Razgovor s Vladimirom Cvijanovićem
1. U medijskom izvještavanju o problemima eurozone naglasak je redovito bio na potrebi obuzdavanja javne potrošnje, osobito nakon ‘grčke’ dužničke krize. Tako se u nekim napisima i komentarima spominjao problematični ‘mediteranski mentalitet’ koji predstavlja prepreku racionalnom vođenju javnih financija. No, čini se da makroekonomski podaci, kao i masovni organizirani prosvjedi protiv politike štednje, upućuju na druge izvore nestabilnosti o kojima nije bilo riječi u javnom prostoru. Kako gledate na nedavni val prosvjeda diljem Europe?
Logika eurozone je prije svega određena rigidnom monetarnom politikom kojom se nastoji očuvati stopa inflacije na niskoj i stabilnoj razini. S obzirom na takvu zadanost cjenovna konkurentnost se može ostvariti jedino rezanjem troškova (države) odnosno reorganizacijom proizvodnje. No, s obzirom da smanjenje državnih izdataka podrazumijeva pad razine ekonomskih aktivnosti to samo po sebi nije niti dovoljno niti poželjno. No prije svega je moralno upitno s obzirom na činjenicu da su javni dugovi zemalja Europe u trenutnoj krizi narasli prije svega zbog sanacije banaka. One su na taj način sanirane, dok će troškove takvog postupka snositi društvo u cjelini.
2. Demokratski deficit je često upotrebljavana sintagma u raspravama o Europskoj Uniji. Međutim, ona se rijetko dovodi u vezu s Europskom središnjom bankom (ECB), institucijom čije operacije nisu u nadležnosti Europskog parlamenta, a koja ima eksluzivno poziciju u određivanju smjernica monetarne politike. Koliki je po vašem mišljenju udio te institucije u proizvodnji demokratskog deficita?
Mislim da se Europska centralna banka, po svojem cilju čuvanja cjenovne stabilnosti, suštinski ne razlikuje od drugih „nezavisnih“ centralnih banaka. Međutim sama nezavisnost nije toliko sporna koliko je to fokusiranost na primarni cilj očuvanja stabilne razine cijena. Mišljenja o svrsi takvog cilja centralnih banka se razlikuju. Dok ortodoksni ekonomisti podržavaju navedeni cilj oni heterodoksni (prije svega post-kejnzijanci) ga dovode u pitanje. Potonji ne samo da podržavaju drugačiju formulaciju ciljeva ekonomske politike (koja bi se trebala usredotočiti na punu zaposlenost) nego jasno kažu da monetarna politika može i treba imati posljedice za realni sektor i u kratkom i u dugom roku. Drugim riječima oni tvrde da novac nije neutralan (želja ortodoksnih ekonomista da se pod svaku cijenu očuva cjenovna stabilnost u pozadini sadrži pretpostavku da je to najbolje što možete učiniti za ekonomiju, koja će se u velikoj mjeri sama regulirati. Takva tvrdnja ne stoji.). Nadalje, monetarna politika bi trebala biti usklađena s fiskalnom politikom koje bi obje trebale pridonositi punoj zaposlenosti. Ukratko, model nezavisne centralne banke koja se bavi samo očuvanjem stabilnosti razine cijena nije niti poželjan (s aspekta društvenog blagostanja) niti spoznajno valjan (zbog krive pretpostavke ortodoksne ekonomske teorije o razdvojenosti realnog i monetarnog sektora). No „monopol na pamet“ ortodoksne ekonomske teorije je institucionaliziran u vidu nezavisnih centralnih banaka usredotočenih na stabilnost cijena (kao što je ECB), čemu, očito, veoma teško može konkurirati neka drugačija teorija. Apsolutiziranje samo jednog načina mišljenja predstavlja prvorazredni uzrok demokratskog deficita.
3. Kriza eurozone pogodila je i zemlje Europske periferije, osobito one koje ostvaruju deficit računa tekućih transakcija te se moraju zaduživati. Nije tajna da Hrvatska ulazi u tu skupinu zemalja. Budući da ste pisali o instrumentima javnog duga koji mogu olakšati poziciju države, kako procjenjujete poziciju perifernih država Europe, osobito Hrvatske u pogledu financiranja, ne samo tekućih izdataka, nego i novih javnih investicija?
Mislim da problem Hrvatske nije u pronalaženju novih izvora financiranja (iako bi se to uskoro moglo pojaviti kao problem zbog visokih deficita: proračunskog, deficita robne razmjene s inozemstvom te visokog javnog duga) već u nepostojanju suvisle koncepcije društveno-ekonomskog razvoja iz koje bi proizašle smjernice u što ulagati kako bi se povećalo društveno blagostanje. Budući da nju nemamo – a nemamo čak niti potpunu statističku osnovicu koja bi nam omogućila preciznu procjenu naše stvarnosti – jasno je zašto je ekonomska politika tako kratkoročna i vrludava. U takvu sliku se savršeno uklapaju programi trenutne vlade. Kuća se ne gradi od krova.
4. Ekonomska kriza na određeni način zaključuje tranzicijski period. Neki su analitičari zaključili da se u tom periodu nedvojbeno pokazala ograničenja standarndog makroekonomskog okvira koji je učinio veoma malo za demokratske procese, zaposlenost i životni standard stanovništva. U slučaju Hrvatske, mnogo je očekivanja stavljeno na izravne strane investicije (FDI), bez razvijanja vlastite industrijske politike (usprkos istraživanjima poput onog Jože Mencingera, koje dovode u pitanje pozitivnu povezanost stranih investicija i ekonomskog rasta). Što je potrebno da bi se, osobito u vrijeme krize kapitalizma, promijenio markoekonomski okvir? Može li heterodoksna ekonomska teorija biti od koristi?
Ono što se, iz socio-ekonomske perspektive, u Hrvatskoj u proteklom periodu desilo je nadoknađivanje razine BDP-a iz 1990. godine te redistribucija dohotka od rada prema kapitalu. Uz uništavanje industrijske proizvodnje te rast udjela financijskog sektora u BDP-u (posebno bankarstva) održavanje privatne i državne potrošnje se temeljilo na zaduživanju. To je očito neodrživo. Iz političke prakse znamo da se reforme trebaju poduzimati na početku, a ne na kraju mandata – dok je optimizam izvršne vlasti i birača još visok. Međutim mi smo u krizi od ranih 1980-ih i možemo reći da smo se „specijalizirali“ za aktivnosti niže dodane vrijednosti uslijed ovisnosti o prijeđenom putu (možemo li ikako nadoknaditi znanje koje smo izgubili deindustrijalizacijom?), orijentiranosti poduzetnika kreditu kao instrumentu financiranja (kredit favorizira inkrementalne, a ne radikalne inovacije), niskog povjerenja u institucije odnosno socijalnog kapitala koji predstavlja prepreku jačem povezivanju ljudi i drugih ograničavajućih faktora koji se mogu promijeniti samo u dugom roku. Naša zemlja je ostala neprilagođena u novom dobu kognitivnog kapitalizma, a to se snažno očituje u depopulaciji, nejednakom društvenom razvoju naših krajeva, slaboj konkurentnosti hrvatskih proizvoda i sl.
Osvrnuo bih se na prijedloge heterodoksne ekonomske teorije neomarksističke provenijencije odnosno literaturu o kognitivnom kapitalizmu (značajni predstavnici su Carlo Vercellone, Andrea Fumagalli, Christian Marazzi, Stefano Lucarelli i Yann Moulier Boutang). Oni se, doduše, ne odnose eksplicite na Hrvatsku no naša zemlja bi svakako trebala izvući pouke iz njih. S obzirom na društveni karakter proizvodnje (budući da je proizvodnja sve više nematerijalna njen stvaratelj je društvo u cjelini) svaki pojedinac nosi zaslugu za dohodak koji se tako stvara. Iz toga slijedi prijedlog minimalnog zajamčenog socijalnog dohotka. Unutar postojećeg ekonomskog modela koji je okrenut rastu kao ograničenje se pokazuje raspodjela dohotka u korist kapitala. Ona je ne samo socijalno nepravedna već i ekonomski neopravdana. Naime tek kada preraspodijelite dohodak u suprotnom smjeru možete očekivati da će stanovništvo uopće imati iz nečega trošiti. No čovjek (radnica ili radnik) sve više postaje nositeljem kapitala pa se pokazuje problematičnim odvojeno valorizirati kapital i rad. U skladu s rečenim mora doći do bitne modifikacije prava intelektualnog vlasništva, na kojima se danas temelji međunarodna podjela rada. Takve promjene okolnosti proizvodnje ćemo morati ozbiljno sagledati kako bismo pronašli specifični model razvoja. A on će morati respektirati ekološki sustav, a ne ga narušavati – kao što kapitalizam čini.
Što će se desiti s Grčkom u smislu ostanka u eurozoni ili izlaska iz nje ostaje za vidjeti. Ako ostanak Grčke u eurozoni više neće biti moguć uvođenje drahme će značiti značajan porast cjenovnog nivoa te deprecijaciju tečaja te valute, što pak sugerira da će skočiti udio grčkog duga denominiranog u stranoj valuti u BDP-u. To može značiti daljnje zaoštravanje krize. Ukoliko Grčka – u slučaju uvođenja drahme – ipak razumno formulira svoju monetarnu politiku te ju upotrebi u razvojnoj funkciji onda ju, u dugom roku, očekuju benefiti tog poteza. Međutim, u srednjem roku, zbog visokog udjela inozemnog javnog duga u ukupnom javnom dugu, odustanak od eura bi joj donio ogromne troškove.
Budući da Hrvatska ima rigidnu monetarnu politiku kojom se čuva gotovo fiksna razina tečaja kune te s obzirom na očekivano pridruživanje EU pa onda i eurozoni moramo biti svjesni opasnosti „grčkog scenarija“. Preuzimanje eura značilo bi i de jure odustajanje od monetarnog suvereniteta. De facto smo od njega već davno odustali. No, s obzirom na zabrinjavajuće deficite koje Hrvatska ostvaruje nitko ne garantira da jednoga dana nećemo završiti kao Grčka. U tom slučaju ćemo se vjerojatno susresti s istom dilemom s kojom se danas susreće ta zemlja.