Irska i tragedija europskih programa štednje

Donosimo prijevod teksta Richarda Wolffa u kojemu govori o ekonomskim, političkim i klasnim implikacijama ‘spašavanja’ Irske i drugih zemalja europske kapitalističke periferije. Pritom naglašava ekonomsku kontraproduktivnost poopćenih mjera štednje i neplauzibilnost njihova pravdanja tezama o ‘komparativnoj prednosti’. Socijalna cijena takve politike bitno nadilazi njezine obećane, a vrlo upitne ekonomske učinke.


Europski financijski i politički vladari silom guraju irski narod u socijalnu katastrofu. Time se dodatno pogoršavaju paralelni procesi u Grčkoj i zemljama istočne Europe, ali i najavljuju slični planovi za Portugal i Španjolsku. Uzrok svih tih katastrofa – globalna ekonomska kriza – proizašao je iz interakcije triju velikih institucija kapitalizma: privatnog vlasništva, tržišta i eksploatacijske organizacije proizvodnje. Uništenje ljudskih života i propadanje neiskorištenih resursa momenti su koje treba pribrojati nepravdama svojstvenima kapitalističkim ciklusima, u kojima jedni gube, a drugi dobivaju. U zbroju, užasi koji proizlaze iz ovog perioda kapitalizma čine smiješnima stare tvrdnje koje ga predstavljaju kao najefikasniji i najdinamičniji od svih društvenih sustava.

Irske privatne banke s entuzijazmom su se strmoglavile u 25 godina “slobodnih, otvorenih, međunarodnih tržišta kapitala”: globalno su se zaduživale, neoprezno dijelile kredite, preuzimale i širile daleko previše rizika. “Efikasnost” tih “oslobođenih tržišta kapitala” pokazala se, međutim, iluzornom. Kriza koja je uslijedila svela je sve ekonomiste, političare i novinare koji su javnost uvjeravali da je moderni globalni kapitalizam motor nepretka i prosperiteta bez granica na protagoniste u lošem vicu. Kriza je razotkrila pune razmjere bankrota irskih banaka. Otkrila je, međutim, i moć ugroženih kapitalista da prisile vladu na “socijalizaciju” njihovih gubitaka – time što će jamčiti za njihove dugove. Tim potezom neotplativi privatni dugovi banaka preneseni su u državne knjige i postali neotplativ javni dug.

Europske banke – koje su prethodno u opasnim količinama posuđivale novac irskim bankama – nisu mogle podnijeti perspektivu da Irska možda neće moći, ili – zbog masovnog pritiska odozdo – neće htjeti, otplatiti dugove koje je vlada preuzela od privatnih banaka. Zato su europske banke odlučile ponoviti ono što su irske banke učinile prije njih: prisilile su vlasti Europske unije da irskoj vladi posude novac koji će pokriti socijalizaciju dugova irskih banaka.

EU je slične kredite već osigurao Grčkoj i vladama nekolicine drugih država. Iz istih razloga. U tim je zemljama globalna kapitalistička kriza razotkrila ili ogromne gubitke njihovih banaka ili ekscesivni dug države, akumuliran kroz godine javnog zaduživanja kojima se krpalo zakazivanje kapitalizma kao sustava (ili oboje). U svim tim slučajevima, EU je novac za kredite kojima je spašavao vlade država članica namaknuo vlastitim zaduživanjem, što predstavlja dodatan sloj u socijalizaciji financijskih katastrofa kapitalizma.

Zbog toga sada sve razine vlasti – od upravnih vrhova EU-a sve do vlada pojedinih država članica – započinju proces prisiljavanja Europljana da plate račun golemih pogrešaka, gubitaka i korupcije privatnog kapitala. Ti troškovi uključuju kamate na sve kredite koje je EU dala vladama i otplatu glavnice. Na snazi je program rezova i mjera štednje, uključujći dizanje poreza cijelim populacijama i/ili rezanje javnih programa i plaća koje bi osiguralo ili oslobodilo novac za otplatu dugova zajmodavcima koji su odlučili financirati socijalizaciju troškova zakazivanja privatnog kapitala.

Srednjim i siromašnijim slojevima poručuje se da su njihove patnje pod mjerama štednje (pored patnji koje proizlaze iz same krize) njihov udio u “odricanjima koja vrijede za sve”. Mjere štednje tako se prikazuju kao demokratska nužnost koja obuhvaća ravnomjerno sve članove zajednice. Istovremeno, međutim, poslodavci i bogati – mala manjina Europljana s dovoljno sredstava da mogu posuđivati Uniji i vladama njezinih država članica – ubirat će kamate i rate otplate glavnice, ekstrahirane mjerama štednje. Korisnici te politike dakle nipošto neće biti “ravnomjerno raspoređeni”. Ravnomjernost učinaka rezervirana je isključivo za žrtve rezova.

Uspjeh cijele ove operacije kapitalističke podvale ovisit će prvenstveno o jednoj stvari: spremnosti masâ da je prihvate i trpe. Nakon inicijalnih protesta, sljedeća faza bit će, čini se, rezignacija. U nadi da gore mjere od prvog vala rezova neće biti potrebne. No, rezignacija masâ samo ohrabruje kapitaliste, bogate, i njihove političke aparatčike da još veći dio tereta i troškova krize (koja ni približno nije okončana) prebace na leđa većine populacije. Rezignacija bi se tako mogla ispostaviti još manje prihvatljivom od prividno neučinkovitih i uzaludnih protesta koji su joj prethodili. A kamo onda?

Konačno, treba razmotriti i sljedeće: grčki političari program štednje pravdaju tvrdnjama da će smanjenjem nadnica i drugih troškova za poslodavce Grčka “postati kompetitivnija” i time privući investicije koje stvaraju radna mjesta, prvenstveno iz ostatka Europe. Međutim, sad kada i Irska, nekoliko istočnoeuropskih zemalja, Portugal i Španjolska sprovode vlastite programe štednje, nijedan se investitor neće obvezati na ulaganja u Grčkoj a da prethodno ne usporedi povoljnosti prilika u njoj s prilikama za poslovanje koje se stvaraju drugdje. Ista logika vrijedi za paralelna opravdanja rezova u svakoj drugoj europskoj zemlji. A može li itko sumnjati da će Njemačka i druge bogate europske zemlje poduzeti sve u svojoj moći da spriječe egzodus svojih industrija u jeftinije zone europske periferije (kao što to, uostalom, uspješno čine već godinama)?

Kao što ni opetovane davalvacije valuta prije nametanja zajedničke valute nisu značajnije pomogle poboljšanju relativnih pozicija siromašnijih europskih zemalja, tako im ni dueliranja programima štednje danas neće bitno pomoći. Ali će zato tim više patnje biti naneseno većini populacije. Zabilježimo dakle još jedan uspjeh za globalni kapitalizam i način njegova funkcioniranja.


S engleskog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve