Najprije kao povijest, zatim kao farsa: povratak krize eura

Iz Zareza donosimo prijevod teksta Yanisa Varoufakisa, profesora ekonomske teorije i pročelnika Odsjeka za političku ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ateni. Tekst govori o krizi u eurozoni koja je nastala kao rezultat velikoga ekonomskog sloma 2008. te uspoređuje reakciju na krizu i njezine posljedice u SAD-u i EU, uočavajući zabrinjavajuće trendove u europskom neadekvatnom nošenju s tim problemima.


Kad je slom 2008. pogodio Wall Street, europski je kapitalizam zapao u pomutnju. Nestankom čudovišne spužve za izvoz koju je predstavljalo potrošačko tržište SAD-a, onog što smo Joseph Halevi i ja 2003. nazvali ‘Globalnim Minotaurom’ (vidi Monthly Review, Vol. 55), Europa ne samo da je izgubila ključni izvor agregatne potražnje nego je i otkrila da su se njene vlastite banke zatekle pred kolapsom kad su se američke osigurane dužničke obveze (collateralized debt obligations – CDOs), od kojih su im trezori pucali po šavovima, pretvorile u pepeo. Unatoč tome što se Europa naslađivala da se radi o anglo-keltskoj krizi i da njene banke nije zahvatila verzija financijalizacije usporediva sa zlatnom groznicom, istina je ubrzo izbila na vidjelo. Tada su Europska središnja banka, Europska komisija (u praksi, “vlada” Europske unije) i države članice pohitale učiniti za europske banke isto što je vrh SAD-a učinio za Wall Street: upumpale su im planine javnog novca kako bi “nestali” privatni novac nadomjestile svježim javnim novcem posuđenim od država članica. Utoliko se ovo čini identičnim onom što se dogodilo u SAD-u. Samo što postoje tri duboke i značajne razlike.

Prva je razlika to što euro nimalo ne nalikuje na dolar. Dok god je dolar globalna rezervna valuta, Fed i američko Ministarstvo financija mogu ispisivati bianco čekove sigurni da će to jako malo utjecati na vrijednost dolara, barem dok se kriza još razvija. Druga je razlika to što Europa nema unutarnji mehanizam za recikliranje viškova (npr. federalni proračun ili vojno-industrijski kompleks poput američkog) koji bi joj omogućio da uzme akumulirani monopolski profit jedne zemlje (npr. Njemačke) i uloži ga u regije s deficitom (npr. Grčku). Konačno, treća se razlika tiče načina na koji su europske banke uspjele nadmašiti Wall Street u korištenju infuzije javnog novca primljene nakon 2008. za pokretanje novog procesa “kovanja” svježeg privatnog novca. Wall Street je u ovom uspio pomoću Geithner-Summersovog plana koji je ni iz čeg stvorio novi financijski instrument namijenjen da s njihovih bilanci ukloni toksične CDO-e o trošku poreznih obveznika. Europske su banke učinile isto – samo bez izravne suradnje, pa čak i znanja, vlade (kako EU, tako i država članica). To se dogodilo ovako:

Dok su europske države socijalizirale ogromne gubitke europskih banaka i pretvarale ih u javni dug, europska su gospodarstva ušla u recesiju. U jednoj je godini (2008.-9.) BDP Njemačke pao za 5%, Francuske za 2.6%, Nizozemske za 4%, Švedske za 5.2%, Irske za 7.1%, Finske za 7.8%, Danske za 4.9%, Španjolske za 3.5%… Naravno, srozali su se i porezni prihodi. Odjednom su uzdrmani europski hedge fondovi i banke doživjeli epifaniju: zašto ne uložiti dio dobivenog javnog novca u okladu da će, prije ili kasnije, opterećenje javnih financija uzrokovati bankrot jedne ili više država eurozone (EZ)? Što su više razmišljali o tome, to su radosnijima bivali. Činjenica da je članstvo u eurozoni spriječilo najzaduženije zemlje (Grčku, Portugal, Španjolsku, Italiju, Irsku, Belgiju) da devalviraju valutu značila je da će, prije ili kasnije, jedna od slabih karika EZ-a puknuti; odnosno, više neće moći otplaćivati dugove. Stoga su se odlučili početi kladiti, prvo na male iznose, da će najslabija karika u tom lancu, Grčka, bankrotirati. Kako si slavni londonski kladioničari nisu mogli priuštiti višemilijunske oklade, okrenuli su se pouzdanim izvedenicama kreditnog rizika (credit default swaps – CDSs); policama osiguranja koje isplaćuju određeni iznos u slučaju da se zajam ne vrati. Banke koje su u listopadu i studenom 2009. kupile takve oklade zaradile su milijarde i milijarde. Uskoro je uslijedila živa, visoko profitabilna trgovina tim financijskim instrumentima.

Čitatelj će primijetiti suptilnu ali važnu razliku od CDO-â iz vremena prije 2008. koji su bili bazirani u SAD-u: dok su ti CDO-i bili oklade da će vlasnici kuća otplatiti dugove, CDO-i bazirani u EU nakon 2008. bile su gole oklade da neke od država EU neće moći otplatiti svoje. Tako je nastao novi privatni novac u svijetu poslije 2008.! Naravno, što je obujam trgovanja ovim novostvorenim novcem bivao veći, više se kapitala ispumpavalo i iz tvrtki koje su tražile zajmove za investicije u proizvodnju i od država koje su pokušavale refinancirati svoje nabujale dugove. Ukratko, europska verzija bailouta banaka pružila je financijskom sektoru priliku da još jednom stvori privatni novac o trošku realne ekonomije. Ponovo, baš kao što je privatni novac koji je Wall Street stvorio prije 2008. bio neodrživ i predodređen za pretvaranje u puki pepeo, juriš novog privatnog novca morao je, s matematičkom preciznošću, dovesti do još jednog kraha. Ovaj put je to bila kriza nacionalnog duga, čije su se prve naznake pojavile početkom 2010. u Grčkoj.

EU je da odgovori na ovu krizu trebalo oko šest mjeseci više nego što bi joj trebalo da je europski kapitalizam uveo federalnog vrhovnika poput onog u Washingtonu. Dok su se njemački industrijski kapital, francuske banke, i ostatak raznorodnih europskih kapitalističkih interesa uspjeli sabrati, kriza je dosegla vrhunac zahvaljujući kojem se svjetski kapitalizam zatekao otprilike tri sata do novog kraha: ovog puta, za razliku od rujna 2008., slom je potekao s tržišta obveznicâ. Suočeni s potpunim slomom trgovine financijama, i pod pritiskom Washingtona i MMF-a, europske su se vođe podvrgle neizbježnom i pristale iskupiti bankrotirane države članice eurozone. Tragično je što je rješenje koje su za to osmislili, takozvani Fond za europsku financijsku stabilnost (European Financial Stability Facility – EFSF), primjer idiotizma višeg reda – dokaz da je, zbog neukroćenih centrifugalnih sila i snažnih unutarnjih kontradikcija, politička Europa nesposobna upravljati europskim kapitalizmom u razdobljima krize.

Moguće je ustvrditi da je moja procjena preoštra utoliko što je kriza eura, izgleda, obuzdana, pa se čak i Grčka naizgled stabilizirala, a klađenje protiv eura i grčkih i španjolskih obveznica izgubilo maha. Čitaj dalje, čitatelju dragi, jer istina nije tako junačka. Pogledajmo prvo EFSF. Početni kapital mu je 60 milijardi eura koje je dala EU iz vlastitog proračuna i 250 milijardi koje je dao MMF. Osim toga, moći će posuditi do 440 milijardi eura od financijskih tržišta i institucija. Zamisao je da EFSF posuđuje novac u ime svih država eurozone zajedno. Do sad rečeno ne zvuči loše. Dok EFSF ne dira u uzroke krize, dubinske neusklađenosti europskog monopolskog kapitala, barem djeluje kao pristojan odgovor na njihove simptome. Sve dok se ne zagrebe ispod površine ovih 440 milijardi eura koje bi trebao prikupiti na tržištima. Zdrav nam razum govori da je tajna mogućeg uspjeha EFSF-a u posuđivanju putem izdavanja vlastitih obveznica (nazovimo ih obveznice EFSF-a) osiguranih kolateralom koji bi poticao od svih država eurozone razmjerno veličini njihovih gospodarstava. Drugim riječima, Njemačka i Francuska bi davale većinu kolaterala. To bi trebalo ohrabriti investitore na kupnju obveznica EFSF-a uz niske kamatne stope.

Problem je što to jezivo nalikuje okolnostima koje su izrodile opake CDO-e u Sjedinjenim Državama i, poslije, njihove europske verzije. Na hipotekama temeljeni CDO-i izdavani u SAD-u zasnivali su se na triku pakiranja običnih i drugorazrednih hipoteka u isti CDO i to na tako zakučast način da se ulagačima sve to zajedno činilo kao odlična investicija. Nešto se slično dogodilo u Europi nakon stvaranja eura: napravljeni su CDO-i koji su sadržavali njemačke, nizozemske, grčke, portugalske i druge obveznice (odnosno, dugove) u tako složenim konfiguracijama da je ulagačima bilo nemoguće izračunati njihovu dugoročnu vrijednost. Podsjetimo se, plimni val privatnog novca stvorenog s obje strane Atlantika na temelju te dvije vrste CDO-â uzrokovao je slom 2008.

Kad se pogleda iz tog kuta, EFSF počinje djelovati zabrinjavajuće. Njegove će “obveznice” biti paketi različitih vrsta kolaterala (odnosno, garancija koje pruža svaka pojedina država) sastavljenih na način koji, barem za sad, ostaje bolno nejasan. To je upravo način na koji su nastali CDO-i prije 2008. Banke i hedge fondovi objeručke će zgrabiti priliku da iskoriste tu nejasnoću za još jedno manično klađenje, zajedno s okladama protiv obveznicâ EFSF-a u obliku CDS-ova. Na kraju ili će obveznice EFSF-a propasti, ne pokupuju li ih banke i hedge fondovi ili će se dobro prodavati i stvoriti priliku za treću rundu stvaranja neodrživog privatnog novca. Kad se i taj privatni novac pretvori u pepeo, kao što sigurno hoće, što će Europa sljedeće poduzeti?

Ovdje je potrebno usporediti SAD i EU: baš kao što je Geithner-Summersov plan iz 2009. pokušao riješiti problem Wall Streeta — toksične izvedenice — izdavanjem novih izvedenica koje je sponzorirala država, tako i EFSF stvara nove izvedenicama slične obveznice koje će se prodavati bankama i hedge fondovima u zamjenu za novac koji će biti proslijeđen državama članicama, potom vraćen bankama zajmodavcima ovih država koje već profitiraju od izdavanja vlastitih izvedenica (CDS-ova) čija vrijednost ovisi o tome propadaju li države eurozone (pojedinačno ili kao cjelina) ili ne…

Jedini zaključak koji se iz svega ovoga može sa sigurnošću izvući je da je EFSF maestralno podbacio u rješavanju problema radi kojeg je osmišljen. Već sad, posrnula Irska shvaća da bi tražiti pomoć od EFSF-a bilo ravno samoubojstvu (vidi važan članak na ovu temu u Financial Timesu). Iz naše perspektive, važno je prisjetiti se lekcija u čije smo poznavanje nekad bili sigurniji (ponajviše zahvaljujući radovima Paula Sweezyja i Harrya Magdoffa) a koje nam sada valja osvježiti. Prva lekcija koju smo naučili 30-ih je da kad oligopolistički kapitalizam zapadne u veliku krizu potražnje, pokušaj inženjeringa spasa papirnatom imovinom nije samo osuđen na propast nego će vjerojatno i dodatno štetiti. Druga lekcija koja je i važnija za naše doba je da uzlet financijske moći dodatno politički otežava iznalaženje realističnog rješenja koje mora uključivati: (a) eksproprijaciju imovine posrnulih banaka; i (b) mjere koje će izravno povećati potražnju.

S engleskog prevela: Đurđica Dragojević
Objavljeno u Zarezu br. 295 11. 11. 2010.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve