Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)

Donosimo posljednji, četvrti, dio teksta “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu”, poglavlje “Otpor nije uzaludan”, u kojem Callinicos tvrdi da vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od uništenja putem neoliberalne transformacije. Za otpor toj transformaciji potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu.


Otpor nije uzaludan


Neoliberalna transformacija sveučilišta u posljednjih 25 godina bila je nemilosrdna, ali i postupna. Promjene se nisu događale naglo već korak po korak. Na svakoj razini reakcija mnogih pripadnika akademske zajednice nije bila protiv posljednjih nedobrodošlih promjena, već je išla za tim da ih adaptira na najmanje moguće štetan način. To je dovelo do njihove suradnje u procesu čiji je kumulativni efekt bio radikalna pretvorba sveučilišta, u znatnoj mjeri na gore.

Učinak je bio duboka demoralizacija za mnoge pripadnike akademske zajednice koji su proveli promjene koje doista mrze. Temelj sudjelovanja je slavna izreka gospođe Thatcher: “nema alternative”. Protivljenje neoliberalnoj “reformi” je, dakle, uzaludno. Prihvaćanje te pretpostavke dovodi u najgorem slučaju do pridruživanja drugoj strani, tj. postajanja jednim od ljudi u odijelima koji trenutno vode britanska sveučilišta, ili u najgorem slučaju do potrage za individualnim rješenjima – promaknućem ili prijevremenom mirovinom.

No postoji i alternativa – otpor nije uzaludan. To je postalo očito s pokretom otpora neoliberalnoj globalizaciji koji se počeo rađati – u Chiapasu, u Meksiku, u siječnju 1994., a zatim na puno većoj razini s protestima u Seattleu u studenome 1999. i u Genovi u srpnju 2001. Svjetski socijalni forum, opće okupljalište takvih pokreta, popularizirao je slogan “drugačiji svijet je moguć” – drugim riječima, ne moramo se podrediti logici neoliberalnog kapitalizma. Prvi Europski socijalni forum u Firenci u studenom 2002. proširio je fokus pokreta uključivši problem imperijalizma i rata pozivom, dotad bez presedana, na globalni dan akcije protiv predstojećeg napada na Irak 15. veljače 2003.

Alternative neoliberalizmu postale su vidljive posebice zahvaljujući načinu na koji se razvija borba u Latinskoj Americi. U Venezueli predsjednik Hugo Chávez temelji svoju politiku na potpori siromašnima, koristeći prihode zemlje od prodaje nafte u provedbi istinskih društvenih reformi i prkoseći hegemoniji Sjedinjenih Država. U Boliviji Evo Morales osvojio je mjesto predsjednika zahvaljujući dvjema masovnim pobunama siromašnih, u listopadu 2003. te svibnju/lipnju 2005., koje su uklonile njegove neoliberalne prethodnike, te je nastojao vratiti državnu kontrolu nad industrijom nafte i plina, koja je prodana stranim multinacionalnim kompanijama.

Bliže nama, u više nego jednom smislu, u ožujku i travnju 2006. spektakularan prosvjed francuskih srednjoškolaca i studenata uspio je, uz potporu sindikatâ, srušiti nacrt zakona o ugovoru o prvom zaposlenju, koji bi omogućio poslodavcima otpuštanje radnika u dobi do 26 godina bez objašnjenja tijekom prve dvije godine njihovog ugovora. Ta pobuna protiv pokušaja vlade desnog krila da nametne mnogo veću prekarnost mladim radnicima obilježena je bližim odnosom studenata i radnika nego tijekom velike studentsko-radničke pobune u svibnju/lipnju 1968. “Ovoga puta školska i sveučilišna mladež djelovala je kao dio svijeta rada “, piše Stathis Kouvelakis.[70]

Prema Kouvelakisu, ova je promjena odražavala nestanak tradicionalne razdvojenosti funkcijâ školâ i sveučilištâ, gdje se radna snaga reproducira edukacijom, i radnih mjesta, gdje se proizvodi roba:
To se odvajanje, ustvari, maskira pod utjecajem dvostruke osnovne tendencije unutar neoliberalnog restrukturiranja kapitalizma: s jedne strane, povećava se podčinjenost školâ i sveučilištâ kapitalističkoj-robnoj logici koja pretvara najmasovnije i najmanje “konkurentne” dijelove u centre za obuku kojima sve više upravlja ista logika (na kojoj je teško pozavidjeti) koja upravlja tržištem rada koje opskrbljuju; i s druge strane, smanjuje se jaz između mladih u školama i na sveučilištima i mladih radnika zbog učestalosti rada za plaću među školskom omladinom, a iznad svega studentima.

Određene grane ili sektori (brza hrana, pozivni centri, robne kuće, trgovački lanci) čak su se specijalizirali za tu kategoriju radništva. Ako ćemo tome dodati izniman udio kratkoročnih ugovora, lažne probne rokove, razdoblja nezaposlenosti i sl., koji su u Francuskoj nametnuti pogotovo onima između 18-e i 26-e, dobivamo lepezu različitih pozicija koje utjelovljuju nasilni pokret reproletarizacije ovog segmenta radne snage.

Takav pomak čini zastarjelom staru podjelu na manjinu mladih iz dobrostojećih obitelji s pristupom srednjoškolskom i sveučilišnom obrazovanju i na većinu iz radničke klase.

Ta velika transformacija je naravno (u usporedbi s 1968.) ne samo olakšala povezanost s radnicima nego joj je dala “organski” karakter – karakter građenja zajedničke borbe, a ne solidarnosti među odvojenim pokretima.

Također pojašnjava glavni oblik koji je zadobio studentski pokret, sada bliskiji borbama radničke klase: “blokada” (umjesto “okupacije”, zanimljiva semantička distinkcija unatoč tome što su često usporedive) gimnazija i sveučilišta koja se smatraju mjestom i instrumentom rada (i za rad) čiji produkcijski tokovi (predavanja, ispitivanja) imaju biti prekinuti.[71]
Radikalni impuls studentskog pokreta nametnuo je disciplinu sindikalnim vođama, ograničavajući tako njihov manevarski prostor i sprječavajući ih u pregovaranju s vladom koji bi doveo do dogovora i tako spasio nepoželjni zakon. Ništa slično u Britaniji se nije dogodilo, no usprkos tome, ovdje ipak djeluje trend koji je opisao Kouvelakis, a koji ide za znatnim povećanjem rada studenata kao prekarnih radnika. Francuski primjer važan je za studente i predavače u Britaniji. Drugdje u Europi pomogao je potaknuti studentske okupacije u Grčkoj u svibnju i lipnju 2006. koje su uz pomoć sindikalne podrške prisilile desničarsku vladu da odgodi svoje planove za privatizaciju sveučilišta.

Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji je razvoj militantnijih sindikata među sveučilišnim profesorima, što je dovelo do ujedinjavanja AUT i Natfhe s ciljem stvaranja UCU. Prvi test je došao u proljeće 2006., kada su sindikati koji su se upravo trebali spojiti zajednički bojkotirali Procjenu u prilog svom zahtjevu da sveučilišni poslodavci ispune svoje i Vladino obećanje da će koristiti dodatni prihod od školarinâ kako bi preokrenuli relativni pad sveučilišnih plaća.

Bojkot je dobio snažnu podršku predavačâ, unatoč zlostavljanju sveučilišnih uprava, od kojih su mnoge prijetile da će smanjiti plaću onima koji sudjeluju u protestnim akcijama, a neke su uprave zaista to i učinile. Budući da su znanstvenici uslužni radnici, čiji rad izravno koristi korisnicima njihovih usluga, štrajk i drugi oblici protestnih akcija uvijek su teško provedivi. Najefikasniji oblici djelovanja, kroz sprečavanje nastave i ocjenjivanja, izravno pogađaju studente kojima prijeti uskrata obrazovanja ili čak diplome. No to nije razlog da predavači ne poduzimaju štrajkaške akcije. Oni bi trebali provesti akciju koja brzo udara – opće štrajkove ili bojkote procjenâ – kako bi izvršili maksimalni pritisak na poslodavce da ponude najprihvatljiviju opciju s minimalnom štetom za studente.

Odgovor studenata na bojkot bio je neujednačen. Predsjedništvo NUS-a je dalo podršku, ali je palo pod pritiskom nekoliko studentskih udruga koja su vodila kampanju protiv bojkota. Bio je to odraz dvaju problema. Prvi je bio neuspjeh predsjedništva NUS-a u vođenju uspješne masovne kampanje u obranu studentskih interesa, na primjer što se tiče povećanja školarinâ. Bez ikakvog očitog dokaza o učinkovitosti kolektivne akcije, bilo je neizbježno da će neke od studenata privući ideja sebe kao individualnih potrošača koji traže osiguravanje vlastitih prava od sveučilišnih sindikata.

Drugo, postoji i druga strana društvene transformacije koju je istaknuo Kouvelakis. Studenti su socijalno heterogena skupina. Dok će većina završiti na nekom manje ili više kvalificiranom činovničkom poslu, neki dolaze iz sredina koje garantiraju povlaštenu budućnost. Ostali iz siromašnijih domova još uvijek žude za vrlo dobro plaćenim radnim mjestima koja samo uska elita može dobiti, najčešće u financijskom centru Londona. Studenti koji se nadaju da će naslijediti mjesto u gornjim dijelovima klasne strukture ili se tamo uspeti, vjerojatno će s negodovanjem promatrati kolektivne akcije usmjerene ka otklanjanju nejednakosti čijem iskorištavanju teže.

Bojkotiranje procjene 2006. svelo se na igru kukavice: tko će prvi trepnuti – sindikati ili poslodavci? Nažalost, prvo je trepnulo predsjedništvo onoga što je trebalo postati UCU. Gazeći obećanja svojim članovima da neće prekinuti akciju dok je glasanje u toku, prekinuli su bojkot na temelju ponude malo različitije od one koju odbili samo nekoliko dana ranije.

Sindikalni čelnici pravdali su to popuštanje objašnjenjima da se bojkot počeo lomiti (iako nisu ponudili nikakve dokaze za to) i da će se, ako se akcija nastavi, mnoga sveučilišta povući iz cjenkanja za plaće na nacionalnoj razini. Lokalna cjenkanja mogu nesumnjivo biti stvarna opasnost, ali slomit će ju jedino dokazivanje snage sindikata, a ne iskaz slabosti.

Unatoč svemu tome, snaga bojkota je pokazala dokle ide odanost nekih sveučilišnih zaposlenika prema sindikatima. To se možda najviše istaklo na nekim starim sveučilištima na kojima je mlado ugovorno osoblje pomoglo udahnuti novi život u lokalne udruge AUT-a, pretvorivši ih tako u sindikalne ogranke. Bojkot je omogućio uvid u potencijal UCU-a istovremeno ukazavši i na potrebu ljevice za učinkovitom organizacijom unutar ujedinjenog sindikata kako bi i dalje mogli pozivati vodstvo na odgovornost.

Jaz između načelno progresivne politike Natfhe i AUT-a i ponašanja njihovih dužnosnika prema bojkotu nije ništa novo ni jedinstveno za sindikate sveučilišnih profesora. Sindikalci u stalno radnom odnosu imaju tendenciju formiranja posebnih socijalnih grupa definiranih njihovom posredničkom ulogom između kapitala i rada. Oni pronalaze bolje načine eksploatacije umjesto da vode bitke koje ciljaju na ukidanje eksploatacije. Zbog toga, iako je važno izabrati što moguće bolje vodstvo, ostali članovi sindikata se nikad ne bi trebali oslanjati na njih, već bi se trebali sami organizirati.

Nova ljevica UCU-a održala je svoju prvu konferenciju u lipnju 2006. Morat će izgraditi čvrste područne organizacije koje mogu poduzimati akcije neovisno o vodstvu sindikata (zaposlenicima sindikata na puno radno vrijeme), a također su nužna i šira politička gledišta. Kao što smo vidjeli, ono što je sprječavalo mnoge sveučilišne radnike – kao i radnike na drugim radnim mjestima – je uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu. Najvažnije postignuće pokreta za drugačiju globalizaciju je dovođenje u pitanje te tvrdnje – kako bi se pokazalo da nema ništa prirodno u svijetu u kojem je tržište gospodar. Ljevica na sveučilištima biti će najučinkovitija tamo gdje sebe postavi kao dio globalnog otpora neoliberalizmu i ratu.

Za to je potrebno uložiti mnogo truda i rada. Europski socijalni forum osigurao je okvir unutar kojeg se borci za obrazovanje iz cijele Europe mogu sastajati i izmjenjivati ideje, no čini se da je to razvijenije među srednjoškolskim učiteljima i njihovim sindikatima nego među sveučilišnim profesorima. No, ako je drugačiji svijet moguće, zašto ne bi bilo moguće i drugačije sveučilište?

Danas sveučilišta obavljaju hrpu različitih društvenih funkcija, uključujući:
  • individualni razvoj;
  • usađivanje kompleksnih, društveno korisnih vještina;
  • “čista” istraživanja – potraga za znanjem radi znanja;
  • komercijalna i vojna istraživanja;
  • podrška reprodukciji kohezivne dominantne klase, pa čak i
  • kritičko razmišljanje o društvu.
Trenutno restrukturiranje sveučilištâ ima za cilj izravno podrediti ih potrebama neoliberalnog kapitalizma. Nije ni čudo stoga da je Bill Rammell, državni ministar za cjeloživotno učenje i više i visoko obrazovanje, procijenio niži postotak prijava za predmete poput filozofije, povijesti, klasične i likovne umjetnosti u akademskoj godini 2005. kao “ništa loše”: “Studenti biraju predmete za koje misle da su stručno korisni”, objasnio je.[72]

No nema nikakvog razloga zašto bi se gore navedene funkcije trebale obavljati u jednoj instituciji – dapače, povijesno gledajući ni nije bilo tako. Mnogi od najutjecajnijih mislilaca u posljednjih nekoliko stoljeća – Darwin, Marx i Freud, na primjer – radili su izvan sveučilišta. Albert Einstein je završio u akademskom sjaju Instituta za napredne studije u Princetonu, ali je članke koji su promijenili fiziku napisao dok je radio kao službenik u Uredu za patente u Ženevi. Tek od drugog svjetskog rata sveučilišta su postala središnja mjesta razvoja kritičke teorije društva, a mnogi smatraju da je efekt bio poticanje proizvodnje teško razumljiva teorijskog diskursa stvorena za akademsko čitateljstvo.[73]

Vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od prijetnje uništenjem putem neoliberalne transformacije. Na primjer, s obzirom na sveobuhvatni utjecaj zaglupljujućih korporativnih medija, važno je da sveučilišta i dalje pružaju intelektualni prostor za razvoj kritičkog mišljenja. Ali jedna tema kritičke rasprave trebala bi biti briga o ulozi sveučilišta u istinski demokratskom društvu. Vrijedne aktivnosti kao što su samorazvoj, stjecanje novih vještina, te provođenje istraživanja ne moraju biti provedeni u istoj instituciji. Niti moraju biti ograničene na određeni period u životu, na primjer ranu odraslu dob – to je element istine u službenim lupetanjima o “cjeloživotnom obrazovanju”.

Također, nema potrebe da sveučilišta budu hijerarhijski ustrojena s menadžerima i redovnim profesorima na vrhu, kako je slučaj danas. Zahtjevi za demokratizaciju sveučilišta – da studenti i svi sveučilišni radnici sudjeluju u donošenju odluka – koje su postavili studentski pokreti 1960-ih i 1970-ih nisu nimalo izgubili na svojoj važnosti.

No kakav stvarni pokušaj otvaranja sveučilišta prema van i njihova demokratizacija bila bi šamar nastojanjima vlade koja, uz podršku tvrtki, podjarmljuje visoko obrazovanje prioritetima natjecanja i profita. Ti prioriteti nisu mogli, na primjer, tolerirati velike preraspodjele sredstava od bogatih siromašnima, financirane putem progresivnog oporezivanja, koje bi bile potrebne kako bi se istinski izjednačio pristup obrazovanju od najranije dobi nadalje.

Neoliberalizam je uspio u izoliranju i provođenju vrlo čistog oblika logike samog kapitalizma. Kao što smo vidjeli u slučaju sveučilišta, to je logika konkurencije i profita. Izazvati tu logiku znači stremiti k drugačijem svijetu, vođenu drugačijim načelima – na primjer, socijalnom pravdom, održivošću okoliša i pravom demokracijom.[74] Očuvanje i razvijanje onoga što je vrijedno u sveučilištima kakva su danas ne može biti odvojeno od šire borbe protiv kapitalizma samog.

Alex Callinicos
S engleskog prevele Ruža Lukšić, Andrea Milat i Jelena Miloš


Bilješke


[70] S. Kouvelakis, “France: From Revolt to Alternative”, International Socialist Tendency Discussion Bulletin, no. 8, srpanj 2006, www.istendency.net, str. 5.
[71] Kao i gore, str. 6.
[72] “Trend to Drop Philosophy No Bad Things, Says Rammell”, Guardian, 15. veljače 2006.
[73] O tim promjenama vidi u R. Jacoby, „The Last Intellectuals“ (New York, 1987).
[74] Vidi A. Callinicos, “Alternatives to Neoliberalism”, Socialist Review, srpanj 2006.


Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)
Na sveučilišta diljem svijeta vrši se pritisak da se restrukturiraju u skladu sa zahtjevima neoliberalizma, koji svaki aspekt društvenog života želi podrediti tržišnoj logici…
Objavljeno: 29. studenog 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)
Kako se privatne tvrtke povlače iz skupih ulaganja u istraživanje, sveučilišta postaju sve važnija za napredak i razvoj u znanosti, što znači da moraju biti strože podređena dinamičnim potrebama gospodarstva…
Objavljeno: 8. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)
Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta dovodi do sve veće proletarizacije akademskih profesija, dok se istovremeno sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima…
Objavljeno: 14. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve