Razgovor s Vladimirom Cvijanovićem

Iz Zareza br. 295 od 11. studenog 2010. prenosimo razgovor Mislava Žitka s Vladimirom Cvijanovićem, stručnim suradnikom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Razgovarali su o posljedicama ulaska o eurozonu, mogućnosti ponavljanja “grčkog scenarija” ulaskom Hrvatske u Europsku monetarnu uniju, o hrvatskoj kratkoročnoj i vrludavoj ekonomskoj politici te o pozadini prosvjeda diljem Europe.


1. U medijskom izvještavanju o problemima eurozone naglasak je redovito bio na potrebi obuzdavanja javne potrošnje, osobito nakon ‘grčke’ dužničke krize. Tako se u nekim napisima i komentarima spominjao problematični ‘mediteranski mentalitet’ koji predstavlja prepreku racionalnom vođenju javnih financija. No, čini se da makroekonomski podaci, kao i masovni organizirani prosvjedi protiv politike štednje, upućuju na druge izvore nestabilnosti o kojima nije bilo riječi u javnom prostoru. Kako gledate na nedavni val prosvjeda diljem Europe?

Logika eurozone je prije svega određena rigidnom monetarnom politikom kojom se nastoji očuvati stopa inflacije na niskoj i stabilnoj razini. S obzirom na takvu zadanost cjenovna konkurentnost se može ostvariti jedino rezanjem troškova (države) odnosno reorganizacijom proizvodnje. No, s obzirom da smanjenje državnih izdataka podrazumijeva pad razine ekonomskih aktivnosti to samo po sebi nije niti dovoljno niti poželjno. No prije svega je moralno upitno s obzirom na činjenicu da su javni dugovi zemalja Europe u trenutnoj krizi narasli prije svega zbog sanacije banaka. One su na taj način sanirane, dok će troškove takvog postupka snositi društvo u cjelini.

Prosvjedi protiv spomenute politike su nužni, no intenzitet im se, u usporedbi sa 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća, znatno smanjio. Snage kapitala su uspjele marginalizirati radničke pokrete odnosno sindikate. To se dešava od 1970-ih s ulaskom kapitalizma u novu fazu (kognitivni kapitalizam), kojeg karakterizira fleksibilna akumulacija potpomognuta tehnološkim restrukturiranjem proizvodnje te jačom financijalizacijom (udjelom financija u BDP-u). U razvijenim zapadnim („industrijskim“) zemljama od tih je godina vidljiv porast udjela usluga u BDP-u, smanjenje udjela industrije te seljenje proizvodnje u treće zemlje. Takav sustav je, naravno, politički sponzoriran te institucionaliziran. I sada nam se ponovo nameće u još radikalnijem obliku nego nekada te servira kao neizbježan i jedini koji je poželjan.Prosvjedi nisu istog intenziteta u cijeloj eurozoni. Najintenzivniji su u Francuskoj (u kojoj se prosvjeduje zbog povećanja dobi za dvije godine za odlazak u penziju) u kojoj su, u usporedbi s Velikom Britanijom, predložene promjene neusporedivo manje. U Velikoj Britaniji, štoviše, prosvjedi uopće niti vidljivi, usprkos najavama velikog rezanja državnih izdataka . Za ovakvu vrstu višestruke krize (u svojoj ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj dimenziji) u kojoj se nalazi svijet prosvjedi moraju biti puno rašireniji i u svojim zahtjevima artikuliraniji, kako bi se izbjegla još veća kriza.

2. Demokratski deficit je često upotrebljavana sintagma u raspravama o Europskoj Uniji. Međutim, ona se rijetko dovodi u vezu s Europskom središnjom bankom (ECB), institucijom čije operacije nisu u nadležnosti Europskog parlamenta, a koja ima eksluzivno poziciju u određivanju smjernica monetarne politike. Koliki je po vašem mišljenju udio te institucije u proizvodnji demokratskog deficita?

Mislim da se Europska centralna banka, po svojem cilju čuvanja cjenovne stabilnosti, suštinski ne razlikuje od drugih „nezavisnih“ centralnih banaka. Međutim sama nezavisnost nije toliko sporna koliko je to fokusiranost na primarni cilj očuvanja stabilne razine cijena. Mišljenja o svrsi takvog cilja centralnih banka se razlikuju. Dok ortodoksni ekonomisti podržavaju navedeni cilj oni heterodoksni (prije svega post-kejnzijanci) ga dovode u pitanje. Potonji ne samo da podržavaju drugačiju formulaciju ciljeva ekonomske politike (koja bi se trebala usredotočiti na punu zaposlenost) nego jasno kažu da monetarna politika može i treba imati posljedice za realni sektor i u kratkom i u dugom roku. Drugim riječima oni tvrde da novac nije neutralan (želja ortodoksnih ekonomista da se pod svaku cijenu očuva cjenovna stabilnost u pozadini sadrži pretpostavku da je to najbolje što možete učiniti za ekonomiju, koja će se u velikoj mjeri sama regulirati. Takva tvrdnja ne stoji.). Nadalje, monetarna politika bi trebala biti usklađena s fiskalnom politikom koje bi obje trebale pridonositi punoj zaposlenosti. Ukratko, model nezavisne centralne banke koja se bavi samo očuvanjem stabilnosti razine cijena nije niti poželjan (s aspekta društvenog blagostanja) niti spoznajno valjan (zbog krive pretpostavke ortodoksne ekonomske teorije o razdvojenosti realnog i monetarnog sektora). No „monopol na pamet“ ortodoksne ekonomske teorije je institucionaliziran u vidu nezavisnih centralnih banaka usredotočenih na stabilnost cijena (kao što je ECB), čemu, očito, veoma teško može konkurirati neka drugačija teorija. Apsolutiziranje samo jednog načina mišljenja predstavlja prvorazredni uzrok demokratskog deficita.

3. Kriza eurozone pogodila je i zemlje Europske periferije, osobito one koje ostvaruju deficit računa tekućih transakcija te se moraju zaduživati. Nije tajna da Hrvatska ulazi u tu skupinu zemalja. Budući da ste pisali o instrumentima javnog duga koji mogu olakšati poziciju države, kako procjenjujete poziciju perifernih država Europe, osobito Hrvatske u pogledu financiranja, ne samo tekućih izdataka, nego i novih javnih investicija?

Mislim da problem Hrvatske nije u pronalaženju novih izvora financiranja (iako bi se to uskoro moglo pojaviti kao problem zbog visokih deficita: proračunskog, deficita robne razmjene s inozemstvom te visokog javnog duga) već u nepostojanju suvisle koncepcije društveno-ekonomskog razvoja iz koje bi proizašle smjernice u što ulagati kako bi se povećalo društveno blagostanje. Budući da nju nemamo – a nemamo čak niti potpunu statističku osnovicu koja bi nam omogućila preciznu procjenu naše stvarnosti – jasno je zašto je ekonomska politika tako kratkoročna i vrludava. U takvu sliku se savršeno uklapaju programi trenutne vlade. Kuća se ne gradi od krova.

4. Ekonomska kriza na određeni način zaključuje tranzicijski period. Neki su analitičari zaključili da se u tom periodu nedvojbeno pokazala ograničenja standarndog makroekonomskog okvira koji je učinio veoma malo za demokratske procese, zaposlenost i životni standard stanovništva. U slučaju Hrvatske, mnogo je očekivanja stavljeno na izravne strane investicije (FDI), bez razvijanja vlastite industrijske politike (usprkos istraživanjima poput onog Jože Mencingera, koje dovode u pitanje pozitivnu povezanost stranih investicija i ekonomskog rasta). Što je potrebno da bi se, osobito u vrijeme krize kapitalizma, promijenio markoekonomski okvir? Može li heterodoksna ekonomska teorija biti od koristi?

Ono što se, iz socio-ekonomske perspektive, u Hrvatskoj u proteklom periodu desilo je nadoknađivanje razine BDP-a iz 1990. godine te redistribucija dohotka od rada prema kapitalu. Uz uništavanje industrijske proizvodnje te rast udjela financijskog sektora u BDP-u (posebno bankarstva) održavanje privatne i državne potrošnje se temeljilo na zaduživanju. To je očito neodrživo. Iz političke prakse znamo da se reforme trebaju poduzimati na početku, a ne na kraju mandata – dok je optimizam izvršne vlasti i birača još visok. Međutim mi smo u krizi od ranih 1980-ih i možemo reći da smo se „specijalizirali“ za aktivnosti niže dodane vrijednosti uslijed ovisnosti o prijeđenom putu (možemo li ikako nadoknaditi znanje koje smo izgubili deindustrijalizacijom?), orijentiranosti poduzetnika kreditu kao instrumentu financiranja (kredit favorizira inkrementalne, a ne radikalne inovacije), niskog povjerenja u institucije odnosno socijalnog kapitala koji predstavlja prepreku jačem povezivanju ljudi i drugih ograničavajućih faktora koji se mogu promijeniti samo u dugom roku. Naša zemlja je ostala neprilagođena u novom dobu kognitivnog kapitalizma, a to se snažno očituje u depopulaciji, nejednakom društvenom razvoju naših krajeva, slaboj konkurentnosti hrvatskih proizvoda i sl.

Osvrnuo bih se na prijedloge heterodoksne ekonomske teorije neomarksističke provenijencije odnosno literaturu o kognitivnom kapitalizmu (značajni predstavnici su Carlo Vercellone, Andrea Fumagalli, Christian Marazzi, Stefano Lucarelli i Yann Moulier Boutang). Oni se, doduše, ne odnose eksplicite na Hrvatsku no naša zemlja bi svakako trebala izvući pouke iz njih. S obzirom na društveni karakter proizvodnje (budući da je proizvodnja sve više nematerijalna njen stvaratelj je društvo u cjelini) svaki pojedinac nosi zaslugu za dohodak koji se tako stvara. Iz toga slijedi prijedlog minimalnog zajamčenog socijalnog dohotka. Unutar postojećeg ekonomskog modela koji je okrenut rastu kao ograničenje se pokazuje raspodjela dohotka u korist kapitala. Ona je ne samo socijalno nepravedna već i ekonomski neopravdana. Naime tek kada preraspodijelite dohodak u suprotnom smjeru možete očekivati da će stanovništvo uopće imati iz nečega trošiti. No čovjek (radnica ili radnik) sve više postaje nositeljem kapitala pa se pokazuje problematičnim odvojeno valorizirati kapital i rad. U skladu s rečenim mora doći do bitne modifikacije prava intelektualnog vlasništva, na kojima se danas temelji međunarodna podjela rada. Takve promjene okolnosti proizvodnje ćemo morati ozbiljno sagledati kako bismo pronašli specifični model razvoja. A on će morati respektirati ekološki sustav, a ne ga narušavati – kao što kapitalizam čini.

5. Na kraju, bilo je mnogo govora o tome da bi određenim zemljama poput Grčke izlazak iz eurozone i devalvacija valute pogodovali ekonomskom napretku i političkoj stabilnosti. Kako procjenjujete troškove i koristi takvog poteza, te što otvorene periferne ekonomije poput Hrvatske mogu očekivati od pristanka, odnosno odbijanja ulaska u jednistveni ekonomski, a zatim i monetarni sustav?

Što će se desiti s Grčkom u smislu ostanka u eurozoni ili izlaska iz nje ostaje za vidjeti. Ako ostanak Grčke u eurozoni više neće biti moguć uvođenje drahme će značiti značajan porast cjenovnog nivoa te deprecijaciju tečaja te valute, što pak sugerira da će skočiti udio grčkog duga denominiranog u stranoj valuti u BDP-u. To može značiti daljnje zaoštravanje krize. Ukoliko Grčka – u slučaju uvođenja drahme – ipak razumno formulira svoju monetarnu politiku te ju upotrebi u razvojnoj funkciji onda ju, u dugom roku, očekuju benefiti tog poteza. Međutim, u srednjem roku, zbog visokog udjela inozemnog javnog duga u ukupnom javnom dugu, odustanak od eura bi joj donio ogromne troškove.

Budući da Hrvatska ima rigidnu monetarnu politiku kojom se čuva gotovo fiksna razina tečaja kune te s obzirom na očekivano pridruživanje EU pa onda i eurozoni moramo biti svjesni opasnosti „grčkog scenarija“. Preuzimanje eura značilo bi i de jure odustajanje od monetarnog suvereniteta. De facto smo od njega već davno odustali. No, s obzirom na zabrinjavajuće deficite koje Hrvatska ostvaruje nitko ne garantira da jednoga dana nećemo završiti kao Grčka. U tom slučaju ćemo se vjerojatno susresti s istom dilemom s kojom se danas susreće ta zemlja.

Razgovor vodio Mislav Žitko

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanja prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve