Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)

Donosimo treći dio teksta “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu”, poglavlje “Proletarizacija i prekarnost” u kojem Callinicos razmatra postepenu proletarizaciju akademskih profesija, pri čemu se profesore svodi na visokokvalificirane radnike za plaću, dok se istovremeno sveučilišta sve više oslanjaju na privremeno zaposleno osoblje, zbog čega se sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima. S druge strane, sve veće povlačenje države iz financiranja obrazovanja studente prisiljava da se zadužuju i uzdržavaju radom, uglavnom na loše plaćenim i prekarnim poslovima.


Proletarizacija i prekarnost


Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta drastično je promijenilo situaciju i za zaposlenike i za studente. Te se promjene mogu sažeti u dvije riječi – “proletarizacija” i “prekarnost”. One možda zvuče zastrašujuće, ali takve su i društvene i ekonomske stvarnosti na koje se odnose. Proletarizacija je proces svođenja na radnika koji radi za plaću, ovisnog o sposobnosti da proda svoj rad na tržištu i podložnog menadžerskoj moći na radnom mjestu. Prekarnost je stanje nesigurnosti u kojem se nalazi sve veći broj radnika i budućih radnika u neoliberalnom dobu – stalno na rubu nezaposlenosti, prisiljeni snalaziti se s povremenim, privremenim, eventualno poslom na pola radnog vremena, ili kombinirati nekoliko poslova.

Tradicionalno je akademska zajednica bila relativno privilegirana skupina zaposlenika. Imali su status i relativno visoka primanja stručnjaka. Također su uživali visok stupanja autonomije na poslu jer su mogli upravljati svojim vremenom i odlučivati kad će predavati, u mjeri neuobičajenoj za radnike koji rade za plaću. Osjećaj da su posebni snažila je i njihova uobičajena uloga u upravljanju sveučilištima. Ti su uvjeti tvorili materijalni temelj zamisli sveučilišta kao zajednice čiji svi članovi dijele iste interese. Na starim su se sveučilištima odražavali u načinu na koji se je tradicionalno doživljavala Udruga sveučilišnih profesora (AUT – Association of University Teachers), ne kao sindikat, nego kao strukovna udruga.

Ta privilegirana situacija održavala je ulogu koju su sveučilišta imala od kasnog 19. stoljeća kad su se razvila u moderne institucije koje su još poučavale samo malu manjinu, i to uglavnom mladićâ. Oxbridge je zadobio funkciju integracije stare aristokracije s višom srednjom klasom stručnjaka potrebnih za upravljanje svjetskim carstvom, a pojavila su se druga sveučilišta za obuku istraživača i specijalista potrebnih modernoj industrijskoj kapitalističkoj ekonomiji, kao i radnoj snazi samog rastućeg obrazovnog sustava.

Elitni karakter sustava koji je preživio čak i preporuku za širenje iz izvještaja Lorda Robbinsa iz 1963. osigurao je da, riječima sociologa A. H. Halseya, “sveučilište ima pravo na autonomiju, samoupravljanje, i financiranje od strane društva koje poboljšava, kroz državne mehanizme nesputane demokratskim parlamentarnim nadzorom.” Odbor za financiranje sveučilišta (University Grants Committee – UGC), zadužen za javno financiranje sveučilišta od 1919. do 1989. “djelovao je kao most i štit između države i sveučilišta, zastupao ovaj akademski interes [za nastavu i istraživanja] i štitio ga od kontrole vlasti.”[42]

Halsey oslikava tek neznatno karikiranu sliku svjetonazora tradicionalnog pripadnika akademske zajednice kako ga je nekad iskazivao AUT: “Gospoda nisu podložna plaćama, radnom vremenu i radnim uvjetima. Oni nemaju poslodavca, sindikata, ni mašinerije pregovora, arbitraže i mirenja. Oni primaju naknadu, ne plaću. Oni nemaju posao, oni slijede poziv.”[43]

Iskustva u sljedećih 25 godina grubo su uzdrmala takav pogled na stvari. Akademska je zajednica svjedočila kako im realna plaća više-manje stagnira i opada u odnosu na prosjek. Akademske godine 1928./9. prosječna im je plaća bila 3,7 puta veća od one u proizvodnim djelatnostima, 1966./7. 2,1 puta, a 1988./9. 1,54 puta.[44] Kao što smo vidjeli, radno se opterećenje umnogostručilo kako je rastao broj studenata i količina administrativnog posla, čiji je velik dio nametnut visoko centraliziranim načinom na koji vlada i njene agencije danas vode sveučilišta. Za razliku od UGC-a, HEFCE, tijelo koje ga je nadomjestilo, jednostavno je instrument državne politike. Pod njegovim vodstvom istraživanje je postalo izvitoperena utrka pod stalnim pritiskom da se objavljuje za RAE. Razvoj menadžerskih metoda organizacije premjestio je moć s vijeća pripadnika akademske zajednice na mnogo manje skupine okupljene oko prorektorâ.

Naravno, uvjeti variraju unutar sektora. Općenito su bolji na elitnim “istraživačkim sveučilištima” (tzv. Russell grupa i nekolicina drugih), a zvijezde među profesorima, koje zapošljavaju zbog RAE, imaju dobre ugovore ma gdje radili. Štoviše, unutar sveučilišnih odsjeka još nema jasne demarkacije kao u mnogim drugim djelatnostima: predstojnici odsjeka su “kolege” i ujedno “linijski menadžeri”. To lako može dovesti do zabune jer znači, primjerice, da su neki menadžeri također članovi sindikata.

S druge strane, zaposlenici na novim sveučilištima i prije su radili u manje privilegiranim uvjetima od svojih kolega na starim; borba, primjerice, za izdvajanje vremena za istraživački rad njima nije ništa novo. To pomaže objasniti zašto je njihov sindikat, Nacionalna udruga nastavnika u višem i visokom obrazovanju (National Association of Teachers in Further and Higher Education – Natfhe) razvila mnogo militantniju sindikalnu tradiciju, te uglavnom bila vođena od strane ljevice.

Pod generalnim tajnikom Paulom Mackneyem, Natfhe je zauzela osobito jaku političku poziciju, osobito u podršci antiratne koalicije (Stop the War Coalition) i antidesničarskog pokreta (Unite Against Fascism). Tu je tradiciju ojačalo organiziranje predavanja u ustanovama koje pružaju više strukovno obrazovanje, što je sektor koji je u 1990-ima pretrpio mnogo oštriju i brutalniju neoliberalnu reorganizaciju od sveučilišta, i posljedično mnogo ozbiljnije pogoršanje uvjetâ za nastavnike i studente.

Tim razlikama unatoč, opći trend je jasan – ono što Halsey naziva “postupna proletarizacija akademskih profesija”.[45] Sveučilišne se profesore svodi na visokokvalificirane radnike za plaću. Taj se proces održava u promjeni svijesti koja je osobito vidljiva među višerangiranim profesorima na starim sveučilištima koji su karijere započeli 1970-ih i 80-ih kad je zamisao sveučilišta kao zajednice još imala neke veze sa stvarnošću.[46] Danas je mnogo raširenija svijest “mi i oni”, izražena u stvarnom ogorčenju vladom i upravom sveučilišta. Tu promjenu mentaliteta prati porast autentičnog sindikalizma na starim sveučilištima – većinsko glasanje za radničke akcije[*] unutar AUT-a i njegovo spajanje 1. 6. 2006. s Natfhe-om u novi Sindikat sveučilišta i visokih škola (University and College Union – UCU).

Ali proces proletarizacije proteže se dublje od pogoršanja uvjeta za predavače. Sveučilišta se sve više oslanjaju na privremeno zaposleno osoblje. Neke se zapošljava kao istraživače i laboratorijsko osoblje; drugi preuzimaju sve veće nastavno opterećenje. Postoji snažan trend repliciranja obrazaca vodećih američkih sveučilišta, gdje slavan profesor kao nositelj kolegija drži predavanja, ali stvarnu nastavu na seminarima i vježbama vode doktorandi ili drugi predavači plaćeni po satu.

Financiranje studenata koji istražuju za doktorat vrlo je ograničeno. Ovo znači da doktorandi moraju iznaći načine da se sami financiraju. Predavanje je očit izvor prihodâ, obično na matičnim sveučilištima. Ponekad je predavanje uvjet za dobivanje stipendije za doktorat, ponekad se plaća po satu, a ponegdje ih se zapošljava na puno radno vrijeme kao privremene “suradnike u nastavi” i slično.

Nastavnici doktorandi samo su vrh puno većeg ledenog brijega. Colin Bryson procjenjuje da oni sačinjavaju samo 15 000 od ukupno 70 000 predavača plaćenih po satu, “što je približno jednako ili nešto manje od broja nastavnika u visokom obrazovanju Velike Britanije koji su zaposleni na puno ili pola radnog vremena.”[47] Predavači plaćeni po satu i drugo privremeno zaposleno osoblje prekarni su radnici neoliberalnog sveučilišta. Njihov je broj značajno porastao posljednjih desetljeća jer omogućavaju jeftino podučavanje rastućeg broja studenata. Ali svi uključeni plaćaju visoku cijenu.

Prema istraživanjima koje je proveo ili obradio Bryson, predavači plaćeni po satu uglavnom nisu plaćeni za vrijeme koje ulažu u pripremu predavanja, rijetko ih se obučava ili savjetuje, marginalizirani su pri osmišljavanju sadržaja kolegija koje predaju kao i pri donošenju odlukâ na odsjecima koji ih zapošljavaju, zbog čega teško stječu osjećaj privrženosti ustanovi koja ih toliko iskorištava. Istraživačko osoblje, iako zadovoljnije poslom koji obavlja, trpi zbog nesigurnosti zaposlenja. Sve veći broj znanstvenog osoblja umjesto sigurnih, dobro plaćenih poslova u velikim industrijskim laboratorijima, obavlja prekarne poslove na sveučilištima.

Sveprisutna rodna nejednakost u visokom obrazovanju održava se u zastupljenosti žena koje prevladavaju među istraživačkim osobljem plaćenim po satu, ali njihov broj pada na višim razinama akademske hijerarhije.[48] Akademske godine 2004/5. žene su sačinjavale 40 posto svih zaposlenih u akademskoj zajednici, ali samo 15 posto redovnih profesora i pročelnika odsjeka i 29 posto više rangiranih profesora i istraživača. 62,7 posto žena imalo je puno radno vrijeme, naspram 76,7 posto njihovih muških kolega.[49]

Socijalna slika studenata također se drastično promijenila tijekom 20. stoljeća. Prije sto godina sveučilišta su bila bastioni muškog potomstva aristokracije i više srednje klase. Godine 1900. bilo je samo 25 000 sveučilišnih studenata, 61 000 godine 1924, i 69 000 godine 1939. Zloglasan je primjer dodiplomaca na Oxfordu koji su sabotirali Opći štrajk u svibnju 1926. To se počelo mijenjati nakon 2. svjetskog rata, s dva velika vala širenja sveučilišta 1960-ih i tijekom posljednjih 20 godina. Udio britanskih 18-godišnjaka obuhvaćenih visokim obrazovanjem porastao je s manje od 3 posto prije 1. svjetskog rata do 7,2 posto 1962./3., na 14,2 posto 1972./3. i na 16,9 posto 1988./9.[50]

Ipak, unatoč ogromnom porastu broja studenata, brojna su istraživanja pokazala da djeca iz radničke klase još uvijek teško dolaze do sveučilišta. Veliko istraživanje socijalne mobilnosti u Velikoj Britaniji nakon 2. svjetskog rata koje je proveo oksfordski Nuffield College na temelju intervjuâ s muškarcima rođenima između 1913. i 1952. pokazalo je da na svim razinama obrazovnog sustava dominira takozvana “uslužna klasa” stručnjaka, rukovoditelja i administrativnih radnika:
Školske nejednakosti prilikâ bile su izvanredno stabilne tijekom 40 godina koje pokriva naša studija. Čitavo to vrijeme uslužna je klasa imala oko tri puta veće šanse od (manualne) radničke klase da se uključi u neki oblik selektivnog sekundarnog obrazovanja… Broj djece iz radničke klase koja upisuju visoko obrazovanje porastao je za 2 posto, u usporedbi s 19 posto djece iz uslužne klase.[51]
Kategorije korištene u ovom istraživanju (i mnogim drugim službenim studijima) u nekim aspektima navode na krivi trag jer se temelje na zaradi i zanimanju. U marksističkoj teoriji klasna pozicija neke osobe ovisi o mjestu koje zauzima u proizvodnim odnosima, odnosno procesu eksploatacije – uzimanju viška rada od samih proizvođača. Iz te perspektive, radnička se klasa sastoji od svih koje egzistencijalni uvjeti prisiljavaju da prodaju svoj rad pod uvjetima koji vode u eksploataciju, što znači da ne rade samo da bi se uzdržavali nego da bi proizveli profit za kapital. To iziskuje podređenost upravi na radnom mjestu, bez obzira na stupanj obučenosti radnika i radi li se o manualnim radnicima ili bijelim ovratnicima.[52]

Danas mnoštvo radnika mora biti sveučilišno obrazovano zbog prirode poslova potrebnih kapitalu. Iznad mase bijelih ovratnika i obučenih manualnih radnika nalazi se mala hijerarhija upravitelja koji dobivaju autonomiju i materijalne privilegije u zamjenu za nadzor nad ostatkom radne snage i tako se stapaju s klasom kapitalistâ. Ispod njih su relativno manje obučeni i nisko plaćeni manualni radnici, često na prekarnim poslovima. Djeca te skupine radnikâ najteže upisuju sveučilišta.

Veliko istraživanje koje je objavio HEFCE u siječnju 2005. pokazalo je da je visokim obrazovanjem obuhvaćeno oko 30 posto mladih u dobi od 18 i 19 godina u Engleskoj i oko 38 posto u Škotskoj. Najveći porast u njihovom broju u posljednje vrijeme dogodio se pod torijevcima, ne novim laburistima. Postotak mladih udvostručio se između kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih, ali je između 1994. i 2000. narastao za samo 2 posto. Štoviše, “postoje široke i duboke razlike što se tiče šansi za upis na fakultet prema mjestu iz kojeg dolazite. Mladi iz najrazvijenijih 20 posto mjesta imaju pet ili šest puta veće šanse doći do visokog obrazovanja od mladih iz 20 posto najmanje razvijenih mjesta.” Tako je istraživanje, uspoređujući izborne jedinice, utvrdilo:
Mladi u 4 jedinice koje najslabije participiraju u visokom obrazovanju – Sheffieldu, Brightsideu, sjevernom Nottinghamu, centralnom Leedsu i južnom Bristolu – imaju šanse 1 naprama 10 ili manje, da se upišu na neko visoko učilište. Nasuprot tome, u najuspješnijim jedinicama – Kensingtonu i Chelseau, Westminsteru, Sheffield Hallamu i Eastwoodu (Škotska) – dvoje od troje mladih upisuju fakultet.[53]
Ne morate biti stručnjak u socijalnoj geografiji da biste znali da ove dvije skupine izbornih jedinica obuhvaćaju najbogatije, odnosno najsiromašnije dijelove Velike Britanije. Detaljnija analiza, na razini jedinica lokalne vlasti pokazala je:
konzistentnu sliku – područja s najmanjom participacijom mladih u visokom obrazovanju ugrožena su na mnoštvo načina, dok područja s najboljom participacijom uživaju niz drugih prednosti.

Djeca u područjima s najslabijom participacijom u visokom obrazovanju uglavnom žive u unajmljenim općinskim stanovima u nekima od najugroženijih jedinica lokalne uprave u Engleskoj, s, primjerice, manje prostora i manje kućnih potrepština od vršnjakâ u najbolje obuhvaćenim područjima. Karte participacije mladih po kvartovima pokazuju da će često srednje škole u njihovoj blizini imati najmanji udio učenika s dobrim ocjenama na svim predmetima državne mature.[**] Nasuprot njima, djeca u područjima s visokom participacijom često žive blizu škola koje većinom naplaćuju školarinu i u kojima većina učenika položi sve predmete državne mature s dobrim ocjenama. Odrasli u područjima slabe participacije najčešće rade na manualnim poslovima, imaju niska primanja, dobivaju socijalnu pomoć i ne mogu si priuštiti, primjerice, automobil ili praznike u inozemstvu. Mnogo rjeđe su uključeni u visoko obrazovanje na bilo koji način, za razliku od onih u područjima visoke participacije, i te se dvije skupine dijametralno razlikuju u širokom spektru pokazateljâ političkog, kulturnog i potrošačkog ponašanja.[54]
Michael Corver, autor istraživanja HEFCE-a, rekao je “kad bi sva područja u Velikoj Britaniji slala jednak udio mladih na sveučilišta kao 20 posto najuspješnijih, naše visoko obrazovanje obuhvaćalo bi milijun studenata više.”[55] Njegovo istraživanje potvrđuje ono što je inače poznato o nejednakosti. Prednosti i prepreke kumulativne su: drugim riječima, ono što drži bogate bogatima a siromašne siromašnima nije jedan faktor, nego čitav obrazac koji daje prednost jednima, a potkopava druge, te uključuje fizičko i mentalno zdravlje majke tijekom trudnoće, način prehrane, životni prostor, režim vježbanja, pažnju koja se posvećuje djetetu tijekom prvih godina života, pristup knjigama i putovanjima, kvalitetu školske i roditeljske potpore. Iza tog obrasca stoji, naravno, distribucija bogatstva i prihoda.[56]

Školski uspjeh djeteta – od ključne važnosti, naravno, za šanse za upis na sveučilište – na mnogo je načina uvjetovan njegovim mjestom u općem obrascu prednostî i preprekâ. Istraživanje za Ministarstvo financija pokazalo je da:
  • ako neki otac zarađuje dvaput više od drugog, rezultati njegovog sina na testovima iz matematike bit će viši 5 percentila, dok će njegovi rezultati na testovima čitanja biti za 2,7 percentila bolji.
  • kći će na oba testa imati za 5 percentila bolje rezultate.[57]
Vlada novih laburista bila je itekako svjesna nejednakosti pristupa visokom obrazovanju. Dokazi koje sam naveo dijelom dolaze iz njihovih vlastitih istraživanja. Štoviše, obrazovanje općenito bilo je u srcu strategije smanjivanja nejednakosti koju je Brown provodio poboljšavajući sposobnosti pojedinaca da uspješnije sudjeluju na tržištu rada. “Pravedan pristup” jedan je od glavnih slogana vladine visokoobrazovne politike, s ciljem povećanja udjela mladih u dobi od 18 do 30 koji upisuju sveučilišta sa sadašnjih 43 posto na 50 posto do 2010.

Autori jednog istraživanja tvrde da “nema apsolutno nikakvih izgleda” da se u tome uspije: smanjena stopa nataliteta znači da će se broj mladih sveučilišne dobi naglo smanjiti nakon 2010./11. Štoviše, pad nataliteta osobito je visok u siromašnim slojevima, koji već slabo sudjeluju u visokom obrazovanju, što znači da će njihov ukupan udio zapravo još padati.[58]

Bila ta analiza točna ili ne, politika novih laburista radi protiv samoproklamiranog cilja širenja pristupa sveučilištima. Dva su glavna razloga za to. Prvi je to što je Blairovo i Brownovo pristajanje uz neoliberalizam pomoglo perpetuirati duboku podjelu između bogatih i siromašnih. Kako ističe Financial Times, unatoč Brownovim naporima da redistribuira dohodak siromašnih kućanstvima s djecom, “po gotovo svim pokazateljima, nejednakost je ili jednaka ili veća nakon 9 godina vlasti laburistâ nego što je bila na kraju vladavine Margaret Thatcher… navodi Mike Brewer s Instituta za fiskalne studije (Institute of Fiscal Studies), gospodin Brown mora potrošiti više na redistribuciju kako bi ‘postigao ništa’.”[59] Stoga, pod novim se laburistima dodatno učvrstio obrazac kumulativnih prednosti i prepreka koji se odražava u pristupu visokom obrazovanju.

Drugo, jedan od glavnih načina na koji je Blairova vlada poticala jeftino širenje sveučilišne naobrazbe bilo je odustajanje od financiranja troškova života, uvođenje pa širenje školarinâ, i s tim povezano prisiljavanje studenata da se samofinanciraju povećanim zaduživanjem. Čak i prije podizanja školarinâ (koje uglavnom određuju sveučilišta, do propisane maksimalne razine od 3 000 funti godišnje) u jesen 2006., množili su se dokazi da mladi iz siromašnijih radničkih obitelji imaju obeshrabrujuće šanse za odlazak na sveučilište.

Udio pristupnika sveučilišnoj naobrazbi u dobi od 18 i 19 godina među onima koji su završili državne škole i ustanove višeg obrazovanja neznatno je porastao između 1999. i 2003./4, sa 85 na 86,8 posto, ali je pao na 86,7 posto 2004./5. Pao je i udio onih iz siromašnih obitelji, sa 28,6 posto 2003./4. na 28,2 posto iduće godine.[60] Te varijacije nisu statistički značajne, ali drugi znakovi ukazuju da studentsko zaduživanje i školarine imaju negativan učinak.

Prijave na engleska sveučilišta pale su za 5 posto u odnosu na prethodnu godinu u prosincu 2005.[61] Istraživanje među 7 000 učenika završnih razreda u državnim školama za koje se predviđalo da će imati vrlo dobar ili bolji uspjeh na višoj razini tri ili više predmeta državne mature (što je uvjet za upis na sveučilište, op. prev.) pokazalo je da je rast školarinâ doveo u pitanje upis na sveučilište za 27 posto tih učenika.[62] U međuvremenu, prijavljeni na visoka učilišta iz najbolje stojeće tri skupine po zanimanjima čine 73 posto svih upisanih na sveučilištima Russell grupe.”[63]

Bez obzira na sve nejednakosti u pristupu visokom obrazovanju, studentska se populacija značajno povećala i postala mnogo raznolikija. Svake se godine upiše milijun novih studenata, od kojih je 1 od 4 siromašnijeg podrijetla. Kao prvo, studenti ekonomski više vrijede kao potrošači i budući radnici. Pad proizvodne industrije i povećanje broja studenata jako su povećali važnost sveučilišta za gospodarstvo niza britanskih gradova.

Kako navodi Financial Times, istraživanje koje je naručio ured potpredsjednika Vlade pokazalo je:
da su vodeća gradska središta uspjela obrnuti pad populacije i ponoviti uspjeh Londona, ponajviše zahvaljujući širenju sveučilišnog obrazovanja koje je poboljšalo profil radne snage i promijenilo sastav stanovništva.

Manchester je osobito uspješno promijenio svoju sudbinu zahvaljujući priljevu studenata na četiri gradska sveučilišta koji su ostali tamo živjeti i nakon diplome.

Oni su zatim omogućili oživljavanje tržišta nekretninâ i rast lokalne ekonomije temeljene na znanju.[64]
Ekonomski učinak potrošnje velikog broja studenata koncentriranih na jednom mjestu lako je vidljiv u kvartovima poput Oxford Roada u Manchesteru ili Cliftona u Bristolu. Ali on ne ocrtava sliku dobrostojećih studenata koji se neumjereno opijaju. Svi dokazi upućuju na rastuće nejednakosti koje proizvodi sustav financiranja studenata temeljen na školarinama i zajmovima. Istraživanje koje je Vlada naručila od sveučilišta South Bank i Instituta za istraživanje politika (Policy Studies Institute) i objavila u studenom 2003. pokazalo je, kako navodi Guardian, da:
siromašni studenti u prosjeku napuštaju sveučilište dužni više od 10 000 funti, unatoč tome što više rade i manje troše od imućnijih vršnjaka. Ukupan se studentski dug više nego udvostručio između 1998./99. i 2002./03, s 3 465 funti na prosječno 8 666 funti za studente završnih godina. Očekuju se da će više od polovine dodiplomaca u 2003. diplomirati s dugom od 9 673 funti ili više… Mandy Telford, predsjednica Nacionalne studentske unije (National Union of Students), optužila je vladu da “prikazuje brojke u krivom svjetlu kako bi stvorila sliku nekakvog ekstravagantnog životnog stila studenata.” Rekla je: “Ovo je istraživanje pokazalo da 43 posto studenata zarađuje ispod linije siromaštva. Taj broj dvostruko premašuje broj siromašnih u usporedivim kućanstvima u cijeloj populaciji.”
U zaključcima istraživanja stoji: “Studenti siromašnijeg podrijetla imaju veće šanse za zaduživanje, i vjerojatno će sveučilišta napustiti s najvećim dugovima.” Studenti iz dobrostojećih kućanstava izbjegli su velika zaduživanja zahvaljujući ušteđevini i “velikodušnoj financijskoj podršci” obitelji.[65]

Još jedno istraživanje, koje je financirala zaklada Leverhulme Trust, predvidjelo je da bi više školarine mogle utrostručiti studentsko zaduživanje. Kako navodi Guardian:
Istraživanje također daje za naslutiti da će studenti s invaliditetom i studenti koje ne uzdržava obitelj biti najteže pogođeni… Pokazalo se da školarine automatski postaju dugovi: prosjek zaduženosti raste proporcionalno povećanju školarina.

Također, školarine nisu dovele do rasta zaposlenosti za vrijeme trajanja nastave. Došlo je, međutim, do povećanja broja radnih sati kod onih koji ne dobivaju financijsku potporu od obitelji, što daljnje ugrožava ovu skupinu studenata.

Istovremeno, istraživanje pokazuje da školarine za neke skupine jesu izjednačile mogućnosti. Studenti čiji su roditelji pohađali sveučilišta nekad su imali manje izglede da će raditi tijekom semestra, međutim od uvođenja školarinâ oni imaju jednake izglede za rad tijekom studija kao i drugi studenti.[66]
Nedavno je istraživanje TUC-a i NUS-a pokazalo da je između 1996. i 2006. broj redovnih studenata koji se uzdržavaju plaćenim radom porastao s 408 880 na 680 718 ili za 54 posto. Jedan od deset od tih studenata radio je puno radno vrijeme. Prema tom istraživanju:
Studenti se najčešće zapošljavaju u maloprodaji i ugostiteljstvu, što su dva gospodarska sektora s najmanjim primanjima…
  • Među redovnim studentima, 40 posto ili pola milijuna radi u maloprodajnom sektoru.
  • Gotovo četvrtina milijuna redovnih studenata radi u restoranima i hotelima, što iznosi 21 posto zaposlene studentske populacije.
  • Za muškarce zaposlene na pola radnog vremena, prosječna satnica iznosi 6,21 funtu u maloprodaji i 5,70 funti u hotelima i restoranima. Za žene su satnice još niže i iznose 5,98 odnosno 5,51 funti.
  • Studentska zaposlenost u ugostiteljstvu povećala se za nešto više od trećine između 1996. i 2006, uz jasnu rodnu razliku: broj studenata zaposlenih u ovom sektoru porastao je za 22,9 posto od proljeća 1996. U istom razdoblju se broj studentica povećao za 45,8 posto.[67]
Neki od njih obavljaju ponižavajuće i opasne poslove, ako je vjerovati pričama o studenticama koje se uzdržavaju erotskim plesom. Općenito gledajući, ipak, studenti se uklapaju u mnogo veću populaciju prekarnih radnika koji obavljaju poslove na pola radnog vremena i nisko su plaćeni i povremeni. Ova radna snaga, često regrutirana iz redova imigranata, nužna je za funkcioniranje neoliberalnog kapitalizma koliko i visoko plaćeni stručni poslovi koje ističu ideolozi ekonomije znanja.

Od širenja visokog obrazovanja 1960-ih studenti su tranzicijska skupina, uhvaćena između klase iz koje potječu i budućeg mjesta u strukturi zaposlenosti. Nesigurnost konačnog ishoda doprinijela je političkoj nepostojanosti ove skupine.[68] Ta strukturalna nesigurnost održala se do danas. Nesumnjive su prednosti pohađanja sveučilišta: diplomanti i oni koji završe više strukovno obrazovanje u prosjeku zarađuju 50 posto više od onih koji nisu studirali.[69]

Ali taj “bonus na diplomu” većinu diplomiranih ne stavlja u privilegiranu poziciju. Samo će mala manjina završiti na zaista izdašno plaćenim poslovima – primjerice, vodećim poslovima u financijskim centrima. Većina će postati relativno dobro plaćeni i stručni bijeli ovratnici. Na svojim će radnim mjestima, bila ona u privatnom ili javnom sektoru, biti izloženi istim pritiscima za većom produktivnošću i konkurentnošću kakve smo vidjeli na djelu na sveučilištima. Tegobe same akademske zajednice, čiji pripadnici danas uglavnom imaju jedan ili dva doktorata, jasno pokazuju da sveučilišna kvalifikacija više ne osigurava ulazak u elitu.

Taj se opći obrazac ipak ne razlikuje radikalno od onog u prošlom desetljeću: od 1960-ih sveučilište služi kao priprema za posao bijelih ovratnika. Učinak neoliberalnog širenja sveučilišta bio je primoravanje velikog broja studenata na plaćeni rad tijekom studiranja. Prekarnost koju su tako iskusili dobra je priprema za neoliberalni svijet rada koji ih očekuje kad diplomiraju.

Alex Callinicos
S engleskog prevele Ruža Lukšić, Andrea Milat i Jelena Miloš


[*] Industrial action – odnosi se na razne oblike radničkog protestiranja, odnosno štrajk i njegove blaže forme (op. prev.)
[**] GCSE – General Certificate of Secondary Education, završni ispit srednje škole na temelju kojeg se upisuju fakulteti u Velikoj Britaniji

Bilješke


[42] A. H. Halsey, Decline of Donnish Domination (Oxford, 1992), str. 6. i 176.
[43] Kao i gore, str. 129.
[44] Kao i gore, str. 131.
[45] Kao i gore, str. 136.
[46] Vidi C. Bryson, “What about the Workers? The Expansion of Higher Education and the Transformation of Academic Work”, Industrial Relations Journal, 35 (2004).
[47] C. Bryson, Hiring Lecturers by the Hour, Natfhe, travanj 2005, www.natfhe.org.uk
[48] C. Bryson, “The Consequences for Women in the Academic Profession of the Widespread Use of Fixed Term Contracts”, Gender, Work and Organisation, 11 (2004).
[49] C. Johnston, “Figures Show Rise in Part-Time Academic Staff”, Guardian, 20. veljače 2006.
[50] A. H. Halsey, Decline of Donnish Domination, str. 95.
[51] A. H. Halsey et al, Origins and Destinations (Oxford, 1980), str. 205-206.
[52] Vidi A. Callinicos i C. Harman, The Changing Working Class (London, 1987).
[53] Young Participation in Higher Education, str. 9, 10-11, 41.
[54] Kao i gore, str. 137-138.
[55] D. MacLeod, “Equality ‘Would Double University Admissions’”, Guardian, 19. sječnja, 2005.
[56] B. Barry, „Why Social Justice Matters“ (Cambridge, 2005).
[57] H. M. Treasury, „Tackling Poverty and Extending Opportunity“, ožujak 1999, www.hm-treasury.gov.uk, paragraf 3.15, str. 32.
[58] Institut za politike visokog obrazovanja, “Demand for Higher Education till 2020”, 21. ožujka 2006, www.hepi.ac.uk
[59] C. Giles i J. Wilson, “State Largesse Brings Hope but Little Change”, Financial Times, 19. rujna 2006.
[60] A. Smith, “Government Failing to Widen University Access, Figures Show”, Guardian, 20. srpnja 2006.
[61]D. MacLeod, “Fees Concern over Fall in University Applications”, Guardian, 15. prosinca 2005.
[62] M. Taylor, “Fees Deter State School Pupils from University”, Guardian, 22. lipnja 2006.
[63] R. Garner i B. Russell, “Private School Stranglehold on Top Jobs”, Independent, 15. lipnja 2006.
[64] M. Green, “Universities and Local Power Vital to Recovery of Leading Cities, Says Study”, Financial Times, 8. ožujka 2006.
[65] L. Ward, “Poor Students Shoulder Debt for Learning”, Guardian, 19. studenog 2003.
[66] “Fees to Triple Student Debt, Says Report”, Guardian, 28. siječnja 2005.
[67] TUC/NUS, All Work and No Pay, 2006, www.tuc.org.uk, str. 6, 4.
[68] C. Harman i ostali, „Education, Capitalism, and the Student Revolt“ (London, 1969), G. Stedman Jones, “The Meaning of the Student Revolt”, u: A. Cockburn i R. Blackburn (ur.), Student Power te A. Callinicos i S. Turner, “The Student Movement Today”, International Socialism, 1.75 (1975).
[69] The Future of Higher Education, paragraf 5.5, str. 59.

Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)
Na sveučilišta diljem svijeta vrši se pritisak da se restrukturiraju u skladu sa zahtjevima neoliberalizma, koji svaki aspekt društvenog života želi podrediti tržišnoj logici…
Objavljeno: 29. studenog 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)
Kako se privatne tvrtke povlače iz skupih ulaganja u istraživanje, sveučilišta postaju sve važnija za napredak i razvoj, što znači da moraju biti strože podređena dinamičnim potrebama gospodarstva…
Objavljeno: 8. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)
Za otpor neoliberalnoj transformaciji sveučilišta potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu…
Objavljeno: 20. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve