Rat protiv društva (I)

Gorila od pola tone spokojno sjedi nasred sobe dok ju svi pristojno ignoriraju. Ova slikovita metafora savršeno opisuje situaciju u kojoj ljudi pažljivo izbjegavaju spominjanje najvažnijih pitanja kod određenog problema. Europska gorila, sa svojom stražnjicom odlučno posjednutom na napušten-pa-ponovno-rođen tekst Ustava, zove se klasni rat. Smatrate li taj izraz preopterećenim povijesnim konotacijama, možemo ga nazvati i društvenim ratom ili ratom protiv društva, ali svakako se radi o nekoj vrsti rata. Neoliberali, i desničari i takozvani ljevičari, nepokolebljivo potkopavaju europski socijalni sustav i vuku nas natrag u 19. stoljeće.

Namjera mi je upozoriti na to da se europske elite nadaju kako će ljude i njihove institucije utegnuti tako čvrsto u neoliberalne luđačke košulje da će im trebati desetljeća da se izbave. Socijaldemokratsko vodstvo slijedi isti scenarij i tako je minimalno socijalno, čak i demokratsko, da ću ga odsad zvati socijalno-liberalnim. Kada je u Francuskoj započela kampanja protiv Ustava, elite nisu shvatile koliko su visoki ulozi bili u igri; očekivali su bezbrižan put do ratifikacije TEC-a[1]. Francuzi su, međutim, prozreli njihove namjere i uspjeli poprilično zakomplicirati živote elitâ. Većina je vidjela kakva je budućnost na pomolu i odbila je šaptom pasti. U roku od nekoliko tjedana tisuće građana postadoše ustavni stručnjaci i stekoše podrobna znanja o europskoj politici koja nikad prije nije pobuđivala toliko zanimanja. Golem uspjeh glasa “ne” pokazuje da taktika protiv Drakule pali: stvor se izloži danjoj svjetlosti, sasuši se i umre. Kao što pokazuje Reformski ugovor, elite nikad nisu odustale od svog cilja. Mi smo ga samo uspjeli omesti na određeno vrijeme.

Nastojat ću pokazati da su europske elite pokretala i još ih pokreću tri nadopunjujuća cilja: skupiti što je više moguće bogatstva na štetu radničke klase, srušiti demokraciju i slomiti moć države. To su sastavnice istinskog društvenog rata. Mislite da pretjerujem? Promotrimo pomnije redom svaku od njih.

Ne treba biti “vulgarni marksist” (ili čak rafinirani marksist), niti čuti metke kako prolijeću i bombe kako eksplodiraju, da bi se prepoznalo znakove rata. Veliki teoretičar rata Karl von Clausewitz napisao je: “Rat je čin nasilja čiji je cilj natjerati protivnika da se podvrgne našoj volji.” Nasilje ne mora podrazumijevati krvoproliće ili slomljene kosti – važna je volja. Napadač zna što želi i njegovi su ciljevi suprotni ciljevima njegovog protivnika. To je abeceda rata.

Da bi ostvarivanje vlastitih ciljeva i tjeranje protivnika da ih prihvati uspjelo, najprije se mora pokušati politički djelovati jer po Clausewitzevoj čuvenoj izreci – rat je “nastavak politike drugim sredstvima”. Drugim riječima, otvoreno ratovanje dokaz je političkog neuspjeha i vidljivo, neporecivo nasilje je posljednje rješenje. Daleko je poželjnije osigurati prihvaćanje i izvršenje “svoje volje” bez ratnog djelovanja. Časni ljudi obično ne odobravaju očitu silu, barem ne javno, i počinitelj bi trebao napredovati nezamjetljivo, u postupnim etapama, služeći se silom samo kada cjelokupno stanje to dopušta – ovisno o kontekstu i protivnikovoj moći odupiranja. Valja težiti tome da se protivnika uvjeri kako djeluje slobodno, dok zapravo izvršava “našu volju”.

Izbor Georgea W. Busha primjer je toga kako milijuni ljudi djeluju protiv svojih vlastitih interesa; isto bi se moglo zaključiti o izboru Nicolasa Sarkozyja u Francuskoj. Glasujući za Ustav milijuni su ljudi, čiji su nazori protivni bilo kakvom elitizmu, također djelovali protiv svojih interesa. Nemojmo ih kriviti – elite su izdvojile vrijeme, novac i zavidnu vještinu da bi se to dogodilo. Iako su htjele da njihova sila ne bude vidljiva, pokušajmo ju ipak rasvijetliti.



Što međunarodna vladajuća klasa – a naročito europska elita – želi? Što žele ti ljudi koje Financial Times zove “gospodarima svemira”? Je li doista moguće da su ti dobro obučeni muškarci i žene, koji govore savršen engleski i pokazuju besprijekorne manire, vojnici upleteni u društveni rat? Žele li doista nametnuti svoju volju protivnicima, to jest – da ne okolišam – nama? Kao pojedinci, sigurno ne. Nemaju ni trunku ratobornosti u sebi i sigurno su dobri prema svojoj djeci, svojim susjedima i svojim psima kao bilo tko od nas. Ali ako ih promotrimo kao skupinu, kao klasu, pomisao o društvenom ratu zasigurno djeluje uvjerljivije. Njihovi se ciljevi nisu promijenili tijekom vremena. Adam Smith, kojeg obožavaju neoliberali koji su rijetko čitali njegovo djelo, nije se bojao dati ime gorili. U Bogatstvu naroda (1776.) upire retoričkim prstom u “gospodare čovječanstva” i razotkriva “izopačeno načelo” kojim se vode: “Nama sve, a drugima ništa.” Vladajuće elite su slijedile ovo izopačeno načelo od početka vremena ili bar otkad se kapitalizam prvi put pojavio. Adam Smith je to ovako rekao:

Tiho i neprimjetno djelovanje vanjske trgovine i industrijske proizvodnje postupno je uspjelo u onome što sve nasilje feudalnih institucija nikada nije moglo postići. Veleposjednicima je postupno pružena mogućnost da zamijene višak proizvodnje s njihove zemlje za ono što su sami mogli potrošiti ne dijeleći ni sa zakupnicima ni s namještenicima. Nama sve, a drugima ništa jest i uvijek je bilo izopačeno načelo gospodarâ čovječanstva. Čim su, dakle, našli način da sami potroše čitavu vrijednost svojih dohodaka, nisu bili skloni dijeljenju bilo s kim drugim. Trampili bi vrijednost godišnjih troškova života za tisuću ljudi za par dijamantnih kopči ili nešto podjednako frivolno i beskorisno.

Tako znači – zadržati sve za sebe i ne ostaviti ništa za druge! Ali što ako drugi odbiju sudjelovati? Što ako vjeruju da i oni imaju pravo na nešto? U tom slučaju, morat ćete naći bolji način uvjeravanja. Što je Smithovo “izopačeno načelo” ako ne objava rata?

Isti strateški ciljevi postoje stoljećima. Gospodari čovječanstva jednostavno se žele dokopati više moći i bogatstva na štetu ogromnog mnoštva ispod njih, naročito onih koji vjeruju da su zaštićeni zato što se njihova klasa naziva “srednjom”.

U osamnaestom se stoljeću moglo lišiti tisuću ljudi njihove gole egzistencije kako bi se kupile dijamantne kopče za cipele. Danas bi luksuzna dobra bila drugačija – ako slučajno vodite kompaniju koja kotira na burzi oštetili biste ih da biste povećali “dioničarsku vrijednost”. Prije se uspjeh kompanije mjerio ostvarenim viškom vrijednosti, danas je to zastarjelo ili u najmanju ruku manjkavo mjerilo. Profit ostaje važan, ali suvremeni gurui menadžmenta i rejting agencije vjeruju jedino u “dioničarsku vrijednost”.

Taj kvazi-pobožni kapitalistički koncept prethodi, opravdava i služi kao izlika za sve. Mada profit mora biti ostvaren, prava pogonska sila je cijena dionicâ koja mora neumoljivo rasti, iako svatko zna da se ta „vrijednost“ može rastopiti na prve naznake krize. Masovna otpuštanja i premještanja radi natjecanja i produktivnosti doprinose rastu cijenâ dionicâ; ona su, dakle, poželjna. To smo i pokazali.

Ti vrijedni i zaslužni dioničari, koji potiču svako stvaranje vrijednosti, i sami su evoluirali. Više se ne radi o udovicama, siročadi i malim štedišama kojima su banke podvalile uzajamne fondove, niti su to provincijalni uglednici koji su nekoć bili zadovoljni smiješnim povratima nekoliko postotaka godišnje. Ti mini-kapitalisti nisu niti su ikad bili u poziciji žaliti se. Danas se mora zadovoljiti one dioničare koje ekonomisti nazivaju “institucijskim investitorima”, a s njima nema šale. To su ogromne osiguravajuće tvrtke, trgovačke banke, hedge fondovi, privatni dionički fondovi, mirovinski fondovi i, u najnovije vrijeme, stabilizacijski fondovi osnovani po nalogu vlada od Kine pa sve do Dubaija.

Često smješteni u inozemstvu, ti fondovi kontroliraju velike udjele navodno državnog dioničkog kapitala. U Francuskoj su, primjerice, tvrtke koje ulaze u indeks CAC 40 u najmanje 40-postotnom nefrancuskom vlasništvu i ti moćni dioničari imaju zahtjeve u skladu sa svojim položajem. Diljem svijeta su ubrzo shvatili da mogu zahtijevati godišnji povrat od 5, zatim 10, pa 15 posto… Samo nebo je granica uz preostalu količinu krvi u žilama tvrtke. Tisak i financijski stručnjaci nas uvijek podsjećaju da je „radna snaga preskupa“. Samo nas zadirkuju – ono što je zapravo skupo za društvo jest kapital.

Prenošenje bogatstva velevlasnicima kapitala ipak je kompliciranije no što je bilo. Iako žrtve rijetko kada pravovremeno zamijete da ih se muze, takva uobičajena kratkovidnost nije razlog da se gospodari opuste. Može se pokazati da je ljude teže nasamariti danas nego u vrijeme Adama Smitha; znaju čitati i pisati (velike li pogreške!) te su možda stekli nešto političke svijesti. Ti skorojevići misle da su rođenjem stekli pravo na određene prednosti i ponekad se čak i organiziraju u sindikate. Gospodari moraju promijeniti taktiku, a ništa nije prikladnije od jednostavnih procedura i kompleksnih tekstova.

Izvrstan primjer je rezanje porezâ za imućne. Ne postoji niti jedan statistički dokaz koji bi ukazivao na to da je veći ekonomski rast povezan s nižim porezima za bogate. I to s dobrim razlogom – zato što nije. Bogati su ionako zadovoljili gotovo sve svoje potrošačke prohtjeve, tako da neočekivana fiskalna dobit neće bitno promijeniti obrasce njihove potrošnje. Umjesto toga, investiraju u dionice, znači opet profitiraju na “dioničarskoj vrijednosti”. Rezanje porezâ za bogate pokazalo se naročito skupim i potpuno nedjelotvornim u poticanju ekonomskog rasta, no ostaje na snazi zato što su oni kojima to pogoduje upravo oni koji nadziru takvu politiku i pokoravaju se neoliberalnoj doktrini. Iste nejednakosti mogu potrajati ad infinitum.

Drugi argument koji se koristi jest taj da niži porez na dobit poduzeća čini zemlju atraktivnijom izravnom inozemnom ulaganju. To je nova mantra i ima mnogo različitih fiskalnih okusa. Istina je pak u tome da zemlje privlače investitore superiornošću svoje infrastrukture, obrazovanjem i obučenošću svoje radne snage te kvalitetom života; a ne nešto nižim porezima.

Gospodari čovječanstva ne mogu se namiriti samo tom fiskalnom mjerom, a zašto i bi kada mogu kopati još puno dublje. Razmotrimo karijeru flat-poreza začinjenu paradoksom i sitnim ironijama.

U Manifestu komunističke partije iz 1848. Marx i Engels zagovaraju progresivan porez na dohodak sa sve višim i višim stopama primijenjenim na svaki uzastopnu tranšu. Nekoliko desetljeća kasnije tu je marksističku preporuku prihvatila većina razvijenih kapitalističkih zemalja. Porezi na dohodak nikad se nisu ubirali u komunističkim zemljama zato što su, de rerum naturae, svi radili za državu. Steve Forbes, republikanski kandidat za predsjednika SAD-a koji je bio “desniji” od Busha (!), 1998. je predložio da se progresivni porez na dohodak (već uvelike smanjivan od Reaganovih godina) zamijeni flat-porezom s jednokratnom niskom stopom primijenjenom na osobe, potrošnju i tvrtke. To je univerzalno rješenje za cijeli fiskalni svijet, bez rupâ i izuzetaka (osim mirovina koje ostaju neoporezive). Unatoč Forbesovu osobnom bogatstvu (njegov je otac osnovao časopis Forbes koji objavljuje listu najbogatijih ljudi), njegova je kandidatura za predsjednika općenito, a osobito prijedlog flat-poreza smatran farsom.

Unatoč tome, ideja takvih poreza nastavila je vreti u trustovima mozgova američke i britanske neoliberalne desnice kao što je Heritage Foundation u Washingtonu, Hoover Institution na Stanfordskom sveučilištu ili Institutu Adam Smith u Londonu. U međuvremenu je SSSR doživio slom i njegovi su nekadašnji sateliti lansirani u nezavisne orbite. Iznenada su ovim zemljama počeli upravljati mladi tehnokrati koji tek što su izašli s američkih poslovnih škola, pa su dotične zemlje jedna za drugom uvele sada prevladavajući flat-porez. Čovjek odgovoran za slovačke financije govori posjetiteljima kako je znao raspravljati o flat-porezu na seminarima na Harvardu, no nije mislio da će ikada za života doživjeti njegovu realizaciju u svojoj zemlji, a kamoli da će ga on uvesti. Pokret za flat-poreze dobiva na zamahu.

Estonija je bila predvodnik, za njom su se ubrzo povele Litva i Letonija, a nakon njih Rusija, Ukrajina, Srbija, Rumunjska i Gruzija. Slovačku su stručnjaci za kompetitivnost pohvalili kad je objavila da je uvođenje flat-poreza dovelo do 22 strana investicijska projekta u 2003. godini i 47 u 2004. kojima su stvorene tisuće radnih mjesta. Poljska se pridružila toj skupini u ožujku 2005. godine. Stope flat-poreza variraju između 12 i 13 posto (Rusija, Ukrajina, Gruzija) i 18 do 19 posto (Poljska, Slovačka, pribaltičke države).

Mađarska je ustvrdila da neće biti pomodna, no oporbeni političar poput Viktora Orbana tvrdi da je to “neizbježno” s obzirom na položaj njihovih susjeda. Nizozemski ministar financija Gerrit Zalm izjavio je da “Ako stara Europa ne može potući zemlje nove Europe s flat-porezom, možda će im se morati pridružiti;” španjolski premijer i njemački kancelar su, međutim, naložili “ozbiljne studije o izvedivosti.” U to je vrijeme njemački porez na dobit poduzeća iznosio 38%, a francuski 33,4%, no te su stope su na vrhu ljestvice. Petnaest starih članica već su ih reducirale: prosječan porez na dobit poduzeća pao je između 1996. i 2003. s 39 na 31,7%.

Neoliberali cijene implicitnu poruku koju je proklamirao flat-porez: povjeriti tržištu bavljenje nejednakostima i društvenim problemima. Njegovi pobornici ističu da s takvim stopama ne vrijedi narušavati svoj ugled izbjegavanjem plaćanja poreza. Tvrde da će i vladama biti bolje zato što će ubirati više. Bar zasad se čini da je tako: ubrani porez u Slovačkoj i Rusiji je porastao (mada je rast započeo na niskoj razini). Pobornici flat-poreza također hvale jednostavnost sustava za koji je potrebna tek jednostrana porezna prijavnica, kao i to što je njime smanjena birokracija. Sve što rezultira smanjenjem državnoga sektora uvijek je dobrodošlo. Smatraju da je flat-porez “pravedniji” zato što ne “radi razliku” između bogatih i siromašnih te dokazuje da je onome tko zarađuje 1000 eura dati 180 eura isto što kao i onome tko zarađuje 100.000 dati 18.000 eura poreza. Flat-porez je, dakle, sjajno novo oružje koje gospodari mogu koristiti u društvenom ratu. Imajte na umu da je predloženi Ustav dopustio poravnanje (ili “harmonizaciju”) poreznih stopa uz složno odobravanje svih 25 (sada 27) zemalja članica. Budući da je očito kako se takva sloga neće moći zauvijek postizati, natjecanjem će se osigurati da porezi idu nadolje.

Kakva god bila sudbina flat-poreza u Europi, on nikada neće biti na dnevnom redu bar jedne države: SAD-a. Ondje je pronalaženje “poreznih rupa” rastuća industrija; vojska konzultanata, računovođa, odvjetnika i stručnjaka za ispunjavanje formulara koja ide uz to borila bi se svim snagama protiv ikakve naznake pojednostavljenja poreznog sustava koji im ovakav kakav jest donosi kruha, maslaca i kavijara. Uz to bogati Amerikanci, i pojedinci i korporacije, služe se čitavim arsenalom lukavština kojima im se jamči da će platiti najmanji mogući iznos – a za to se upravo zalažu i ti konzultanti, odvjetnici itd.

Što god 15 članica stare Europe odluči, neizbježno će biti pod rastućim pritiskom da smanje porezne stope što će korporacije koristiti u svoju korist. Porezna konkurencija unutar i izvan Europe pružit će uz hektični sunovrat do dna i poticaj novim zemljama članicama da iskoriste jedino oružje koje imaju. U rječniku neoliberalizma flat-porez je “komparativna prednost”. To što je nemoguće uskladiti povisivanje europskih poreza po trenutačnim europskim pravilima, jedan je od razlogâ zašto predlažem mnogo jednostavniju “pojačanu suradnju” (termin EU za koalicije onih koji su voljni usuglasiti se oko određenih pitanja) kombiniranu s masovnom i ubrzanom pomoći razvoju zemalja na istoku i jugu.

Ako još uvijek niste uvjereni da se sprema organizirano nakupljanje bogatstava u vrhu društva, evo još jednog suptilnog načina da se povede društveni rat.

Ekonomisti to zovu “raspodjelom dodane vrijednosti”. Krajnje ju je teško izračunati, čak i stručnjacima te je prepuno metodoloških klopki, no sve primjenjive formule vode do zaključka da se udio kapitala postojano povećavao na štetu radništva. Brojke OECD-a pokazuju „pad u udjelu dodane vrijednosti rada u cijeloj kontinentalnoj Europi, a naročito u Francuskoj, od ranih 1980-ih“. Sredinom 1970-ih udio dodane vrijednosti koji je išao radnoj snazi je dosegao vrhunac sa 74%, no otad je pao na 60%, što znači da se udio kapitala slično popeo s 26% sredinom 1970-ih na današnjih 40%. Smanjenje radničkog udjela pogodilo je i SAD, no ta je strukturna promjena bila puno oštrija u Europi.

Različite su promjene popratile taj porast u preuzimanju dodane vrijednosti od strane kapitala. Kao što su primijetili autori izvještaja Eurostata: “Od 1996. do 2001. godine izdaci za socijalnu zaštitu u usporedbi s BDP-om opadali su bez prestanka; omjer je pao za 2.1 boda u [europskoj petnaestorici].”


[1] Sporazuma o europskom ustavu, op. prev.