Izjava za medije – 3. studenog 2010.
S vremenskim odmakom od dvije godine i bez malograđanske potrebe za nasladom konstatiramo da novi nacrti zakonâ iz područja znanosti i visokog obrazovanja realiziraju upravo ono na što smo počeli upozoravati 5. studenog 2008, na dan Međunarodne borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, te nastavili artikulirati različitim metodama borbe u zadnje dvije godine. Sva tri zakona koja su bila u službenoj javnoj raspravi do 1. studenog jasno otvaraju prostor potpunoj privatizaciji i komercijalizaciji znanosti koja se ostavlja na milost i nemilost slobodi i logici tržišta, dok visoko obrazovanje naplaćivanjem nove birokratske šifre – “upisnina” – u državi čije elite vode socijalno destruktivnu politiku, ostaje prostor nerealizirane slobode samo za one imućne. Dužni smo još jednom upozoriti da su ovi zakoni proizvod politike koja izlaz iz zadanih boljki kapitalističkih ekonomskih ciklusa vidi jedino u tzv. mjerama štednje. One direktno pogađaju socijalno najosjetljivije slojeve društva koje je zapelo u nametnutoj tranziciji.
Iza termina efikasnosti i racionalizacije krije se jasno skidanje obveze države da omogući opstanak znanosti i dostupnost visokog obrazovnja svima, bez obzira na njihov imovinski status. Zabrinjava nas dodatna vulgarizacija sve jače komercijalizacije ovog sektora uvođenjem partijskih tijela koja će predlagati strategije razvoja znanosti, odlučivati o (pre)oblikovanju visokih učilišta ili o izboru njihovih čelnika.
Takva strategija etatizacije potvrđuje tezu da spajanje principa totalitarizma i mahnitog neoliberalizma rađa najgore hibride koji direktno udaraju, prije svega, na one najosjetljivije. U ovom slučaju ignorira se ne samo socijalna osjetljivost i socioekonomsko stanje u državi, nego i osjetljivost pojedinih znanstvenih područja čiji se kritički habitus nasilno gasi njihovim prepuštanjem nemilosrdnim mehanizmima vladajućeg ekonomskog poretka. To će imati dugoročne posljedice na ovo društvo bez obzira na čestu inertnost i društvenu neosviještenost velikog dijela nositelja spomenutog kritičkog habitusa, što se da vidjeti i u pojedinim reakcijama na predložene nacrte zakona. Velik broj reakcija akademske javnosti na nacrte zakona kretale su se već davno utabanim i pređenim putevima “ustavnosti”, tj. “neustavnosti” zakonâ, što je za nas promašen put rušenja ovakve regulative i sistemskih rješenja.
Više je nego jasno da zakoni koji su ustavni mogu vrlo dobro propisati članke i stavke koji su protiv naroda i s ciljem daljnjeg upisivanja logike tržišta u nešto što se prije nazivalo javnim sektorom. Drugim riječima: popravak “ustavnosti” ovih zakona neće spriječiti zakonodavce i elitu da nam nametnu kapitalističku sveučilišnu kartografiju. Uzimajući to u obzir, još jednom pozivamo na akademsku solidarnost u borbi protiv ovih pogubnih zakona koji će se, ukoliko im se oštro i aktivno ne suprostavimo, neminovno donijeti. Pozivamo na nastavak osmišljavanja metodâ za potpuno rušenje društveno destruktivnih politika sistema kojima se vrata visokoškolskih ustanova otvaraju samo po imovinskom ključu, dok se opstanak znanosti omogućuje jedino njezinom potpunom komodifikacijom.