Najprije kao povijest, zatim kao farsa: povratak krize eura

Iz Zareza donosimo prijevod teksta Yanisa Varoufakisa, profesora ekonomske teorije i pročelnika Odsjeka za političku ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ateni. Tekst govori o krizi u eurozoni koja je nastala kao rezultat velikoga ekonomskog sloma 2008. te uspoređuje reakciju na krizu i njezine posljedice u SAD-u i EU, uočavajući zabrinjavajuće trendove u europskom neadekvatnom nošenju s tim problemima.


Kad je slom 2008. pogodio Wall Street, europski je kapitalizam zapao u pomutnju. Nestankom čudovišne spužve za izvoz koju je predstavljalo potrošačko tržište SAD-a, onog što smo Joseph Halevi i ja 2003. nazvali ‘Globalnim Minotaurom’ (vidi Monthly Review, Vol. 55), Europa ne samo da je izgubila ključni izvor agregatne potražnje nego je i otkrila da su se njene vlastite banke zatekle pred kolapsom kad su se američke osigurane dužničke obveze (collateralized debt obligations – CDOs), od kojih su im trezori pucali po šavovima, pretvorile u pepeo. Unatoč tome što se Europa naslađivala da se radi o anglo-keltskoj krizi i da njene banke nije zahvatila verzija financijalizacije usporediva sa zlatnom groznicom, istina je ubrzo izbila na vidjelo. Tada su Europska središnja banka, Europska komisija (u praksi, “vlada” Europske unije) i države članice pohitale učiniti za europske banke isto što je vrh SAD-a učinio za Wall Street: upumpale su im planine javnog novca kako bi “nestali” privatni novac nadomjestile svježim javnim novcem posuđenim od država članica. Utoliko se ovo čini identičnim onom što se dogodilo u SAD-u. Samo što postoje tri duboke i značajne razlike.

Prva je razlika to što euro nimalo ne nalikuje na dolar. Dok god je dolar globalna rezervna valuta, Fed i američko Ministarstvo financija mogu ispisivati bianco čekove sigurni da će to jako malo utjecati na vrijednost dolara, barem dok se kriza još razvija. Druga je razlika to što Europa nema unutarnji mehanizam za recikliranje viškova (npr. federalni proračun ili vojno-industrijski kompleks poput američkog) koji bi joj omogućio da uzme akumulirani monopolski profit jedne zemlje (npr. Njemačke) i uloži ga u regije s deficitom (npr. Grčku). Konačno, treća se razlika tiče načina na koji su europske banke uspjele nadmašiti Wall Street u korištenju infuzije javnog novca primljene nakon 2008. za pokretanje novog procesa “kovanja” svježeg privatnog novca. Wall Street je u ovom uspio pomoću Geithner-Summersovog plana koji je ni iz čeg stvorio novi financijski instrument namijenjen da s njihovih bilanci ukloni toksične CDO-e o trošku poreznih obveznika. Europske su banke učinile isto – samo bez izravne suradnje, pa čak i znanja, vlade (kako EU, tako i država članica). To se dogodilo ovako:

Dok su europske države socijalizirale ogromne gubitke europskih banaka i pretvarale ih u javni dug, europska su gospodarstva ušla u recesiju. U jednoj je godini (2008.-9.) BDP Njemačke pao za 5%, Francuske za 2.6%, Nizozemske za 4%, Švedske za 5.2%, Irske za 7.1%, Finske za 7.8%, Danske za 4.9%, Španjolske za 3.5%… Naravno, srozali su se i porezni prihodi. Odjednom su uzdrmani europski hedge fondovi i banke doživjeli epifaniju: zašto ne uložiti dio dobivenog javnog novca u okladu da će, prije ili kasnije, opterećenje javnih financija uzrokovati bankrot jedne ili više država eurozone (EZ)? Što su više razmišljali o tome, to su radosnijima bivali. Činjenica da je članstvo u eurozoni spriječilo najzaduženije zemlje (Grčku, Portugal, Španjolsku, Italiju, Irsku, Belgiju) da devalviraju valutu značila je da će, prije ili kasnije, jedna od slabih karika EZ-a puknuti; odnosno, više neće moći otplaćivati dugove. Stoga su se odlučili početi kladiti, prvo na male iznose, da će najslabija karika u tom lancu, Grčka, bankrotirati. Kako si slavni londonski kladioničari nisu mogli priuštiti višemilijunske oklade, okrenuli su se pouzdanim izvedenicama kreditnog rizika (credit default swaps – CDSs); policama osiguranja koje isplaćuju određeni iznos u slučaju da se zajam ne vrati. Banke koje su u listopadu i studenom 2009. kupile takve oklade zaradile su milijarde i milijarde. Uskoro je uslijedila živa, visoko profitabilna trgovina tim financijskim instrumentima.

Čitatelj će primijetiti suptilnu ali važnu razliku od CDO-â iz vremena prije 2008. koji su bili bazirani u SAD-u: dok su ti CDO-i bili oklade da će vlasnici kuća otplatiti dugove, CDO-i bazirani u EU nakon 2008. bile su gole oklade da neke od država EU neće moći otplatiti svoje. Tako je nastao novi privatni novac u svijetu poslije 2008.! Naravno, što je obujam trgovanja ovim novostvorenim novcem bivao veći, više se kapitala ispumpavalo i iz tvrtki koje su tražile zajmove za investicije u proizvodnju i od država koje su pokušavale refinancirati svoje nabujale dugove. Ukratko, europska verzija bailouta banaka pružila je financijskom sektoru priliku da još jednom stvori privatni novac o trošku realne ekonomije. Ponovo, baš kao što je privatni novac koji je Wall Street stvorio prije 2008. bio neodrživ i predodređen za pretvaranje u puki pepeo, juriš novog privatnog novca morao je, s matematičkom preciznošću, dovesti do još jednog kraha. Ovaj put je to bila kriza nacionalnog duga, čije su se prve naznake pojavile početkom 2010. u Grčkoj.

EU je da odgovori na ovu krizu trebalo oko šest mjeseci više nego što bi joj trebalo da je europski kapitalizam uveo federalnog vrhovnika poput onog u Washingtonu. Dok su se njemački industrijski kapital, francuske banke, i ostatak raznorodnih europskih kapitalističkih interesa uspjeli sabrati, kriza je dosegla vrhunac zahvaljujući kojem se svjetski kapitalizam zatekao otprilike tri sata do novog kraha: ovog puta, za razliku od rujna 2008., slom je potekao s tržišta obveznicâ. Suočeni s potpunim slomom trgovine financijama, i pod pritiskom Washingtona i MMF-a, europske su se vođe podvrgle neizbježnom i pristale iskupiti bankrotirane države članice eurozone. Tragično je što je rješenje koje su za to osmislili, takozvani Fond za europsku financijsku stabilnost (European Financial Stability Facility – EFSF), primjer idiotizma višeg reda – dokaz da je, zbog neukroćenih centrifugalnih sila i snažnih unutarnjih kontradikcija, politička Europa nesposobna upravljati europskim kapitalizmom u razdobljima krize.

Moguće je ustvrditi da je moja procjena preoštra utoliko što je kriza eura, izgleda, obuzdana, pa se čak i Grčka naizgled stabilizirala, a klađenje protiv eura i grčkih i španjolskih obveznica izgubilo maha. Čitaj dalje, čitatelju dragi, jer istina nije tako junačka. Pogledajmo prvo EFSF. Početni kapital mu je 60 milijardi eura koje je dala EU iz vlastitog proračuna i 250 milijardi koje je dao MMF. Osim toga, moći će posuditi do 440 milijardi eura od financijskih tržišta i institucija. Zamisao je da EFSF posuđuje novac u ime svih država eurozone zajedno. Do sad rečeno ne zvuči loše. Dok EFSF ne dira u uzroke krize, dubinske neusklađenosti europskog monopolskog kapitala, barem djeluje kao pristojan odgovor na njihove simptome. Sve dok se ne zagrebe ispod površine ovih 440 milijardi eura koje bi trebao prikupiti na tržištima. Zdrav nam razum govori da je tajna mogućeg uspjeha EFSF-a u posuđivanju putem izdavanja vlastitih obveznica (nazovimo ih obveznice EFSF-a) osiguranih kolateralom koji bi poticao od svih država eurozone razmjerno veličini njihovih gospodarstava. Drugim riječima, Njemačka i Francuska bi davale većinu kolaterala. To bi trebalo ohrabriti investitore na kupnju obveznica EFSF-a uz niske kamatne stope.

Problem je što to jezivo nalikuje okolnostima koje su izrodile opake CDO-e u Sjedinjenim Državama i, poslije, njihove europske verzije. Na hipotekama temeljeni CDO-i izdavani u SAD-u zasnivali su se na triku pakiranja običnih i drugorazrednih hipoteka u isti CDO i to na tako zakučast način da se ulagačima sve to zajedno činilo kao odlična investicija. Nešto se slično dogodilo u Europi nakon stvaranja eura: napravljeni su CDO-i koji su sadržavali njemačke, nizozemske, grčke, portugalske i druge obveznice (odnosno, dugove) u tako složenim konfiguracijama da je ulagačima bilo nemoguće izračunati njihovu dugoročnu vrijednost. Podsjetimo se, plimni val privatnog novca stvorenog s obje strane Atlantika na temelju te dvije vrste CDO-â uzrokovao je slom 2008.

Kad se pogleda iz tog kuta, EFSF počinje djelovati zabrinjavajuće. Njegove će “obveznice” biti paketi različitih vrsta kolaterala (odnosno, garancija koje pruža svaka pojedina država) sastavljenih na način koji, barem za sad, ostaje bolno nejasan. To je upravo način na koji su nastali CDO-i prije 2008. Banke i hedge fondovi objeručke će zgrabiti priliku da iskoriste tu nejasnoću za još jedno manično klađenje, zajedno s okladama protiv obveznicâ EFSF-a u obliku CDS-ova. Na kraju ili će obveznice EFSF-a propasti, ne pokupuju li ih banke i hedge fondovi ili će se dobro prodavati i stvoriti priliku za treću rundu stvaranja neodrživog privatnog novca. Kad se i taj privatni novac pretvori u pepeo, kao što sigurno hoće, što će Europa sljedeće poduzeti?

Ovdje je potrebno usporediti SAD i EU: baš kao što je Geithner-Summersov plan iz 2009. pokušao riješiti problem Wall Streeta — toksične izvedenice — izdavanjem novih izvedenica koje je sponzorirala država, tako i EFSF stvara nove izvedenicama slične obveznice koje će se prodavati bankama i hedge fondovima u zamjenu za novac koji će biti proslijeđen državama članicama, potom vraćen bankama zajmodavcima ovih država koje već profitiraju od izdavanja vlastitih izvedenica (CDS-ova) čija vrijednost ovisi o tome propadaju li države eurozone (pojedinačno ili kao cjelina) ili ne…

Jedini zaključak koji se iz svega ovoga može sa sigurnošću izvući je da je EFSF maestralno podbacio u rješavanju problema radi kojeg je osmišljen. Već sad, posrnula Irska shvaća da bi tražiti pomoć od EFSF-a bilo ravno samoubojstvu (vidi važan članak na ovu temu u Financial Timesu). Iz naše perspektive, važno je prisjetiti se lekcija u čije smo poznavanje nekad bili sigurniji (ponajviše zahvaljujući radovima Paula Sweezyja i Harrya Magdoffa) a koje nam sada valja osvježiti. Prva lekcija koju smo naučili 30-ih je da kad oligopolistički kapitalizam zapadne u veliku krizu potražnje, pokušaj inženjeringa spasa papirnatom imovinom nije samo osuđen na propast nego će vjerojatno i dodatno štetiti. Druga lekcija koja je i važnija za naše doba je da uzlet financijske moći dodatno politički otežava iznalaženje realističnog rješenja koje mora uključivati: (a) eksproprijaciju imovine posrnulih banaka; i (b) mjere koje će izravno povećati potražnju.

S engleskog prevela: Đurđica Dragojević
Objavljeno u Zarezu br. 295 11. 11. 2010.

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve