Irska bi trebala učiti na argentinskom primjeru

U još jednom kritičkom komentaru o krizi u Irskoj, Dean Baker, ekonomist i ko-direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja iz Washingtona govori o uvjetima ‘spašavanja’ Irske koje nameću ECB i MMF.



Kada vatrogasci ili hitna pomoć nekoga spase, spašeni u pravilu bolje prolazi nego da intervencije nije bilo. To je, međutim, manje samorazumljivo kada se spasioci zovu Europska centralna banka (ECB) i MMF.

Irska trenutno proživljava stopu nezaposlenosti od 14,1%. Udovoljavanja uvjetima financijske pomoći, koja će značiti dodatne rezove u državnim izdavanjima i povećanje poreza, gotovo sigurno će kao posljedicu imati dodatni rast stope nezaposlenosti. Irski narod će se vjerovatno zapitati ne bi li njihova ekonomija bolje prošla da nije spašena.

Međutim, muke kojima ECB i MMF izlaže Irsku potpuno su nepotrebne. Da je Europska centralna banka bila spremna Irskoj osigurati zajmove po niskim kamatnim stopama, što je mjera koja je u potpunosti u njezinoj moći, Irska sada ne bi imala nikakvih ozbiljnijih problema s proračunom. Projekcija golemih deficita prvenstveno je rezultat kombinacije visokih kamatnih stopa na dugove i posljedicâ ekonomske aktivnosti bitno ispod razine pune zaposlenosti – oboje okolnosti za koje je u velikoj mjeri odgovoran upravo ECB.

Vrijedi se prisjetiti da je Irska smatrana modelom fiskalne uzoritosti sve do izbijanja globalne ekonomske krize. Raspolagala je velikim proračunskim suficitom zadnjih pet godina prije početka krize. Problem Irske dakle nipošto nije bila podivljala državna potrošnja, nego hazarderski bankarski sustav koji je napuhivao ogroman mjehur na tržištu nekretninâ. Ekonomski mađioničari ECB-a i MMF-a rastući mjehur ili nisu bili u stanju prepoznati ili ga nisu smatrali vrijednim spomena.

No, propust ECB-a i MMF-a da poduzmu mjere koje bi rast mjehura obuzdale prije izbijanja krize ove međunarodne financijske institucije danas ne čini ništa stidljivijima u nametanju rigidnih uvjeta. Plan je nametnuti rigidne mjere štednje, što će velik dio irske radne snage osuditi na dugi niz godina nezaposlenosti za koju, međutim, krivnju snose propusti irskih bankara i samog ECB-a.

Iako se često tvrdi da te institucije po karakteru nisu političke, samo netko s klinički mrtvim mozgom još može povjerovati takvim tvrdnjama. Odluka koja irske radnike, zajedno s radnicima u Španjolskoj, Portugalu, Latviji i drugim zemljama osuđuje na podmirivanje troškova hazarda bankarâ njihovih zemalja u potpunosti je politička. Ne postoji nikakav ekonomski imperativ koji bi nalagao da bi baš radnici morali biti oni koji će plaćati. Posrijedi je čisto politička odluka koju nameću ECB i MMF.

A to bi trebalo biti veliko upozorenje za sve one koji se smatraju društveno progresivnima, ali i za svakoga tko doista vjeruje u demokraciju. Ako ECB pakete spašavanja veže uz set uvjetâ, za bilo koju demokratski izabranu irsku vladu bit će vrlo teško te uvjete dovesti u pitanje. Drugim riječima, pitanja o kojima će irski glasači moći odlučivati vrlo će se vjerovatno svoditi na trivijalnosti u usporedbi s važnosti uvjetâ koje nameće ECB, ne pitajući pritom za njihovo mišljenje.

Ozbiljan argument u prilog centralnih banaka izvan demokratske kontrole ne postoji. Iako nitko ne očekuje niti priželjkuje da se parlamenti bave mikromenadžmentom monetarne politike, ECB i druge centralne banke trebale bi odgovarati izabranim tijelima vlasti. Bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi u takvoj situaciji opravdali planove koji Irsku i druge zemlje osuđuju na godine dvoznamenkastih stopa nezaposlenosti.

Druga stvar koju ne bismo smjeli zaboraviti je da čak i relativno male zemlje poput Irske imaju više od jedne opcije na raspolaganju. Konkretno, mogu napustiti eurozonu i obustaviti otplaćivanje duga. To svakako nije najpoželjniji mogući scenarij, ali ako je alternativa dvoznamenkasta stopa nezaposlenosti na neodređeno, napuštanje eura i obustava otplaćivanja dugova u usporedbi s tim postaju bitno privlačnije opcije.

ECB i MMF će inzistirati da je to put koji vodi u katastrofu, ali kredibilnost njihovih prosudbi po tom pitanju blizu je ništice. Postoji, naime, očigledan presedan. U 2001. MMF je Argentinu gurao u smjeru sve oštrijih mjera štednje. Poput Irske, i Argentina je važila za pokazni primjer uzoritosti među neoliberalima, sve dok se nije našla u poteškoćama.

MMF se, međutim, lako okrene protiv onih koje je do jučer hvalio. Program štednje koji je propisao smanjio je argentinski BDP za skoro 10%, a stopu nezaposlenosti gurnuo duboko u dvoznamenkasto područje. Na kraju 2001. za argentinsku je vladu postalo politički nemoguće pristati na daljne rezove. Rezultat je bio: raskinula je navodno neraskidivu vezu svoje valute s dolarom i prestala otplaćivati dugove.

Neposredni učinak bio je pogoršanje ekonomskog stanja zemlje, ali već u drugom dijelu 2002. njezina ekonomija je ponovno rasla. To je značilo početak pet i po godina solidnog rasta, sve dok svjetska ekonomska kriza 2009. nije obavila svoje.

MMF je u međuvremenu činio sve što je bilo u njegovoj moći da sabotira Argentinu, koja je interno postala poznata kao “riječ na A” (the “A word”). Služio se čak i fabriciranim projekcijama koje su kontinuirano predviđale manju stopu rasta od na koncu ostvarivane, u nadi da će tako podrivati argentinsko samopouzdanje.

Irska bi trebala dobro proučiti pouke koje se mogu izvući iz argentinskog slučaja. Napuštanje eura imalo bi posljedice, ali sve je izglednije da bi šteta od raskida bila manja od štete koju bi ostanak u eurozoni imao za posljedicu. Pored toga, samo spominjanje mogućnosti izlaska vjerovatno bi i ECB i MMF prisililo na zauzimanje umjerenijih pozicija. Ono što narod Irske, i svake druge zemlje, mora shvatiti jest – ako pristanu na igru po pravilima bankarâ, izgubit će.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković


Članak je prvotno objavljen u Guardianu od 22. studenog 2010, a CEPR ga je ponovno izdao pod Creative Commons licencom. Vidi također: Andrew F. Cooper i Bessma Momani, “Pregovori o argentinskom izlasku iz financijske krize: Segmentiranje međunarodnih vjerovnika” (New Political Economy 10.3, rujan 2005.); Eric Helleiner, “Neobična priča o Bushu i argentinskoj dužničkoj krizi” (Third World Quarterly 26.6, prosinac 2005.); Eduardo Levy-Yeyati i Ugo Panizza, “Varavi troškovi neservisiranja državnog duga” (Inter-American Development Bank Research Department Working Paper #581, studeni 2006.); Samir Amin, “Upravljanje eurom: Nemoguća misija!” (MRZine, 17. lipnja 2010.); Luiz Carlos Bresser-Pereira, “Grčki dug: Neservisirati ili restrukturirati?” (MRZine, 10. srpnja 2010.); Yanis Varoufakis, “Skroman prijedlog za izlazak iz krize eura” (MRZine, 5. studenog 2010.): Tracy Alloway, “Tko tu koga spašava?” (FT Alphaville, 18. studenog 2010.); Landon Thomas Jr., “Europska dužnička kriza: Neki tvrde da je neservisiranje duga bolja opcija” (New York Times, 22. studenog 2010.); Bob Davis, “Usred pružanja pomoći Irskoj, nova opcija: Neki kritičari zadnjeg spašavanja predlažu neservisiranje državnog duga kako bi se kontrolirala ukupna dugovanja” (Wall Street Journal, 23. studenog 2010.)

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve