Studenti u neoliberalnom svijetu

U broju JCEPS-a iz kolovoza 2010. izašao je članak Daniela Saundersa Neoliberal Ideology and Public Higher Education in United States iz kojeg smo preveli poglavlje o promjeni logike: studente se više ne promatra kao učenike nego kao klijente odnosno kupce. Pobuna studenata diljem svijeta koja je prvenstveno klasna, može se promatrati i iz ove perspektive. Posljedice ovakve logike posljednjih dana možemo vidjeti i u Velikoj Britaniji.


Jedna od najbolje opisanih promjena koja je zadesila studente fakulteta i visokih učilišta diljem neoliberalnog svijeta jest transformacija studenata u klijente ili kupce (Apple, 2004; Aronowitz, 2000; Giroux i Giroux, 2004; Slaughter i Rhoades, 2004).

Studenti su uvijek “kupovali” svoje obrazovanje u određenoj mjeri, ali ta ekonomska razmjena je bila od sekundarne važnosti u odnosu na njihov identitet kao onih koji uče na kampusu, što se uvelike razlikuje od tradicionalnog identiteta konzumenata (Winston, 1999). Unutar konteksta neoliberalne komercijalizacije obrazovanja, ekonomska razmjena između studenata i institucijâ je postala određujućim odnosom između spomenutih.

Znanstvenici, političari i ostali donosioci odluka i djelatnici u sustavu obrazovanja potvrđuju tu transformaciju kroz načine na koje osmišljavaju odnos između studenta i institucije. To osmišljavanje poprima oblik odnosa između pružatelja usluge i kupca (Newson, 2004; Slaughter i Rhoades, 2004).

Možda i jest točno da su fakulteti i visoka učilišta oduvijek tretirali studente kao kupce, ali eksplicitna upotreba pojma ”klijenta” ili ”kupca”, umjesto jednostavnog pojma ”studenta”, nova je pojava. Rezultati istraživanja, koja su se odvijala tijekom više od trideset godina, nedvojbeno otkrivaju fundamentalne razlike između dvije vrste identiteta – studenata i tradicionalnih konzumenata (npr. Swagler, 1978; Winston, 1999). Određena istraživanja također tematiziraju negativne implikacije situacija u kojima se studenti poistovjećuju s identitetom konzumenata i/ili u kojima su tretirani kao konzumenti (Newson, 2004; Wellen, 2005). Usprkos svemu tome, uprave fakulteta i visokih učilišta nastavljaju s praksom nazivanja studenata “kupcima”. Štoviše, uprave se bave studentima kao što bi se bavili s kupcima, a tako ih i tretiraju (Slaughter i Rhoades, 2004).

U neoliberalnom svijetu, pojedinci su u konstantnom međusobnom natjecanju. Baš tako su i studenti na neoliberalnim fakultetima sve manje članovi zajednice onih koji uče te sve više postaju nalik pojedincima koncentriranim na poboljšanje vlastitog ljudskog kapitala, koji, naravno, odgovaraju jedino sebi samima (Clarke, 2005). Taj novi fokus dovodi do povećane pažnje koja se pridaje osobnom uspjehu, na štetu obzirnosti i pažnje prema učenju i razvoju kolega studenata, što općenito utječe na atmosferu života na kampusu. Sudjelovanje studenata u radu institucijâ, kao i njihov identitet unutar istih, sve se više određuje prema njihovoj konzumentskoj orijentaciji. Newson objašnjava da studenti, osim kao konzumenti, „nemaju osnovu na kojoj bi mogli razviti percepciju investiranja, osobnih i kolektivnih, u sam način funkcioniranja institucije, kao što nemaju ni osnovu na kojoj bi mogli doći do spoznaje da dijele odgovornost za djelovanje institucije s ostalim akterima”. Newson nadalje objašnjava da se studente “potiče da razmišljaju o sebi samima kao ‘primateljima’ usluge, a ne kao suučesnicima u zajednici učitelja i učenika” (Newson, str. 230)

Iako sama Newsonova upotrebljava ekonomsku racionalnost izjednačavajući pozornost ili interes studenata za samu instituciju i institucionalne odluke s „investiranjem“, autorica u svojoj analizi studenata-konzumenata ipak ocrtava radikalno različit identitet studenata, unutar neoliberalne institucije, u odnosu na tradicionalne konceptualizacije studenata u sustavu visokog obrazovanja. Elizabeth Brule (2004) istražuje situacije u kojima studenti upotrebljavaju okosnice konzumerističkog identiteta u svrhu definiranja svojih odnosa prema instituciji i svojoj struci. Autorica primjećuje povećanu učestalost samopercepcije studenata kao kupaca određenog proizvoda. Nadalje, studenti također zahtijevaju određenu razinu zadovoljstva, a najosnovniji temelj toga jest tržišna iskoristivost njihovog obrazovanja. Studenti također osporavaju institucionalne i strukovne prakse koje su bazirane u konzumentskom identitetu.

Eskalacija tih uopćavanja se može uočiti u nedavnom sudskom slučaju, u kojem je žena tužila visoko učilište koje je pohađala, a potraživana naknada je iznosila punu cijenu njezinih školarina i upisnina. Motiv tužbe je bila nemogućnost pronalaska zaposlenja nakon uspješnog okončanja studija (Kessler, 2009). Taj pristup problemu, baziran na zahtjevu za osiguranom kvalitetom i tržišnom isplativosti, ograničava pozitivne učinke samostalne inicijative studenata, iako je, naravno, na mnogo načina poželjno da studenti inzistiraju na vlastitom utjecaju na svoje obrazovanje. Konzumeristički pristup ima značajne implikacije u njihovim studentskim životima. Studenti-konzumenti su manje koncentrirani na učenje, osporavanje vlastitih uvjerenja, samokritiku i istraživanje različitih područja ljudske spoznaje. Oni se više koncentriraju na stjecanje svjedodžbi koje će im omogućiti da postignu željeni ekonomski uspjeh (Brule, 2004). Taj ograničen stav se podudara s povećanom učestalošću plagijata i varanja na ispitu (McCabe, Trevino, Butterfield, 2001; Thompson, 2006). Upravo ta pojava je pravo utjelovljenje potpunog prihvaćanja kompeticije, pod bilo koju cijenu, i odbacivanja uloge studenta-učenika, a oba aspekta su karakteristični za tip studenta-konzumenta.

Brule nastavlja s raspravom načina na koje je ta orijentacija prema kupcima redefinirala odnos između studenata i njihovih struka. Silabus više nije usmjeravajući dokument, koji ocrtava određeni predmet, i kojega mogu promijeniti nastavnici (kao i studenti) kako bi se svi akteri mogli uspješno nositi s izazovima koji mogu iskrsnuti tijekom semestra. Umjesto toga, silabus je ugovor koji precizno definira ispitne materijale, obveze i očekivanja, što se tiče studenata, ali i nastavnika. Kao što je forma ugovora jedna od svetinja u neoliberalnom svijetu, tako je i silabus svet i ne smije doći do kompromisa i/ili promjene zbog bilo kojeg razloga (Turner, 2008). Predmeti koje studenti upisuju i polažu postaju već zapakirana roba koju autonomni studenti odabiru, a studenti postaju pasivni primatelji usluge koju pruža institucija (Levidow, 2005).

Konzumentski pristup odabiru predmeta najbolje objašnjavaju zabilježene promjene u procesu upisa predmeta na Sveučilištu u Massachusettsu, Amherst, na kojem je nedavno rečeno studentima da: „…Kada prijavljujete predmete, vaši zahtjevi se sada zovu ‘kupovna košarica’…Birajte predavanja koja želite pohađati, stavite ih u košaricu i dovršite registraciju“ (vidi: http://www.oit.umass.edu/spire/upgrade.html).

Sami studenti učvršćuju svoj konzumentski identitet u situaciji kada upliću tržišnu ideju da je „kupac uvijek u pravu“ u svoje iskustvo studiranja, iako se to ne događa često u vezi s visokim obrazovanjem (Levidow, 2005; Slaughter i Rhoades, 2004; Winston, 1999). Razlog tome jest asimetrija znanja glede sadržaja i procesa visokog obrazovanja, koja često zahtijeva odnos između struke i studenata koji se razlikuje od tradicionalnog odnosa između kupca i pružatelja usluge (Winston, 1999). Ipak, konzumentska orijentacija nastavlja oblikovati interakciju između studenata i njihove struke, tj. odsjekâ na fakultetu.

Neoliberalna usmjerenost na bogatstvo i ekonomski uspjeh može pomoći u razumijevanju radikalne promjene koja zahvaća u ciljeve, motivaciju i svrhu upisa u instituciju visokog obrazovanja kod studenata. Saunders upotrebljava rezulatate Astinovog istraživanja unutar projekta Cooperative Institutional Research Program koje se odvijalo od 1966. do 1996. Pri tome, Saunders naglašava nekolicinu snažnih trendova u promjenama motivacije i ciljeva studenata upisanih na američka visoka učilišta („colleges“ nasuprot „universities“). Godine 1966. „razvoj smislenog pogleda na svijet ili životne filozofije“ je bio bitni cilj studenata koji su se upisivali, a 80% studenata je naznačilo da im je taj cilj „osnovni cilj“ ili „vrlo bitan“.

U usporedbi s tim rezultatima, financijska dobrobit je bila osnovni ili vrlo bitan cilj za tek 45% ispitanika, što ju je smjestilo na šesto mjesto na ljestvici ciljeva prema poželjnosti. Ta dva cilja su doslovna zamijenila pozicije 1996. Financijsko blagostanje je dobilo 74% a razvoj smislene životne filozofije tek 42%, time dospijevši na šesto mjesto, koje je nekoć zauzimao spomenuti financijski cilj. Daljnja istraživanja podupiru novostečenu ekonomsku usmjerenost suvremenih studenata, uključujući 71% ispitanika koji su se složili s izjavom da je „glavna prednost visokog obrazovanja veća plaća u budućnosti“, koja je zabilježila porast u popularnosti od 17% u odnosu na podatke iz 1969. Uz to, gotovo tri četvrtine studenata sada tvrde da „idu na fakultet kako bi mogli zaraditi više novca“, a 1971. je tako odgovorila oko polovica studenata. Astin (1981) primjećuje da su te promjene i trendovi počeli u 1970-ima, a vrhunac su dosegli u 80-ima, što se poklapa s vremenskim okvirom početaka i najdominantnijeg perioda neoliberalizma (O’Connor, 2002). Nadalje, Astinovo istraživanje pokazuje da studenti postaju kompetitivniji, kao i to da se interes za humanistiku i podučavanje (kao profesori u školama) smanjuje. Još jedan zaključak jest da se smanjuje studentska potpora vladinim mjerama smišljenim u svrhu borbe s ekonomskim i socijalnim problemima. Sve to se može protumačiti kao logičan ishod ili produžetak neoliberalne ideologije (Saunders, 2007). U konačnici, financijska struktura visokog obrazovanja u neoliberalnom svijetu – školarine, upisnine i sustavi financijske pomoći – reflektira i službeno objelodanjuje novu verziju identiteta studenata kao konzumenata. Slaughter i Rhoades proučavaju početke te transformacije te ih lociraju u vremenu već u 1972., kada se primjetno mijenja struktura javnog financiranja visokog obrazovanja, od modela koji je baziran na instituciji, prema onom baziranom na financijskoj potpori pojedinačnom studentu/ici. Drastična promjena financijske pomoći je pratila taj trend, od subvencija, tj. nepovratnih sredstava, prema zajmovima, tj. kreditima (Paulson i St. John, 2002). Te promjene su proizvele situaciju u kojoj se očekuje da studenti podnesu financijski teret svog obrazovanja i da ih se sve izraženije percipira kao korisnike i kupce usluge obrazovanja (Levidow, 2005). Društvene koristi obrazovanja, koje su upotrebljavane kao razlog kontinuiranoj financijskoj potpori visokog obrazovanja, ne zanimaju mnogo različite neoliberalne režime koji percipiraju obrazovanje kao još samo jedan socijalni program, i to onaj u kojem pojedinac stječe korist i zbog toga treba podnijeti puni teret odgovornosti.

Daniel Saunders
S engleskog preveo Domagoj Duron


Referentna literatura

  • Apple, M. (2004). Ideology and curriculum. New York: Routledge Falmer.
  • Aronowitz, S. (2000). The knowledge factory: Dismantling the corporate university and creating true higher learning. Boston: Beacon Press.
  • Astin, A. W. (1998). The changing American college student: Thirty-year trends, 1966- 1996. The Review of Higher Education, 21(2), 115-135.
  • Astin, A.W. & Oseguera, L. (2004). The declining “equity” of American higher education. The Review of Higher Education, 27(3), 321-341.
  • Brule, E. (2004). Going to market: Neoliberalism and the social construction of the university student as an autonomous consumer. In M. Reimer (ed.), Inside the corporate U: Women in the academy speak out, (pp 255-281). Toronto: Sumach Press.
  • Clarke, S. (2005). The neoliberal theory of society. In A Saad-Filho & D. Johnston Daniel B. Saunders(Eds.), Neoliberalism: A critical reader (pp. 50-59). Ann Arbor, MI: Pluto Press.
  • Giroux, H. A., & Giroux, S. S. (2004). Take back higher education: Race, youth, and the crisis of democracy in the post-civil rights era. New York: Palgrave Macmillan.
  • Kessler, J. (2009). Alumna sues college because she hasn‟t found a job. CNN. Retrieved October 5, 2009, from http://www.cnn.com/2009/US/08/03/new.york.jobless.graduate/index.html.
  • Levidow, L. (2005). Neoliberal agendas for higher education. In A Saad-Filho & D. Johnston (Eds.), Neoliberalism: A critical reader (pp. 156-163). Ann Arbor, MI: Pluto Press.
  • McCabe, D. L., Trevino, L. K., & Butterfield, K. D. (2001). Cheating in academic institutions: A decade of research. Ethics and Behavior, 11(3), 219-232.
  • Newson, J. A. (2004). Disrupting the „student as consumer‟ model: The new emancipatory project. International Relations, 18, 227-239.
  • O’Connor, J. (2002). From welfare rights to welfare fights: Neo-liberalism and the retrenchment of social provision. Unpublished doctoral dissertation, University of Massachusetts Amherst.
  • Paulson, M. B., & St. John, E. P. (2002). Social class and college costs: Examining the financial nexus between college choice and persistence. Journal of Higher Education, 73(2), 189-236.
  • Rhoades, G., & Slaughter, S. (1997). Academic capitalism, managed professionals, and supplyside higher education. Social Text, 51, 9-38.
  • Saunders, D. (2007). The impact of neoliberalism on college students. Journal of College and Character, 8(5).
  • Slaughter, S., & Rhoades, G. (2004). Academic capitalism and the new economy: Markets, state and higher education. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press.
  • Swagler, R. M. (1978). Students as consumers of postsecondary education: A framework for analysis. The Journal of Consumer Affairs, 12(2), 126-134.
  • Thompson, C. C. (2006). Unintended lessons: Plagiarism and the university. Teachers College Record, 108(12), 2439-2449.
  • Turner, R. S. (2008). Neoliberal ideology: History, concepts and politics. Edinburgh: Edinburgh University Press.
  • Wellen, R. (2005). The university student in a reflexive society: Consequences of consumerism and competition. Higher Education Perspectives, 2(1), 24-36.
  • Winston, G. C. (1999). Subsidies, hierarchy and peers: The awkward economics of higher education. The Journal of Economic Perspectives, 13(1), 13-36.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve