Pismo talijanskih ekonomista

Talijanski ekonomisti su svojim kolegama u Italiji i cijeloj Europi uputili otvoreno pismo te ih pozvali da organiziraju zajedničku mrežu. “Restriktivne javne politike pogoršavaju krizu, potiču spekulacije i mogu doprinijeti dezintegraciji Eurozone. Nužno je promijeniti smjer ekonomske strategije kako bi se spriječio još jedan krah plaća i zaposlenosti.”


Pismo ekonomista

Restriktivne javne politike pogoršavaju krizu, potiču spekulacije i mogu doprinijeti dezintegraciji Eurozone. Nužno je promijeniti smjer ekonomske strategije kako bi se spriječio još jedan krah plaća i zaposlenosti.



Na znanje europskim kolegama

(Kako bi organizirali europsku mrežu, molimo obratite nam se na adresu: info[at]letteradeglieconomisti.it)


Članovima talijanske Vlade i Parlamenta
Talijanskim predstavnicima u institucijama Europske Unije
Predstavnicima političkih stranaka i sindikata
Talijanskim zastupnicima u institucijama Europske unije i Europskog sustava središnjih banaka
Predsjedniku Republike


14. srpnja 2010.

Iznimno ozbiljnu globalnu ekonomsku krizu i s njom povezanu krizu u Eurozoni neće riješiti rezanje plaća, mirovina, socijalnih izdavanja, trošenja na obrazovanje, znanost, kulturu i osnovne javne usluge, kao ni izravno ili neizravno povećanje poreza na zaposlenost ili poreza koje plaćaju slabije društvene klase.

Zapravo, postoji velika opasnost da će uvođenje takozvanih mjera „štednje“ u Italiji i Europi dalje ojačati značajke krize, ubrzati rast insolventnosti, propasti poduzeća i nezaposlenosti te po svoj prilici u nekom trenutku prisiliti dio država članica da se povuku iz Europske monetarne unije.

Od ključne je važnosti shvatiti da trenutna nestabilnost monetarne unije nije puka posljedica lukavog računovodstva ili rastrošnosti. Ona je zapravo ishod mnogo dubljeg prožimanja globalne financijske krize i niza nestabilnosti u Eurozoni, uzrokovanih ponajviše neodrživom ekonomski liberalnom prirodom Ugovora o Uniji i restriktivnom ekonomskom politikom država članica koje sustavno iskazuju viškove u svojim platnim bilancama.

≈≈≈

Svjetska kriza koja je eksplodirala 2007.-2008. još je u tijeku. Kako se nije interveniralo u njene strukturne uzroke, zapravo nikad nismo ni izašli iz nje. Prema tumačenjima velikog broja izvora, jedno od glavnih objašnjenja ove krize je povećanje globalnog rascjepa između povećanja radne produktivnosti i stagnacije ili čak opadanja kupovne moći samih radnika. Niz godina se ovaj rascjep kompenzirao iznimnim rastom financijskih spekulacija i rastom privatnog zaduživanja koje je, počevši od Sjedinjenih Država, bilo glavni poticaj globalnoj potražnji.

Danas neki računaju na vraćanje svjetskom rastu temeljenom na novom financijskom bumu u SAD-u. Postoji nada da će se državno preuzimanje ogromne količine nenaplativih privatnih dugova potaknuti rast financijskog sektora i s njim povezanog mehanizma akumulacije. Smatramo da je svjetski oporavak na takvim temeljima malo vjerojatan. Čak da i do njega dođe, bio bi nestabilan i kratkotrajan. Također, smatramo iluzornim nadati se da će bez sveobuhvatne reforme međunarodnog monetarnog sustava Kina biti voljna odustati od trgovinskog profita kako bi postala pogonska sila svjetske potražnje.

Ukratko, suočavamo se s dramatičnom situacijom svjetskog ekonomskog sustava kojem nedostaje primarni izvor potražnje, odnosno, „spužva“ koja bi mogla apsorbirati proizvodnju.

Neriješena globalna kriza osobito se jako osjetila u Europskoj monetarnoj uniji. Očita ranjivost eurozone potaknuta je dubokim unutarnjim strukturnim neravnotežama, čiji temeljni uzrok leži u ekonomski liberalnom nacrtu Ugovora iz Maastrichta, očekivanju da će različiti dijelovi Unije doći u ravnotežu čisto tržišnim mehanizmima, i restriktivnim deflatornim ekonomskim politikama zemalja sa sustavnim višcima u platnoj bilanci. Među ovim je zemljama osobito važna Njemačka, koja je već neko vrijeme orijentirana prema zadržavanju plaća na istoj razini usprkos rastu produktivnosti, potražnje i uvoza te ulasku na strana tržišta kako bi se povećao udio njemačkih tvrtki na europskom tržištu. Zemlje s takvim politikama „viška“ ne doprinose razvoju eurozone nego ih paradoksalno naprijed vuku slabije zemlje. Točnije, Njemačka akumulira značajan višak u trgovinskoj bilanci dok Grčka, Portugal, Španjolska pa čak i Francuska ulaze u dugove. Čak i Italija, unatoč vrlo niskom rastu nacionalnog dohotka, od Njemačke kupuje više nego što prodaje i time akumulira rastuće dugove.

Potpuna mobilnost kapitala u eurozoni snažno je pogodovala stvaranju kreditno-debitne neravnoteže među zemljama. Dugo se vremena pouzdavalo u učinkovitost tržišta i vjerovalo da se rastući omjer duga među zemljama članicama treba smatrati znakom veće financijske integracije eurozone. Ali danas je prilično jasno da navodna učinkovitost financijskih tržišta nema nikakvo uporište u praksi i akumulirana se neravnoteža pokazuje neodrživom.

Zbog tih se razloga akteri na financijskim tržištima klade na dezintegraciju eurozone. Predviđaju da će zbog nastavka krize prihodi zemalja članica opadati i zarada mnoštva poduzeća i banaka postajati sve manja. Bit će stoga sve teže garantirati vraćanje dugova, privatnih kao i javnih. Različite zemlje bi tako mogle biti postupno istjerane iz eurozone ili bi same mogle odlučiti izaći i time pobjeći od deflacijske spirale. Rizik opće insolventnosti i ponovne konverzije dugova u nacionalne valute stoga je ono što zapravo motivira spekulante. Dakle turbulentnost financijskih tržišta počiva na nizu stvarnih proturječja. Međutim, također je istina da očekivanja špekulanata potiču gubitak povjerenja i stoga se često i ostvaruju. Zapravo, tržišne operacije koje ruše cijene vrijednosnica povećavaju razliku između stopa rasta kamata i plaća te mogu iznenada učiniti insolventnima dužnike koji su nekad bili u mogućnosti platiti dugove. Akteri na financijskim tržištima, koji često djeluju u uvjetima koji su nekonkurentni i sve samo ne simetrični u pristupu informacijama i tržišnoj moći, stoga su u stanju ne samo predvidjeti budućnost nego i pripomoći njenom stvaranju, pri čemu slijede uzorak koji nema nikakve veze s takozvanim „osnovama“ ortodoksne ekonomske teorije i osnovnim formulacijama tobožnjih kriterija učinkovitosti.

≈≈≈

Smatramo da je u takvom scenariju besmisleno pokušavati boriti se protiv spekulacija pukim zajmovnim ugovorima za koje se dobiva podrška restriktivnim politikama u zaduženim zemljama. Zajmovi će zapravo samo odgoditi probleme bez da ih riješe. A politike „štednje“ još više smanjuju potražnju spuštanjem plaća i povezanim dodatnim smanjivanjem sposobnosti dužnika da vrate dugove, i privatne i javne. Iako značajna, promjena monetarne politike Europske središnje banke, koja je izrazila spremnost na kupnju državnih obveznica na sekundarnom tržištu, dobiva drukčiju perspektivu kad se u obzir uzme izjava da središnja banka želi „sterilizirati“ te operacije tečajnim manevrima ili bankovnim sustavima koji bi imali upravo suprotan učinak.

Na počinjenim greškama nesumnjivo se možemo zahvaliti recesivnim receptima ekonomskog liberalizma što su ih propisali ekonomisti vezani uz analitičke sheme koje su bile u trendu proteklih godina, a koji izgleda nisu u stanju shvatiti ni najočitije aspekte funkcioniranja ekonomskog sustava.

Prilično je jasno da tvrdoglavost kojom se provode takve politike depresije nije jednostavno posljedica nesporazuma stvorenih ekonomskim modelima čija se logička koherentnost i empirijska relevantnost danas dovodi u pitanje i unutar same akademske zajednice.

Preferiranje takozvanih mjera „štednje“ zapravo je izraz konsolidiranih društvenih interesa. U biti, ima ljudi koji trenutnu krizu vide kao priliku da se ubrza proces raspada javnih službi, fragmentiranja zaposlenosti i restrukturiranja i centraliziranja europskog kapitala. U pozadini stoji ideja da će kapital koji uspije izaći iz krize kao pobjednik biti u stanju potaknuti ubrzanu akumulaciju i to iskorištavajući nižu konkurentnost na tržištima i daljnje slabljenje zaposlenosti.

Potrebno je međutim razumjeti da je podrška ovakvim interesima ne samo u sukobu s interesima radništva, nego i stvara uvjete za nekontroliranu centralizaciju kapitala, pustošenje proizvodnje Južne Italije i cijelih makroregija Europe, migracijske procese koje je sve teže kontrolirati i u konačnici gigantsku dugovima potaknutu deflaciju usporedivu samo s onom tridesetih godina.

≈≈≈

Talijanska je vlada do sad uspostavila politiku osmišljenu da pogoduje ovoj opasnoj deflacijskoj spirali. A najavljeno daljnje stezanje budžeta, zajedno sa stalnom tendencijom da se reže čuvanje zaposlenosti, može dovesti samo do daljnjeg pada prihoda, nakon već ogromnog pada zabilježenog u Italiji 2009. godine. Treba stalno imati na umu da su znanstvene pretpostavke koje stoje iza uvjerenja da te politike mogu popraviti stanje u gospodarstvu i proračunsku bilancu i tako očuvati zemlju od napada špekulanata vrlo upitne. No zapravo takav put sa sobom nosi rizik pogoršanja krize, umnažanja insolventnosti pa stoga i spekulacije.
Ne može se reći ni da je opozicija dosad predstavila jasan program alternativne ekonomske politike. Povećava se svijest o ozbiljnosti krize i greškama iz prošlosti, ali glasovi iz nekih sektora opozicije izražavaju proturječne ili drugorazredne stavove, poput prijedloga da se uvede više ugovora na određeno vrijeme ili provede masivna privatizacija javnih usluga. Čak su i česti pozivi na takozvane „strukturne reforme“ kontraproduktivni kad se umjesto mjera osmišljenih da ukinu rasipanje i privilegije manjine prevode u daljnje prijedloge za smanjivanje socijalnih i radnih prava.

Kao upozorenje za budućnost, najbolje se prisjetiti da je 1992. Italija bila žrtvom napada špekulanata sličnog onima koji su danas u tijeku u Europi. U to su vrijeme talijanski radnici prihvatili zastrašujući program „štednje“ temeljen prije svega na rezanju cijene rada i izdataka za socijalno osiguranje. U to se vrijeme, kao i danas, govorilo da su žrtve nužne kako bi se lira i nacionalna ekonomija obranile od spekulacija. Međutim, nedugo nakon što je program uveden, nacionalna je valuta ponovno napadnuta. Na kraju je Italija svejedno napustila Europski monetarni sustav, a liri se naglo srozala vrijednost. Radnici i zajednica tako su dvostruko platili: zbog politika „štednje“ i zbog porasta cijene uvezenih dobara.

Također je potrebno prisjetiti da je, uz prevladavajuće opravdanje smanjenja javnog duga u odnosu na BDP, proteklih godina naša zemlja provela goleme programe privatizacije. Sada su učinci ovih programa na javni dug, ionako neznatni, uglavnom nestali zbog posljedica krize, a implikacije za pozicioniranje države u međunarodnoj podjeli rada, ekonomskog rasta i društvenog blagostanja najprestižnija znanstvena literatura danas smatra vrlo upitnima.

≈≈≈

Na temelju svega rečenog, vjerujemo da je nužno napustiti ovaj pristup prije nego bude prekasno.

Mora se uzeti u obzir da se vjerojatno dugo vremena neće pojaviti sila koja bi mogla osigurati snažan, stabilan oporavak za tvrtke i svjetski razvoj. Kako bi se spriječilo pogoršanje krize i izbjegao slom projekta ujedinjene Europe, nužna je nova vizija i promjena u općem smjeru ekonomske politike. Drugim riječima, Europa mora krenuti vlastitim putem kako bi razvila proizvodne snage, povećala blagostanje, očuvala okoliš i regiju, i garantirala društvenu jednakost.
Prije svega, kako bi u različitim zemljama i političkim institucijama sazrela rasprava od tolike važnosti, potrebno je stvoriti prostor za demokratski proces. Drugim riječima, mora biti vremena na raspolaganju. Stoga kao preliminarni korak predlažemo hitni zastoj u spekulacijama. Već su pokrenute nacionalne ali i europske inicijative s ovim ciljem, ali dosad uvedene mjere još uvijek se čine slabima i nedostatnima. Nesumnjivo je moguće stati na kraj spekulaciji, ali nužno je osloboditi se nesigurnosti i političke neopredijeljenosti. Europska središnja banka mora se stoga u potpunosti posvetiti kupovini napadnutih vrijednosnica i prestati sa „steriliziranjem“ svojih intervencija. Moraju biti uvedeni adekvatni porezi osmišljeni kako bi obeshrabrili kratkoročne financijske transakcije, u kombinaciji s učinkovitim administrativnim kontrolama kretanja kapitala. Ako ne postoje uvjeti za zajedničko djelovanje, daleko je bolje smjesta intervenirati na nacionalnoj razini, svim dostupnim metodama, nego odgađati djelovanje ili ne učiniti ništa. Samo takvim inicijativama moguće je donijeti odluke u vremenskom rasponu kojeg zahtijevaju demokratske institucije, bez da ih se izloži stalnoj prijetnji napada špekulanata.

Prošla iskustva uče nas da je za borbu protiv deflacije potrebno ograničiti pad plaća, uspostavom minimalnih plaća, ograničavanjem otpuštanja i novim općim pravilima koja bi štitila zaposlenost i sindikalne procese. Povrh svega, u ovom je času zamisao da se procese stvaranja i uništenja radnih mjesta treba prepustiti isključivo silama tržišta analitički bezumna, kao i politički neodgovorna.

U koordinaciji s monetarnom politikom, moramo ohrabriti države s proračunskim viškovima, osobito Njemačku, na poduzimanje mjera usmjerenih k povećanju potražnje kako bi se potakao proces uravnoteženja bilanci plaćanja zemalja članica Europske monetarne unije. Vodeće zemlje „viška“ imaju veliku odgovornost u ovom trenutku. Spas ili uništenje Unije ovisit će ponajviše o njihovim odlukama.

Potreban nam je sustav progresivnog oporezivanja koji bi bio koordiniran na europskoj razini, i bio u stanju obrnuti trend smanjenja primanja koji je doprinio izbijanju krize. Potrebno je prebaciti fiskalno opterećenje sa zaposlenosti na kapitalnu dobit i rente, s primanja na bogatstvo, s platiša poreza na dohodak na one koji izbjegavaju plaćanje poreza, sa siromašnih područja Unije na bogata.

Potrebno je značajno povećati federalni proračun Unije i mogućnost izdavanja europskih obveznica. Potrebno je pokušati koordinirati fiskalnu politiku i europsku monetarnu politiku u svrhu osmišljavanja razvojnog plana s ciljem postizanja pune zaposlenosti i regionalnog uravnoteženja ne samo kupovne moći nego i proizvodnih snaga Europe. Plan bi trebao biti vođen drukčijom logikom od često neučinkovitog i na donacije orijentiranog mentaliteta koji vlada europskim razvojnim fondovima. On bi se prvenstveno trebao temeljiti na javnoj proizvodnji kolektivnih dobara, od financiranja javnih znanstvenih institucija preko borbe protiv monopola na intelektualno vlasništvo, zaštite okoliša, regionalnog planiranja i održive radne mobilnosti do skrbi za pojedince. Ova dobra neizbježno propadaju na tržištu i ne mogu biti obuhvaćena ograničenom logikom privatnih kapitalističkih tvrtki, a istovremeno su nezamjenjiva u jačanju proizvodnih snaga i garantiranju jednakosti društvenog i državnog napretka.

Moramo regulirati i ograničiti pristup malih štediša i mirovinskih fondova financijskom tržištu.

Moramo obnoviti princip odvajanja banaka koje nude obične kratkoročne zajmove od financijskih tvrtki koje posluju na srednji ili dulji rok.

Kako bismo se borili protiv dampinških strategija i „izvoza recesije“ od strane država izvan EMU-a, trebali bismo razmisliti o sustavu uvjetnog otvaranja tržišta kapitala kao i roba. Otvaranje može biti potpuno samo kad se uspostave koordinirane politike plaća i razvoja.

≈≈≈

Itekako smo svjesni koliko su naše preporuke daleko od trenutnog zastrašujućeg srozavanja europskih ekonomskih politika.

Ipak, vjerujemo da bi se trenutni smjer ekonomskih politika uskoro mogao pokazati neodrživim. Ne postoje li uvjeti za ostvarenje razvojnog plana temeljnog na iznijetim ciljevima, doći će do iznimno visokog rizika od dužničke deflacije i posljedične dezintegracije eurozone. To će se dogoditi jer će neke zemlje biti uvučene u začaranu spiralu uzrokovanu kratkovidnim nacionalnim mjerama „štednje“ i posljedičnom prijetnjom spekulacije. U određenom bi trenutku te zemlje mogle biti otjerane iz monetarne unije ili bi mogle same odlučiti napustiti je kako bi pokušale oblikovati vlastitu ekonomsku politiku u obranu unutarnjih tržišta, plaća i zaposlenosti. Ako bi stvari zaista krenule tim tokom, očito je da te zemlje neće nužno biti doživljene kao glavni krivci za krizu Europske unije.

Takav nam mogući razvoj situacije ukazuje da su nestali uvjeti koji su omogućavali oživljavanje europskog duha pukim pozivanjem na naše zajedničke ideale. Istina je da je u tijeku najnasilniji i najodlučniji napad na Europu kao političkog aktera te na posljednje preostale bastione socijalne sigurnosti u Europi. Sada, više nego ikad, kako bi preživio i oživio, europeizam mora utjeloviti stvarno značenje i prilike za koordinirani ekonomski, društveni i državni razvoj.

Nužno je započeti široku i otvorenu raspravu o razlozima i odgovornosti za teške greške počinjene u ekonomskim politikama, o posljedičnom riziku pogoršavanja krize i dezintegracije eurozone te o hitnoj potrebi za promjenom smjera europske gospodarske politike.

Ako ne dođe do željene promjene europske gospodarske politike, porast će nezaposlenost i pogoršat će se kriza u eurozoni. U ovom slučaju, države članice bi mogle biti prisiljene donositi autonomne gospodarske politike u svrhu očuvanja unutarnjih tržišta, plaća i zaposlenosti.

POTPISNICI


Nicola Acocella (Università di Roma ‘La Sapienza’), Daniel Albarracín Sànchez (Universidad Autònoma de Madrid), Luigi Aldieri (Università di Napoli ‘Parthenope’), Alberto Alonso González (Universidad Complutense de Madrid), Asunción Gómez Alonso (Profesora de Economia), Ignacio Álvarez (Universidad Complutense de Madrid), Mercedes Álvarez Coñi (Economista), Adalgiso Amendola (Università di Salerno), Jose Manuel Arizaga Alvarez (Economista), Roberto Artoni (Università Bocconi), Adam Asmundo (Università di Palermo), Alberto Asquer (Università di Cagliari), Ivàn H. Ayala (Universidad Complutense de Madrid), Juan Josè Azcona Olòndriz (Universidad Complutense Madrid), Aldo Barba (Università di Napoli ‘Federico II’), Stefano Bartolini (Università di Siena), Francesco Baruffi (Democenter Sipe – Modena), Enrico Bellino (Università Cattolica di Milano), Sergio Beraldo (Università di Napoli ‘Federico II’), Luigi Bernardi (Università di Pavia), Paola Bertolini (Università di Modena e Reggio Emilia), Mario Biagioli (Università di Parma), Salvatore Biasco (Università di Roma ‘La Sapienza’), Samuele Bibi (Università Roma Tre), Adriano Birolo (Università di Padova), Ivan Blecic (Università di Sassari), Mariangela Bonasia (Università di Napoli ‘Parthenope’), Piervincenzo Bondonio (Università di Torino), Giovanni Bonifati (Università di Modena e Reggio Emilia), Bruno Bosco (Università di Milano Bicocca), Luigi Bosco (Università di Siena), Paolo Bosi (Università di Modena e Reggio Emilia), Carlo Brambilla (Università dell’Insubria), Emiliano Brancaccio (Università del Sannio), Massimiliano Bratti (Università di Milano), Sergio Bruno (Università di Roma ‘La Sapienza’), Roberto Burlando (Università di Torino), Pablo Bustelo (Universidad Complutense de Madrid), Antonio Cabrera Santamarìa (Universidad Complutense de Madrid), Katia Caldari (Università di Padova), Romano Calvo ((Università di Milano Bicocca), Rosaria Rita Canale (Università Parthenope di Napoli), Marco Canepari (Università ‘Joseph Fourier’ – Grenoble), Francesco Carlucci (Università di Roma ‘La Sapienza’), Enza Caruso (Università di Perugia), Lorenzo Caselli (Università di Genova), Maurizio Caserta (Università di Catania), Stefano Casini Benvenuti (IRPET Firenze), Mario Cassetti (Università di Brescia), Lucilla Castellucci (Università di Roma ‘La Sapienza’), Duccio Cavalieri (Università di Firenze), Mario Cedrini, (Università del Piemonte Orientale), Giuseppe Celi (Università di Foggia), Mario Centorrino (Università di Messina), Sergio Cesaratto (Università di Siena), Victoria Chick (University College London), Laura Chies (Università di Trieste), Guglielmo Chiodi (Università di Roma ‘La Sapienza’), Roberto Ciccone (Università Roma Tre), Massimo Cingolani (Banca europea per gli investimenti), Romeo Ciminello (Pontificia Università Gregoriana di Roma), Giorgio Colacchio (Università del Salento), Elena Colopardi (ANCE), Giuseppe Conti (Università di Pisa), Angiola Contini (Università Cattolica di Milano), Lilia Costabile (Università di Napoli ‘Federico II’), Francesco Crespi (Universit Roma Tre), Antonio Cuerpo Carrera (Universidad Complutense de Madrid), Salvatore Curatolo (Università di Parma), Mirella Damiani (Università di Perugia), Carmela D’Apice (Università Roma Tre), Marcello De Cecco (Scuola Normale Superiore di Pisa), Pasquale De Muro (Università Roma Tre), Elina De Simone (Università Orientale di Napoli), Giancarlo De Vivo (Università di Napoli ‘Federico II’), Marcello Degni (Università di Pisa), Carlo Del Gaudio (Università di Napoli ‘Federico II’), Carlo Devillanova (Università Bocconi), Stefania Di Bono (Università di Pisa), Umberto Di Giorgi (Università Roma Tre), Davide Di Laurea (ISTAT), Amedeo Di Maio (Università Orientale di Napoli), Antonio Di Majo (Università Roma Tre), Marco Di Marco (ISTAT), Fernando Di Nicola (ISAE), Giuseppe Di Taranto (Università ‘LUISS Guido Carli’), Giuseppe Di Vita (Università di Catania), Leonardo Ditta (Università di Perugia), Maria Giuseppina Eboli (Università di Roma ‘La Sapienza’), Gerald Epstein (University of Massachusetts), Bruno Estrada Lopez (Director de Estudios), Giorgio Fabbri (Università di Napoli ‘Parthenope’), Sebastiano Fadda (Università Roma Tre), Tommaso Fanfani (Università di Pisa), Riccardo Faucci (Università di Pisa), Giovanni Favero (Università ‘Ca’ Foscari’ Venezia), Eladio Febrero (Universidad de Castilla-La Mancha), Alberto Feduzi (Università Roma Tre), Pablo Fernàndez-Olano (Universidad Complutense de Madrid), Stefano Figuera (Università di Catania), Alejandro Fiorito (Universidad Nacional de Lujan), Massimo Florio (Università di Milano), Giuseppe Fontana (Università del Sannio), Jorge Oscar Fonseca Castro (Universidad Complutense de Madrid), Guglielmo Forges Davanzati (Università del Salento), Saverio Fratini (Università Roma Tre), Lia Fubini (Università di Torino), Stefania Gabriele (ISAE), Mauro Gallegati (Università Politecnica delle Marche), Ana Mª Garcia García (Maestra-Gijón-Asturias), Pierangelo Garegnani (Università Roma Tre), Adriano Giannola (Università di Napoli ‘Federico II’), Andrea Ginzburg (Università di Modena e Reggio Emilia), Enrico Giovannetti (Università di Modena e Reggio Emilia), Alessandro Girardi (ISAE), Claudio Gnesutta (Università di Roma ‘La Sapienza’), Jorge Uxò Gonzàlez (Universidad de Castilla La Mancha), Santiago Eduardo Gutierrez Benito (Economista), Alberto Grandi (Università di Parma), Stefano Grando (Università di Roma ‘La Sapienza’), Augusto Graziani (Università di Roma ‘La Sapienza’), Mario Gregori (Università di Udine), Vanesa Guzmán (Escuela Universitaria de Turismo Iriarte), Andrea Imperia (Università di Roma ‘La Sapienza’), Francisco Javier Braña Pino (Universidad de Salamanca), Bruno Jossa (Università di Napoli ‘Federico II’), John King (La Trobe University), Heinz Kurz (University of Graz), Laureano Làzaro Araujo (Cuerpo Superior de Administradores Civiles del Estado, España), Frederic S. Lee (University of Missouri-Kansas City), Paolo Leon (Università Roma Tre), Sergio Levrero (Università Roma Tre), Paolo Liberati (Università Roma Tre), Antonio Lopes (Seconda Università di Napoli), Paloma López Núñez (Economista), Luigi Loris (IRES Emilia Romagna), Javier Loscos Fernàndez (Universidad Complutense de Madrid), Stefano Lucarelli (Università di Bergamo), Fernando Luengo (Universidad Complutense de Madrid), Giorgio Lunghini (Università di Pavia), Vincenzo Maffeo (Università di Roma ‘La Sapienza’), Marc Mangenot (Fondazione COPERNIC – Francia), Ugo Marani (Università di Napoli ‘Federico II’), Fèlix Marcos (Universidad Complutense de Madrid), Maria Cristina Marcuzzo (Università di Roma ‘La Sapienza’), Domenico Marino (Università Mediterranea di Reggio Calabria), Ferruccio Marzano (Università di Roma ‘La Sapienza’), Pietro Masina (Università di Napoli ‘L’Orientale’), Fabio Masini (Università Roma Tre), Nicolás Mateos La Orden (Universidad Complutense de Madrid), Giovanni Mazzetti (Università della Calabria), Marco Mazzoli (Università Cattolica del S. Cuore di Piacenza), Giuseppe Melis (Università degli Studi di Cagliari), Luca Michelini (Università LUM), Riccardo Milano (Banca Popolare Etica), Román Mínguez Salido (Universidad de Castilla-La Mancha), Salvatore Monni (Università Roma Tre), Mario Morroni (Università di Pisa), Rafael Muñoz de Bustillo Llorente (Universidad de Salamanca), Ignacio Muro Beneyas (Universidad Carlos III Madrid), Marco Musella (Università di Napoli ‘Federico II’), Francesco Musotti (Università di Perugia), Oreste Napolitano (Università di Napoli ‘Parthenope’), Nunzia Nappo (Università di Napoli ‘Federico II’), Sebastiano Nerozzi (Università Cattolica di Milano), Alberto Niccoli (Università Politecnica delle Marche), Mario Nuti (Università di Roma ‘La Sapienza’), Guido Ortona (Università del Piemonte Orientale), Franco Osculati (Università di Pavia), Andrea Pacella (Università del Sannio), Ugo Pagano (Università di Siena), Alfonso Palacio-Vera (Universidad Complutense de Madrid), Paolo Palazzi (Università di Roma ‘La Sapienza’), Daniela Palma (ENEA), Stefano Palmieri (Responsabile Ufficio Europa CGIL), Antonella Palumbo (Università Roma Tre), Roberto Panizza (Università di Torino), Carmine Pappalardo (ISAE), Mariangela Paradisi (Università Politecnica delle Marche), Nicola Parmentola (Università di Napoli ‘Federico II’), Sergio Parrinello (Università di Roma ‘La Sapienza’), Marco Passarella (Università di Bergamo), Rosario Patalano (Università di Napoli ‘Federico II’), Riccardo Paternò (Università di Napoli ‘Federico II’), Lorenzo Pellegrini (Erasmus University Rotterdam), Stefano Perri (Università di Macerata), Cosimo Perrotta (Università del Salento), Fabio Petri (Università di Siena), Paolo Piacentini (di Roma ‘La Sapienza’), Antonella Picchio (Università di Modena e Reggio Emilia), Marco Piccioni (Università di Napoli ‘Federico II’), Paolo Pini (Università di Ferrara), Federico Pirro (Università di Bari), Massimo Pivetti (Università di Roma ‘La Sapienza’), Silvia Pochini (Università di Pisa), Pier Luigi Porta (Università di Milano Bicocca), Giuseppe Privitera (Università di Catania), Felice Roberto Pizzuti (Università di Roma ‘La Sapienza’), Paolo Paesani (Università di Roma ‘Tor Vergata’), Alfonso Palacio-Vera (Universidad Complutense de Madrid), Elena Podrecca (Università di Trieste), Michele Raitano, (Università di Roma ‘La Sapienza’), Paolo Ramazzotti (Università di Macerata), Fabio Ravagnani (Università di Roma ‘La Sapienza’), Piercarlo Ravazzi (Politecnico di Torino), Riccardo Realfonzo (Università del Sannio), Angelo Reati (ISEG), Michele Rosco (Università di Salerno), Sergio Rossi (Università di Friburgo), Roberto Romano (CGIL Lombardia), Santos M. Ruesga (Universidad Autònoma de Madrid), Alberto Russo (Università Politecnica delle Marche), Vincenzo Russo (Università di Roma ‘La Sapienza’), Andrea Salanti (Università di Bergamo), Francesco Scacciati (Università di Torino), Salvatore Scanu, (Universitàdi Cagliari), Giovanni Scarano (Università Roma Tre), Roberto Schiattarella (Università di Camerino), Ernesto Screpanti (Università di Siena), Mario Seccareccia (Università di Ottawa), Fabio Sforzi (Università di Parma), Primo Silvestri (TuttoRiminiEconomia – TRE), Annamaria Simonazzi (Università di Roma ‘La Sapienza’), Riccardo Soliani (Università di Genova), Giovanni Solinas (Università di Modena e Reggio Emilia), Serena Sordi (Università di Siena), Justo Sotelo Navalpotro (Universidad CEU San Pablo), Bruno Sovilla Sogne (Universidad Complutense de Madrid), Luca Spinesi (Università di Macerata), Stefano Staffolani (Università Politecnica delle Marche), Alessandro Sterlacchini (Università Politecnica delle Marche), Antonella Stirati (Università Roma Tre), Francesco Strati (Università ‘Mediterranea’ di Reggio Calabria), Francesca Stroffolini (Università di Napoli ‘Federico II’), Stefano Sylos Labini (ENEA), Piero Tani (Università di Firenze), Daniele Tavani (Colorado State University), Valeria Termini (Università Roma Tre), Andrea Terzi (Franklin College Switzerland e Università Cattolica), Angela Testi (Università di Genova), Mario Tiberi (Università di Roma ‘La Sapienza’), Bruno Tinel (University of Paris 1 ‘Panthèon-Sorbonne’), Patrizio Tomassetti (Regione Abruzzo), Juan Torres Lòpez (Universidad de Sevilla), Guido Tortorella Esposito (Università del Sannio), Paolo Trabucchi (Università Roma Tre), Attilio Trezzini (Università Roma Tre), Pasquale Tridico (Università Roma Tre), Michele Trimarchi (Università di Catanzaro), Domenica Tropeano (Università di Macerata), Giovanni Trovato (Università di Roma ‘Tor Vergata’), Lefteris Tsoulfidis (University of Macedonia), Gianni Vaggi (Università di Pavia), Bernard Vallageas (Universitè Paris-Sud), Vittorio Valli (Università di Torino), Michelangelo Vasta (Università di Siena), Sergio Vellante (Seconda Università di Napoli), Antonio Gutiérrez Vegara (Economista), Alessandro Vercelli (Università di Siena), Antonio Villanacci (Università di Firenze), Enrique Viaña Remis (Universidad de Castilla-La Mancha), Carmen Vita (Università del Sannio), Luca Zamparelli (Università ‘LUISS Guido Carli’), Adelino Zanini (Politecnica delle Marche), Gennaro Zezza (Università di Cassino), Andrea Zhok (Università di Milano).

Promotori inicijative: Bruno Bosco (Università di Milano Bicocca), Emiliano Brancaccio (Università del Sannio), Roberto Ciccone (Università Roma Tre), Riccardo Realfonzo (Università del Sannio), Antonella Stirati (Università Roma Tre). Kontakt: info[at]letteradeglieconomisti.it


Preuzeto sa stranice letteradegliconomisti.it
S engleskog prevela Ruža Lukšić

Vezani članci

  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve