Ljetna škola – William Blum: Antiimperijalistički izvještaj

U on-line ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog donosimo prijevod teksta Williama Bluma. Na primjeru američkih intervencija na Haitiju i “antiterorističke” politike autor objašnjava perfidan način na koji funkcionira proizvodnja pristanka u američkim mainstream medijima, tj. sustavna proizvodnja lažne ideologizirane slike o svijetu koja služi legitimizaciji statusa quo, ustrajući pritom na mitu o slobodi i demokraciji.


U Americi možete reći što god hoćete – dok god to nema učinka.
Paul Goodman

Progresivni aktivisti i pisci stalno oplakuju činjenicu da se vijesti koje proizvode i mišljenja koja iskazuju dosljedno ignoriraju od strane mainstream medija te tako drže podalje od većine američkog naroda. Takvo zanemarivanje progresivne misli ekvivalentno je definiciji mainstream medija. Ne mora to biti urota; stvar je u tome tko je vlasnik mainstream medija i kakav tip novinara zapošljava – ljude koji bi voljeli zadržati svoj posao; tako da se radi o nečemu podmuklijem od urote, o onome što je ugrađeno u sustav, o načinu na koji sustav funkcionira. Neobaziranje na progresivni svijet naravno nije potpuno; s vremena na vrijeme dio tog svijeta proizvede priloge koji su predobri da bi se ignorirali, a u rijetkim prilikama progresivnim se idejama, kad prijete da će postati previše popularne, treba suprotstaviti.

Tako je bilo i s knjigom Howarda Zinna Narodna povijest Amerike. Evo što o tome kaže Barry Gewen, urednik New York Times Reviewa u članku od 5. lipnja 2005. u kojem piše o Zinnovoj knjizi i drugim sličnima njoj:

“Postojala je ujedinjujuća vizija, no bila je odviše jednostavna. Budući da su žrtve i gubitnici bili dobri, slijedilo je da su pobjednici bili loši. Iz gledišta podjarmljenih crnaca, Amerika je bila rasistička; iz gledišta ugnjetavanih radnika, bila je iskorištavalačka; iz gledišta pobijeđenih Hispanaca i Indijanaca, bila je imperijalistička. Bilo je mnogo toga što se moglo osuditi u američkoj povijesti, malo toga ili ništa što se moglo pohvaliti. (…) Dok su Europljani koji su pristigli u Novi Svijet bili genocidni predatori, Indijanci koji su tamo živjeli vjerovali su u dijeljenje i gostoljubivost (bez obzira na duboke kulturne razlike koje su postojale među njima), a silovana Afrika bila je kontinent preplavljen dobrotom i zajedništvom (bez obzira na duboke kulturne razlike koje su tamo postojale).”

Valjalo bi se zapitati misli li gospodin Gewen da su sve žrtve Holokausta bile svetačke i bez dubokih kulturnih razlika.

Ugledni američki povjesničar Arthur Schlesinger Jr. jednom je rekao o Zinnu: “Znam da me smatra opasnim reakcionarom. A ja njega ne shvaćam previše ozbiljno. On je polemičar, ne povjesničar.”

U osmrtnicama koje su uslijedile nakon Zinnove smrti, upravo je ta difamacija prenesena diljem svijeta, od New York Timesa, Washington Posta i vodećih američkih online agencija[1] do New Zealand Heralda i Korea Timesa.

Što se tiče reakcionara i polemičara, vrijedi primijetiti da je gospodin Schlesinger, kao glavni savjetnik predsjedniku Johnu F. Kennedyju, odigrao ključnu ulogu u rušenju Cheddija Jagana, demokratski izabranog progresivnog premijera Britanske Gvajane (danas Gvajane). Na konferenciji u New Yorku 1990. Schlesinger se javno ispričao Jaganu, rekavši: “Bilo mi je žao zbog moje uloge prije trideset godina. Mislim da je Cheddiju Jaganu učinjena velika nepravda.”[2] Na ovome se može zahvaliti Schlesingeru, iako je možda činjenica da je Jagan bio prisutan na konferenciji probudila njegovu savjest nakon 30 godina. Kao doslovce svi američki povjesničari tog perioda kojima su mainstream mediji pridali pažnju i poštovanje, Schlesinger je bio borac u Hladnom ratu. Onî poput Zinna koji su dovodili u pitanje osnovne pretpostavke Hladnog rata u inozemstvu, a kapitalizma kod kuće, bili su smatrani polemičarima.

Jedan od mojih najdražih citata Howarda Zinna jest: “Glavni problem u povijesnoj iskrenosti nije otvoreno laganje, nego izostavljanje ili micanje naglaska s važnih podataka. Definicija ”važnog” naravno ovisi o nečijim vrijednostima.”[3] Na Narodnu povijest i njegova druga djela možemo gledati kao na pokušaj da se nadoknade propusti i nedovoljno naglašavanje mračne strane Amerike u američkim povijesnim knjigama i medijima.



Haiti, Aristide i ideologija

Dobro je što haićanska vlada nije učinila gotovo ništa kako bi pomogla svojem narodu nakon potresa; da jest, Fox News, Sarah Palin, čajankaši (Tea party), i ostali desničarski Amerikanci ukorili bi je kao “socijalističku”. Posljednji i jedini haićanski vođa koji je bio jako predan dobrobiti haićanskog naroda, a ne dobrobiti domaće i međunarodne financijske mafije bio je predsjednik Jean-Bertrand Aristide. Zbog njegovih socijalističkih uvjerenja, Amerika je naravno Aristida zadržala podalje od vlasti, i to dvaput – prvi put pod Billom Clintonom, a onda i pod Georgeom W. Bushom, dvojcem kojeg je predsjednik Obama imenovao da rukovodi procesom pomoći nakon potresa. Naravno.

Aristide, reformistički svećenik, izabran je na mjesto predsjednika, da bi 1991. bio smijenjen u vojnom puču osam mjeseci kasnije od ljudi na platnoj listi CIA-e. Ironično, smijenjeni predsjednik završio je u egzilu u SAD-u. 1994. Clintonova Bijela Kuća našla se u neugodnoj situaciji jer se morala praviti – zbog svoje retorike o “demokraciji” – da podržava povratak demokratski izabranog Aristidea na vlast. Nakon što je odgađao njegov povratak više od dvije godine, Washington je konačno naložio svojim vojnim snagama da vrate Aristidea u službu, no tek nakon što je svećenik zagarantirao da nakon što mu istekne mandat neće ostati na vlasti kako bi nadoknadio vrijeme izgubljeno zbog puča; da neće pomagati siromašnima nauštrb bogatih, doslovno; i da će se čvrsto držati ekonomije slobodnog tržišta. To je značilo da će Haiti i dalje biti radionica zapadne hemisfere, a haićanski radnici dobivat će plaće od kojih se neće moći prehraniti, doslovno. Ako bi Aristideu palo na pamet prekršiti dogovor koji mu je nametnut, trebao je samo pogledati kroz prozor – američke trupe bile su stacionirane u Haitiju tijekom ostatka njegovog mandata.[4]

28. veljače 2004, za vrijeme Busheve administracije, američko vojno i diplomatsko osoblje stiglo je do Aristideove kuće (Aristide je bio ponovno izabran na predsjedničku dužnost 2002.) kako bi ga obavijestilo da njegovi privatni američki agenti osiguranja moraju ili smjesta otići i vratiti se u SAD ili se boriti i umrijeti; da je SAD blokirao dolazak dodatnih 25 američkih agenata osiguranja koje je unajmila haićanska vlada, a koji su trebali stići sljedećeg dana; da su strani i haićanski pobunjenici blizu i teško naoružani, odlučni i spremni pobiti tisuće ljudi u krvavom masakru. Aristidea se tada prisililo da potpiše “pismo ostavke” kad ga je SAD oteo i prevezao avionom u afrički egzil.[5] Svjetski vođe i političari koji beskrajno dociraju o “demokraciji” i “samoodređenju” nisu imali doslovno ništa za reći o tom zapanjujućem činu međunarodnog nasilništva. Dapače, Francuska i Kanada bile su aktivni saveznici SAD-a u pritiskanju Aristidea da otiđe.[6]

A onda je državni tajnik SAD-a Colin Powell, najiskrenijie što je mogao, rekao svijetu da Aristide “nije otet. Nismo ga prisilili da uđe u avion. Ušao je u avion svojom voljom. I to je istina.”[7] Powell je zvučao iskreno, isto kako je zvučao i godinu dana ranije kad je opisivao UN-u svoj sad već slavni detaljni inventar kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja koje se Saddam Hussein pripremao upotrijebiti.

Gore citiram Howarda Zinna koji kaže: “Glavni problem u povjesnoj iskrenosti nije otvoreno laganje, nego izostavljanje ili micanje naglaska s važnih podataka.” No to ne znači da američki mainstream mediji ne stvaraju niti ovjekovječuju mitove. Evo što kaže New York Times prije dva mjeseca: “Gospodin Aristide, zbačen tijekom pobune 2004…”[8] Kakav prizor stvara riječ „pobuna“ u vašim mislima? Haićanski narod koji ustaje kako bi zbacio sa sebe okove diktature? Ili nešto uprizoreno od strane SAD-a?

Aristide navodi kako je u tom ključnom trenutku uspio ustanoviti da su “pobunjenici” bili bijelci i stranci.[9] No čak i da su bili domaći, zašto Colin Powell nije objasnio zašto je SAD raspustio Aristideove osobne snage osiguranja? Zašto nije objasnio zašto SAD nije štitio Aristidea od pobunjenikâ, što je mogao učiniti s velikom lakoćom, bez ijednog ispaljenog metka? Niti je objasnio zašto bi se Aristide “dobrovoljno” odrekao funkcije predsjednika.

Ogromno slanje američkih snaga na Haiti poslije potresa na raznim je mjestima okarakterizirano više kao okupacija nego misija pomoći, sa zračnom lukom glavnoga grada u funkciji američke vojne baze, i američkim snagama koje blokiraju razne misije pomoći pri ulasku u zemlju da bi, izgleda, služile vlastitom logističkom planu Washingtona. No velika vojna prisutnost može služiti i kao olakšavanje dvaju problema na washingtonskoj političkoj agendi – sprečavanju Haićana u pokušajima da emigriraju u SAD morskim putem i držanju brojnih Aristideovih pristaša pod kontrolom ukoliko zaprijete ponovnim preuzimanjem vlasti.



Ono što se ne smije izgovoriti

“Svrha terorizma je da izazove pretjeranu reakciju,” piše Fareed Zakaria, vodeći američki stručnjak za vanjsku politiku, urednik međunarodnog izdanja časopisa Newsweek, i kolumnist Washington Posta, osvrćući se na “bombaša u gaćama” Umara Faruka Abdulmutallaba i njegov propali pokušaj da raznese američki putnički avion na Božić. “Njegov stvarni cilj nije ubijanje stotina točno ciljanih ljudi, nego sijanje straha u ostatku naroda. Terorizam je neobična vojna taktika utoliko što ovisi o reakciji promatrača. Ako nismo terorizirani, napad nije uspio. Na žalost, ovaj je sasvim dobro uspio.”[10]

Nije li to čudno? Da bi individualac pokušao uzeti živote stotina ljudi, uključujući i svoj, primarno zato da “izazove pretjeranu reakciju” ili da “sije strah”? Nije li tu ipak bilo kakve duboko ukorijenjene uvrede ili ljutnje prema svemu američkom? Nikakvo percipirano zlo nije želio ispraviti? Ničega za što je tražio osvetu? Zašto je SAD najčešća meta terorista? Takva pitanja nisu niti natuknuta u Zakarijinom članku.

Na press konferenciji u Bijeloj kući glede istog neuspjelog terorističkog napada, koju je vodio pomoćnik predsjednika za protuterorizam i domovinsku sigurnost John Brennan, veteranka novinarstva Helen Thomas povukla je to pitanje:

Thomas: “Ono što nam stalno nedostaje je to da nam ne dajete motivaciju koja ih tjera da nam žele naškoditi. (…) Koja im je motivacija? Nikada ne čujemo što saznate o tome zašto to rade.”
Brennan: “Al Qaida je organizacija posvećena hirovitom pokolju nevinih. (…) Privlači individualce poput gospodina Abdulmutallaba i koristi ih za ovakve vrste napada. Motiviran je osjećajem neke vrste religijskog poriva. Nažalost, Al Qaeda je izokrenula islam, i iskvarila predodžbu islama, kako bi mogla privući ovakve individualce. Al Qaidin plan je uništavanje i ubijanje.”
Thomas: “I vi kažete da je to zbog religije?”
Brennan: “Kažem da je zbog Al Qaidine organizacije koja vije barjak religije na vrlo perverzan i iskvaren način.”
Thomas: “Zašto?”
Brennan: “Mislim… ovo je pitanje za dugu raspravu, ali Al Qaida je jednostavno odlučna u izvršenju napadâ ovdje, protiv domovine.”
Thomas: “Ali niste objasnili zašto.”[11]

Američki dužnosnici rijetko uopće pokušavaju objasniti zašto se to događa. A američki novinari ih rijetko pritišću da to učine; u svakom slučaju ne kako to čini Helen Thomas.

A što je uopće to što tako teško prelazi preko usana tih dužnosnika? Je li pomisao da antiamerički teroristi postaju antiamerički teroristi radi odmazde za ono što je SAD napravio njima bliskim zemljama ili ljudima ili zbog toga što im radi Izrael uz nedvosmislenu američku podršku?

Osama bin Laden je na audiovrpci također komentirao Abdulmutallabov pokušaj: “Poruka koju smo željeli da primite preko njega je ta da Amerika može prestati sanjati o sigurnosti dok god je ne vidimo u Palestini.”[12]

Imamo također nedavan slučaj Humam Khalil Abu-Mulal al-Balawija, jordanskog liječnika koji je postao bombaš samoubojica i ubio sedam zaposlenika CIA-e u bazi u Afganistanu 30. prosinca. Njegova udovica kasnije je izjavila: “Ponosna sam na njega. (…) Moj muž učinio je to protiv američke invazije.” Balawi je sam napisao na internetu: “Nikada nisam htio biti u Gazi, no sada želim biti (…) auto-bomba koja odnosi živote što većeg mogućeg broja Židova u pakao.”[13]

Valja primijetiti da je baza CIA-e koju je Balawi napao značajno uključena u biranje meta za Agencijin zrakoplov na daljinsko upravljanje duž afganistansko-pakistanske granice, tj. za program koji je lani ubio više od 300 ljudi.[14]

Brojni su primjeri terorista koji navode američku politiku kao primarnu motivaciju za svoje činove[15] – toliko brojni da američki dužnosnici, kad pričaju o najnovijem terorističkom napadu, moraju pažljivo izbjegavati spomenuti ulogu američke vanjske politike; a novinari u pravilu propuštaju naglasiti tu pojedinost i učiniti je dijelom čitateljske svijesti.

To tako funkcionira po cijelom svijetu. U periodu između 1950-ih i 1980-ih u Latinskoj Americi, kao odgovor na niz omraženih politika Washingtona, počinjena su brojna teroristička djela protiv diplomatskih i vojnih meta SAD-a, kao i uredâ američkih korporacija.

Američko bombardiranje, invazija, okupacija i mučenje u Iraku i Afganistanu, bombardiranje Pakistana, Somalije i Jemena, i neprekidan izraelsko-američki genocid nad Palestincima stvorili su vojsku novih antiameričkih terorista. O njima ćemo slušati još strašno dugo. A slušat ćemo i američke dužnosnike kako se zapliću u intelektualnim i moralnim zavrzlamama, dok pokušavaju izbjeći suočavanje s tim činjenicama.

U svojem obraćanju naciji 27. siječnja, predsjednik Obama rekao je: “Ali ako itko iz ijedne stranke ima bolji pristup kojim bi smanjio premije, spustio deficit, osigurao neosigurane, ojačao Medicare za starije građane, i zaustavio zloupotrebu osiguravateljskih kuća, neka mi se javi.” Pa, završavanje mnogih američkih ratova oslobodilo bi dovoljno novca da se napravi bilo što što bi racionalno, humano društvo htjelo učiniti. Eliminiranje vojnog budžeta omogućilo bi besplatnu zdravstvenu skrb za sve. Besplatno sveučilišno obrazovanje za sve. Stvaranje državnog projekta javnih radova koji bi otvorio milijune pristojno plaćenih poslova, poput popravljanja oronule infrastrukture i obnavljanja okoliša u skladu s našim mogućnostima. Možete dodati svoj omiljeni projekt. Za sve ima novca, samo okončanjem tih prokletih ratova. Zamislite.


S engleskoga preveo Martin Beroš.


[1]wire service – Novinska agencija koja šalje svoje novine pretplatnicima preko interneta ili satelita.
[2] The Nation, 4. lipnja 1990, str. 763-764.
[3] “Failure to Quit: Reflections of an Optimistic Historian” (1993), str. 30
[4] http://killinghope.org/bblum6/haiti2.htm
[5] Izjava Jean-Bertranda Aristidea, 5. ožujka 2004, iz egzila u Centralnoafričkoj Republici, Pacific News Service (San Francisco); David Swanson, “What Bush Did to Haiti“, 18. siječnja 2010; William Blum, “Rogue State”, str. 219-220.
[6] Miami Herald, 1. ožujka 2004.
[7] CNN, 1. ožujka 2004.
[8] New York Times, 27. studenog 2009.
[9] Aristideova izjava, op. cit.
[10] Newsweek, 18. siječnja 2010, online 9. siječnja 2010.
[11] Izvještaj s press konferencije u Bijeloj kući, 7. siječnja 2010.
[12] ABC News, 25. siječnja 2010.
[13] Associated Press, 7. siječnja 2010.
[14] Washington Post, 1. siječnja 2010.
[15] Rogue State, 1. poglavlje “Why do terrorists keep picking on the United States?”; to poglavlje završava na 2005; kasniji primjeri mogu se zatražiti od autora.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve