Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)

Donosimo posljednji, četvrti, dio teksta “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu”, poglavlje “Otpor nije uzaludan”, u kojem Callinicos tvrdi da vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od uništenja putem neoliberalne transformacije. Za otpor toj transformaciji potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu.


Otpor nije uzaludan


Neoliberalna transformacija sveučilišta u posljednjih 25 godina bila je nemilosrdna, ali i postupna. Promjene se nisu događale naglo već korak po korak. Na svakoj razini reakcija mnogih pripadnika akademske zajednice nije bila protiv posljednjih nedobrodošlih promjena, već je išla za tim da ih adaptira na najmanje moguće štetan način. To je dovelo do njihove suradnje u procesu čiji je kumulativni efekt bio radikalna pretvorba sveučilišta, u znatnoj mjeri na gore.

Učinak je bio duboka demoralizacija za mnoge pripadnike akademske zajednice koji su proveli promjene koje doista mrze. Temelj sudjelovanja je slavna izreka gospođe Thatcher: “nema alternative”. Protivljenje neoliberalnoj “reformi” je, dakle, uzaludno. Prihvaćanje te pretpostavke dovodi u najgorem slučaju do pridruživanja drugoj strani, tj. postajanja jednim od ljudi u odijelima koji trenutno vode britanska sveučilišta, ili u najgorem slučaju do potrage za individualnim rješenjima – promaknućem ili prijevremenom mirovinom.

No postoji i alternativa – otpor nije uzaludan. To je postalo očito s pokretom otpora neoliberalnoj globalizaciji koji se počeo rađati – u Chiapasu, u Meksiku, u siječnju 1994., a zatim na puno većoj razini s protestima u Seattleu u studenome 1999. i u Genovi u srpnju 2001. Svjetski socijalni forum, opće okupljalište takvih pokreta, popularizirao je slogan “drugačiji svijet je moguć” – drugim riječima, ne moramo se podrediti logici neoliberalnog kapitalizma. Prvi Europski socijalni forum u Firenci u studenom 2002. proširio je fokus pokreta uključivši problem imperijalizma i rata pozivom, dotad bez presedana, na globalni dan akcije protiv predstojećeg napada na Irak 15. veljače 2003.

Alternative neoliberalizmu postale su vidljive posebice zahvaljujući načinu na koji se razvija borba u Latinskoj Americi. U Venezueli predsjednik Hugo Chávez temelji svoju politiku na potpori siromašnima, koristeći prihode zemlje od prodaje nafte u provedbi istinskih društvenih reformi i prkoseći hegemoniji Sjedinjenih Država. U Boliviji Evo Morales osvojio je mjesto predsjednika zahvaljujući dvjema masovnim pobunama siromašnih, u listopadu 2003. te svibnju/lipnju 2005., koje su uklonile njegove neoliberalne prethodnike, te je nastojao vratiti državnu kontrolu nad industrijom nafte i plina, koja je prodana stranim multinacionalnim kompanijama.

Bliže nama, u više nego jednom smislu, u ožujku i travnju 2006. spektakularan prosvjed francuskih srednjoškolaca i studenata uspio je, uz potporu sindikatâ, srušiti nacrt zakona o ugovoru o prvom zaposlenju, koji bi omogućio poslodavcima otpuštanje radnika u dobi do 26 godina bez objašnjenja tijekom prve dvije godine njihovog ugovora. Ta pobuna protiv pokušaja vlade desnog krila da nametne mnogo veću prekarnost mladim radnicima obilježena je bližim odnosom studenata i radnika nego tijekom velike studentsko-radničke pobune u svibnju/lipnju 1968. “Ovoga puta školska i sveučilišna mladež djelovala je kao dio svijeta rada “, piše Stathis Kouvelakis.[70]

Prema Kouvelakisu, ova je promjena odražavala nestanak tradicionalne razdvojenosti funkcijâ školâ i sveučilištâ, gdje se radna snaga reproducira edukacijom, i radnih mjesta, gdje se proizvodi roba:
To se odvajanje, ustvari, maskira pod utjecajem dvostruke osnovne tendencije unutar neoliberalnog restrukturiranja kapitalizma: s jedne strane, povećava se podčinjenost školâ i sveučilištâ kapitalističkoj-robnoj logici koja pretvara najmasovnije i najmanje “konkurentne” dijelove u centre za obuku kojima sve više upravlja ista logika (na kojoj je teško pozavidjeti) koja upravlja tržištem rada koje opskrbljuju; i s druge strane, smanjuje se jaz između mladih u školama i na sveučilištima i mladih radnika zbog učestalosti rada za plaću među školskom omladinom, a iznad svega studentima.

Određene grane ili sektori (brza hrana, pozivni centri, robne kuće, trgovački lanci) čak su se specijalizirali za tu kategoriju radništva. Ako ćemo tome dodati izniman udio kratkoročnih ugovora, lažne probne rokove, razdoblja nezaposlenosti i sl., koji su u Francuskoj nametnuti pogotovo onima između 18-e i 26-e, dobivamo lepezu različitih pozicija koje utjelovljuju nasilni pokret reproletarizacije ovog segmenta radne snage.

Takav pomak čini zastarjelom staru podjelu na manjinu mladih iz dobrostojećih obitelji s pristupom srednjoškolskom i sveučilišnom obrazovanju i na većinu iz radničke klase.

Ta velika transformacija je naravno (u usporedbi s 1968.) ne samo olakšala povezanost s radnicima nego joj je dala “organski” karakter – karakter građenja zajedničke borbe, a ne solidarnosti među odvojenim pokretima.

Također pojašnjava glavni oblik koji je zadobio studentski pokret, sada bliskiji borbama radničke klase: “blokada” (umjesto “okupacije”, zanimljiva semantička distinkcija unatoč tome što su često usporedive) gimnazija i sveučilišta koja se smatraju mjestom i instrumentom rada (i za rad) čiji produkcijski tokovi (predavanja, ispitivanja) imaju biti prekinuti.[71]
Radikalni impuls studentskog pokreta nametnuo je disciplinu sindikalnim vođama, ograničavajući tako njihov manevarski prostor i sprječavajući ih u pregovaranju s vladom koji bi doveo do dogovora i tako spasio nepoželjni zakon. Ništa slično u Britaniji se nije dogodilo, no usprkos tome, ovdje ipak djeluje trend koji je opisao Kouvelakis, a koji ide za znatnim povećanjem rada studenata kao prekarnih radnika. Francuski primjer važan je za studente i predavače u Britaniji. Drugdje u Europi pomogao je potaknuti studentske okupacije u Grčkoj u svibnju i lipnju 2006. koje su uz pomoć sindikalne podrške prisilile desničarsku vladu da odgodi svoje planove za privatizaciju sveučilišta.

Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji je razvoj militantnijih sindikata među sveučilišnim profesorima, što je dovelo do ujedinjavanja AUT i Natfhe s ciljem stvaranja UCU. Prvi test je došao u proljeće 2006., kada su sindikati koji su se upravo trebali spojiti zajednički bojkotirali Procjenu u prilog svom zahtjevu da sveučilišni poslodavci ispune svoje i Vladino obećanje da će koristiti dodatni prihod od školarinâ kako bi preokrenuli relativni pad sveučilišnih plaća.

Bojkot je dobio snažnu podršku predavačâ, unatoč zlostavljanju sveučilišnih uprava, od kojih su mnoge prijetile da će smanjiti plaću onima koji sudjeluju u protestnim akcijama, a neke su uprave zaista to i učinile. Budući da su znanstvenici uslužni radnici, čiji rad izravno koristi korisnicima njihovih usluga, štrajk i drugi oblici protestnih akcija uvijek su teško provedivi. Najefikasniji oblici djelovanja, kroz sprečavanje nastave i ocjenjivanja, izravno pogađaju studente kojima prijeti uskrata obrazovanja ili čak diplome. No to nije razlog da predavači ne poduzimaju štrajkaške akcije. Oni bi trebali provesti akciju koja brzo udara – opće štrajkove ili bojkote procjenâ – kako bi izvršili maksimalni pritisak na poslodavce da ponude najprihvatljiviju opciju s minimalnom štetom za studente.

Odgovor studenata na bojkot bio je neujednačen. Predsjedništvo NUS-a je dalo podršku, ali je palo pod pritiskom nekoliko studentskih udruga koja su vodila kampanju protiv bojkota. Bio je to odraz dvaju problema. Prvi je bio neuspjeh predsjedništva NUS-a u vođenju uspješne masovne kampanje u obranu studentskih interesa, na primjer što se tiče povećanja školarinâ. Bez ikakvog očitog dokaza o učinkovitosti kolektivne akcije, bilo je neizbježno da će neke od studenata privući ideja sebe kao individualnih potrošača koji traže osiguravanje vlastitih prava od sveučilišnih sindikata.

Drugo, postoji i druga strana društvene transformacije koju je istaknuo Kouvelakis. Studenti su socijalno heterogena skupina. Dok će većina završiti na nekom manje ili više kvalificiranom činovničkom poslu, neki dolaze iz sredina koje garantiraju povlaštenu budućnost. Ostali iz siromašnijih domova još uvijek žude za vrlo dobro plaćenim radnim mjestima koja samo uska elita može dobiti, najčešće u financijskom centru Londona. Studenti koji se nadaju da će naslijediti mjesto u gornjim dijelovima klasne strukture ili se tamo uspeti, vjerojatno će s negodovanjem promatrati kolektivne akcije usmjerene ka otklanjanju nejednakosti čijem iskorištavanju teže.

Bojkotiranje procjene 2006. svelo se na igru kukavice: tko će prvi trepnuti – sindikati ili poslodavci? Nažalost, prvo je trepnulo predsjedništvo onoga što je trebalo postati UCU. Gazeći obećanja svojim članovima da neće prekinuti akciju dok je glasanje u toku, prekinuli su bojkot na temelju ponude malo različitije od one koju odbili samo nekoliko dana ranije.

Sindikalni čelnici pravdali su to popuštanje objašnjenjima da se bojkot počeo lomiti (iako nisu ponudili nikakve dokaze za to) i da će se, ako se akcija nastavi, mnoga sveučilišta povući iz cjenkanja za plaće na nacionalnoj razini. Lokalna cjenkanja mogu nesumnjivo biti stvarna opasnost, ali slomit će ju jedino dokazivanje snage sindikata, a ne iskaz slabosti.

Unatoč svemu tome, snaga bojkota je pokazala dokle ide odanost nekih sveučilišnih zaposlenika prema sindikatima. To se možda najviše istaklo na nekim starim sveučilištima na kojima je mlado ugovorno osoblje pomoglo udahnuti novi život u lokalne udruge AUT-a, pretvorivši ih tako u sindikalne ogranke. Bojkot je omogućio uvid u potencijal UCU-a istovremeno ukazavši i na potrebu ljevice za učinkovitom organizacijom unutar ujedinjenog sindikata kako bi i dalje mogli pozivati vodstvo na odgovornost.

Jaz između načelno progresivne politike Natfhe i AUT-a i ponašanja njihovih dužnosnika prema bojkotu nije ništa novo ni jedinstveno za sindikate sveučilišnih profesora. Sindikalci u stalno radnom odnosu imaju tendenciju formiranja posebnih socijalnih grupa definiranih njihovom posredničkom ulogom između kapitala i rada. Oni pronalaze bolje načine eksploatacije umjesto da vode bitke koje ciljaju na ukidanje eksploatacije. Zbog toga, iako je važno izabrati što moguće bolje vodstvo, ostali članovi sindikata se nikad ne bi trebali oslanjati na njih, već bi se trebali sami organizirati.

Nova ljevica UCU-a održala je svoju prvu konferenciju u lipnju 2006. Morat će izgraditi čvrste područne organizacije koje mogu poduzimati akcije neovisno o vodstvu sindikata (zaposlenicima sindikata na puno radno vrijeme), a također su nužna i šira politička gledišta. Kao što smo vidjeli, ono što je sprječavalo mnoge sveučilišne radnike – kao i radnike na drugim radnim mjestima – je uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu. Najvažnije postignuće pokreta za drugačiju globalizaciju je dovođenje u pitanje te tvrdnje – kako bi se pokazalo da nema ništa prirodno u svijetu u kojem je tržište gospodar. Ljevica na sveučilištima biti će najučinkovitija tamo gdje sebe postavi kao dio globalnog otpora neoliberalizmu i ratu.

Za to je potrebno uložiti mnogo truda i rada. Europski socijalni forum osigurao je okvir unutar kojeg se borci za obrazovanje iz cijele Europe mogu sastajati i izmjenjivati ideje, no čini se da je to razvijenije među srednjoškolskim učiteljima i njihovim sindikatima nego među sveučilišnim profesorima. No, ako je drugačiji svijet moguće, zašto ne bi bilo moguće i drugačije sveučilište?

Danas sveučilišta obavljaju hrpu različitih društvenih funkcija, uključujući:
  • individualni razvoj;
  • usađivanje kompleksnih, društveno korisnih vještina;
  • “čista” istraživanja – potraga za znanjem radi znanja;
  • komercijalna i vojna istraživanja;
  • podrška reprodukciji kohezivne dominantne klase, pa čak i
  • kritičko razmišljanje o društvu.
Trenutno restrukturiranje sveučilištâ ima za cilj izravno podrediti ih potrebama neoliberalnog kapitalizma. Nije ni čudo stoga da je Bill Rammell, državni ministar za cjeloživotno učenje i više i visoko obrazovanje, procijenio niži postotak prijava za predmete poput filozofije, povijesti, klasične i likovne umjetnosti u akademskoj godini 2005. kao “ništa loše”: “Studenti biraju predmete za koje misle da su stručno korisni”, objasnio je.[72]

No nema nikakvog razloga zašto bi se gore navedene funkcije trebale obavljati u jednoj instituciji – dapače, povijesno gledajući ni nije bilo tako. Mnogi od najutjecajnijih mislilaca u posljednjih nekoliko stoljeća – Darwin, Marx i Freud, na primjer – radili su izvan sveučilišta. Albert Einstein je završio u akademskom sjaju Instituta za napredne studije u Princetonu, ali je članke koji su promijenili fiziku napisao dok je radio kao službenik u Uredu za patente u Ženevi. Tek od drugog svjetskog rata sveučilišta su postala središnja mjesta razvoja kritičke teorije društva, a mnogi smatraju da je efekt bio poticanje proizvodnje teško razumljiva teorijskog diskursa stvorena za akademsko čitateljstvo.[73]

Vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od prijetnje uništenjem putem neoliberalne transformacije. Na primjer, s obzirom na sveobuhvatni utjecaj zaglupljujućih korporativnih medija, važno je da sveučilišta i dalje pružaju intelektualni prostor za razvoj kritičkog mišljenja. Ali jedna tema kritičke rasprave trebala bi biti briga o ulozi sveučilišta u istinski demokratskom društvu. Vrijedne aktivnosti kao što su samorazvoj, stjecanje novih vještina, te provođenje istraživanja ne moraju biti provedeni u istoj instituciji. Niti moraju biti ograničene na određeni period u životu, na primjer ranu odraslu dob – to je element istine u službenim lupetanjima o “cjeloživotnom obrazovanju”.

Također, nema potrebe da sveučilišta budu hijerarhijski ustrojena s menadžerima i redovnim profesorima na vrhu, kako je slučaj danas. Zahtjevi za demokratizaciju sveučilišta – da studenti i svi sveučilišni radnici sudjeluju u donošenju odluka – koje su postavili studentski pokreti 1960-ih i 1970-ih nisu nimalo izgubili na svojoj važnosti.

No kakav stvarni pokušaj otvaranja sveučilišta prema van i njihova demokratizacija bila bi šamar nastojanjima vlade koja, uz podršku tvrtki, podjarmljuje visoko obrazovanje prioritetima natjecanja i profita. Ti prioriteti nisu mogli, na primjer, tolerirati velike preraspodjele sredstava od bogatih siromašnima, financirane putem progresivnog oporezivanja, koje bi bile potrebne kako bi se istinski izjednačio pristup obrazovanju od najranije dobi nadalje.

Neoliberalizam je uspio u izoliranju i provođenju vrlo čistog oblika logike samog kapitalizma. Kao što smo vidjeli u slučaju sveučilišta, to je logika konkurencije i profita. Izazvati tu logiku znači stremiti k drugačijem svijetu, vođenu drugačijim načelima – na primjer, socijalnom pravdom, održivošću okoliša i pravom demokracijom.[74] Očuvanje i razvijanje onoga što je vrijedno u sveučilištima kakva su danas ne može biti odvojeno od šire borbe protiv kapitalizma samog.

Alex Callinicos
S engleskog prevele Ruža Lukšić, Andrea Milat i Jelena Miloš


Bilješke


[70] S. Kouvelakis, “France: From Revolt to Alternative”, International Socialist Tendency Discussion Bulletin, no. 8, srpanj 2006, www.istendency.net, str. 5.
[71] Kao i gore, str. 6.
[72] “Trend to Drop Philosophy No Bad Things, Says Rammell”, Guardian, 15. veljače 2006.
[73] O tim promjenama vidi u R. Jacoby, „The Last Intellectuals“ (New York, 1987).
[74] Vidi A. Callinicos, “Alternatives to Neoliberalism”, Socialist Review, srpanj 2006.


Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)
Na sveučilišta diljem svijeta vrši se pritisak da se restrukturiraju u skladu sa zahtjevima neoliberalizma, koji svaki aspekt društvenog života želi podrediti tržišnoj logici…
Objavljeno: 29. studenog 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)
Kako se privatne tvrtke povlače iz skupih ulaganja u istraživanje, sveučilišta postaju sve važnija za napredak i razvoj u znanosti, što znači da moraju biti strože podređena dinamičnim potrebama gospodarstva…
Objavljeno: 8. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)
Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta dovodi do sve veće proletarizacije akademskih profesija, dok se istovremeno sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima…
Objavljeno: 14. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve