Primjedbe Instituta za etnologiju i folkloristiku na nacrt prijedloga Zakona o znanosti

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je 12. listopada pokrenulo raspravu o prijedlogu zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Donosimo vam primjedbe na nacrt prijedloga Zakona o znanosti koje objavljujemo na zamolbu kolega s Instituta za etnologiju i folkloristiku.


Prijedlog Zakona o znanosti predviđa tržišnu ovisnost i političku kontrolu znanosti i utoliko je u suprotnosti s javnim interesom i načelom slobode znanstvenog istraživanja zajamčenim u aktualnom Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kao i u Ustavu Republike Hrvatske. Osim toga, prijedlog Zakona dokida aktualnim Zakonom zajamčeno načelo autonomije te na njemu zasnovanu unificiranu regulaciju etičnosti i vrednovanja znanstvenog rada i znanstvenih postignuća.

Naglasak prijedloga Zakona o znanosti na povezivanju znanosti i gospodarstva (proklamiran i u popratnom tekstu uz sva tri prijedloga Zakona) ograničava doprinos znanosti na samo jedno područje društva (gospodarstvo) i jednu društvenu vrijednost (novac). Previđajući druga područja društva (obrazovanje, kulturu i dr.) i druge društvene vrijednosti (znanje, moral i dr.), prijedlog Zakona o znanosti suprotno javnom interesu ozbiljno ugrožava budući utjecaj znanosti na ta područja i vrijednosti te, u konačnici, na društvo u cjelini.

Naglasak prijedloga Zakona na političkoj regulaciji na svim razinama (od ustroja javnog znanstvenog instituta do znanstvenih prioriteta) ugrožava zajamčenu slobodu znanstvenog istraživanja te je suprotan javnom interesu, ponajprije stoga što predviđa da znanstveni rad, osim tržišta, reguliraju politička tijela o čijoj neupućenosti i nekompetentnosti najbolje svjedoče ozbiljni i brojni propusti, nejasnoće i proturječja ovog prijedloga Zakona.

Recimo:

Prijedlog Zakona o znanosti sadrži brojne nejasnoće (npr. čl. 12 st. 2; čl. 26 st. 3; čl. 38 st. 4; čl. 40; čl. 42 st. 2; čl. 58 st. 5, 6 i 8; čl. 60 st. 1; čl. 64 st. 1; čl. 89 st. 1), nedorečenosti (npr. čl. 2 st. 1 t. 6; čl. 4; čl. 17; čl. 22 st. 1; čl. 26 st. 3; čl. 50; čl. 86 st. 3), proturječnosti (npr. čl. 26. st. 4 i 5; čl. 28 st. 3 i čl. 2; čl. 30 st. 1; čl. 87 st. 1), netočnosti (npr. čl. 36 st. 1; čl. 56 st. 3), neusklađenosti s drugim zakonima (npr. čl. 18) i pravima (npr. čl. 32 st. 5 i 6; čl. 34 st. 2), prenormiranosti (npr. čl. 4; čl. 12 st. 1; čl. 40 st. 2; čl. 36-43) te subnormiranosti (npr. vezano uz privatne institute; suradnička i viša suradnička radna mjesta, financiranje npr. čl. 58), kao i ključan terminološki promašaj (npr. čl. 9 st. 4) – na što su sve precizno uputili kolege iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te Ekonomskog instituta. Kolege su, također, uočili i koncepcijsku fokusiranost zakona na ograničavanje i uštede, kao i pretjerani utjecaj politike na znanost (vezano uz članove Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanost, čl. 6 st. 2). Ostavljajući po strani dodatne nejasnoće i nedorečenosti koje će možda uočiti kolege iz drugih znanstvenih instituta i šire, kao i one koje smo sami uočili u ovom prijedlogu Zakona (npr. čl. 3 st. 2; čl. 57; čl. 59; čl. 62 st. 2), primjedbe Instituta za etnologiju i folkloristiku usvojene na raspravi zaposlenika održanoj 19. listopada 2010. godine usmjerene su na koncepcijsku neprihvatljivost prijedloga Zakona. Mišljenja smo, kao što smo već istaknuli, da prijedlog Zakona:

DOKIDA u važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju zajamčeno načelo AUTONOMIJE znanstvenika (čl. 2 st. 2) te unificiranu znanstvenu regulaciju ETIČNOSTI (čl. 112; čl. 107 st. 2) i VREDNOVANJA (čl. 19; čl. 35-37) znanstvenog rada i postignuća.

• pretjeranom tržišnom orijentacijom i političkim uplitanjem UGROŽAVA Ustavom (čl. 68), postojećim Zakonom (čl. 2 st. 2 t. 1) i prijedlogom Zakona (čl. 1. st. 3; čl. 3 st. 1 t. 1) zajamčenu SLOBODU znanstvenog rada.

Pobliže:

Naglasak prijedloga Zakona na povezivanju znanosti i gospodarstva ograničava doprinos znanosti na samo jedno područje društva (gospodarstvo) i jednu društvenu vrijednost (novac) te time ugrožava zajamčenu slobodu znanstvenog istraživanja te je suprotan javnom interesu.

Prijedlog Zakona o znanosti usmjeren je na snažnu tržišnu ovisnost, odnosno komercijalizaciju znanosti. Umjesto prema mogućnostima, javnom interesu, uspješnosti ili potrebama znanstveni se instituti prema prijedlogu Zakona mogu financirati primarno prema formuli umnoška vlastitih prihoda s predviđenim postotkom iz domene javnih financija. Preciznije, Zakon o znanosti predviđa da udio sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske s razdjela ministarstva u ukupnom proračunu instituta ne može biti viši od 60% za tzv. državne znanstvene institute, odnosno, 80% za tzv. nacionalne znanstvene institute. Budući da je prema prijedlogu Zakona nejasno kako se određuje udio javnih financija u financijama javnih znanstvenih instituta, polazimo od pretpostavke da će se on odrediti prema preostalih 20%, odnosno 40% ukupnog proračuna znanstvenog instituta tj. proporcionalno vlastitim prihodima instituta od tržišta i ostalih poslova (čl. 58; čl. 64). Smatramo da se znanost, koja je i prema prijedlogu Zakona neupitno područje od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku (čl. 1 st. 2), ne može u potpunosti prepustiti tržišnim trendovima, vrijednostima i interesima, u rasponu od pseudoznanstvene pomoći gospodarstvu do participacije u međunarodnim fondovima.
Načelo financiranja javnih znanstvenih instituta koje se temelji na proporcionalnom modelu vrlo će brzo na jednoj strani dovesti do bogaćenja, a na drugoj do nesvrhovite, potencijalno neetičke prenamjene, pa i ukidanja pojedinih znanstvenih instituta. Može se, naime, predvidjeti da će predloženo proporcionalno načelo financiranja – s obzirom na globalnu ekonomsku krizu – javne znanstvene institute usmjeriti isključivo prema gospodarstvu, pa čak i prema neznanstvenoj djelatnosti, odnosno udaljiti od javnoga sektora u kojem brojna znanstvena područja sustavno participiraju, dakle od visokoga školstva, obrazovanja, kulture i dr. Pitanje je koji bi znanstveni novak ili znanstvenik i iz kojih interesa želio participirati u tako postavljenom okviru znanstvenog djelovanja? Taj okvir je suprotan javnom interesu. Javni instituti su javno dobro, a ne tržišni subjekti.

Smatramo simptomatičnim što prijedlog Zakona unatoč golemu etičkom ispitu što ga pred znanost i znanstvenike postavlja preusmjeravanje na tržište, odnosno komercijalizacija znanosti, za razliku od postojećeg Zakona, niti jednim člankom, stavkom ili točkom ne predviđa unificiranu (na razini znanstvene zajednice) etičku regulaciju znanstvenog rada. Za razliku od postojećega Zakona koji predviđa sankcije u slučaju povrede etičkoga kodeksa (čl. 37 st. 2 t. 3) te nalaže ustroj Odbora za etiku, donošenje jedinstvenoga kodeksa te osnivanje etičkih povjerenstava (čl. 112), prijedlog Zakona nalaže ukidanje Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (čl. 88 st. 1), zadržavajući jedino osobnu etičku odgovornost (čl. 3 st. 1 t. 6) te etičku odgovornost pojedinog znanstvenog instituta (čl. 93). Simptomatično je da prijedlog Zakona o znanosti ukida i odredbu iz postojećeg Zakona (čl. 107 st. 2) prema kojoj:
    Sveučilišta, veleučilišta, visoke škole i javni znanstveni instituti mogu se financirati samo iz onih izvora koji ne utječu na njihovu neovisnost i dostojanstvo. Vlastiti prihodi mogu se ostvarivati samo djelatnostima koje ne štete ostvarenju osnovnih zadaća sveučilišta, veleučilišta, visokih škola i javnih znanstvenih instituta.
Jesu li i autori zakona prepoznali moguću proturječnost između zahtjeva za komercijalizacijom i zahtjeva za neovisnošću, dostojanstvom i javnim interesom? Bi li se navođenjem tih zahtjeva u prijedlogu Zakona u sam zakon ugradio niz sukoba interesa na koje potiče komercijalizacija znanosti, a s kojima će se znanost, znanstvene institucije i znanstvenici morati nositi ako se prihvati ovaj prijedlog Zakona?

Pretpostavljamo da je cilj ovog prijedloga Zakona rasterećenje Državnog proračuna, dakle kratkoročna ušteda koja, međutim, može imati dugoročne posljedice na sustav javnih znanstvenih instituta, znanosti, a time i na javni interes za znanošću kao odgovornoj, autonomnoj i prema javnom interesu usmjerenoj djelatnosti. Stoga smatramo da prijedlog Zakona treba u potpunosti odbaciti.

Prema našem mišljenju znanstveni rad i javni znanstveni instituti moraju se regulirati s obzirom na vlastita postignuća i vrijednosti te u skladu s dugoročnim javnim interesom, a ne kratkoročnim tržišnim trendovima i vrijednostima.

S druge strane, naglasak prijedloga Zakona o znanosti na političkom uplitanju na svim razinama (od ustroja instituta do znanstvenih prioriteta) ugrožava zajamčenu slobodu znanstvenog istraživanja te je suprotan javnom interesu.

Prijedlog Zakona predviđa, dakle, još izraženiji državni, politički nadzor znanosti, napose javnih znanstvenih instituta. Prijedlog Zakona ovu tendenciju i terminološki regulira člankom kojim se svi javni znanstveni instituti preimenuju u državne znanstvene institute (čl. 80 st. 1). Težnja za što izravnijim političkim upravljanjem znanstvenim institutima vidljiva je na brojnim razinama ovoga prijedloga Zakona. Prema prijedlogu Zakona, a za razliku od postojećega, ravnatelje dijela javnih znanstvenih instituta potvrđuje Ministar (čl. 25 st. 5), a na temelju imenovanja upravnoga vijeća u kojem pak sve članove, uključivo i predsjednika, imenuje Ministar, uz iznimku jednoga člana kojega bira radničko vijeće (čl. 22 st. 3). Za razliku od postojećeg Zakona, prijedlog Zakona predviđa mogućnost prema kojoj se statutom znanstvenog instituta može odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj (čl. 24 st. 4). Sporno je što, također za razliku od postojećeg Zakona prema kojem je znanstveno vijeće iznosilo upravnom vijeću prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta (čl. 26 st. 5 t. 7), prijedlog Zakona predviđa samo da statut donosi upravno vijeće (čl. 21 st. 2 t. 1). Sa zebnjom se pitamo ne bi li sve bilo jednostavnije da je već i prijedlog Zakona odredio da je ravnatelj instituta ujedno i predsjednik znanstvenog vijeća, odnosno, da politički potvrđena (ravnatelj) ili imenovana tijela (upravno vijeće) imaju svoj udio ili vodeću funkciju u svim ključnim tijelima instituta? Odredba prijedloga Zakona prema kojoj znanstveni instituti imaju zasebne Pravilnike o napredovanju (čl. 21 st. 2 t. 6) također otvara cijeli niz problema. Osim mogućnosti izravnoga širenja političkih i ekonomskih mikroutjecaja na sve razine ustroja znanstvenih instituta, uočavamo i sljedeće probleme: 1. ako instituti pojedinačno utvrđuju uvjete za izbor na znanstveno radno mjesto, nije nužno da su uvjeti različitih instituta međusobno kompatibilni; 2. posljedica je potpuno ukidanje međusobne konkurentnosti i posljedične mobilnosti. Primjerice, ako bi se znanstveni suradnik iz jednog instituta želio kandidirati na istovrsno znanstveno radno mjesto na drugome institutu, to neće biti moguće realizirati. Smatramo da je svakako potrebno zadržati oblike vanjskoga unificiranoga vrednovanja (koje se, dakle, ovim prijedlogom Zakona iz razine
općih načela i kriterija vanjskog vrednovanja prebacuje na pojedinačne razine, pojedine institute), a minimalne uvjete za izbore u zvanja nužno mora utvrditi više nadinstitucionalno tijelo sastavljeno pretežito od znanstvenika, ponajprije stoga što takvo tijelo napredovanje vezuje uz postignuće pojedinca i na razini znanstvene zajednice unificirane standarde, a ne isključivo uz otvorenost radnoga mjesta.

Nadalje, polazište udjela javnih financija u financijama javnih instituta prema prijedlogu Zakona određuje se s obzirom na spomenuti udio vlastitih prihoda, ali i s obzirom na sukladnost s nacionalnim znanstvenim prioritetima utvrđenim u dokumentu Strategija razvoja znanosti i tehnologije u Republici Hrvatskoj (čl. 17 st. 1), koji već u naslovu privilegira pojedina znanstvena područja i koji ne navodi obrazovanje kao, gledano iz perspektive javnog interesa, neizostavan segment svakog promišljanja razvoja i primjene znanosti (za slično usp. npr. čl. 2 st. 1 t. 12; čl. 47 st. 1 i st. 4). Napominjemo da Strategiju, a time i nacionalne znanstvene prioritete, prema prijedlogu Zakona, ne donosi tijelo sastavljeno od znanstvenika. Umjesto toga, prijedlog Zakona predviđa da Strategiju na prijedlog Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje potvrđuje Hrvatski sabor (čl. 2 st. 1 t. 10). Prema postojećem Zakonu, Nacionalno vijeće za znanost sastoji se isključivo od znanstvenika koji imaju mogućnost po potrebi pozvati ministra znanosti i druge članove Vlade Republike Hrvatske – oni mogu sudjelovati u raspravi, ali bez prava glasa (čl. 9 st. 1 i 3). No, Nacionalnim vijećem za visoko obrazovanje i znanost, prema prijedlogu novoga Zakona o visokom obrazovanju, predsjedava po položaju predsjednik Vlade Republike Hrvatske (čl. 7 st. 2), a jedan od njegovih zamjenika je po položaju ministar nadležan za znanost (čl. 7 st. 3). Osim toga, prema prijedlogu Zakona, članovi Nacionalnoga vijeća su i ministar nadležan za financije, predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora, potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora (čl. 7 st. 4) te znanstvenici koje također imenuje Vlada Republike Hrvatske (čl. 7 st. 5), a na prijedlog nadležnog ministarstva slijedom prijedloga znanstvenih institucija (čl. 8). Odluka o znanstvenim prioritetima se, dakle, umjesto s obzirom na dugoročne znanstvene uvide i projekcije donosi s obzirom na politički trenutak i gospodarske potrebe. Smatramo da se ovako definiranim načinom utvrđivanja nacionalnih znanstvenih prioriteta značajno ugrožava autonomija znanosti i status javnih instituta i znanosti kao javnog dobra Republike Hrvatske. Budući da
prijedlog Zakona predviđa znatno smanjenje udjela javnih financija (najviše do 60% u odnosu na vlastita sredstva) za znanstvene institute koji se ne bave područjima što su u trenutačnoj Strategiji definirana kao prioritetna (a takvih će biti, jer po definiciji neka područja mogu biti prioritetna samo ako su druga neprioritetna), model financiranja proporcionalan vlastitim prihodima javnog znanstvenog instituta može ozbiljno ugroziti dugoročne i javne prioritete kao što su javna i kvalitetna znanost, javno i kvalitetno obrazovanje i sl. Gospodarskim trenutkom uvjetovane odluke poput ovoga prijedloga Zakona u sprezi s nacionalnim znanstvenim prioritetima određenima i potvrđenima prema političkim kriterijima (Sabor, Vlada, Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje i znanost) osim toga mogu dovesti do ukidanja ili osnivanja znanstvenih instituta ovisno o kratkoročnim, najviše petogodišnjim ciklusima. Znanstveni instituti ne mogu se u tolikoj mjeri povoditi za trenutačnim prioritetima, kao što ni znanstvene paradigme nisu modne kolekcije što se mijenjaju sa svakim godišnjim dobom. Znanstveni rad mora biti autonoman. Stoga inzistiramo na Zakonu prema kojem bi ponajprije znanstvena zajednica (i domaća i međunarodna) odlučivala o znanstvenoj djelatnosti.

Smatramo da je redefinicija javnih znanstvenih instituta u državne institute i njihova regulacija prema primarno političkim načelima i gospodarskim trendovima suprotna javnom interesu budući da otvara prostor ne samo za rasipanje, nego i za moguću političku ili tržišnu instrumentalizaciju ostatka ostataka javnih dobara (npr. javnog obrazovanja, javnog zdravstva i sl.) Republike Hrvatske. Sasvim pojednostavljeno rečeno, smatramo da su javni znanstveni instituti javno (društveno i dugoročno), a ne državno (političko i trenutno) dobro i da ih kao takve treba vrednovati i u tom smjeru regulirati.

Riječju, javni znanstveni instituti nisu državna tijela, ni tržišni subjekti, a znanje nije roba.

Svjesni da prijedlog Zakona o sveučilištu te prijedlog Zakona o visokom obrazovanju također ozbiljno narušavaju načelo slobode i autonomije znanosti, kao zaposlenici Instituta za etnologiju i folkloristiku svoju smo elaboraciju usmjerili na prijedlog Zakona o znanosti.

Zaključno, ostavljajući postrance pitanje je li komercijalizacija i politička instrumentalizacija znanosti u prijedlogu Zakona o znanosti mišljena (koncepcijska) ili slučajna (nomotehnička), smatramo da prijedlog Zakona o znanosti valja odbaciti ili temeljito koncepcijski i nomotehnički revidirati, a odgovornost za rad i postignuća prepustiti znanstvenoj zajednici, ustrajući pritom na shvaćanju znanja i znanosti kao javnoga dobra koje se može regulirati i usmjeravati unificiranim tijelima sastavljenim od znanstvenika, a ne političkim odlukama ili tržišnim tendencijama. Naš znanstveni rad je dugoročan rad, stoga i štete nastale njegovim ugrožavanjem, ograničavanjem ili prevrednovanjem također mogu biti dugoročne za naše društvo.


Institut za etnologiju i folkloristiku

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve