Rat protiv društva (III)

U trećem dijelu prijevoda poglavlja iz knjige We the peoples of Europe autorica Susan George piše o posljednjem od tri nadopunjujuća cilja koja pokreću europske elite u onome što ona naziva klasnim ratom: slamanju moći države. Ovoga puta za primjer uzima edukacijsku kampanju ATTAC France protiv GATS-a vođenu 2002. godine u Francuskoj.


Slamanje moći države

Svaka nada da će se nametnuti demokracija na razini Europske unije je nerealna je (sa ili bez Ustava) unutar trenutačnog sustava i bez novih političkih borbi. Za sada jedina dostižna demokracija jest ona nacionalne države. Francuski i nizozemski glasovi „protiv“ dokazali su da narod još uvijek može demokratskim sredstvima izazvati potres. Europske su elite osjetile opasnost: kako bi zadržale kontrolu, moraju ugušiti narodnu moć i oslabjeti nacionalne države što omogućavaju izražavanje takve moći. Sljedeća politička anegdota poslužit će kako bi se potkrijepio primjer.

2002. godine se Attac suprotstavio Općem sporazumu o trgovini uslugama, dijelu ugovora Svjetske trgovinske organizacije, i odlučio uzvratiti udarac. GATS se općenito odnosi prema obrazovanju, zdravstvu, obrazovanju, vodoopskrbi i odvodnji, javnim službama i ljudskim djelatnostima kao prema robi i stavlja ih u trgovinske odnose. Kako najbolje voditi kampanju? Znali smo da je uzaludno pristupiti samom WTO-u – odgovorili bi nam da je WTO tek tajništvo svojih 148 zemalja-članica. Ponekad bi se mogli poremetiti sami pregovori, kao u Seattleu, no pregovori bi se nastavili nakon nekoliko dana ili tjedana. Mogli smo pokušati obratiti se europskom povjereniku za trgovinu koji je pregovarao u ime svih zemalja-članica, no nije bilo previše nade da će nas saslušati, niti smo ga imali čime pozvati na odgovornost.

Pregovori o GATS-u slijede proceduru „zahtjeva i ponude“. Prvo EU zahtijeva od drugih zemalja koje nisu u EU otvaranje raznih sektora usluga europskim tvrtkama. U drugoj fazi, EU ponudiotvaranje nekih europskih sektora usluga prekograničnoj konkurenciji izvaneuropskih tvrtki.
Europske su elite osjetile opasnost: kako bi zadržale kontrolu, moraju ugušiti narodnu moć i oslabjeti nacionalne države što omogućavaju izražavanje takve moći.
Pascal Lamy, europski povjerenik za trgovinu, 2002. godine dao je na znanje da nijedan zahtjev ni ponuda neće biti obznanjeni čak ni Europskom parlamentu, a kamoli običnim građanima. Glavna mu je obrana bila da su pregovori u suštini morali biti tajni i da su „naši [trgovinski] partneri“ odbili objavljivanje zahtjeva EU. Mi, NGO-i i udruge, također smo imali partnere u zemljama koje nisu povezane s Europskom komisijom i oni su zasigurno htjeli znati otvaranje kojih sektora je EU zahtijevala od njihovih vlada. Naše brige nisu bile na radaru Komisije zato što nas se to iz njihove perspektive ionako nije ticalo.

Usprkos takvoj tuposti i omalovažavanju demokratskog procesa, Attac se udružio s nekim članovima Europskog parlamenta ne bi li pokušali prisiliti Lamyja da se pojavi tijekom vremena za zastupnička pitanja na parlamentarnom plenarnom zasjedanju te smo zatražili pravo uvida u popis zahtjevâ i ponudâ. Pritisak članova Europskog parlamenta (kao i informacije koje su procurile) konačno su primorale povjerenika Lamyja da popusti. Bili su potrebni mjeseci, no konačno je omogućen uvid i u zahtjeve i u ponude.

Tri godine kasnije novi povjerenik Peter Mandelson opušteno je objavio da će tekstovi zahtjevâ i ponudâ ubuduće biti tajni koristeći upravo iste one argumente koje je koristio i njegov prethodnik. Pouka ove priče jest ta da je pokušaj nametanja transparentnosti, a kamoli demokracije Komisiji – Sizifov posao. Još uvijek smo imali nešto demokratskog utjecaja na nacionalnoj razini, tako da je francuski Attac započeo kampanju za „GATS-free zone“. Na koncu zahvaljujući stalnom govorenju o tome u Francuskoj se više od 800 lokalnih, departmanskih i regionalnih vijeća proglasilo „GATS-free“ i time je barem simbolično pokriveno više od četiri petine francuske populacije. Kampanja je bila usmjerena na podučavanje javnosti i njenih izabranih predstavnika o prijetnjama GATS-a, koji im je bio velika nepoznanica, no također i na utjecanje na francusku vladu zato što je to bila naša jedina nada da se promijeni mandat povjerenika EU. Dok ovo pišem pregovori o WTO-u, uključujući i GATS, stavljeni su na led, ali mi vjerojatno nismo utjecali na to u značajnoj mjeri. Akcije na državnoj razini i lobiranje nisu uvijek najsigurniji put, no ostaju jedini mogući pristup demokratizaciji EU.

Ovaj konkretan slučaj pokazuje koliko je važno da europske nacionalne države sačuvaju svoju moć jer bi se, ako ih njihovi građani prisile na to, mogao promijeniti smjer kojim ide Europa. Budući da ova neznatna mogućnost još uvijek postoji, europske korporativne elite žele smanjiti prostor unutar kojeg demokratske vlade mogu djelovati zato što bi one eventualno mogle zauzdati neoliberalne mjere. Nitko ne očekuje da će europske vlade same od sebe djelovati na taj način te razumijemo da su same zemlje-članice stalne mete svojih vlastitih elita. Međutim, ponekad neka zemlja postane poprište uspješnog društvenog prosvjeda kao što je dokazao primjerice naš referendum u svibnju i lipnju 2005. godine. Bilo bi glupo zanemariti tu mogućnost i Francuzi i Nizozemci su to shvatili.

Ali isto bi se tako moglo reći, barem zasad, da imamo šunku, imali bismo jaja sa šunkom – da imamo jaja. Socijalna i demokratska Europa ima isti problem: nemamo niti šunku demokratskih sredstava za promjenu, niti jaja koherentne socijalne politike.
Bi li, dakle, Europa mogla postati nekakvom superdržavom-nacijom koja je sposobna pružiti uistinu demokratski javni prostor, zanimati se za opće dobro i postupno povećavati materijalno, političko, socijalno i kulturno blagostanje svih njenih državljana? U teoriji, da. U praksi, s obzirom na trenutačno stanje, ne. Moraju se ispuniti mnogi uvjeti da teorija postane praksom. Europski parlament trebao bi imati moć zakonodavnog poticaja i nadzirati monetarne i fiskalne mjere, čime bi se označio kraj potpune neovisnosti Središnje europske banke. Europa bi trebala mnogo veći proračun i zajmovnu sposobnost (tj. izdavanja obveznica) da bi se moglo početi s velikim javnim radovima i uložiti u učinkovite javne službe na razini cijele Europe. Proračun bi trebao namaknuti ogromna sredstva za pomoć novim zemljama-članicama te financijski podupirati demokratski razvoj u okolnim mediteranskim zemljama i Africi; tako bismo poduzeli silne istraživačke napore u temeljnim znanostima i tehnologiji obnovljive energije, zacrtali proaktivnu socijalnu politiku kao i politiku zapošljavanja – i još mnogo toga.

Ali isto bi se tako moglo reći, barem zasad, da imamo šunku, imali bismo jaja sa šunkom – da imamo jaja. Socijalna i demokratska Europa ima isti problem: nemamo niti šunku demokratskih sredstava za promjenu, niti jaja koherentne socijalne politike. A Europa, kako je trenutno zamišljena, radi sve što je u njenoj moći kako bi zaštitila zemlje-članice od pritisaka njihovih vlastitih građana.

Europske elite govore o „kompetitivnosti“ naglašavajući svaki slog. Kompetitivnost definiraju kao sposobnost prodaje dobara po niskim cijenama uz korištenje manje rada (treba zapamtiti da pristojne plaće i socijalna zaštita potkopavaju kompetitivnost). Stanovništvo bi trebalo šutjeti zato što ne razumije ekonomiju, a tržište u svojoj mudrosti mora slobodno propisivati pravila ako želi uspjeti. S druge strane, elite se ne zanimaju previše za oblikovanje uspješne Europe, ukoliko „uspješno“ znači socijalno i ekonomski pravedno. Preferiraju „Washingtonski konsenzus“ i neoliberalne recepte koji su podbacili gdje god su bili primijenjeni – ako podbačaj znači nepostizanje socijalne ili ekonomske pravde.

Francuski ekonomist Jean-Paul Fitoussi briljantno razlaže da ritualistički neoliberalni diskurs o „natjecanju“
ne uzima u obzir ostale odlučujuće faktore kompetitivnosti poput radne produktivnosti, koncentracije aktivnosti s visokom dodanom vrijednošću u bogatim zemljama, relativno visoke razine osnovnog kapitala, stupnja obrazovanosti, javnog ulaganja u istraživanje i razvoj, važnosti društvene kohezije.
Sve ove stvari zahtijevaju Državu i Fitoussi pokazuje da ukoliko je zemlja izložena šoku globalizacije, onda populacija mora biti zaštićena i nejednakosti koje stvara tržište moraju biti reducirane akcijama vlade kako bi uspjela. Opsjednutost inflacijom i restriktivnu monetarnu politiku koju ona zahtijeva treba napustiti u korist mjerâ za punu zaposlenost. No umjesto da slijedi takve zdravorazumske ciljeve, EU se pobrinula da se Europljane dvostruko šokira. Kao prvo, svaka se zemlja-članica mora natjecati sa svim drugima unutar Europe. EU šutke nagrađuje najnižeg ponuđača u „aukcijama“ politike plaće, socijalnim i poreznim politikama na razini cijele Europe. Kao drugo, europske zemlje su zajedno prisiljene suočiti se s globalnomkonkurencijom – što je popraćeno reduciranom socijalnom zaštitom i eliminacijom nacionalne i nadnacionalne solidarnosti.

Kada se nađu pred globalizacijom, „smanjeno interveniranje države“ u potpunosti je suprotno pobjedničkoj strategiji (pretpostavljajući da je to pravi cilj). Opet prema Fitoussiju:
nove prilike koje pruža otvaranje trgovini i investiranju možda će učiniti zemlje bogatijima, no također ih izlaže riziku i škodi im. Da ne bude nepovratne štete, ljude treba štititi više nego prije. Spregom međunarodne otvorenosti – što će reći globalizacije – i ekonomske sigurnosti stvoreno je vrzino kolo: otvorenost povećava zahtjeve za sigurnošću, a udovoljavanje tom zahtjevu za sigurnošću poticaj je većoj otvorenosti. Nadalje, voljnost pojedinaca da riskiraju ovisi o njihovom stupnju zaštićenosti […]

Istinski proeuropejci protiv elitâ

Unatoč postojanim naporima europskih elita, neporecivo je da europski model postoji. Unatoč njegovim manama i različitostima od zemlje do zemlje, taj model ima solidne temelje, zakonski je propisan i uspostavlja prava i dužnosti građana. Neodvojiv je od europskog identiteta, težnji i načina života.

Elite i njihovi saveznici mislili su da konačno mogu zadati završni udarac svemu ovome i baciti Europljane u neoliberalni zatvor bez izbora. Ustav je bio njihovo odabrano oružje. Njihov rat ne vodi se samo protiv ponajmanje povlaštenih Europljana – ciljna su mu skupina i mladi ljudi i umirovljenici, honorarci i nezaposleni, rođeni Europljani i imigranti. Tradicionalna desnica i UNICE sa socioliberalima kao suradnicima bore se na istoj strani. To je tragično, ali to je istina s kojom se moramo suočiti.

Glas „protiv“ je zadao udarac ovom savezu, ali to mora biti tek prvi u nizu. Nismo uključeni u klasičan rat kapitala protiv radničke klase koji su opisivali Marx i njegovi sljedbenici – još je gore, zato što je u sve uvučeno i dosta takozvane opozicije. Dovoljno se malih i podlih ljudi koji su očajnički htjeli biti na čelu bar nekog omanjeg ministarstva prodalo, povlačeći sa sobom mnogo nevinih glasača.

Gorila u središtu europske sobe – to je neoliberalni kapitalizam i oni koji ga provode izdajući narod, boje se demokracije i nemaju ništa doli prijezira prema Državi i najboljem u našim tradicijama, nasljedstvu, kulturi i samom europskom modelu.
Vlasnici kapitala u tradicionalnom smislu gotovo se ne moraju niti malo pomučiti da djeluju izravno i očigledno za neoliberalizam – imaju dovoljno saveznikâ na desnici, a sada i na „ljevici“. Mada transnacionalni kapital primjenjuje uobičajene neoliberalne metode kako bi akumulirao bogatstvo i resurse, prilično je sigurno da izbori u osnovi neće ništa promijeniti. U francuskom slučaju, bila tu riječ o Socijalističkoj partiji, UMP-u (Sarkozyjevoj stranci) ili bilo čemu između njih, njihovi su interesi zaštićeni, hvala lijepa na pitanju. Francuzi bi često prozreli šaradu i redovito bi svrgnuli one koji bi zaboravili svoja obećanja nakon nekoliko mjeseci na položaju. Ponovno su to učinili 29. svibnja 2005. i moraju pokušati to ponoviti i 2008. protiv novog Ugovora. Dakako da desnica brani neoliberalizam – a što drugo? – dok se socijalističko vodstvo ne može poslužiti istom izlikom. Nadam se da sam u ovom poglavlju razotkrila gorilu, štoviše cijelu grupu gorila. Gorila u središtu europske sobe – to je neoliberalni kapitalizam i oni koji ga provode izdajući narod, boje se demokracije i nemaju ništa doli prijezira prema Državi i najboljem u našim tradicijama, nasljedstvu, kulturi i samom europskom modelu.

Pobjeda glasa „protiv“ dala je naprednim snagama privremenu prednost.[7] Neoliberalno vodstvo je mislilo da će TEC biti prihvaćen bez uzburkavanja površine što im je dalo lažni osjećaj sigurnosti. No to se neće opet dogoditi, rad je tek počeo, ali je prvi korak već napravljen. U ostatku ove knjige, nadam se da ću i sama skromno doprinijeti obnovi ove ofenzive – ofenzive temeljene na misli, primjeru i djelovanju.

Susan George

S engleskog prevela Marija Ćaćić

[7] Ta je prednost bespotrebno i sebično protraćena u pripremama za predsjedničke izbore 2007. godine, no to je sasvim druga priča.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve