Irska i tragedija europskih programa štednje

Donosimo prijevod teksta Richarda Wolffa u kojemu govori o ekonomskim, političkim i klasnim implikacijama ‘spašavanja’ Irske i drugih zemalja europske kapitalističke periferije. Pritom naglašava ekonomsku kontraproduktivnost poopćenih mjera štednje i neplauzibilnost njihova pravdanja tezama o ‘komparativnoj prednosti’. Socijalna cijena takve politike bitno nadilazi njezine obećane, a vrlo upitne ekonomske učinke.


Europski financijski i politički vladari silom guraju irski narod u socijalnu katastrofu. Time se dodatno pogoršavaju paralelni procesi u Grčkoj i zemljama istočne Europe, ali i najavljuju slični planovi za Portugal i Španjolsku. Uzrok svih tih katastrofa – globalna ekonomska kriza – proizašao je iz interakcije triju velikih institucija kapitalizma: privatnog vlasništva, tržišta i eksploatacijske organizacije proizvodnje. Uništenje ljudskih života i propadanje neiskorištenih resursa momenti su koje treba pribrojati nepravdama svojstvenima kapitalističkim ciklusima, u kojima jedni gube, a drugi dobivaju. U zbroju, užasi koji proizlaze iz ovog perioda kapitalizma čine smiješnima stare tvrdnje koje ga predstavljaju kao najefikasniji i najdinamičniji od svih društvenih sustava.

Irske privatne banke s entuzijazmom su se strmoglavile u 25 godina “slobodnih, otvorenih, međunarodnih tržišta kapitala”: globalno su se zaduživale, neoprezno dijelile kredite, preuzimale i širile daleko previše rizika. “Efikasnost” tih “oslobođenih tržišta kapitala” pokazala se, međutim, iluzornom. Kriza koja je uslijedila svela je sve ekonomiste, političare i novinare koji su javnost uvjeravali da je moderni globalni kapitalizam motor nepretka i prosperiteta bez granica na protagoniste u lošem vicu. Kriza je razotkrila pune razmjere bankrota irskih banaka. Otkrila je, međutim, i moć ugroženih kapitalista da prisile vladu na “socijalizaciju” njihovih gubitaka – time što će jamčiti za njihove dugove. Tim potezom neotplativi privatni dugovi banaka preneseni su u državne knjige i postali neotplativ javni dug.

Europske banke – koje su prethodno u opasnim količinama posuđivale novac irskim bankama – nisu mogle podnijeti perspektivu da Irska možda neće moći, ili – zbog masovnog pritiska odozdo – neće htjeti, otplatiti dugove koje je vlada preuzela od privatnih banaka. Zato su europske banke odlučile ponoviti ono što su irske banke učinile prije njih: prisilile su vlasti Europske unije da irskoj vladi posude novac koji će pokriti socijalizaciju dugova irskih banaka.

EU je slične kredite već osigurao Grčkoj i vladama nekolicine drugih država. Iz istih razloga. U tim je zemljama globalna kapitalistička kriza razotkrila ili ogromne gubitke njihovih banaka ili ekscesivni dug države, akumuliran kroz godine javnog zaduživanja kojima se krpalo zakazivanje kapitalizma kao sustava (ili oboje). U svim tim slučajevima, EU je novac za kredite kojima je spašavao vlade država članica namaknuo vlastitim zaduživanjem, što predstavlja dodatan sloj u socijalizaciji financijskih katastrofa kapitalizma.

Zbog toga sada sve razine vlasti – od upravnih vrhova EU-a sve do vlada pojedinih država članica – započinju proces prisiljavanja Europljana da plate račun golemih pogrešaka, gubitaka i korupcije privatnog kapitala. Ti troškovi uključuju kamate na sve kredite koje je EU dala vladama i otplatu glavnice. Na snazi je program rezova i mjera štednje, uključujći dizanje poreza cijelim populacijama i/ili rezanje javnih programa i plaća koje bi osiguralo ili oslobodilo novac za otplatu dugova zajmodavcima koji su odlučili financirati socijalizaciju troškova zakazivanja privatnog kapitala.

Srednjim i siromašnijim slojevima poručuje se da su njihove patnje pod mjerama štednje (pored patnji koje proizlaze iz same krize) njihov udio u “odricanjima koja vrijede za sve”. Mjere štednje tako se prikazuju kao demokratska nužnost koja obuhvaća ravnomjerno sve članove zajednice. Istovremeno, međutim, poslodavci i bogati – mala manjina Europljana s dovoljno sredstava da mogu posuđivati Uniji i vladama njezinih država članica – ubirat će kamate i rate otplate glavnice, ekstrahirane mjerama štednje. Korisnici te politike dakle nipošto neće biti “ravnomjerno raspoređeni”. Ravnomjernost učinaka rezervirana je isključivo za žrtve rezova.

Uspjeh cijele ove operacije kapitalističke podvale ovisit će prvenstveno o jednoj stvari: spremnosti masâ da je prihvate i trpe. Nakon inicijalnih protesta, sljedeća faza bit će, čini se, rezignacija. U nadi da gore mjere od prvog vala rezova neće biti potrebne. No, rezignacija masâ samo ohrabruje kapitaliste, bogate, i njihove političke aparatčike da još veći dio tereta i troškova krize (koja ni približno nije okončana) prebace na leđa većine populacije. Rezignacija bi se tako mogla ispostaviti još manje prihvatljivom od prividno neučinkovitih i uzaludnih protesta koji su joj prethodili. A kamo onda?

Konačno, treba razmotriti i sljedeće: grčki političari program štednje pravdaju tvrdnjama da će smanjenjem nadnica i drugih troškova za poslodavce Grčka “postati kompetitivnija” i time privući investicije koje stvaraju radna mjesta, prvenstveno iz ostatka Europe. Međutim, sad kada i Irska, nekoliko istočnoeuropskih zemalja, Portugal i Španjolska sprovode vlastite programe štednje, nijedan se investitor neće obvezati na ulaganja u Grčkoj a da prethodno ne usporedi povoljnosti prilika u njoj s prilikama za poslovanje koje se stvaraju drugdje. Ista logika vrijedi za paralelna opravdanja rezova u svakoj drugoj europskoj zemlji. A može li itko sumnjati da će Njemačka i druge bogate europske zemlje poduzeti sve u svojoj moći da spriječe egzodus svojih industrija u jeftinije zone europske periferije (kao što to, uostalom, uspješno čine već godinama)?

Kao što ni opetovane davalvacije valuta prije nametanja zajedničke valute nisu značajnije pomogle poboljšanju relativnih pozicija siromašnijih europskih zemalja, tako im ni dueliranja programima štednje danas neće bitno pomoći. Ali će zato tim više patnje biti naneseno većini populacije. Zabilježimo dakle još jedan uspjeh za globalni kapitalizam i način njegova funkcioniranja.


S engleskog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve