Razgovor s Vladimirom Cvijanovićem

Iz Zareza br. 295 od 11. studenog 2010. prenosimo razgovor Mislava Žitka s Vladimirom Cvijanovićem, stručnim suradnikom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Razgovarali su o posljedicama ulaska o eurozonu, mogućnosti ponavljanja “grčkog scenarija” ulaskom Hrvatske u Europsku monetarnu uniju, o hrvatskoj kratkoročnoj i vrludavoj ekonomskoj politici te o pozadini prosvjeda diljem Europe.


1. U medijskom izvještavanju o problemima eurozone naglasak je redovito bio na potrebi obuzdavanja javne potrošnje, osobito nakon ‘grčke’ dužničke krize. Tako se u nekim napisima i komentarima spominjao problematični ‘mediteranski mentalitet’ koji predstavlja prepreku racionalnom vođenju javnih financija. No, čini se da makroekonomski podaci, kao i masovni organizirani prosvjedi protiv politike štednje, upućuju na druge izvore nestabilnosti o kojima nije bilo riječi u javnom prostoru. Kako gledate na nedavni val prosvjeda diljem Europe?

Logika eurozone je prije svega određena rigidnom monetarnom politikom kojom se nastoji očuvati stopa inflacije na niskoj i stabilnoj razini. S obzirom na takvu zadanost cjenovna konkurentnost se može ostvariti jedino rezanjem troškova (države) odnosno reorganizacijom proizvodnje. No, s obzirom da smanjenje državnih izdataka podrazumijeva pad razine ekonomskih aktivnosti to samo po sebi nije niti dovoljno niti poželjno. No prije svega je moralno upitno s obzirom na činjenicu da su javni dugovi zemalja Europe u trenutnoj krizi narasli prije svega zbog sanacije banaka. One su na taj način sanirane, dok će troškove takvog postupka snositi društvo u cjelini.

Prosvjedi protiv spomenute politike su nužni, no intenzitet im se, u usporedbi sa 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća, znatno smanjio. Snage kapitala su uspjele marginalizirati radničke pokrete odnosno sindikate. To se dešava od 1970-ih s ulaskom kapitalizma u novu fazu (kognitivni kapitalizam), kojeg karakterizira fleksibilna akumulacija potpomognuta tehnološkim restrukturiranjem proizvodnje te jačom financijalizacijom (udjelom financija u BDP-u). U razvijenim zapadnim („industrijskim“) zemljama od tih je godina vidljiv porast udjela usluga u BDP-u, smanjenje udjela industrije te seljenje proizvodnje u treće zemlje. Takav sustav je, naravno, politički sponzoriran te institucionaliziran. I sada nam se ponovo nameće u još radikalnijem obliku nego nekada te servira kao neizbježan i jedini koji je poželjan.Prosvjedi nisu istog intenziteta u cijeloj eurozoni. Najintenzivniji su u Francuskoj (u kojoj se prosvjeduje zbog povećanja dobi za dvije godine za odlazak u penziju) u kojoj su, u usporedbi s Velikom Britanijom, predložene promjene neusporedivo manje. U Velikoj Britaniji, štoviše, prosvjedi uopće niti vidljivi, usprkos najavama velikog rezanja državnih izdataka . Za ovakvu vrstu višestruke krize (u svojoj ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj dimenziji) u kojoj se nalazi svijet prosvjedi moraju biti puno rašireniji i u svojim zahtjevima artikuliraniji, kako bi se izbjegla još veća kriza.

2. Demokratski deficit je često upotrebljavana sintagma u raspravama o Europskoj Uniji. Međutim, ona se rijetko dovodi u vezu s Europskom središnjom bankom (ECB), institucijom čije operacije nisu u nadležnosti Europskog parlamenta, a koja ima eksluzivno poziciju u određivanju smjernica monetarne politike. Koliki je po vašem mišljenju udio te institucije u proizvodnji demokratskog deficita?

Mislim da se Europska centralna banka, po svojem cilju čuvanja cjenovne stabilnosti, suštinski ne razlikuje od drugih „nezavisnih“ centralnih banaka. Međutim sama nezavisnost nije toliko sporna koliko je to fokusiranost na primarni cilj očuvanja stabilne razine cijena. Mišljenja o svrsi takvog cilja centralnih banka se razlikuju. Dok ortodoksni ekonomisti podržavaju navedeni cilj oni heterodoksni (prije svega post-kejnzijanci) ga dovode u pitanje. Potonji ne samo da podržavaju drugačiju formulaciju ciljeva ekonomske politike (koja bi se trebala usredotočiti na punu zaposlenost) nego jasno kažu da monetarna politika može i treba imati posljedice za realni sektor i u kratkom i u dugom roku. Drugim riječima oni tvrde da novac nije neutralan (želja ortodoksnih ekonomista da se pod svaku cijenu očuva cjenovna stabilnost u pozadini sadrži pretpostavku da je to najbolje što možete učiniti za ekonomiju, koja će se u velikoj mjeri sama regulirati. Takva tvrdnja ne stoji.). Nadalje, monetarna politika bi trebala biti usklađena s fiskalnom politikom koje bi obje trebale pridonositi punoj zaposlenosti. Ukratko, model nezavisne centralne banke koja se bavi samo očuvanjem stabilnosti razine cijena nije niti poželjan (s aspekta društvenog blagostanja) niti spoznajno valjan (zbog krive pretpostavke ortodoksne ekonomske teorije o razdvojenosti realnog i monetarnog sektora). No „monopol na pamet“ ortodoksne ekonomske teorije je institucionaliziran u vidu nezavisnih centralnih banaka usredotočenih na stabilnost cijena (kao što je ECB), čemu, očito, veoma teško može konkurirati neka drugačija teorija. Apsolutiziranje samo jednog načina mišljenja predstavlja prvorazredni uzrok demokratskog deficita.

3. Kriza eurozone pogodila je i zemlje Europske periferije, osobito one koje ostvaruju deficit računa tekućih transakcija te se moraju zaduživati. Nije tajna da Hrvatska ulazi u tu skupinu zemalja. Budući da ste pisali o instrumentima javnog duga koji mogu olakšati poziciju države, kako procjenjujete poziciju perifernih država Europe, osobito Hrvatske u pogledu financiranja, ne samo tekućih izdataka, nego i novih javnih investicija?

Mislim da problem Hrvatske nije u pronalaženju novih izvora financiranja (iako bi se to uskoro moglo pojaviti kao problem zbog visokih deficita: proračunskog, deficita robne razmjene s inozemstvom te visokog javnog duga) već u nepostojanju suvisle koncepcije društveno-ekonomskog razvoja iz koje bi proizašle smjernice u što ulagati kako bi se povećalo društveno blagostanje. Budući da nju nemamo – a nemamo čak niti potpunu statističku osnovicu koja bi nam omogućila preciznu procjenu naše stvarnosti – jasno je zašto je ekonomska politika tako kratkoročna i vrludava. U takvu sliku se savršeno uklapaju programi trenutne vlade. Kuća se ne gradi od krova.

4. Ekonomska kriza na određeni način zaključuje tranzicijski period. Neki su analitičari zaključili da se u tom periodu nedvojbeno pokazala ograničenja standarndog makroekonomskog okvira koji je učinio veoma malo za demokratske procese, zaposlenost i životni standard stanovništva. U slučaju Hrvatske, mnogo je očekivanja stavljeno na izravne strane investicije (FDI), bez razvijanja vlastite industrijske politike (usprkos istraživanjima poput onog Jože Mencingera, koje dovode u pitanje pozitivnu povezanost stranih investicija i ekonomskog rasta). Što je potrebno da bi se, osobito u vrijeme krize kapitalizma, promijenio markoekonomski okvir? Može li heterodoksna ekonomska teorija biti od koristi?

Ono što se, iz socio-ekonomske perspektive, u Hrvatskoj u proteklom periodu desilo je nadoknađivanje razine BDP-a iz 1990. godine te redistribucija dohotka od rada prema kapitalu. Uz uništavanje industrijske proizvodnje te rast udjela financijskog sektora u BDP-u (posebno bankarstva) održavanje privatne i državne potrošnje se temeljilo na zaduživanju. To je očito neodrživo. Iz političke prakse znamo da se reforme trebaju poduzimati na početku, a ne na kraju mandata – dok je optimizam izvršne vlasti i birača još visok. Međutim mi smo u krizi od ranih 1980-ih i možemo reći da smo se „specijalizirali“ za aktivnosti niže dodane vrijednosti uslijed ovisnosti o prijeđenom putu (možemo li ikako nadoknaditi znanje koje smo izgubili deindustrijalizacijom?), orijentiranosti poduzetnika kreditu kao instrumentu financiranja (kredit favorizira inkrementalne, a ne radikalne inovacije), niskog povjerenja u institucije odnosno socijalnog kapitala koji predstavlja prepreku jačem povezivanju ljudi i drugih ograničavajućih faktora koji se mogu promijeniti samo u dugom roku. Naša zemlja je ostala neprilagođena u novom dobu kognitivnog kapitalizma, a to se snažno očituje u depopulaciji, nejednakom društvenom razvoju naših krajeva, slaboj konkurentnosti hrvatskih proizvoda i sl.

Osvrnuo bih se na prijedloge heterodoksne ekonomske teorije neomarksističke provenijencije odnosno literaturu o kognitivnom kapitalizmu (značajni predstavnici su Carlo Vercellone, Andrea Fumagalli, Christian Marazzi, Stefano Lucarelli i Yann Moulier Boutang). Oni se, doduše, ne odnose eksplicite na Hrvatsku no naša zemlja bi svakako trebala izvući pouke iz njih. S obzirom na društveni karakter proizvodnje (budući da je proizvodnja sve više nematerijalna njen stvaratelj je društvo u cjelini) svaki pojedinac nosi zaslugu za dohodak koji se tako stvara. Iz toga slijedi prijedlog minimalnog zajamčenog socijalnog dohotka. Unutar postojećeg ekonomskog modela koji je okrenut rastu kao ograničenje se pokazuje raspodjela dohotka u korist kapitala. Ona je ne samo socijalno nepravedna već i ekonomski neopravdana. Naime tek kada preraspodijelite dohodak u suprotnom smjeru možete očekivati da će stanovništvo uopće imati iz nečega trošiti. No čovjek (radnica ili radnik) sve više postaje nositeljem kapitala pa se pokazuje problematičnim odvojeno valorizirati kapital i rad. U skladu s rečenim mora doći do bitne modifikacije prava intelektualnog vlasništva, na kojima se danas temelji međunarodna podjela rada. Takve promjene okolnosti proizvodnje ćemo morati ozbiljno sagledati kako bismo pronašli specifični model razvoja. A on će morati respektirati ekološki sustav, a ne ga narušavati – kao što kapitalizam čini.

5. Na kraju, bilo je mnogo govora o tome da bi određenim zemljama poput Grčke izlazak iz eurozone i devalvacija valute pogodovali ekonomskom napretku i političkoj stabilnosti. Kako procjenjujete troškove i koristi takvog poteza, te što otvorene periferne ekonomije poput Hrvatske mogu očekivati od pristanka, odnosno odbijanja ulaska u jednistveni ekonomski, a zatim i monetarni sustav?

Što će se desiti s Grčkom u smislu ostanka u eurozoni ili izlaska iz nje ostaje za vidjeti. Ako ostanak Grčke u eurozoni više neće biti moguć uvođenje drahme će značiti značajan porast cjenovnog nivoa te deprecijaciju tečaja te valute, što pak sugerira da će skočiti udio grčkog duga denominiranog u stranoj valuti u BDP-u. To može značiti daljnje zaoštravanje krize. Ukoliko Grčka – u slučaju uvođenja drahme – ipak razumno formulira svoju monetarnu politiku te ju upotrebi u razvojnoj funkciji onda ju, u dugom roku, očekuju benefiti tog poteza. Međutim, u srednjem roku, zbog visokog udjela inozemnog javnog duga u ukupnom javnom dugu, odustanak od eura bi joj donio ogromne troškove.

Budući da Hrvatska ima rigidnu monetarnu politiku kojom se čuva gotovo fiksna razina tečaja kune te s obzirom na očekivano pridruživanje EU pa onda i eurozoni moramo biti svjesni opasnosti „grčkog scenarija“. Preuzimanje eura značilo bi i de jure odustajanje od monetarnog suvereniteta. De facto smo od njega već davno odustali. No, s obzirom na zabrinjavajuće deficite koje Hrvatska ostvaruje nitko ne garantira da jednoga dana nećemo završiti kao Grčka. U tom slučaju ćemo se vjerojatno susresti s istom dilemom s kojom se danas susreće ta zemlja.

Razgovor vodio Mislav Žitko

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve