Ljetna škola – William Blum: Antiimperijalistički izvještaj

U on-line ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog donosimo prijevod teksta Williama Bluma. Na primjeru američkih intervencija na Haitiju i “antiterorističke” politike autor objašnjava perfidan način na koji funkcionira proizvodnja pristanka u američkim mainstream medijima, tj. sustavna proizvodnja lažne ideologizirane slike o svijetu koja služi legitimizaciji statusa quo, ustrajući pritom na mitu o slobodi i demokraciji.


U Americi možete reći što god hoćete – dok god to nema učinka.
Paul Goodman

Progresivni aktivisti i pisci stalno oplakuju činjenicu da se vijesti koje proizvode i mišljenja koja iskazuju dosljedno ignoriraju od strane mainstream medija te tako drže podalje od većine američkog naroda. Takvo zanemarivanje progresivne misli ekvivalentno je definiciji mainstream medija. Ne mora to biti urota; stvar je u tome tko je vlasnik mainstream medija i kakav tip novinara zapošljava – ljude koji bi voljeli zadržati svoj posao; tako da se radi o nečemu podmuklijem od urote, o onome što je ugrađeno u sustav, o načinu na koji sustav funkcionira. Neobaziranje na progresivni svijet naravno nije potpuno; s vremena na vrijeme dio tog svijeta proizvede priloge koji su predobri da bi se ignorirali, a u rijetkim prilikama progresivnim se idejama, kad prijete da će postati previše popularne, treba suprotstaviti.

Tako je bilo i s knjigom Howarda Zinna Narodna povijest Amerike. Evo što o tome kaže Barry Gewen, urednik New York Times Reviewa u članku od 5. lipnja 2005. u kojem piše o Zinnovoj knjizi i drugim sličnima njoj:

“Postojala je ujedinjujuća vizija, no bila je odviše jednostavna. Budući da su žrtve i gubitnici bili dobri, slijedilo je da su pobjednici bili loši. Iz gledišta podjarmljenih crnaca, Amerika je bila rasistička; iz gledišta ugnjetavanih radnika, bila je iskorištavalačka; iz gledišta pobijeđenih Hispanaca i Indijanaca, bila je imperijalistička. Bilo je mnogo toga što se moglo osuditi u američkoj povijesti, malo toga ili ništa što se moglo pohvaliti. (…) Dok su Europljani koji su pristigli u Novi Svijet bili genocidni predatori, Indijanci koji su tamo živjeli vjerovali su u dijeljenje i gostoljubivost (bez obzira na duboke kulturne razlike koje su postojale među njima), a silovana Afrika bila je kontinent preplavljen dobrotom i zajedništvom (bez obzira na duboke kulturne razlike koje su tamo postojale).”

Valjalo bi se zapitati misli li gospodin Gewen da su sve žrtve Holokausta bile svetačke i bez dubokih kulturnih razlika.

Ugledni američki povjesničar Arthur Schlesinger Jr. jednom je rekao o Zinnu: “Znam da me smatra opasnim reakcionarom. A ja njega ne shvaćam previše ozbiljno. On je polemičar, ne povjesničar.”

U osmrtnicama koje su uslijedile nakon Zinnove smrti, upravo je ta difamacija prenesena diljem svijeta, od New York Timesa, Washington Posta i vodećih američkih online agencija[1] do New Zealand Heralda i Korea Timesa.

Što se tiče reakcionara i polemičara, vrijedi primijetiti da je gospodin Schlesinger, kao glavni savjetnik predsjedniku Johnu F. Kennedyju, odigrao ključnu ulogu u rušenju Cheddija Jagana, demokratski izabranog progresivnog premijera Britanske Gvajane (danas Gvajane). Na konferenciji u New Yorku 1990. Schlesinger se javno ispričao Jaganu, rekavši: “Bilo mi je žao zbog moje uloge prije trideset godina. Mislim da je Cheddiju Jaganu učinjena velika nepravda.”[2] Na ovome se može zahvaliti Schlesingeru, iako je možda činjenica da je Jagan bio prisutan na konferenciji probudila njegovu savjest nakon 30 godina. Kao doslovce svi američki povjesničari tog perioda kojima su mainstream mediji pridali pažnju i poštovanje, Schlesinger je bio borac u Hladnom ratu. Onî poput Zinna koji su dovodili u pitanje osnovne pretpostavke Hladnog rata u inozemstvu, a kapitalizma kod kuće, bili su smatrani polemičarima.

Jedan od mojih najdražih citata Howarda Zinna jest: “Glavni problem u povijesnoj iskrenosti nije otvoreno laganje, nego izostavljanje ili micanje naglaska s važnih podataka. Definicija ”važnog” naravno ovisi o nečijim vrijednostima.”[3] Na Narodnu povijest i njegova druga djela možemo gledati kao na pokušaj da se nadoknade propusti i nedovoljno naglašavanje mračne strane Amerike u američkim povijesnim knjigama i medijima.



Haiti, Aristide i ideologija

Dobro je što haićanska vlada nije učinila gotovo ništa kako bi pomogla svojem narodu nakon potresa; da jest, Fox News, Sarah Palin, čajankaši (Tea party), i ostali desničarski Amerikanci ukorili bi je kao “socijalističku”. Posljednji i jedini haićanski vođa koji je bio jako predan dobrobiti haićanskog naroda, a ne dobrobiti domaće i međunarodne financijske mafije bio je predsjednik Jean-Bertrand Aristide. Zbog njegovih socijalističkih uvjerenja, Amerika je naravno Aristida zadržala podalje od vlasti, i to dvaput – prvi put pod Billom Clintonom, a onda i pod Georgeom W. Bushom, dvojcem kojeg je predsjednik Obama imenovao da rukovodi procesom pomoći nakon potresa. Naravno.

Aristide, reformistički svećenik, izabran je na mjesto predsjednika, da bi 1991. bio smijenjen u vojnom puču osam mjeseci kasnije od ljudi na platnoj listi CIA-e. Ironično, smijenjeni predsjednik završio je u egzilu u SAD-u. 1994. Clintonova Bijela Kuća našla se u neugodnoj situaciji jer se morala praviti – zbog svoje retorike o “demokraciji” – da podržava povratak demokratski izabranog Aristidea na vlast. Nakon što je odgađao njegov povratak više od dvije godine, Washington je konačno naložio svojim vojnim snagama da vrate Aristidea u službu, no tek nakon što je svećenik zagarantirao da nakon što mu istekne mandat neće ostati na vlasti kako bi nadoknadio vrijeme izgubljeno zbog puča; da neće pomagati siromašnima nauštrb bogatih, doslovno; i da će se čvrsto držati ekonomije slobodnog tržišta. To je značilo da će Haiti i dalje biti radionica zapadne hemisfere, a haićanski radnici dobivat će plaće od kojih se neće moći prehraniti, doslovno. Ako bi Aristideu palo na pamet prekršiti dogovor koji mu je nametnut, trebao je samo pogledati kroz prozor – američke trupe bile su stacionirane u Haitiju tijekom ostatka njegovog mandata.[4]

28. veljače 2004, za vrijeme Busheve administracije, američko vojno i diplomatsko osoblje stiglo je do Aristideove kuće (Aristide je bio ponovno izabran na predsjedničku dužnost 2002.) kako bi ga obavijestilo da njegovi privatni američki agenti osiguranja moraju ili smjesta otići i vratiti se u SAD ili se boriti i umrijeti; da je SAD blokirao dolazak dodatnih 25 američkih agenata osiguranja koje je unajmila haićanska vlada, a koji su trebali stići sljedećeg dana; da su strani i haićanski pobunjenici blizu i teško naoružani, odlučni i spremni pobiti tisuće ljudi u krvavom masakru. Aristidea se tada prisililo da potpiše “pismo ostavke” kad ga je SAD oteo i prevezao avionom u afrički egzil.[5] Svjetski vođe i političari koji beskrajno dociraju o “demokraciji” i “samoodređenju” nisu imali doslovno ništa za reći o tom zapanjujućem činu međunarodnog nasilništva. Dapače, Francuska i Kanada bile su aktivni saveznici SAD-a u pritiskanju Aristidea da otiđe.[6]

A onda je državni tajnik SAD-a Colin Powell, najiskrenijie što je mogao, rekao svijetu da Aristide “nije otet. Nismo ga prisilili da uđe u avion. Ušao je u avion svojom voljom. I to je istina.”[7] Powell je zvučao iskreno, isto kako je zvučao i godinu dana ranije kad je opisivao UN-u svoj sad već slavni detaljni inventar kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja koje se Saddam Hussein pripremao upotrijebiti.

Gore citiram Howarda Zinna koji kaže: “Glavni problem u povjesnoj iskrenosti nije otvoreno laganje, nego izostavljanje ili micanje naglaska s važnih podataka.” No to ne znači da američki mainstream mediji ne stvaraju niti ovjekovječuju mitove. Evo što kaže New York Times prije dva mjeseca: “Gospodin Aristide, zbačen tijekom pobune 2004…”[8] Kakav prizor stvara riječ „pobuna“ u vašim mislima? Haićanski narod koji ustaje kako bi zbacio sa sebe okove diktature? Ili nešto uprizoreno od strane SAD-a?

Aristide navodi kako je u tom ključnom trenutku uspio ustanoviti da su “pobunjenici” bili bijelci i stranci.[9] No čak i da su bili domaći, zašto Colin Powell nije objasnio zašto je SAD raspustio Aristideove osobne snage osiguranja? Zašto nije objasnio zašto SAD nije štitio Aristidea od pobunjenikâ, što je mogao učiniti s velikom lakoćom, bez ijednog ispaljenog metka? Niti je objasnio zašto bi se Aristide “dobrovoljno” odrekao funkcije predsjednika.

Ogromno slanje američkih snaga na Haiti poslije potresa na raznim je mjestima okarakterizirano više kao okupacija nego misija pomoći, sa zračnom lukom glavnoga grada u funkciji američke vojne baze, i američkim snagama koje blokiraju razne misije pomoći pri ulasku u zemlju da bi, izgleda, služile vlastitom logističkom planu Washingtona. No velika vojna prisutnost može služiti i kao olakšavanje dvaju problema na washingtonskoj političkoj agendi – sprečavanju Haićana u pokušajima da emigriraju u SAD morskim putem i držanju brojnih Aristideovih pristaša pod kontrolom ukoliko zaprijete ponovnim preuzimanjem vlasti.



Ono što se ne smije izgovoriti

“Svrha terorizma je da izazove pretjeranu reakciju,” piše Fareed Zakaria, vodeći američki stručnjak za vanjsku politiku, urednik međunarodnog izdanja časopisa Newsweek, i kolumnist Washington Posta, osvrćući se na “bombaša u gaćama” Umara Faruka Abdulmutallaba i njegov propali pokušaj da raznese američki putnički avion na Božić. “Njegov stvarni cilj nije ubijanje stotina točno ciljanih ljudi, nego sijanje straha u ostatku naroda. Terorizam je neobična vojna taktika utoliko što ovisi o reakciji promatrača. Ako nismo terorizirani, napad nije uspio. Na žalost, ovaj je sasvim dobro uspio.”[10]

Nije li to čudno? Da bi individualac pokušao uzeti živote stotina ljudi, uključujući i svoj, primarno zato da “izazove pretjeranu reakciju” ili da “sije strah”? Nije li tu ipak bilo kakve duboko ukorijenjene uvrede ili ljutnje prema svemu američkom? Nikakvo percipirano zlo nije želio ispraviti? Ničega za što je tražio osvetu? Zašto je SAD najčešća meta terorista? Takva pitanja nisu niti natuknuta u Zakarijinom članku.

Na press konferenciji u Bijeloj kući glede istog neuspjelog terorističkog napada, koju je vodio pomoćnik predsjednika za protuterorizam i domovinsku sigurnost John Brennan, veteranka novinarstva Helen Thomas povukla je to pitanje:

Thomas: “Ono što nam stalno nedostaje je to da nam ne dajete motivaciju koja ih tjera da nam žele naškoditi. (…) Koja im je motivacija? Nikada ne čujemo što saznate o tome zašto to rade.”
Brennan: “Al Qaida je organizacija posvećena hirovitom pokolju nevinih. (…) Privlači individualce poput gospodina Abdulmutallaba i koristi ih za ovakve vrste napada. Motiviran je osjećajem neke vrste religijskog poriva. Nažalost, Al Qaeda je izokrenula islam, i iskvarila predodžbu islama, kako bi mogla privući ovakve individualce. Al Qaidin plan je uništavanje i ubijanje.”
Thomas: “I vi kažete da je to zbog religije?”
Brennan: “Kažem da je zbog Al Qaidine organizacije koja vije barjak religije na vrlo perverzan i iskvaren način.”
Thomas: “Zašto?”
Brennan: “Mislim… ovo je pitanje za dugu raspravu, ali Al Qaida je jednostavno odlučna u izvršenju napadâ ovdje, protiv domovine.”
Thomas: “Ali niste objasnili zašto.”[11]

Američki dužnosnici rijetko uopće pokušavaju objasniti zašto se to događa. A američki novinari ih rijetko pritišću da to učine; u svakom slučaju ne kako to čini Helen Thomas.

A što je uopće to što tako teško prelazi preko usana tih dužnosnika? Je li pomisao da antiamerički teroristi postaju antiamerički teroristi radi odmazde za ono što je SAD napravio njima bliskim zemljama ili ljudima ili zbog toga što im radi Izrael uz nedvosmislenu američku podršku?

Osama bin Laden je na audiovrpci također komentirao Abdulmutallabov pokušaj: “Poruka koju smo željeli da primite preko njega je ta da Amerika može prestati sanjati o sigurnosti dok god je ne vidimo u Palestini.”[12]

Imamo također nedavan slučaj Humam Khalil Abu-Mulal al-Balawija, jordanskog liječnika koji je postao bombaš samoubojica i ubio sedam zaposlenika CIA-e u bazi u Afganistanu 30. prosinca. Njegova udovica kasnije je izjavila: “Ponosna sam na njega. (…) Moj muž učinio je to protiv američke invazije.” Balawi je sam napisao na internetu: “Nikada nisam htio biti u Gazi, no sada želim biti (…) auto-bomba koja odnosi živote što većeg mogućeg broja Židova u pakao.”[13]

Valja primijetiti da je baza CIA-e koju je Balawi napao značajno uključena u biranje meta za Agencijin zrakoplov na daljinsko upravljanje duž afganistansko-pakistanske granice, tj. za program koji je lani ubio više od 300 ljudi.[14]

Brojni su primjeri terorista koji navode američku politiku kao primarnu motivaciju za svoje činove[15] – toliko brojni da američki dužnosnici, kad pričaju o najnovijem terorističkom napadu, moraju pažljivo izbjegavati spomenuti ulogu američke vanjske politike; a novinari u pravilu propuštaju naglasiti tu pojedinost i učiniti je dijelom čitateljske svijesti.

To tako funkcionira po cijelom svijetu. U periodu između 1950-ih i 1980-ih u Latinskoj Americi, kao odgovor na niz omraženih politika Washingtona, počinjena su brojna teroristička djela protiv diplomatskih i vojnih meta SAD-a, kao i uredâ američkih korporacija.

Američko bombardiranje, invazija, okupacija i mučenje u Iraku i Afganistanu, bombardiranje Pakistana, Somalije i Jemena, i neprekidan izraelsko-američki genocid nad Palestincima stvorili su vojsku novih antiameričkih terorista. O njima ćemo slušati još strašno dugo. A slušat ćemo i američke dužnosnike kako se zapliću u intelektualnim i moralnim zavrzlamama, dok pokušavaju izbjeći suočavanje s tim činjenicama.

U svojem obraćanju naciji 27. siječnja, predsjednik Obama rekao je: “Ali ako itko iz ijedne stranke ima bolji pristup kojim bi smanjio premije, spustio deficit, osigurao neosigurane, ojačao Medicare za starije građane, i zaustavio zloupotrebu osiguravateljskih kuća, neka mi se javi.” Pa, završavanje mnogih američkih ratova oslobodilo bi dovoljno novca da se napravi bilo što što bi racionalno, humano društvo htjelo učiniti. Eliminiranje vojnog budžeta omogućilo bi besplatnu zdravstvenu skrb za sve. Besplatno sveučilišno obrazovanje za sve. Stvaranje državnog projekta javnih radova koji bi otvorio milijune pristojno plaćenih poslova, poput popravljanja oronule infrastrukture i obnavljanja okoliša u skladu s našim mogućnostima. Možete dodati svoj omiljeni projekt. Za sve ima novca, samo okončanjem tih prokletih ratova. Zamislite.


S engleskoga preveo Martin Beroš.


[1]wire service – Novinska agencija koja šalje svoje novine pretplatnicima preko interneta ili satelita.
[2] The Nation, 4. lipnja 1990, str. 763-764.
[3] “Failure to Quit: Reflections of an Optimistic Historian” (1993), str. 30
[4] http://killinghope.org/bblum6/haiti2.htm
[5] Izjava Jean-Bertranda Aristidea, 5. ožujka 2004, iz egzila u Centralnoafričkoj Republici, Pacific News Service (San Francisco); David Swanson, “What Bush Did to Haiti“, 18. siječnja 2010; William Blum, “Rogue State”, str. 219-220.
[6] Miami Herald, 1. ožujka 2004.
[7] CNN, 1. ožujka 2004.
[8] New York Times, 27. studenog 2009.
[9] Aristideova izjava, op. cit.
[10] Newsweek, 18. siječnja 2010, online 9. siječnja 2010.
[11] Izvještaj s press konferencije u Bijeloj kući, 7. siječnja 2010.
[12] ABC News, 25. siječnja 2010.
[13] Associated Press, 7. siječnja 2010.
[14] Washington Post, 1. siječnja 2010.
[15] Rogue State, 1. poglavlje “Why do terrorists keep picking on the United States?”; to poglavlje završava na 2005; kasniji primjeri mogu se zatražiti od autora.

Vezani članci

  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve