuela Zelaye, predsjednik Ekvadora, Raffael Correa, shvatio je to osobno. “Imamo obavještajne podatke koji kažu da sam sljedeći na redu nakon Zelaye”, rekao je Correa.

Pokazalo se da je bio u pravu. Neki analitičari i dalje inzistiraju da je ono što se jučer dogodilo samo policijski prosvjed zbog rezanja povlastica koji je izmakao kontroli. No, bilo kome tko je sinoć na TV-u pratio tijek duge, rovovske oružane bitke u kojoj je vojska spasila predsjednika Correu iz bolnice u kojoj ga je zatočila policija, to nije izgledalo kao prosvjed. Bio je to pokušaj rušenja vlade.



Koordinirane akcije u više različitih gradova, preuzimanje aerodroma Quito od strane dijela oružanih snaga – sve to upućuje na isplanirani državni udar. Iako je puč na koncu propao, u nekim trenucima dana nije bilo izvjesno da će stvari upravo tako završiti.

Vlada je za pokušaj puča optužila bivšeg predsjednika i pukovnika Lucia Gutierreza koji je dan prije na televiziji pozivao na rušenje Corree. Gutierrez je predsjednika optužio za koješta- od davanja podrške FARC-u (gerilska skupina koja se bori protiv kolumbijske vlade)- do upropaštavanja ekonomije.

Puč je možda i mogao uspjeti da Correa nije tako popularan. Usprkos neprijateljima na visokim pozicijama, podrška predsjedniku u glavnom gradu Quito prije nekoliko tjedana iznosila je 67 posto. Correina je vlada udvostručila izdatke za zdravstvo, znatno povećala druga socijalna davanja te uspješno osporila dio vanjskog duga u iznosu od 3,2 milijarde dolara, za koji je utvrđeno da je nelegitiman. Ekvador se kroz 2009. uspio provući bez recesije i ima očekivanu projekciju rasta od 2,5 posto za ovu godinu. Correa, koji je ekonomist, morao se poslužiti heterodoksnim i kreativnim metodama kako bi se gospodarski rast nastavio usprkos vanjskim šokovima koji proizlaze iz činjenice da zemlja nema vlastitu valutu. Ekvador je 2000. prihvatio dolar kao svoju valutu, a to znači da nema kontrole nad monetarnom politikom i tečajem.

Correa je upozorio da će možda privremeno raspustiti Kongres kako bi zemlja izašla iz legislativne pat pozicije, na što prema novom ustavu ima pravo, ali je potrebo i odobrenje Ustavnog suda. Sile koje priželjkuju puč u tome su vjerovatno vidjele dobrodošao povod za djelovanje. Situacija podsjeća na državni udar u Hondurasu, kada je Zelayina podrška neobvezujućem referendumu o ustavotvornoj skupštini u medijima – i honduraškim, i inozemnim – pogrešno prikazana kao pokušaj produljenja njegova predsjedničkog mandata.

Medijske manipulacije i u Ekvadoru igraju značajnu ulogu. Većinu medija kontroliraju desne grupacije, čiji su interesi oprečni politici vlade. To je pomoglo stvaranju baze ljudi (slično grupama u SAD-u koje svoje stavove stvaraju na temelju Fox News-a, samo proporcionalno veću) koji vjeruju da je Correa diktator koji Ekvador pokušava pretvoriti u komunističku Kubu.

Američki State Department se jučer kasno poslijepodne preko Državne tajnice Hillary Clinton oglasio izjavom od dvije rečenice u kojoj poziva “sve Ekvadorce na zajedničko djelovanje unutar okvira ekvadorskih demokratskih institucija s ciljem što brže i mirnije ponovne uspostave poretka”. Za razliku od prošlogodišnje izjave Bijele kuće o puču u Hondurasu, sadrži i “punu podršku” izabranom predsjedniku. Radi se svakako o poboljšanju, iako je malo vjerojatno da je riječ o stvarnoj promjeni politike Washingtona prema Latinskoj Americi.

Obamina administracija prošlogodišnji je državni udar u Hondurasu poduprla na sve načine na koje je mogla i još uvijek pokušava navesti vlade Južne Amerike – uključujući Ekvador, Brazil, Argentinu i kolektivnu organizaciju UNASUR – da priznaju tamošnju novu vladu. Južna Amerika, međutim, odbija priznati Loboovu vladu jer je izabrana pod diktaturom koja nije dozvolila slobodno i pošteno izborno natjecanje. Pored toga, traži garancije da će se zaustaviti ubijanja novinara i političkih aktivista u Hondurasu, koja se i pod “izabranom” vladom nastavljaju ili čak pogoršavaju.

Kao što su se vlade Južne Amerike i pribojavale, zbog podrške Washingtona puču u Hondurasu, u zadnjih godinu dana vjerovatnost državnih udara desničarskih snaga protiv lijevo orijentiranih demokratskih vlada u regiji se povećala. Pokušaj u Ekvadoru nije uspio, no vjerojatnost sličnih prijetnji u narednim mjesecima i godinama je vrlo velika.

Mark Weisbrot
prevela Andrea Milat
Tekst je objavljen 1. listopada u britanskom Guardianu

Mark Weisbrot je jedan od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, u Washingtonu. Doktorirao je na području ekonomije na Sveučilištu Michigan. Autor je brojnih istraživačkih radova o ekonomskoj politici, posebice Latinske Amerike i međunarodne ekonomske politike. S Deanom Bakerom koautor je knjige Social Security:The Phony Crisis (University of Chicago Press, 2000). Također je i predsjednik organizacije Just Foreign Policy.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve