Primjedbe Instituta za etnologiju i folkloristiku na nacrt prijedloga Zakona o znanosti

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je 12. listopada pokrenulo raspravu o prijedlogu zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Donosimo vam primjedbe na nacrt prijedloga Zakona o znanosti koje objavljujemo na zamolbu kolega s Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Prijedlog Zakona o znanosti predviđa tržišnu ovisnost i političku kontrolu znanosti i utoliko je u suprotnosti s javnim interesom i načelom slobode znanstvenog istraživanja zajamčenim u aktualnom Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kao i u Ustavu Republike Hrvatske. Osim toga, prijedlog Zakona dokida aktualnim Zakonom zajamčeno načelo autonomije te na njemu zasnovanu unificiranu regulaciju etičnosti i vrednovanja znanstvenog rada i znanstvenih postignuća.

Naglasak prijedloga Zakona o znanosti na povezivanju znanosti i gospodarstva (proklamiran i u popratnom tekstu uz sva tri prijedloga Zakona) ograničava doprinos znanosti na samo jedno područje društva (gospodarstvo) i jednu društvenu vrijednost (novac). Previđajući druga područja društva (obrazovanje, kulturu i dr.) i druge društvene vrijednosti (znanje, moral i dr.), prijedlog Zakona o znanosti suprotno javnom interesu ozbiljno ugrožava budući utjecaj znanosti na ta područja i vrijednosti te, u konačnici, na društvo u cjelini.

Naglasak prijedloga Zakona na političkoj regulaciji na svim razinama (od ustroja javnog znanstvenog instituta do znanstvenih prioriteta) ugrožava zajamčenu slobodu znanstvenog istraživanja te je suprotan javnom interesu, ponajprije stoga što predviđa da znanstveni rad, osim tržišta, reguliraju politička tijela o čijoj neupućenosti i nekompetentnosti najbolje svjedoče ozbiljni i brojni propusti, nejasnoće i proturječja ovog prijedloga Zakona.

Recimo:

Prijedlog Zakona o znanosti sadrži brojne nejasnoće (npr. čl. 12 st. 2; čl. 26 st. 3; čl. 38 st. 4; čl. 40; čl. 42 st. 2; čl. 58 st. 5, 6 i 8; čl. 60 st. 1; čl. 64 st. 1; čl. 89 st. 1), nedorečenosti (npr. čl. 2 st. 1 t. 6; čl. 4; čl. 17; čl. 22 st. 1; čl. 26 st. 3; čl. 50; čl. 86 st. 3), proturječnosti (npr. čl. 26. st. 4 i 5; čl. 28 st. 3 i čl. 2; čl. 30 st. 1; čl. 87 st. 1), netočnosti (npr. čl. 36 st. 1; čl. 56 st. 3), neusklađenosti s drugim zakonima (npr. čl. 18) i pravima (npr. čl. 32 st. 5 i 6; čl. 34 st. 2), prenormiranosti (npr. čl. 4; čl. 12 st. 1; čl. 40 st. 2; čl. 36-43) te subnormiranosti (npr. vezano uz privatne institute; suradnička i viša suradnička radna mjesta, financiranje npr. čl. 58), kao i ključan terminološki promašaj (npr. čl. 9 st. 4) – na što su sve precizno uputili kolege iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te Ekonomskog instituta. Kolege su, također, uočili i koncepcijsku fokusiranost zakona na ograničavanje i uštede, kao i pretjerani utjecaj politike na znanost (vezano uz članove Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanost, čl. 6 st. 2). Ostavljajući po strani dodatne nejasnoće i nedorečenosti koje će možda uočiti kolege iz drugih znanstvenih instituta i šire, kao i one koje smo sami uočili u ovom prijedlogu Zakona (npr. čl. 3 st. 2; čl. 57; čl. 59; čl. 62 st. 2), primjedbe Instituta za etnologiju i folkloristiku usvojene na raspravi zaposlenika održanoj 19. listopada 2010. godine usmjerene su na koncepcijsku neprihvatljivost prijedloga Zakona. Mišljenja smo, kao što smo već istaknuli, da prijedlog Zakona:

DOKIDA u važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju zajamčeno načelo AUTONOMIJE znanstvenika (čl. 2 st. 2) te unificiranu znanstvenu regulaciju ETIČNOSTI (čl. 112; čl. 107 st. 2) i VREDNOVANJA (čl. 19; čl. 35-37) znanstvenog rada i postignuća.
• pretjeranom tržišnom orijentacijom i političkim uplitanjem UGROŽAVA Ustavom (čl. 68), postojećim Zakonom (čl. 2 st. 2 t. 1) i prijedlogom Zakona (čl. 1. st. 3; čl. 3 st. 1 t. 1) zajamčenu SLOBODU znanstvenog rada.

Pobliže:

Naglasak prijedloga Zakona na povezivanju znanosti i gospodarstva ograničava doprinos znanosti na samo jedno područje društva (gospodarstvo) i jednu društvenu vrijednost (novac) te time ugrožava zajamčenu slobodu znanstvenog istraživanja te je suprotan javnom interesu.

Prijedlog Zakona o znanosti usmjeren je na snažnu tržišnu ovisnost, odnosno komercijalizaciju znanosti. Umjesto prema mogućnostima, javnom interesu, uspješnosti ili potrebama znanstveni se instituti prema prijedlogu Zakona mogu financirati primarno prema formuli umnoška vlastitih prihoda s predviđenim postotkom iz domene javnih financija. Preciznije, Zakon o znanosti predviđa da udio sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske s razdjela ministarstva u ukupnom proračunu instituta ne može biti viši od 60% za tzv. državne znanstvene institute, odnosno, 80% za tzv. nacionalne znanstvene institute. Budući da je prema prijedlogu Zakona nejasno kako se određuje udio javnih financija u financijama javnih znanstvenih instituta, polazimo od pretpostavke da će se on odrediti prema preostalih 20%, odnosno 40% ukupnog proračuna znanstvenog instituta tj. proporcionalno vlastitim prihodima instituta od tržišta i ostalih poslova (čl. 58; čl. 64). Smatramo da se znanost, koja je i prema prijedlogu Zakona neupitno područje od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku (čl. 1 st. 2), ne može u potpunosti prepustiti tržišnim trendovima, vrijednostima i interesima, u rasponu od pseudoznanstvene pomoći gospodarstvu do participacije u međunarodnim fondovima.
Načelo financiranja javnih znanstvenih instituta koje se temelji na proporcionalnom modelu vrlo će brzo na jednoj strani dovesti do bogaćenja, a na drugoj do nesvrhovite, potencijalno neetičke prenamjene, pa i ukidanja pojedinih znanstvenih instituta. Može se, naime, predvidjeti da će predloženo proporcionalno načelo financiranja – s obzirom na globalnu ekonomsku krizu – javne znanstvene institute usmjeriti isključivo prema gospodarstvu, pa čak i prema neznanstvenoj djelatnosti, odnosno udaljiti od javnoga sektora u kojem brojna znanstvena područja sustavno participiraju, dakle od visokoga školstva, obrazovanja, kulture i dr. Pitanje je koji bi znanstveni novak ili znanstvenik i iz kojih interesa želio participirati u tako postavljenom okviru znanstvenog djelovanja? Taj okvir je suprotan javnom interesu. Javni instituti su javno dobro, a ne tržišni subjekti.

Smatramo simptomatičnim što prijedlog Zakona unatoč golemu etičkom ispitu što ga pred znanost i znanstvenike postavlja preusmjeravanje na tržište, odnosno komercijalizacija znanosti, za razliku od postojećeg Zakona, niti jednim člankom, stavkom ili točkom ne predviđa unificiranu (na razini znanstvene zajednice) etičku regulaciju znanstvenog rada. Za razliku od postojećega Zakona koji predviđa sankcije u slučaju povrede etičkoga kodeksa (čl. 37 st. 2 t. 3) te nalaže ustroj Odbora za etiku, donošenje jedinstvenoga kodeksa te osnivanje etičkih povjerenstava (čl. 112), prijedlog Zakona nalaže ukidanje Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (čl. 88 st. 1), zadržavajući jedino osobnu etičku odgovornost (čl. 3 st. 1 t. 6) te etičku odgovornost pojedinog znanstvenog instituta (čl. 93). Simptomatično je da prijedlog Zakona o znanosti ukida i odredbu iz postojećeg Zakona (čl. 107 st. 2) prema kojoj:
    Sveučilišta, veleučilišta, visoke škole i javni znanstveni instituti mogu se financirati samo iz onih izvora koji ne utječu na njihovu neovisnost i dostojanstvo. Vlastiti prihodi mogu se ostvarivati samo djelatnostima koje ne štete ostvarenju osnovnih zadaća sveučilišta, veleučilišta, visokih škola i javnih znanstvenih instituta.

Jesu li i autori zakona prepoznali moguću proturječnost između zahtjeva za komercijalizacijom i zahtjeva za neovisnošću, dostojanstvom i javnim interesom? Bi li se navođenjem tih zahtjeva u prijedlogu Zakona u sam zakon ugradio niz sukoba interesa na koje potiče komercijalizacija znanosti, a s kojima će se znanost, znanstvene institucije i znanstvenici morati nositi ako se prihvati ovaj prijedlog Zakona?

Pretpostavljamo da je cilj ovog prijedloga Zakona rasterećenje Državnog proračuna, dakle kratkoročna ušteda koja, međutim, može imati dugoročne posljedice na sustav javnih znanstvenih instituta, znanosti, a time i na javni interes za znanošću kao odgovornoj, autonomnoj i prema javnom interesu usmjerenoj djelatnosti. Stoga smatramo da prijedlog Zakona treba u potpunosti odbaciti.
Prema našem mišljenju znanstveni rad i javni znanstveni instituti moraju se regulirati s obzirom na vlastita postignuća i vrijednosti te u skladu s dugoročnim javnim interesom, a ne kratkoročnim tržišnim trendovima i vrijednostima.
S druge strane, naglasak prijedloga Zakona o znanosti na političkom uplitanju na svim razinama (od ustroja instituta do znanstvenih prioriteta) ugrožava zajamčenu slobodu znanstvenog istraživanja te je suprotan javnom interesu.

Prijedlog Zakona predviđa, dakle, još izraženiji državni, politički nadzor znanosti, napose javnih znanstvenih instituta. Prijedlog Zakona ovu tendenciju i terminološki regulira člankom kojim se svi javni znanstveni instituti preimenuju u državne znanstvene institute (čl. 80 st. 1). Težnja za što izravnijim političkim upravljanjem znanstvenim institutima vidljiva je na brojnim razinama ovoga prijedloga Zakona. Prema prijedlogu Zakona, a za razliku od postojećega, ravnatelje dijela javnih znanstvenih instituta potvrđuje Ministar (čl. 25 st. 5), a na temelju imenovanja upravnoga vijeća u kojem pak sve članove, uključivo i predsjednika, imenuje Ministar, uz iznimku jednoga člana kojega bira radničko vijeće (čl. 22 st. 3). Za razliku od postojećeg Zakona, prijedlog Zakona predviđa mogućnost prema kojoj se statutom znanstvenog instituta može odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj (čl. 24 st. 4). Sporno je što, također za razliku od postojećeg Zakona prema kojem je znanstveno vijeće iznosilo upravnom vijeću prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta (čl. 26 st. 5 t. 7), prijedlog Zakona predviđa samo da statut donosi upravno vijeće (čl. 21 st. 2 t. 1). Sa zebnjom se pitamo ne bi li sve bilo jednostavnije da je već i prijedlog Zakona odredio da je ravnatelj instituta ujedno i predsjednik znanstvenog vijeća, odnosno, da politički potvrđena (ravnatelj) ili imenovana tijela (upravno vijeće) imaju svoj udio ili vodeću funkciju u svim ključnim tijelima instituta? Odredba prijedloga Zakona prema kojoj znanstveni instituti imaju zasebne Pravilnike o napredovanju (čl. 21 st. 2 t. 6) također otvara cijeli niz problema. Osim mogućnosti izravnoga širenja političkih i ekonomskih mikroutjecaja na sve razine ustroja znanstvenih instituta, uočavamo i sljedeće probleme: 1. ako instituti pojedinačno utvrđuju uvjete za izbor na znanstveno radno mjesto, nije nužno da su uvjeti različitih instituta međusobno kompatibilni; 2. posljedica je potpuno ukidanje međusobne konkurentnosti i posljedične mobilnosti. Primjerice, ako bi se znanstveni suradnik iz jednog instituta želio kandidirati na istovrsno znanstveno radno mjesto na drugome institutu, to neće biti moguće realizirati. Smatramo da je svakako potrebno zadržati oblike vanjskoga unificiranoga vrednovanja (koje se, dakle, ovim prijedlogom Zakona iz razine
općih načela i kriterija vanjskog vrednovanja prebacuje na pojedinačne razine, pojedine institute), a minimalne uvjete za izbore u zvanja nužno mora utvrditi više nadinstitucionalno tijelo sastavljeno pretežito od znanstvenika, ponajprije stoga što takvo tijelo napredovanje vezuje uz postignuće pojedinca i na razini znanstvene zajednice unificirane standarde, a ne isključivo uz otvorenost radnoga mjesta.
Nadalje, polazište udjela javnih financija u financijama javnih instituta prema prijedlogu Zakona određuje se s obzirom na spomenuti udio vlastitih prihoda, ali i s obzirom na sukladnost s nacionalnim znanstvenim prioritetima utvrđenim u dokumentu Strategija razvoja znanosti i tehnologije u Republici Hrvatskoj (čl. 17 st. 1), koji već u naslovu privilegira pojedina znanstvena područja i koji ne navodi obrazovanje kao, gledano iz perspektive javnog interesa, neizostavan segment svakog promišljanja razvoja i primjene znanosti (za slično usp. npr. čl. 2 st. 1 t. 12; čl. 47 st. 1 i st. 4). Napominjemo da Strategiju, a time i nacionalne znanstvene prioritete, prema prijedlogu Zakona, ne donosi tijelo sastavljeno od znanstvenika. Umjesto toga, prijedlog Zakona predviđa da Strategiju na prijedlog Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje potvrđuje Hrvatski sabor (čl. 2 st. 1 t. 10). Prema postojećem Zakonu, Nacionalno vijeće za znanost sastoji se isključivo od znanstvenika koji imaju mogućnost po potrebi pozvati ministra znanosti i druge članove Vlade Republike Hrvatske – oni mogu sudjelovati u raspravi, ali bez prava glasa (čl. 9 st. 1 i 3). No, Nacionalnim vijećem za visoko obrazovanje i znanost, prema prijedlogu novoga Zakona o visokom obrazovanju, predsjedava po položaju predsjednik Vlade Republike Hrvatske (čl. 7 st. 2), a jedan od njegovih zamjenika je po položaju ministar nadležan za znanost (čl. 7 st. 3). Osim toga, prema prijedlogu Zakona, članovi Nacionalnoga vijeća su i ministar nadležan za financije, predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora, potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora (čl. 7 st. 4) te znanstvenici koje također imenuje Vlada Republike Hrvatske (čl. 7 st. 5), a na prijedlog nadležnog ministarstva slijedom prijedloga znanstvenih institucija (čl. 8). Odluka o znanstvenim prioritetima se, dakle, umjesto s obzirom na dugoročne znanstvene uvide i projekcije donosi s obzirom na politički trenutak i gospodarske potrebe. Smatramo da se ovako definiranim načinom utvrđivanja nacionalnih znanstvenih prioriteta značajno ugrožava autonomija znanosti i status javnih instituta i znanosti kao javnog dobra Republike Hrvatske. Budući da
prijedlog Zakona predviđa znatno smanjenje udjela javnih financija (najviše do 60% u odnosu na vlastita sredstva) za znanstvene institute koji se ne bave područjima što su u trenutačnoj Strategiji definirana kao prioritetna (a takvih će biti, jer po definiciji neka područja mogu biti prioritetna samo ako su druga neprioritetna), model financiranja proporcionalan vlastitim prihodima javnog znanstvenog instituta može ozbiljno ugroziti dugoročne i javne prioritete kao što su javna i kvalitetna znanost, javno i kvalitetno obrazovanje i sl. Gospodarskim trenutkom uvjetovane odluke poput ovoga prijedloga Zakona u sprezi s nacionalnim znanstvenim prioritetima određenima i potvrđenima prema političkim kriterijima (Sabor, Vlada, Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje i znanost) osim toga mogu dovesti do ukidanja ili osnivanja znanstvenih instituta ovisno o kratkoročnim, najviše petogodišnjim ciklusima. Znanstveni instituti ne mogu se u tolikoj mjeri povoditi za trenutačnim prioritetima, kao što ni znanstvene paradigme nisu modne kolekcije što se mijenjaju sa svakim godišnjim dobom. Znanstveni rad mora biti autonoman. Stoga inzistiramo na Zakonu prema kojem bi ponajprije znanstvena zajednica (i domaća i međunarodna) odlučivala o znanstvenoj djelatnosti.
Smatramo da je redefinicija javnih znanstvenih instituta u državne institute i njihova regulacija prema primarno političkim načelima i gospodarskim trendovima suprotna javnom interesu budući da otvara prostor ne samo za rasipanje, nego i za moguću političku ili tržišnu instrumentalizaciju ostatka ostataka javnih dobara (npr. javnog obrazovanja, javnog zdravstva i sl.) Republike Hrvatske. Sasvim pojednostavljeno rečeno, smatramo da su javni znanstveni instituti javno (društveno i dugoročno), a ne državno (političko i trenutno) dobro i da ih kao takve treba vrednovati i u tom smjeru regulirati.
Riječju, javni znanstveni instituti nisu državna tijela, ni tržišni subjekti, a znanje nije roba.
Svjesni da prijedlog Zakona o sveučilištu te prijedlog Zakona o visokom obrazovanju također ozbiljno narušavaju načelo slobode i autonomije znanosti, kao zaposlenici Instituta za etnologiju i folkloristiku svoju smo elaboraciju usmjerili na prijedlog Zakona o znanosti.
Zaključno, ostavljajući postrance pitanje je li komercijalizacija i politička instrumentalizacija znanosti u prijedlogu Zakona o znanosti mišljena (koncepcijska) ili slučajna (nomotehnička), smatramo da prijedlog Zakona o znanosti valja odbaciti ili temeljito koncepcijski i nomotehnički revidirati, a odgovornost za rad i postignuća prepustiti znanstvenoj zajednici, ustrajući pritom na shvaćanju znanja i znanosti kao javnoga dobra koje se može regulirati i usmjeravati unificiranim tijelima sastavljenim od znanstvenika, a ne političkim odlukama ili tržišnim tendencijama. Naš znanstveni rad je dugoročan rad, stoga i štete nastale njegovim ugrožavanjem, ograničavanjem ili prevrednovanjem također mogu biti dugoročne za naše društvo.


Institut za etnologiju i folkloristiku

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve