Daniel Saunders: Studenti u neoliberalnom svijetu

U broju JCEPS-a iz kolovoza 2010. izašao je članak Daniela Saundersa Neoliberal Ideology and Public Higher Education in United States iz kojeg smo preveli poglavlje o promjeni logike: studente se više ne promatra kao učenike nego kao klijente odnosno kupce. Pobuna studenata diljem svijeta koja je prvenstveno klasna, može se promatrati i iz ove perspektive. Posljedice ovakve logike posljednjih dana možemo vidjeti i u Velikoj Britaniji.


Jedna od najbolje opisanih promjena koja je zadesila studente fakulteta i visokih učilišta diljem neoliberalnog svijeta jest transformacija studenata u klijente ili kupce (Apple, 2004; Aronowitz, 2000; Giroux i Giroux, 2004; Slaughter i Rhoades, 2004).

Studenti su uvijek “kupovali” svoje obrazovanje u određenoj mjeri, ali ta ekonomska razmjena je bila od sekundarne važnosti u odnosu na njihov identitet kao onih koji uče na kampusu, što se uvelike razlikuje od tradicionalnog identiteta konzumenata (Winston, 1999). Unutar konteksta neoliberalne komercijalizacije obrazovanja, ekonomska razmjena između studenata i institucijâ je postala određujućim odnosom između spomenutih.

Znanstvenici, političari i ostali donosioci odluka i djelatnici u sustavu obrazovanja potvrđuju tu transformaciju kroz načine na koje osmišljavaju odnos između studenta i institucije. To osmišljavanje poprima oblik odnosa između pružatelja usluge i kupca (Newson, 2004; Slaughter i Rhoades, 2004).

Možda i jest točno da su fakulteti i visoka učilišta oduvijek tretirali studente kao kupce, ali eksplicitna upotreba pojma ”klijenta” ili ”kupca”, umjesto jednostavnog pojma ”studenta”, nova je pojava. Rezultati istraživanja, koja su se odvijala tijekom više od trideset godina, nedvojbeno otkrivaju fundamentalne razlike između dvije vrste identiteta – studenata i tradicionalnih konzumenata (npr. Swagler, 1978; Winston, 1999). Određena istraživanja također tematiziraju negativne implikacije situacija u kojima se studenti poistovjećuju s identitetom konzumenata i/ili u kojima su tretirani kao konzumenti (Newson, 2004; Wellen, 2005). Usprkos svemu tome, uprave fakulteta i visokih učilišta nastavljaju s praksom nazivanja studenata “kupcima”. Štoviše, uprave se bave studentima kao što bi se bavili s kupcima, a tako ih i tretiraju (Slaughter i Rhoades, 2004).

U neoliberalnom svijetu, pojedinci su u konstantnom međusobnom natjecanju. Baš tako su i studenti na neoliberalnim fakultetima sve manje članovi zajednice onih koji uče te sve više postaju nalik pojedincima koncentriranim na poboljšanje vlastitog ljudskog kapitala, koji, naravno, odgovaraju jedino sebi samima (Clarke, 2005). Taj novi fokus dovodi do povećane pažnje koja se pridaje osobnom uspjehu, na štetu obzirnosti i pažnje prema učenju i razvoju kolega studenata, što općenito utječe na atmosferu života na kampusu. Sudjelovanje studenata u radu institucijâ, kao i njihov identitet unutar istih, sve se više određuje prema njihovoj konzumentskoj orijentaciji. Newson objašnjava da studenti, osim kao konzumenti, „nemaju osnovu na kojoj bi mogli razviti percepciju investiranja, osobnih i kolektivnih, u sam način funkcioniranja institucije, kao što nemaju ni osnovu na kojoj bi mogli doći do spoznaje da dijele odgovornost za djelovanje institucije s ostalim akterima”. Newson nadalje objašnjava da se studente “potiče da razmišljaju o sebi samima kao ‘primateljima’ usluge, a ne kao suučesnicima u zajednici učitelja i učenika” (Newson, str. 230)

Iako sama Newsonova upotrebljava ekonomsku racionalnost izjednačavajući pozornost ili interes studenata za samu instituciju i institucionalne odluke s „investiranjem“, autorica u svojoj analizi studenata-konzumenata ipak ocrtava radikalno različit identitet studenata, unutar neoliberalne institucije, u odnosu na tradicionalne konceptualizacije studenata u sustavu visokog obrazovanja. Elizabeth Brule (2004) istražuje situacije u kojima studenti upotrebljavaju okosnice konzumerističkog identiteta u svrhu definiranja svojih odnosa prema instituciji i svojoj struci. Autorica primjećuje povećanu učestalost samopercepcije studenata kao kupaca određenog proizvoda. Nadalje, studenti također zahtijevaju određenu razinu zadovoljstva, a najosnovniji temelj toga jest tržišna iskoristivost njihovog obrazovanja. Studenti također osporavaju institucionalne i strukovne prakse koje su bazirane u konzumentskom identitetu.

Eskalacija tih uopćavanja se može uočiti u nedavnom sudskom slučaju, u kojem je žena tužila visoko učilište koje je pohađala, a potraživana naknada je iznosila punu cijenu njezinih školarina i upisnina. Motiv tužbe je bila nemogućnost pronalaska zaposlenja nakon uspješnog okončanja studija (Kessler, 2009). Taj pristup problemu, baziran na zahtjevu za osiguranom kvalitetom i tržišnom isplativosti, ograničava pozitivne učinke samostalne inicijative studenata, iako je, naravno, na mnogo načina poželjno da studenti inzistiraju na vlastitom utjecaju na svoje obrazovanje. Konzumeristički pristup ima značajne implikacije u njihovim studentskim životima. Studenti-konzumenti su manje koncentrirani na učenje, osporavanje vlastitih uvjerenja, samokritiku i istraživanje različitih područja ljudske spoznaje. Oni se više koncentriraju na stjecanje svjedodžbi koje će im omogućiti da postignu željeni ekonomski uspjeh (Brule, 2004). Taj ograničen stav se podudara s povećanom učestalošću plagijata i varanja na ispitu (McCabe, Trevino, Butterfield, 2001; Thompson, 2006). Upravo ta pojava je pravo utjelovljenje potpunog prihvaćanja kompeticije, pod bilo koju cijenu, i odbacivanja uloge studenta-učenika, a oba aspekta su karakteristični za tip studenta-konzumenta.

Brule nastavlja s raspravom načina na koje je ta orijentacija prema kupcima redefinirala odnos između studenata i njihovih struka. Silabus više nije usmjeravajući dokument, koji ocrtava određeni predmet, i kojega mogu promijeniti nastavnici (kao i studenti) kako bi se svi akteri mogli uspješno nositi s izazovima koji mogu iskrsnuti tijekom semestra. Umjesto toga, silabus je ugovor koji precizno definira ispitne materijale, obveze i očekivanja, što se tiče studenata, ali i nastavnika. Kao što je forma ugovora jedna od svetinja u neoliberalnom svijetu, tako je i silabus svet i ne smije doći do kompromisa i/ili promjene zbog bilo kojeg razloga (Turner, 2008). Predmeti koje studenti upisuju i polažu postaju već zapakirana roba koju autonomni studenti odabiru, a studenti postaju pasivni primatelji usluge koju pruža institucija (Levidow, 2005).

Konzumentski pristup odabiru predmeta najbolje objašnjavaju zabilježene promjene u procesu upisa predmeta na Sveučilištu u Massachusettsu, Amherst, na kojem je nedavno rečeno studentima da: „…Kada prijavljujete predmete, vaši zahtjevi se sada zovu ‘kupovna košarica’…Birajte predavanja koja želite pohađati, stavite ih u košaricu i dovršite registraciju“ (vidi: http://www.oit.umass.edu/spire/upgrade.html).

Sami studenti učvršćuju svoj konzumentski identitet u situaciji kada upliću tržišnu ideju da je „kupac uvijek u pravu“ u svoje iskustvo studiranja, iako se to ne događa često u vezi s visokim obrazovanjem (Levidow, 2005; Slaughter i Rhoades, 2004; Winston, 1999). Razlog tome jest asimetrija znanja glede sadržaja i procesa visokog obrazovanja, koja često zahtijeva odnos između struke i studenata koji se razlikuje od tradicionalnog odnosa između kupca i pružatelja usluge (Winston, 1999). Ipak, konzumentska orijentacija nastavlja oblikovati interakciju između studenata i njihove struke, tj. odsjekâ na fakultetu.

Neoliberalna usmjerenost na bogatstvo i ekonomski uspjeh može pomoći u razumijevanju radikalne promjene koja zahvaća u ciljeve, motivaciju i svrhu upisa u instituciju visokog obrazovanja kod studenata. Saunders upotrebljava rezulatate Astinovog istraživanja unutar projekta Cooperative Institutional Research Program koje se odvijalo od 1966. do 1996. Pri tome, Saunders naglašava nekolicinu snažnih trendova u promjenama motivacije i ciljeva studenata upisanih na američka visoka učilišta („colleges“ nasuprot „universities“). Godine 1966. „razvoj smislenog pogleda na svijet ili životne filozofije“ je bio bitni cilj studenata koji su se upisivali, a 80% studenata je naznačilo da im je taj cilj „osnovni cilj“ ili „vrlo bitan“.

U usporedbi s tim rezultatima, financijska dobrobit je bila osnovni ili vrlo bitan cilj za tek 45% ispitanika, što ju je smjestilo na šesto mjesto na ljestvici ciljeva prema poželjnosti. Ta dva cilja su doslovna zamijenila pozicije 1996. Financijsko blagostanje je dobilo 74% a razvoj smislene životne filozofije tek 42%, time dospijevši na šesto mjesto, koje je nekoć zauzimao spomenuti financijski cilj. Daljnja istraživanja podupiru novostečenu ekonomsku usmjerenost suvremenih studenata, uključujući 71% ispitanika koji su se složili s izjavom da je „glavna prednost visokog obrazovanja veća plaća u budućnosti“, koja je zabilježila porast u popularnosti od 17% u odnosu na podatke iz 1969. Uz to, gotovo tri četvrtine studenata sada tvrde da „idu na fakultet kako bi mogli zaraditi više novca“, a 1971. je tako odgovorila oko polovica studenata. Astin (1981) primjećuje da su te promjene i trendovi počeli u 1970-ima, a vrhunac su dosegli u 80-ima, što se poklapa s vremenskim okvirom početaka i najdominantnijeg perioda neoliberalizma (O’Connor, 2002). Nadalje, Astinovo istraživanje pokazuje da studenti postaju kompetitivniji, kao i to da se interes za humanistiku i podučavanje (kao profesori u školama) smanjuje. Još jedan zaključak jest da se smanjuje studentska potpora vladinim mjerama smišljenim u svrhu borbe s ekonomskim i socijalnim problemima. Sve to se može protumačiti kao logičan ishod ili produžetak neoliberalne ideologije (Saunders, 2007). U konačnici, financijska struktura visokog obrazovanja u neoliberalnom svijetu – školarine, upisnine i sustavi financijske pomoći – reflektira i službeno objelodanjuje novu verziju identiteta studenata kao konzumenata. Slaughter i Rhoades proučavaju početke te transformacije te ih lociraju u vremenu već u 1972., kada se primjetno mijenja struktura javnog financiranja visokog obrazovanja, od modela koji je baziran na instituciji, prema onom baziranom na financijskoj potpori pojedinačnom studentu/ici. Drastična promjena financijske pomoći je pratila taj trend, od subvencija, tj. nepovratnih sredstava, prema zajmovima, tj. kreditima (Paulson i St. John, 2002). Te promjene su proizvele situaciju u kojoj se očekuje da studenti podnesu financijski teret svog obrazovanja i da ih se sve izraženije percipira kao korisnike i kupce usluge obrazovanja (Levidow, 2005). Društvene koristi obrazovanja, koje su upotrebljavane kao razlog kontinuiranoj financijskoj potpori visokog obrazovanja, ne zanimaju mnogo različite neoliberalne režime koji percipiraju obrazovanje kao još samo jedan socijalni program, i to onaj u kojem pojedinac stječe korist i zbog toga treba podnijeti puni teret odgovornosti.

Daniel Saunders
S engleskog preveo Domagoj Duron


Referentna literatura

  • Apple, M. (2004). Ideology and curriculum. New York: Routledge Falmer.
  • Aronowitz, S. (2000). The knowledge factory: Dismantling the corporate university and creating true higher learning. Boston: Beacon Press.
  • Astin, A. W. (1998). The changing American college student: Thirty-year trends, 1966- 1996. The Review of Higher Education, 21(2), 115-135.
  • Astin, A.W. & Oseguera, L. (2004). The declining “equity” of American higher education. The Review of Higher Education, 27(3), 321-341.
  • Brule, E. (2004). Going to market: Neoliberalism and the social construction of the university student as an autonomous consumer. In M. Reimer (ed.), Inside the corporate U: Women in the academy speak out, (pp 255-281). Toronto: Sumach Press.
  • Clarke, S. (2005). The neoliberal theory of society. In A Saad-Filho & D. Johnston Daniel B. Saunders(Eds.), Neoliberalism: A critical reader (pp. 50-59). Ann Arbor, MI: Pluto Press.
  • Giroux, H. A., & Giroux, S. S. (2004). Take back higher education: Race, youth, and the crisis of democracy in the post-civil rights era. New York: Palgrave Macmillan.
  • Kessler, J. (2009). Alumna sues college because she hasn‟t found a job. CNN. Retrieved October 5, 2009, from http://www.cnn.com/2009/US/08/03/new.york.jobless.graduate/index.html.
  • Levidow, L. (2005). Neoliberal agendas for higher education. In A Saad-Filho & D. Johnston (Eds.), Neoliberalism: A critical reader (pp. 156-163). Ann Arbor, MI: Pluto Press.
  • McCabe, D. L., Trevino, L. K., & Butterfield, K. D. (2001). Cheating in academic institutions: A decade of research. Ethics and Behavior, 11(3), 219-232.
  • Newson, J. A. (2004). Disrupting the „student as consumer‟ model: The new emancipatory project. International Relations, 18, 227-239.
  • O’Connor, J. (2002). From welfare rights to welfare fights: Neo-liberalism and the retrenchment of social provision. Unpublished doctoral dissertation, University of Massachusetts Amherst.
  • Paulson, M. B., & St. John, E. P. (2002). Social class and college costs: Examining the financial nexus between college choice and persistence. Journal of Higher Education, 73(2), 189-236.
  • Rhoades, G., & Slaughter, S. (1997). Academic capitalism, managed professionals, and supplyside higher education. Social Text, 51, 9-38.
  • Saunders, D. (2007). The impact of neoliberalism on college students. Journal of College and Character, 8(5).
  • Slaughter, S., & Rhoades, G. (2004). Academic capitalism and the new economy: Markets, state and higher education. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press.
  • Swagler, R. M. (1978). Students as consumers of postsecondary education: A framework for analysis. The Journal of Consumer Affairs, 12(2), 126-134.
  • Thompson, C. C. (2006). Unintended lessons: Plagiarism and the university. Teachers College Record, 108(12), 2439-2449.
  • Turner, R. S. (2008). Neoliberal ideology: History, concepts and politics. Edinburgh: Edinburgh University Press.
  • Wellen, R. (2005). The university student in a reflexive society: Consequences of consumerism and competition. Higher Education Perspectives, 2(1), 24-36.
  • Winston, G. C. (1999). Subsidies, hierarchy and peers: The awkward economics of higher education. The Journal of Economic Perspectives, 13(1), 13-36.

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve