Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)

Podvrgavanje znanja profitu

Licemjerje je bilo moto vlasti novih laburista, ali vladi ipak trebati odati priznanje za otvorenost i iskrenost planova za visoko obrazovanje. Tako jedan važan strateški dokument Ministarstva financija Gordona Browna objavljuje:

Korištenje inovacijâ u Velikoj Britaniji ključno je za poboljšanje izgledâ zemlje da u budućnosti stvori bogatstvo. Kako bi britanska ekonomija uspjela u poticanju rasta kroz produktivnost i zaposlenost u predstojećem desetljeću, mora više nego dosad ulagati u svoju znanstvenu bazu, i učinkovitije prevesti to znanje u inovacije u poslovnom i javnom sektoru. Ambicija je vlade, koju dijele partneri u privatnom i neprofitnom sektoru, da Velika Britanija postane ključno središte znanja u globalnoj ekonomiji, poznata ne samo po iznimnim znanstvenim i tehnološkim otkrićima, nego kao i vodeća u svijetu po pretvaranju znanja u nove proizvode i usluge.[14]

Ministarstvo dobro dokazuje ekonomsku važnost ulaganja javnog sektora u istraživanje, ali naglašava da ova istraživanja ne mogu biti potraga za znanjem radi znanja. Od tu potreba za “većom osjetljivošću znanstvene baze na potrebe gospodarstva”:

Bolja integracija istraživanja s dinamičnim potrebama gospodarstva trebala bi potaknuti rast u poslovnom sektoru za istraživanje i razvoj (R&D, research and development) i inovacijama ohrabriti multinacionalne tvrtke da ulažu u Veliku Britaniju, potičući srednje velike tvrtke da se u pojačanom istraživanju i razvoju približe vodećima u svojim sektorima, i njegujući stvaranje novih tehnoloških sektora kroz osnivanje i ubrzan rast novih poduzeća.[15]

Kako su sveučilišta najvažniji segment “istraživačke baze”, to znači da moraju biti strože podređena “dinamičnim potrebama gospodarstva”. Taj je cilj eksplicitno izrekao 2003. tadašnji ministar obrazovanja, Charles Clarke, koji je kao jedan od svoja tri cilja naveo “napredak u korištenju znanja za stvaranje bogatstva”.[16]

U sklopu tog pokušaja, Brown je unajmio Richarda Lamberta, bivšeg urednika Financial Timesa i tadašnjeg direktora Konfederacije britanske industrije (Confederation of British Industry, lobistička organizacija britanskih tvrtki), da istraži načine da se popravi odnos sveučilišta i gospodarstva. U korijenu je tog zadatka bila Brownova želja da podigne britansku produktivnost, kronično nižu od one u drugim naprednim kapitalističkim gospodarstvima.

Lambert naglašava činjenicu da su britanska ulaganja u istraživanje i razvoj, ključna odrednica stupnja produktivnosti, progresivno padala u usporedbi s drugim zemljama: “1981. ukupna potrošnja Velike Britanije na istraživanje i razvoj bila je viša nego i u jednoj drugoj članici grupe G7 vodećih industrijskih zemalja, izuzev Njemačke. Do 1999. zatekla se iza Njemačke, SAD-a, Francuske i Japana, i jedva je držala korak s Kanadom.” Nadalje, britanske investicije u istraživanje i razvoj koncentriraju se na mali broj sektora kao što je farmaceutska industrija, biotehnologija, obrana, i zrakoplovna industrija i “niže su [od međunarodnog prosjeka] u svim drugim glavnim sektorima, a osobito u elektroničkoj i električkoj industriji, kemijskoj, inženjerstvu, i softverskim i računalnim uslugama”.[17]

Taj uzorak odražava općenitije osobitosti britanskog kapitalizma, koji već stotinu godina pati od kroničnih problema manjka ulaganja u proizvodnu industriju. Područja u kojima se koncentriraju ulaganja u istraživanje i razvoj među rijetkima su u kojima još postoje relativno snažne industrije smještene u Britaniji. Ali Lambert upozorava: “Sve su te tvrtke sada globalne, i sve imaju manje kulturnih i intelektualnih veza s Velikom Britanijom nego prije deset godina.” Mogle bi stoga premjestiti istraživanje i razvoj dalje od Britanije jer transnacionalne tvrtke običavaju smjestiti svoju djelatnost u blizinu ključnih tržišta.”[18]

Lambert pritom ukazuje na mnogo širu promjenu u načinu na koji se obavlja istraživanje i razvoj. Od početka 20. stoljeća do danas, velike su tvrtke običavale istraživanja obavljati u vlastitim laboratorijima: tako je bilo primjerice u njemačkoj kemijskoj industriji i laboratorijima tvrtke Bell u SAD-u. Ali to se danas mijenja. Proizvodi su sada toliko kompleksni da se istraživanja moraju obavljati širim rasponom tehnologijâ nego si ijedna tvrtka to sama može priuštiti. Snažna konkurencija natjerala je čak i najveće tvrtke da smanje troškove koncentrirajući se na “ključne” aktivnosti te smanjujući ili čak ukidajući istraživačke laboratorije. Napokon, pojedinim istraživačima postalo je lakše mijenjati poslove ili čak osnovati vlastite male tvrtke sredstvima investitora. Ali istraživanje i razvoj i dalje su ključni za poboljšanje produktivnosti i konkurentnosti. Lambert tvrdi da je dužnost sveučilišta i države da nastave tamo gdje su tvrtke posustale:

U ovom promjenjivom okruženju, sveučilišta bi mogla postati vrlo poželjni partneri poslovnom svijetu. Dobri sveučilišni istraživači djeluju u međunarodnim mrežama: znaju gdje se u svijetu odvijaju najnaprednija istraživanja u njihovom polju. Za razliku od istraživačkih pogona tvrtki ili onih u javnom vlasništvu, sveučilišne laboratorije stalno osvježava dolazak pametnih novih znanstvenika u obliku studenata, doktoranda i nastavnika.[19]

Kao što navodi američki ekonomist Henry Chesbrough,

bogatstvo inovacija koje su dolazile iz ovih (korporativnih) laboratorija od 1960-ih neće se lako ponoviti u budućnosti, ako je suditi po napuštanju temeljnih istraživanja. Zrno iz kojeg će izrasti inovacije morat će se zato pronaći drugdje u društvu. Vlade i sveučilišta morat će pozabaviti tom neravnotežom. Sve češće će sveučilišta biti utočište fundamentalnim istraživanjima. A industrija će morati surađivati sa sveučilištima kako bi prenijela ta istraživanja u inovativne proizvode, koji bi se komercijalizirali putem odgovarajućih poslovnih modela.[20]

Štoviše, tvrdi Lambert, “ta je promjena od osobite važnosti za Veliku Britaniju, gdje se istraživački učinak sveučilišta može mjeriti s međunarodnim, što ne vrijedi za poslovni sektor. Pod dobrim vodstvom, mogle bi se iznaći značajne prilike da britanski poslovni sektor unaprijedi svoju konkurentnost kroz takva nova partnerstva.”[21] Prema raznim međunarodnim pokazateljima učinka, britanska su sveučilišta uglavnom druga ili treća u svijetu (dok redovito prednjačke američka), daleko ispred britanskih tvrtki.[22] Zato akademska zajednica mora doći industriji u pomoć. U tom ima nečeg paradoksalnog. Prema neoliberalizmu, najbolje je privatno poduzetništvo. To je opravdanje za val privatizacije obrazovnih i zdravstvenih usluga koji su nasilno sproveli novi laburisti. Ali kad je riječ o istraživanju i razvoju, toliko ključnom za konkurentnost, privatne tvrtke veselo štede na najvažnijoj dugoročnoj investiciji, očekujući da će sveučilišta i država koja stoji iza njih preuzeti ovu zadaću.

Iz marksističke perspektive, to i nije toliko iznenađujuće. Država ovisi o zdravlju gospodarstva kojim upravlja kao izvoru sredstava koje treba za provođenje svojih aktivnosti. U kapitalističkom društvu, to je razlog što je onima na vlasti u interesu poticati profitabilnost i rast dominantnih tvrtki. Propuste li to učiniti, te će ih tvrtke kazniti, primjerice, odvođenjem kapitala iz zemlje, što će poskupiti zaduživanje zemlje, i sniziti tečaj nacionalne valute.

Pod Blairom i Brownom novi su laburisti došli do zaključka da vlade moraju robovati hirovima krupnog kapitala da ne bi došlo do bijega kapitala. Kao u prošlosti, to može značiti da će država obavljati zadaće u interesu svih kapitalista koje su preskupe da bi ih itko samostalno mogao poduzeti. To je bio jedan od razlogâ što je, u prvoj polovici 20. stoljeća, država preuzela na sebe osiguravanje da radna snaga i njihova djeca budu zdravi i dobro obrazovani – i stoga učinkoviti i poslušni.

Pod torijevcima i novim laburistima država se restrukturirala – socijalna davanja nisu ukinuta, ali su srezana i u najvećoj mogućoj mjeri privatizirana, represivni državni aparat – oružane snage, policija, zatvori, zaštita – ojačan je, a resursi su se preusmjerili u povećavanje konkurentnosti privatnih tvrtki. Visoko obrazovanje jedan je od primjera. Vlada želi povećati ukupna ulaganja u istraživanje i razvoj s 1,86 posto BDP-a 2002. na oko 2,5 posto 2014. U tu bi se svrhu potrošnja na javna istraživanja trebala povećavati 5,8 posto godišnje od 2004.-5. do 2007.-8.[23]

Ali taj se novac ne daje sveučilištima da ga potroše na kakva god istraživanja smatraju bitnima. Naprotiv, kao što smo već vidjeli, vlada cilja na “korištenje znanja za proizvodnju bogatstva” – po logici konkurencije i profita. Leadbeater to izriče još oštrije:

Sveučilišta bi trebala postati ne samo središta nastave i istraživanja nego središnje točke mrežâ inovacijâ u lokalnoj ekonomiji, koje bi, primjerice, pomagale osnivanje tvrtki na sveučilištima. Sveučilišta bi trebala biti otvoreni rudnici ekonomije znanja.”[24]

To je zanimljiva metafora, jer površinski su rudnici zloglasno loši za okoliš i one koji rade u njima. Zapravo, taj proces degradacije već je dobrano započeo na britanskim sveučilištima.

Ima povijesne ironije u tome svemu. Studentski radikali 1960-ih prozivali su sveučilišta kao kule bjelokosne privilegiranih, i zahtijevali da ono što rade bude važno široj zajednici.[25] Torijevci su kao i novi laburisti preuzeli jezik “relevantnosti”. I oni odbacuju akademsku kulu bjelokosnu, ali u ime sasvim drukčijih prioriteta. Studenti 1960-ih htjeli su preobraziti sveučilište i pritom ga osloboditi od kapitalizma. Danas vlada i poslovni svijet žele preobraziti sveučilište kako bi ga sustavno podredili kapitalizmu.

Miniranje sveučilištâ

Neoliberalno restrukturiranje visokog obrazovanja u Velikoj Britaniji se odvija već više od dvadeset godina. Započela ga je Margaret Thatcher provedbom rezanja troškova: izdavanja za sveučilišta smanjena su u sklopu pokušaja torijevaca da smanje javne rashode. No za vrijeme Majora i Blaira počelo se s “jeftinim” širenjem sveučilišta.

To se odražava u činjenici da ono što sveučilišni birokrati nazivaju “jedinicom resursa” konstantno opada. To znači da su sveučilišni radnici postali produktivniji jer moraju predavati i pružati druge usluge sve većem broju studenata. Prije 30 godina u prosjeku je svaki predavač imao po devet studenata; sada svaki predaje dvadeset i jednom studentu što je porast produktivnosti od 150%.[26] Na novoosnovanim sveučilištima te veleučilištima i drugim visokim školama koje su inkorporirane u sustav sveučilišta 1992., taj teret može biti i veći nego što se to iz prosjeka može iščitati: na prvoj godini se predaje u grupama od 500 do 600 studenata.

Promatrano u relativnim okvirima plaće na sveučilištima su istovremeno padale. U razdoblju od 1981. do 2001. prosječna zarada u nemanualnim poslovima narasla je za 57,6 posto nakon izračuna inflacije. U istom je periodu plaća sveučilišnih zaposlenika koji su u vrhu ljestvice “B-predavača”[*] na starim sveučilištima narasla za 6,1 posto nakon izračuna inflacije, a onih zaposlenika koji su na točki 6 ljestvice “viših predavača” na novim sveučilištima za 7,6 posto nakon izračuna inflacije. U desetljeću do travnja 2003. stvarna prosječna zarada zaposlenikâ na sveučilištima narasla je za 6,6 posto, računovođama je narasla za 12,1 posto, učiteljima u srednjim školama 12,3 posto, liječnicima 26,6 posto, a menadžerima i višim dužnosnicima 31,6 posto.[27]

Pritisak produktivnosti koji pritišće akademsko osoblje dolazi i u drugim oblicima. Jedan od najvažnijih je Procjena istraživačkog rada (Research Assessment Exercise, RAE) koju su prvi put uveli torijevci 1986, a odvija se u nepravilnim vremenskim intervalima (posljednja je provedena 2001, a završetak sljedeće očekuje se u 2008). Cilj Procjene je evaluacija kvalitete istraživanja provedenih na svim sveučilišnim odsjecima i institucijama u zemlji.

Tako dobivenu ljestvicu svih odsjeka i institucija Englesko vijeće za visoko obrazovanje (Higher Education Funding Council for England, HEFCE), i ekvivalentne institucije u drugim dijelovima Ujedinjenog Kraljevstva dalje koriste kao temelj za alokaciju sredstava sveučilištima namijenjenih kvaliteti (“quality-related” (QR) sredstva alocirana sveučilištima – sustav visokog obrazovanja prepun je akronimâ i apsurdnosti birokratskog jezika). To je najvažniji izvor financiranja istraživanjâ na sveučilištima i od krucijalne je važnosti za njihovo funkcioniranje na višoj razini od isključivo nastavnih institucija (drugi najvažniji izvor u sustavu vladinih “dvostrukih potpora” za istraživanja osiguravaju javno financirana Istraživačka vijeća, koja dodjeljuju dotacije pojedinačnim projektima).

Procjena istraživačkog rada dosljedno odražava logiku neoliberalizma. Sveučilišni profesori zapošljavaju se za rad na istraživanjima i u nastavi (nominalno dvije petine plaće namijenjene su istraživanjima). Kako stoga izmjeriti njihovu produktivnost? Analogije s industrijskim djelatnostima zahtijevaju nekakav materijalni mjerljivi proizvod. Očigledni proizvod zaposlenikâ sveučilištâ su publikacije, no uskoro je postalo jasno da samo broj knjiga i članaka nije zadovoljavajući kriterij s obzirom na to da je lako proizvesti velike količine smeća. Stoga je Procjena istraživačkog rada počela funkcionirati kao proces stručnog ocjenjivanja (peer review) putem odborâ i pododborâ sveučilišnih profesora iz različitih područja koji procjenjuju kvalitetu rada svojih kolega. Svaki sveučilišni profesor mora predati četiri “jedinice istraživačkog proizvoda” koje se ocjenjuju primjerice s obzirom na to jesu li ili nisu objavljene u visoko rangiranim časopisima (čije je sjedište obično u SAD-u).

Procjena istraživačkog rada postao je skup i dugotrajan proces pun iracionalnosti. Na primjer, sveučilišta su osmislila različite načine skrivanja “neproduktivnih” predavača kako im oni ne bi snizili rejting te su tako neki predavači bili prisiljeni potpisati ugovore kojima se obvezuju da će raditi samo u nastavi te takvi predavači više ne podliježu Procjeni istraživačkog rada. Procjena je na mnoge načine slična staroj birokratskoj planskoj ekonomiji u Sovjetskom Savezu: s obzirom na to da velik dio financija sveučilišta ovisi o ocjeni dobivenoj Procjenom, sveučilišta prilagođavaju svoje podneske baš kao što su menadžeri staljinističkih poduzeća pokušavali prevariti centralne planere. Kao odgovor na pritužbe o opterećenju Procjene istraživačkog rada (očekuje se da će njena provedba u 2008. stajati 45 milijuna funti), Gordon Brown je u ožujku 2006. objavio da vlada planira pojednostaviti sustav eliminiranjem stručne procjene te da će se alokacija sredstava namijenjenih kvaliteti vršiti na temelju “metrike” – kvantitativnih ciljeva poput uspješnosti institucije u privlačenju sredstava Istraživačkih vijeća.[28]

Ovo će povećati iracionalnosti prisutne u postojećem sustavu; umjetnička područja i humanistika, koje ionako ne dobivaju mnogo od Istraživačkih vijeća osobito će stradati. Cijela postavka je u svakom slučaju samo jedan od primjerâ kako je ideologija usmjerena na slobodno tržište zapravo legitimirala značajan porast kontrole vlade nad sveučilištima. Tako je i sveučilišna nastava centralno planirana od strane Agencije za osiguranje kvalitete (Quality Assurance Agency, QAA) koja ima sličnu ulogu kakvu ima Ofsted (Office for Standards in Education, Children’s Services and Skills, tijelo za kontrolu kvalitete nastave) u školama.

Procjena istraživačkog rada već je znatno promijenila britanski visokoobrazovni sustav, u mnogome na gore. Procjena se sve više svodi na izvedbu pojedinih predavača. U vježbi koja će se provoditi 2008. sva istraživanja bit će ocjenjivana prema sljedećim kriterijima – “Četiri zvjezdice: kvaliteta među vodećima u svijetu… Tri zvjezdice: međunarodno priznata kvaliteta… Dvije zvjezdice: međunarodno prepoznata kvaliteta… Jedna zvjezdica: nacionalno priznata kvaliteta… Nekvalificirano:” zaboravite![29] S obzirom na to da je cijena pozicioniranja nisko na ljestvici vrlo visoka, institucije će pokušati progurati što je moguće veći broj zaposlenika u gornji dio ljestvice, što će dovesti do inflacije apsurdnih tvrdnji o međunarodnoj (zašto ne intergalaktičkoj) priznatosti.

Procjena je ključni mehanizam u internaliziranju logike natjecanja na sveučilištima. Svaka sveučilišna profesorica zna da joj šanse za uspjeh u karijeri ovise o ocjeni dobivenoj u Procjeni istraživačkog rada što je snažna motivacija za koncentriranje vremena ne na učenje i suradnju s kolegama iz akademske zajednice, već na vlastita istraživanja. Sveučilišni profesori se pokušavaju osloboditi teškog tereta nastave i administracije dobivanjem potpore za istraživanja. Ako su uspješni, njihovu će nastavu preuzeti privremena zamjena ili asistent poslijediplomac.

To je jedan od pritisaka koji pridonosi sve većoj hijerarhizaciji sveučilišta. Jedan od najpoznatijih je sustav zvijezdâ. Da bi poboljšali svoje pozicije na RAE ljestvici, sveučilišta se natječu u privlačenju vrhunskih istraživača koji doista imaju međunarodnu reputaciju. Zvijezdama se daju posebni uvjeti – ekstra visoke plaće i malo ili nimalo nastavnih i administrativnih obveza. Rezultat je takvog sustava hijerarhijska dominacija “Lige prvaka” sa slavnim sveučilišnim profesorima kao napadačima na vrhu, mnoštvom nedovoljnih potplaćenih i prezaposlenih “običnih” sveučilišnih profesora u sredini, te sve većim brojem privremenih zaposlenika, od kojih su mnogi znanstveni novaci koji se trude završiti doktorate znanosti i koji rade na kratkoročne ugovore ili su plaćeni po satu, na dnu ljestvice.

No hijerarhizacija se ne događa samo na razini sveučilišnih profesora, već na razini sveučilišta. Lambert je istaknuo da je u razdoblju od 2000. do 2001. petnaest engleskih sveučilišta dobilo između 60 i 68 posto od svakog od tri glavna izvora financiranja istraživanja – sredstva namijenjena kvaliteti Engleskog vijeća za visoko obrazovanje (HEFCE), donacije Istraživačkih vijeća te industrijske donacije za istraživanja i ugovore: deset ih je obuhvaćeno u svim trima skupinama – Oxford, Cambridge, University College London, Imperial College, King’s College London, Manchester, Birmingham, Leeds, Sheffield i Southampton.[30]

Sveučilišta koja ne dobivaju značajna sredstva za istraživanja nemaju druge nego koncentrirati se na nastavu. Ta podjela rada neizbježna je u sadašnjem sustavu: ako je relativno mali broj institucija dobio lavovski dio sredstava za istraživanja, ostali (plus honorarno osoblje na “najboljim” sveučilištima) moraju snositi teret podučavanja znatno povećane studentske populacije. Naravno, sveučilišta u Velikoj Britaniji uvijek su održavala hijerarhiju s Oxbridgem na vrhu no vladina politika općenito, a Procjena istraživačkog rada posebno, ojačava i restrukturira ovu hijerarhiju. U 2001. Procjena istraživačkog rada rangirala je institucije ocjenama od 1 do 5, s 5* na vrhu. Nakon završetka vježbe Vlada je dodala 6* kao novi vrh rang-liste (odsjeci koji su dobili 5* u ovoj i prethodnoj Procjeni) i povećala svotu novca koju tako ocijenjena sveučilišta dobivaju. Alokacije koje dobivaju odsjeci ocijenjeni s 5* ostale su jednake nakon izračuna inflacije, dok su svima ostalima realni prihodi srezani! Vlada je, ustvari, promijenila krajnje ciljeve. Margaret Hodge, tadašnja ministrica za visoko i cjeloživotno obrazovanje, objasnila je: “Želimo koncentrirati financiranje na institucije svjetske klase i na one koje se penju na ljestvici.”[31]

Istraživanje Britanskog filozofskog udruženja (British Philosophical Association) ukazuje na to kolika je koncentracija sredstava za istraživanja. 2006.–2007. samo je 10 milijuna funti vezanih uz kvalitetu (QR) distribuirano među odsjecima za filozofiju na sljedeći način:

5*	£ 33,634 za istraživački aktivne zaposlenike	(6 odjela)
5	£ 26,579	(16 odjela)
4	£ 8,520	(10 odjela)
niže od 4	ništa	(12 odjela)

Bijela knjiga Budućnost visokog obrazovanja obrazlaže logiku koncentracije sredstava za istraživanja ovako:

Međunarodne usporedbe pokazuju da zemlje poput Njemačke, Nizozemske i SAD-a (gdje su istraživanja i izdavanje doktorskih diploma ograničene na 200 od 1600 “četverogodišnjih” institucija), koncentriraju svoja istraživanja na relativno malen broj sveučilišta. U skladu s tim, kineska vlada planira koncentrirati sredstva za istraživanja stvaranjem deset sveučilišta svjetske klase; indijski Nacionalni Institut za tehnologiju smješten je na pet lokacija diljem zemlje. Ovi podatci sugeriraju da moramo ponovno razmotriti sustav organizacije naše istraživačke djelatnosti i provjeriti imamo li dovoljan broj institucija koje se mogu natjecati s najboljima u svijetu.[32]

Kao i obično, prijetnja međunarodne konkurencije, prije svega iz Kine i Indije, koristi se kao opravdanje za restrukturiranja. Logika politike koncentracije sredstava za istraživanja ide za stvaranjem sustava sveučilišta kakav je u SAD-u, s elitnim “institucijama svjetske klase”, relativno velikim brojem sveučilišta gdje postoji nekakva istraživačka djelatnost, ali je naglasak na nastavi na dnu s ekvivalentom američkih “državnih koledža” na kojima se podučava u prvom redu stručne tečajeve za siromašne studente iz radničke klase. Hijerarhiziranje institucijâ pomaže reprodukciju klasnih nejednakosti ionako već raširenih u sustavu obrazovanja.
Kao rezultat toga na britanskim sveučilištima istraživanja se pretpostavljaju držanju nastave. Na obje razine, i institucionalnoj i individualnoj, uspjeh i nagrade koje ga prate proizlaze iz učinkovitih rezultata istraživanja. To se može činiti paradoksalnim zbog sveprožimajuće ideologije koja tretira studente kao klijente koji pri prijavi na kolegije ostvaruju slobodu izbora, no to je neizbježna posljedica restrukturiranja visokog obrazovanja tijekom posljednjih 20 godina. Zahtjevi Agencije za kvalitetu, legitimizirani konzumerističkom ideologijom, predstavljaju daljnji mehanizam nadzora vlasti nad fakultetima, ali ne mijenjaju temeljni karakter sustava.

Niski prioritet nastavne djelatnosti dodatno je oslabljen rasprostranjenom modulizacijom sveučilišnih kolegija. To je imalo učinak svođenja kolegijâ na uniformne i lako izmjenjive komadiće koje u idealnom slučaju studenti mogu odabrati i izmiješati da sastave vlastitu diplomu. Oni su glavne žrtve promjena koje u najgorem slučaju lišavaju njihove diplome bilo kakvog stupnja intelektualne koherentnosti, posebno kad se uzme u obzir zamjena srednjovjekovnog trosemestralnog sustava američkim 15-tjednim semestrom, što je imalo učinak smanjenja stvarnih tjedana nastave.

Još jedna implikacija tako postavljenih stvari prevelika je cijena neuspjeha da se zadovolji kriterij “istraživačkog sveučilišta”. Institucije koje ne dobiju pristojan iznos sredstava za istraživanja imaju velike šanse za daljnji pad relativne konkurentnosti. Početni trend ili slabost postaje samoispunjavajuć – pad zapošljavanja, manjak prihodâ od istraživanja, demoralizacija osoblja i budućnost isključivo nastavne institucije.

Sveučilišni menadžeri stoga imaju snažan motiv održati svoje institucije što je moguće produktivnijima i konkurentnijima. Prije nekoliko godina prisustvovao sam sastanku visoko pozicioniranih predstavnika akademske zajednice na kojem je izviješteno da je savjetnik premijera rekao da Britanija ima mogućnosti za financiranje samo šest sveučilišta “svjetske klase” sposobnih za natjecanje s najboljim američkim sveučilištima. Smatra se da ovakvo predviđanje može slediti krv u žilama rektorâ sveučilišta Russell grupe koja se sastoji od 19 “intenzivno istraživačkih” sveučilišta jer se svaki od njih očajnički bori kako bi se osigurao da njegova ustanova uđe među tih šest. Tjeskobe ove vrste usađuju logiku natjecanja sve dublje u sustav visokog obrazovanja.

Ova logika djeluje i u drugim područjima, ne samo u znanosti. Visoke školarine koje plaćaju strani studenti – tj. oni koji dolaze izvan granica Europske unije – daju sveučilištima snažan poticaj da ih pridobiju. Školarine inozemnih studenata vitalni su izvor prihodâ osiromašenim sveučilištima. U akademskoj godini 2004./2005. bilo je više od 217 000 stranih studenata na britanskim sveučilištima: iz Kine (odakle je došao daleko najveći broj studenata), SAD-a, Indije, Malezije i Hong Konga.[33]

London School of Economics i School of Oriental and African Studies prednjače po prihodima od školarinâ stranih studenata. Trećinu njihovih ukupnih prihoda čine upravo takve školarine, no mnoga nova sveučilišta koja ne dobivaju sredstva za istraživačke djelatnosti vrlo aktivno regrutiraju u inozemstvu.[34] Britanska sveučilišta za inozemne se studente natječu s kolegama na svjetskoj razini, posebice u drugim zemljama engleskog govornog područja, kao što su SAD, Australija i Novi Zeland.

Stoga su vrlo ovisni o silama izvan njihove kontrole – na primjer, promjenama u vladinoj viznoj politici (predmet velike rasprave nakon 11. rujna 2001), međunarodnim ekonomskim krizama (kao na primjer one koja je pogodila istočnu Aziju krajem 1990-ih) te razvoju sve robusnijih sveučilišnih sustava u zemljama koje su glavni izvori stranih studenata kao npr. Kina. Što se više sveučilišta vezuju za svjetsko tržište međunarodnih studenata, to su ranjivija na fluktuacije tog tržišta.

Logika natjecanja podrazumijeva centralizirano upravljanje. Bez demokratske rasprave i demokratskog odlučivanja nije se moguće lako riješiti nekonkurentnih odsjeka i osoblja te zahtijevati veću produktivnost od ostalih. Za to je potrebno da moć bude koncentrirana u rukama menadžera koji su adekvatno nagrađeni za provođenje potrebnih mjera nad radnom snagom. Taj je proces na britanskim sveučilištima daleko odmakao.

Glavna karakteristika sveučilišne tradicije u ovoj zemlji je kolegijalnost. Izvorište toga je možda u originalnoj srednjovjekovnoj ideji o sveučilištu kao zajednici znanstvenikâ, iako nema smisla oplakivati je. Ideja o sveučilišnim profesorima koji kolektivno upravljaju sveučilištima snažno je ukorijenjena u najprivilegiranijim institucijama, fakultetima Oxford i Cambridge gdje je u najgorim slučajevima zloupotrijebljena kao alibi za parohijalnost, nemar i pijanstvo. No općenito je kolegijalnost u sveučilišnom sustavu označavala visok stupanj kontrole sveučilišnih profesora nad vlastitim radom.

Stvarnost je danas posve drukčija. Neoliberalno restrukturiranje sveučilištâ dovelo je do preraspodjele moći. Nastala je posebna menadžerska elita s ciljem provedbe novih politika. Dijelom su to viši sveučilišni profesori, dijelom pridošli iz drugih dijelova javnog sektora, a dijelom iz privatnih tvrtki. Njihove PowerPoint prezentacije zasićene su žargonom poslovnih škola, ali ih se ne može odbaciti kao neozbiljne jer oni donose odluke, ne na osnovi intelektualne vrijednosti, već na osnovi bilance profita. Taj uzorak se replicira niz hijerarhiju. Pročelnici odsjekâ postaju menadžeri potrebni za provedbu ciljeva propisanih od strane uprave, HEFCE-a, QAA i Ministarstva obrazovanja.

Taj proces odraz je vladine politike preoblikovanja sveučilištâ prema poduzetničkom modelu. Lambertov izvještaj posebnu pozornost poklanja upravljanju sveučilištem: “Mnoga sveučilišta u procesu su strukturalne reorganizacije u kojem delegiraju moć izvan dosega odbora, a u ruke sveučilišnih i upravnih menadžera. Posljedice toga su brže donošenje odlukâ i dinamičnije upravljanje. Druga sveučilišta bi trebala slijediti ovaj put i preuzeti najbolju praksu u sektoru.” Lambert posebno ističe ulogu prorektora:[**]

Vizija i menadžerske sposobnosti prorektora, više nego bilo koje druge osobe, određuju budućnost i uspjeh sveučilišta. Uloga prorektora postala je srodnija onoj glavnog izvršnog direktora u operaciji okretanja preko stotina milijuna funti svake godine. Izazov razvoja i provedbe održivih dugoročnih strategija i financijskih planova zahtijevaju značajnu menadžersku i stratešku sposobnost, kao i sposobnost akademskog vodstva.[35]

To je, naravno, verzija ideologije “vodstva” koju stalno zaziva Tony Blair, koja se naširoko koristi kako bi učinila heroje od milijardera poput Billa Gatesa i Warrena Buffeta. Hvale koje si pjevaju prorektori, uz velikodušne plaće koje dobivaju, stoga nisu primarno stvar individualne taštine i pohlepe. One su odraz šire neoliberalne logike: ako je prorektor sada direktor, koji svoje sveučilište vodi kao tvrtku, onda bi trebao biti i plaćen kao direktor.

Tako su zaposlenici sveučilišta i prorektori objasnili činjenicu, otkrivenu za vrijeme rasprave o plaćama iz 2006., da je prosječna plaća sveučilišnih čelnika narasla £158 000 na godinu, što je porast od 20 posto u odnosu na tri prethodne godine. 33 prorektora su dobila veću plaću nego premijer, a 18 je primalo više od £200 000 na godinu. “Prorektori, kao izvršni direktori kompleksnih, višemilijunskih organizacija, obavljaju zahtjevan posao,” objavila je Britanska udruga poslodavaca sveučilišta i visokih škola (UCEA). “Paketi njihovih nagrada za rad pokazuju što je sve potrebno da bi se privukli, zadržali i nagradili dovoljno profilirani, iskusni i talentirani pojedinci u rastućem sektoru.[36] Isti argument koristi se za opravdavanje naprosto perverznih povišica direktorskih plaća, na primjer, rast plaća izvršnih direktora u SAD-u. One su 1971. bile 47 puta veće od prosječne plaće, dok su 1999. bile 2 381 puta veće od prosječne plaće – to daleko premašuje rast profita ili cijenâ dionicâ u istom razdoblju.[37]

Ali sveučilišta se ne samo vode kao tvrtke – gura ih se na sve prisniju suradnju s tvrtkama. Kao što smo mogli vidjeti, Lambertov izvještaj, koji je poduprla vlada novih laburista, jak naglasak stavlja na ono što nazivaju “transferom znanja” – sveučilišta provode istraživanja koja izravno idu u korist tvrtkama i kojima se tvrtke koriste. Partnerstva sveučilišta i privatnih tvrtki snažno se promiču u različitim oblicima – sveučilišta koja dobivaju istraživačke ugovore od tvrtki, za koje provode konzultantske usluge, ulaze u dugoročne kolaborativne projekte, ili stvaraju vlastite “spin-out” kompanije za korištenje istraživanja nastalih na sveučilištu.

Za podršku te aktivnosti Vlada je uvela ono što se zove “treća linija financiranja”, koju financira Fond za inovacije u visokom obrazovanju (Higher Education Innovation Fund). HEFCE je najavio: “Tražimo način iskorištavanja potencijala nekih visokih učilišta s ciljem povećavanja njihove uloge u poticanju produktivnosti i gospodarskog rasta tako što bi im treća linija financiranja postala drugi najvažniji fokus, odmah nakon podučavanja”.[38] Ono što ta polupismena izjava znači da se neka sveučilišta potiče na suradnju s tvrtkama ili osnivanje tvrtki, umjesto provođenja vlastitih istraživanja.

HEFCE izdaje redovne poslovne izvještaje. Posljednji objavljen u srpnju 2006., pokazuje, prema Financial Times-u da:

Britanska sveučilišta postaju poslovno sve pametnija.

Broj ugovora s tvrtkama skočio je za 198 posto – na 2 256 u godini 2003./04. Kombinacije ugovorâ o korištenju usluga, ugovornih istraživanja, prihodaod konzultantskih usluga i ostalih aktivnosti donijela je 2 milijarde funti gospodarstvu u 2003./2004.

Sveučilišta su postala uspješnija u patentiranju svojih istraživanja. Adrian Day, dužnosnik zadužen za politike i strategije pri HEFCE, rekao je, “prije pet godina komercijalizacija tehnologije je bila nova riječ na sveučilištima i svima se govorilo o spin out tvrtkama, a da se nije znalo što bi se s njima točno. Sada imamo manji broj tvrtki, ali su kvalitetnije “.[39]

Neke spin out tvrtke postaju zaista profitabilne. U srpnju 2006. Imperial Innovations, koju je osnovao londonski Imperial College, postala je prva tvrtka za transfer tehnologijâ u vlasništvu sveučilišta koja je izašla na burzu. Tvrtka je zaradila 25 milijuna funti prodajom 14 posto udjela financijskim institucijama.[40] Specijalist za “pretvaranje visokotehnoloških ideja u profitabilne tvrtke” izjavio je za Financial Times da će većina najboljih britanskih istraživačkih sveučilišta potpisati dugoročne ugovore kojima daju tvrtkama ekskluzivni pristup na svoja istraživanja i otkrića u sljedeće dvije godine. Već je deset institucija potpisalo takav ugovor te su se “tvrtke za komercijalizaciju intelektualnog vlasništva počele boriti da potpišu s preostalih 30 visoko profiliranih sveučilišta prije nego što ih netko drugi ne preduhitri.”[41]



[*] Akademski stupnjevi u Velikoj Britaniji uključuju među ostalim i dvije ljestvice, nižu, B, i višu, A.
[**] Vice chancellor zapravo je glavni izvršni direktor sveučilišta koji se brine o financijama i nije nužno pripadnik akademske zajednice; formalno je zamjenik rektora, ali rektor je zapravo počasna funkcija (op. prev.).

Bilješke

[14] H. M. Treasury, Science and Innovation Investment Framework 2004-2014, srpanj 2004, www.hm-treasury.gov.uk, paragraf 1.1, str. 5.
[15] Kao i gore, paragraf 1.19, str. 10-11.
[16] The Future of Higher Education, str. 2.
[17] 17 Lambert Review of Business-University Collaboration: Final Report, prosinac 2003, www.lambertreview.org.uk, paragraf 2.4, str. 15, paragraf 2.6, str. 17.
[18] Kao i gore, paragraf 2.10, str. 18.
[19] Kao i gore, paragraf 1.17, str. 11.
[20] Kao i gore, paragraf 1.19, str. 11.
[21] Kao i gore, paragraf 1.3, str. 9.
[22] Science and Innovation Investment Framework 2004-2014, Appendix B, “Setting Targets and Measuring Progress”.
[23] Science and Innovation Investment Framework 2004-2014, paragrafi 1.4, 1.6, str. 7.
[24] C. Leadbeater, Living on Thin Air, str. 114.
[25] Na primjer, A. Cockburn i R. Blackburn (ur.), Student Power (Harmondsworth, 1969).
[26] AUT, The Pay Campaign in Brief, www.aut.org.uk/paybacktime
[27] AUT, The Academic Pay Shortfall 1981- 2003, www.aut.org.uk
[28] H. M. Treasury, Science and Innovation Investment Framework 2004-2014: Next Steps, ožujak 2006, www.hm-treasury. gov.uk, poglavlje 4.
[29] HEFCE, RAE 2008: Guidance on Submissions, lipanj 2005, www.rae.ac.uk, Appendix A, str. 31.
[30] Lambert Review, Tablica 6.1, str. 82.
[31] House of Commons Education and Skills Committee, The Future of Higher Education: Fifth Report of Session 2002-3, I, HC 425-1, 10. srpnja 2003, www.dfes.gov.uk, paragrafi 8 i 9, str. 8.
[32] The Future of Higher Education, paragraf 1.14, str. 13-14.
[33] D. McLeod, “Overseas Student Numbers Rise”, Guardian, 13. ožujka 2006.
[34] D. MacLeod, “International Rescue”, Guardian, 18. travnja 2006.
[35] Lambert Review, paragrafi 7.10, str.95, paragrafi 7.23, str. 99.
[36] M. Taylor, “AUT Calls for Inquiry into Vice-Chancellors’ Pay”, Guardian, 9. ožujka 2006.
[37] G. Duménil i D. Lévy, Neoliberal Trends, str. 116-18.
[38] “Third Stream as Second Mission”, 18. svibnja, 2006, www.hefce.ac.uk
[39] J. Boone, “Academics Learn to License Inventions”, Financial Times, 26. srpnja, 2006.
[40] J. Boone, “University Company Sells Stake for £25 Million”, Financial Times, 21. srpnja, 2006.
[41]J. Boone, “Most Colleges ‘Set to Sign Technology Transfer Deals’”, Financial Times, 1. kolovoza, 2006.

Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)
Na sveučilišta diljem svijeta vrši se pritisak da se restrukturiraju u skladu sa zahtjevima neoliberalizma, koji svaki aspekt društvenog života želi podrediti tržišnoj logici…
Objavljeno: 29. studenog 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)
Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta dovodi do sve veće proletarizacije akademskih profesija, dok se istovremeno sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima…
Objavljeno: 14. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)
Za otpor neoliberalnoj transformaciji sveučilišta potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu…
Objavljeno: 20. prosinca 2010.