Puč koji (zasad) nije uspio

Prenosimo tekst Marka Weisbrota, direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, u Washingtonu, objavljen na portalu h-alter, o pokušaju vojnog puča u Ekvadoru koji nije uspio, no vjerojatnost sličnih prijetnji diljem Latinske Amerike u narednim mjesecima vrlo je velika.


U lipnju prošle godine, kada je vojska u Hondurasu izvršila državni udar na socijaldemokratsku vladu predsjednika Manuela Zelaye, predsjednik Ekvadora, Raffael Correa, shvatio je to osobno. “Imamo obavještajne podatke koji kažu da sam sljedeći na redu nakon Zelaye”, rekao je Correa.

Pokazalo se da je bio u pravu. Neki analitičari i dalje inzistiraju da je ono što se jučer dogodilo samo policijski prosvjed zbog rezanja povlastica koji je izmakao kontroli. No, bilo kome tko je sinoć na TV-u pratio tijek duge, rovovske oružane bitke u kojoj je vojska spasila predsjednika Correu iz bolnice u kojoj ga je zatočila policija, to nije izgledalo kao prosvjed. Bio je to pokušaj rušenja vlade.

Koordinirane akcije u više različitih gradova, preuzimanje aerodroma Quito od strane dijela oružanih snaga – sve to upućuje na isplanirani državni udar. Iako je puč na koncu propao, u nekim trenucima dana nije bilo izvjesno da će stvari upravo tako završiti.

Vlada je za pokušaj puča optužila bivšeg predsjednika i pukovnika Lucia Gutierreza koji je dan prije na televiziji pozivao na rušenje Corree. Gutierrez je predsjednika optužio za koješta- od davanja podrške FARC-u (gerilska skupina koja se bori protiv kolumbijske vlade)- do upropaštavanja ekonomije.

Puč je možda i mogao uspjeti da Correa nije tako popularan. Usprkos neprijateljima na visokim pozicijama, podrška predsjedniku u glavnom gradu Quito prije nekoliko tjedana iznosila je 67 posto. Correina je vlada udvostručila izdatke za zdravstvo, znatno povećala druga socijalna davanja te uspješno osporila dio vanjskog duga u iznosu od 3,2 milijarde dolara, za koji je utvrđeno da je nelegitiman. Ekvador se kroz 2009. uspio provući bez recesije i ima očekivanu projekciju rasta od 2,5 posto za ovu godinu. Correa, koji je ekonomist, morao se poslužiti heterodoksnim i kreativnim metodama kako bi se gospodarski rast nastavio usprkos vanjskim šokovima koji proizlaze iz činjenice da zemlja nema vlastitu valutu. Ekvador je 2000. prihvatio dolar kao svoju valutu, a to znači da nema kontrole nad monetarnom politikom i tečajem.

Correa je upozorio da će možda privremeno raspustiti Kongres kako bi zemlja izašla iz legislativne pat pozicije, na što prema novom ustavu ima pravo, ali je potrebo i odobrenje Ustavnog suda. Sile koje priželjkuju puč u tome su vjerovatno vidjele dobrodošao povod za djelovanje. Situacija podsjeća na državni udar u Hondurasu, kada je Zelayina podrška neobvezujućem referendumu o ustavotvornoj skupštini u medijima – i honduraškim, i inozemnim – pogrešno prikazana kao pokušaj produljenja njegova predsjedničkog mandata.

Medijske manipulacije i u Ekvadoru igraju značajnu ulogu. Većinu medija kontroliraju desne grupacije, čiji su interesi oprečni politici vlade. To je pomoglo stvaranju baze ljudi (slično grupama u SAD-u koje svoje stavove stvaraju na temelju Fox News-a, samo proporcionalno veću) koji vjeruju da je Correa diktator koji Ekvador pokušava pretvoriti u komunističku Kubu.

Američki State Department se jučer kasno poslijepodne preko Državne tajnice Hillary Clinton oglasio izjavom od dvije rečenice u kojoj poziva “sve Ekvadorce na zajedničko djelovanje unutar okvira ekvadorskih demokratskih institucija s ciljem što brže i mirnije ponovne uspostave poretka”. Za razliku od prošlogodišnje izjave Bijele kuće o puču u Hondurasu, sadrži i “punu podršku” izabranom predsjedniku. Radi se svakako o poboljšanju, iako je malo vjerojatno da je riječ o stvarnoj promjeni politike Washingtona prema Latinskoj Americi.

Obamina administracija prošlogodišnji je državni udar u Hondurasu poduprla na sve načine na koje je mogla i još uvijek pokušava navesti vlade Južne Amerike – uključujući Ekvador, Brazil, Argentinu i kolektivnu organizaciju UNASUR – da priznaju tamošnju novu vladu. Južna Amerika, međutim, odbija priznati Loboovu vladu jer je izabrana pod diktaturom koja nije dozvolila slobodno i pošteno izborno natjecanje. Pored toga, traži garancije da će se zaustaviti ubijanja novinara i političkih aktivista u Hondurasu, koja se i pod “izabranom” vladom nastavljaju ili čak pogoršavaju.

Kao što su se vlade Južne Amerike i pribojavale, zbog podrške Washingtona puču u Hondurasu, u zadnjih godinu dana vjerovatnost državnih udara desničarskih snaga protiv lijevo orijentiranih demokratskih vlada u regiji se povećala. Pokušaj u Ekvadoru nije uspio, no vjerojatnost sličnih prijetnji u narednim mjesecima i godinama je vrlo velika.

Mark Weisbrot
prevela Andrea Milat
Tekst je objavljen 1. listopada u britanskom Guardianu

Mark Weisbrot je jedan od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, u Washingtonu. Doktorirao je na području ekonomije na Sveučilištu Michigan. Autor je brojnih istraživačkih radova o ekonomskoj politici, posebice Latinske Amerike i međunarodne ekonomske politike. S Deanom Bakerom koautor je knjige Social Security:The Phony Crisis (University of Chicago Press, 2000). Također je i predsjednik organizacije Just Foreign Policy.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve