Irska i tragedija europskih programa štednje

Donosimo prijevod teksta Richarda Wolffa u kojemu govori o ekonomskim, političkim i klasnim implikacijama ‘spašavanja’ Irske i drugih zemalja europske kapitalističke periferije. Pritom naglašava ekonomsku kontraproduktivnost poopćenih mjera štednje i neplauzibilnost njihova pravdanja tezama o ‘komparativnoj prednosti’. Socijalna cijena takve politike bitno nadilazi njezine obećane, a vrlo upitne ekonomske učinke.

Europski financijski i politički vladari silom guraju irski narod u socijalnu katastrofu. Time se dodatno pogoršavaju paralelni procesi u Grčkoj i zemljama istočne Europe, ali i najavljuju slični planovi za Portugal i Španjolsku. Uzrok svih tih katastrofa – globalna ekonomska kriza – proizašao je iz interakcije triju velikih institucija kapitalizma: privatnog vlasništva, tržišta i eksploatacijske organizacije proizvodnje. Uništenje ljudskih života i propadanje neiskorištenih resursa momenti su koje treba pribrojati nepravdama svojstvenima kapitalističkim ciklusima, u kojima jedni gube, a drugi dobivaju. U zbroju, užasi koji proizlaze iz ovog perioda kapitalizma čine smiješnima stare tvrdnje koje ga predstavljaju kao najefikasniji i najdinamičniji od svih društvenih sustava.

Irske privatne banke s entuzijazmom su se strmoglavile u 25 godina “slobodnih, otvorenih, međunarodnih tržišta kapitala”: globalno su se zaduživale, neoprezno dijelile kredite, preuzimale i širile daleko previše rizika. “Efikasnost” tih “oslobođenih tržišta kapitala” pokazala se, međutim, iluzornom. Kriza koja je uslijedila svela je sve ekonomiste, političare i novinare koji su javnost uvjeravali da je moderni globalni kapitalizam motor nepretka i prosperiteta bez granica na protagoniste u lošem vicu. Kriza je razotkrila pune razmjere bankrota irskih banaka. Otkrila je, međutim, i moć ugroženih kapitalista da prisile vladu na “socijalizaciju” njihovih gubitaka – time što će jamčiti za njihove dugove. Tim potezom neotplativi privatni dugovi banaka preneseni su u državne knjige i postali neotplativ javni dug.

Europske banke – koje su prethodno u opasnim količinama posuđivale novac irskim bankama – nisu mogle podnijeti perspektivu da Irska možda neće moći, ili – zbog masovnog pritiska odozdo – neće htjeti, otplatiti dugove koje je vlada preuzela od privatnih banaka. Zato su europske banke odlučile ponoviti ono što su irske banke učinile prije njih: prisilile su vlasti Europske unije da irskoj vladi posude novac koji će pokriti socijalizaciju dugova irskih banaka.

EU je slične kredite već osigurao Grčkoj i vladama nekolicine drugih država. Iz istih razloga. U tim je zemljama globalna kapitalistička kriza razotkrila ili ogromne gubitke njihovih banaka ili ekscesivni dug države, akumuliran kroz godine javnog zaduživanja kojima se krpalo zakazivanje kapitalizma kao sustava (ili oboje). U svim tim slučajevima, EU je novac za kredite kojima je spašavao vlade država članica namaknuo vlastitim zaduživanjem, što predstavlja dodatan sloj u socijalizaciji financijskih katastrofa kapitalizma.

Zbog toga sada sve razine vlasti – od upravnih vrhova EU-a sve do vlada pojedinih država članica – započinju proces prisiljavanja Europljana da plate račun golemih pogrešaka, gubitaka i korupcije privatnog kapitala. Ti troškovi uključuju kamate na sve kredite koje je EU dala vladama i otplatu glavnice. Na snazi je program rezova i mjera štednje, uključujći dizanje poreza cijelim populacijama i/ili rezanje javnih programa i plaća koje bi osiguralo ili oslobodilo novac za otplatu dugova zajmodavcima koji su odlučili financirati socijalizaciju troškova zakazivanja privatnog kapitala.

Srednjim i siromašnijim slojevima poručuje se da su njihove patnje pod mjerama štednje (pored patnji koje proizlaze iz same krize) njihov udio u “odricanjima koja vrijede za sve”. Mjere štednje tako se prikazuju kao demokratska nužnost koja obuhvaća ravnomjerno sve članove zajednice. Istovremeno, međutim, poslodavci i bogati – mala manjina Europljana s dovoljno sredstava da mogu posuđivati Uniji i vladama njezinih država članica – ubirat će kamate i rate otplate glavnice, ekstrahirane mjerama štednje. Korisnici te politike dakle nipošto neće biti “ravnomjerno raspoređeni”. Ravnomjernost učinaka rezervirana je isključivo za žrtve rezova.

Uspjeh cijele ove operacije kapitalističke podvale ovisit će prvenstveno o jednoj stvari: spremnosti masâ da je prihvate i trpe. Nakon inicijalnih protesta, sljedeća faza bit će, čini se, rezignacija. U nadi da gore mjere od prvog vala rezova neće biti potrebne. No, rezignacija masâ samo ohrabruje kapitaliste, bogate, i njihove političke aparatčike da još veći dio tereta i troškova krize (koja ni približno nije okončana) prebace na leđa većine populacije. Rezignacija bi se tako mogla ispostaviti još manje prihvatljivom od prividno neučinkovitih i uzaludnih protesta koji su joj prethodili. A kamo onda?

Konačno, treba razmotriti i sljedeće: grčki političari program štednje pravdaju tvrdnjama da će smanjenjem nadnica i drugih troškova za poslodavce Grčka “postati kompetitivnija” i time privući investicije koje stvaraju radna mjesta, prvenstveno iz ostatka Europe. Međutim, sad kada i Irska, nekoliko istočnoeuropskih zemalja, Portugal i Španjolska sprovode vlastite programe štednje, nijedan se investitor neće obvezati na ulaganja u Grčkoj a da prethodno ne usporedi povoljnosti prilika u njoj s prilikama za poslovanje koje se stvaraju drugdje. Ista logika vrijedi za paralelna opravdanja rezova u svakoj drugoj europskoj zemlji. A može li itko sumnjati da će Njemačka i druge bogate europske zemlje poduzeti sve u svojoj moći da spriječe egzodus svojih industrija u jeftinije zone europske periferije (kao što to, uostalom, uspješno čine već godinama)?

Kao što ni opetovane davalvacije valuta prije nametanja zajedničke valute nisu značajnije pomogle poboljšanju relativnih pozicija siromašnijih europskih zemalja, tako im ni dueliranja programima štednje danas neće bitno pomoći. Ali će zato tim više patnje biti naneseno većini populacije. Zabilježimo dakle još jedan uspjeh za globalni kapitalizam i način njegova funkcioniranja.

S engleskog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve