Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)

Donosimo posljednji, četvrti, dio teksta “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu”, poglavlje “Otpor nije uzaludan”, u kojem Callinicos tvrdi da vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od uništenja putem neoliberalne transformacije. Za otpor toj transformaciji potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu.


Otpor nije uzaludan


Neoliberalna transformacija sveučilišta u posljednjih 25 godina bila je nemilosrdna, ali i postupna. Promjene se nisu događale naglo već korak po korak. Na svakoj razini reakcija mnogih pripadnika akademske zajednice nije bila protiv posljednjih nedobrodošlih promjena, već je išla za tim da ih adaptira na najmanje moguće štetan način. To je dovelo do njihove suradnje u procesu čiji je kumulativni efekt bio radikalna pretvorba sveučilišta, u znatnoj mjeri na gore.

Učinak je bio duboka demoralizacija za mnoge pripadnike akademske zajednice koji su proveli promjene koje doista mrze. Temelj sudjelovanja je slavna izreka gospođe Thatcher: “nema alternative”. Protivljenje neoliberalnoj “reformi” je, dakle, uzaludno. Prihvaćanje te pretpostavke dovodi u najgorem slučaju do pridruživanja drugoj strani, tj. postajanja jednim od ljudi u odijelima koji trenutno vode britanska sveučilišta, ili u najgorem slučaju do potrage za individualnim rješenjima – promaknućem ili prijevremenom mirovinom.

No postoji i alternativa – otpor nije uzaludan. To je postalo očito s pokretom otpora neoliberalnoj globalizaciji koji se počeo rađati – u Chiapasu, u Meksiku, u siječnju 1994., a zatim na puno većoj razini s protestima u Seattleu u studenome 1999. i u Genovi u srpnju 2001. Svjetski socijalni forum, opće okupljalište takvih pokreta, popularizirao je slogan “drugačiji svijet je moguć” – drugim riječima, ne moramo se podrediti logici neoliberalnog kapitalizma. Prvi Europski socijalni forum u Firenci u studenom 2002. proširio je fokus pokreta uključivši problem imperijalizma i rata pozivom, dotad bez presedana, na globalni dan akcije protiv predstojećeg napada na Irak 15. veljače 2003.

Alternative neoliberalizmu postale su vidljive posebice zahvaljujući načinu na koji se razvija borba u Latinskoj Americi. U Venezueli predsjednik Hugo Chávez temelji svoju politiku na potpori siromašnima, koristeći prihode zemlje od prodaje nafte u provedbi istinskih društvenih reformi i prkoseći hegemoniji Sjedinjenih Država. U Boliviji Evo Morales osvojio je mjesto predsjednika zahvaljujući dvjema masovnim pobunama siromašnih, u listopadu 2003. te svibnju/lipnju 2005., koje su uklonile njegove neoliberalne prethodnike, te je nastojao vratiti državnu kontrolu nad industrijom nafte i plina, koja je prodana stranim multinacionalnim kompanijama.

Bliže nama, u više nego jednom smislu, u ožujku i travnju 2006. spektakularan prosvjed francuskih srednjoškolaca i studenata uspio je, uz potporu sindikatâ, srušiti nacrt zakona o ugovoru o prvom zaposlenju, koji bi omogućio poslodavcima otpuštanje radnika u dobi do 26 godina bez objašnjenja tijekom prve dvije godine njihovog ugovora. Ta pobuna protiv pokušaja vlade desnog krila da nametne mnogo veću prekarnost mladim radnicima obilježena je bližim odnosom studenata i radnika nego tijekom velike studentsko-radničke pobune u svibnju/lipnju 1968. “Ovoga puta školska i sveučilišna mladež djelovala je kao dio svijeta rada “, piše Stathis Kouvelakis.[70]

Prema Kouvelakisu, ova je promjena odražavala nestanak tradicionalne razdvojenosti funkcijâ školâ i sveučilištâ, gdje se radna snaga reproducira edukacijom, i radnih mjesta, gdje se proizvodi roba:
To se odvajanje, ustvari, maskira pod utjecajem dvostruke osnovne tendencije unutar neoliberalnog restrukturiranja kapitalizma: s jedne strane, povećava se podčinjenost školâ i sveučilištâ kapitalističkoj-robnoj logici koja pretvara najmasovnije i najmanje “konkurentne” dijelove u centre za obuku kojima sve više upravlja ista logika (na kojoj je teško pozavidjeti) koja upravlja tržištem rada koje opskrbljuju; i s druge strane, smanjuje se jaz između mladih u školama i na sveučilištima i mladih radnika zbog učestalosti rada za plaću među školskom omladinom, a iznad svega studentima.

Određene grane ili sektori (brza hrana, pozivni centri, robne kuće, trgovački lanci) čak su se specijalizirali za tu kategoriju radništva. Ako ćemo tome dodati izniman udio kratkoročnih ugovora, lažne probne rokove, razdoblja nezaposlenosti i sl., koji su u Francuskoj nametnuti pogotovo onima između 18-e i 26-e, dobivamo lepezu različitih pozicija koje utjelovljuju nasilni pokret reproletarizacije ovog segmenta radne snage.

Takav pomak čini zastarjelom staru podjelu na manjinu mladih iz dobrostojećih obitelji s pristupom srednjoškolskom i sveučilišnom obrazovanju i na većinu iz radničke klase.

Ta velika transformacija je naravno (u usporedbi s 1968.) ne samo olakšala povezanost s radnicima nego joj je dala “organski” karakter – karakter građenja zajedničke borbe, a ne solidarnosti među odvojenim pokretima.

Također pojašnjava glavni oblik koji je zadobio studentski pokret, sada bliskiji borbama radničke klase: “blokada” (umjesto “okupacije”, zanimljiva semantička distinkcija unatoč tome što su često usporedive) gimnazija i sveučilišta koja se smatraju mjestom i instrumentom rada (i za rad) čiji produkcijski tokovi (predavanja, ispitivanja) imaju biti prekinuti.[71]
Radikalni impuls studentskog pokreta nametnuo je disciplinu sindikalnim vođama, ograničavajući tako njihov manevarski prostor i sprječavajući ih u pregovaranju s vladom koji bi doveo do dogovora i tako spasio nepoželjni zakon. Ništa slično u Britaniji se nije dogodilo, no usprkos tome, ovdje ipak djeluje trend koji je opisao Kouvelakis, a koji ide za znatnim povećanjem rada studenata kao prekarnih radnika. Francuski primjer važan je za studente i predavače u Britaniji. Drugdje u Europi pomogao je potaknuti studentske okupacije u Grčkoj u svibnju i lipnju 2006. koje su uz pomoć sindikalne podrške prisilile desničarsku vladu da odgodi svoje planove za privatizaciju sveučilišta.

Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji je razvoj militantnijih sindikata među sveučilišnim profesorima, što je dovelo do ujedinjavanja AUT i Natfhe s ciljem stvaranja UCU. Prvi test je došao u proljeće 2006., kada su sindikati koji su se upravo trebali spojiti zajednički bojkotirali Procjenu u prilog svom zahtjevu da sveučilišni poslodavci ispune svoje i Vladino obećanje da će koristiti dodatni prihod od školarinâ kako bi preokrenuli relativni pad sveučilišnih plaća.

Bojkot je dobio snažnu podršku predavačâ, unatoč zlostavljanju sveučilišnih uprava, od kojih su mnoge prijetile da će smanjiti plaću onima koji sudjeluju u protestnim akcijama, a neke su uprave zaista to i učinile. Budući da su znanstvenici uslužni radnici, čiji rad izravno koristi korisnicima njihovih usluga, štrajk i drugi oblici protestnih akcija uvijek su teško provedivi. Najefikasniji oblici djelovanja, kroz sprečavanje nastave i ocjenjivanja, izravno pogađaju studente kojima prijeti uskrata obrazovanja ili čak diplome. No to nije razlog da predavači ne poduzimaju štrajkaške akcije. Oni bi trebali provesti akciju koja brzo udara – opće štrajkove ili bojkote procjenâ – kako bi izvršili maksimalni pritisak na poslodavce da ponude najprihvatljiviju opciju s minimalnom štetom za studente.

Odgovor studenata na bojkot bio je neujednačen. Predsjedništvo NUS-a je dalo podršku, ali je palo pod pritiskom nekoliko studentskih udruga koja su vodila kampanju protiv bojkota. Bio je to odraz dvaju problema. Prvi je bio neuspjeh predsjedništva NUS-a u vođenju uspješne masovne kampanje u obranu studentskih interesa, na primjer što se tiče povećanja školarinâ. Bez ikakvog očitog dokaza o učinkovitosti kolektivne akcije, bilo je neizbježno da će neke od studenata privući ideja sebe kao individualnih potrošača koji traže osiguravanje vlastitih prava od sveučilišnih sindikata.

Drugo, postoji i druga strana društvene transformacije koju je istaknuo Kouvelakis. Studenti su socijalno heterogena skupina. Dok će većina završiti na nekom manje ili više kvalificiranom činovničkom poslu, neki dolaze iz sredina koje garantiraju povlaštenu budućnost. Ostali iz siromašnijih domova još uvijek žude za vrlo dobro plaćenim radnim mjestima koja samo uska elita može dobiti, najčešće u financijskom centru Londona. Studenti koji se nadaju da će naslijediti mjesto u gornjim dijelovima klasne strukture ili se tamo uspeti, vjerojatno će s negodovanjem promatrati kolektivne akcije usmjerene ka otklanjanju nejednakosti čijem iskorištavanju teže.

Bojkotiranje procjene 2006. svelo se na igru kukavice: tko će prvi trepnuti – sindikati ili poslodavci? Nažalost, prvo je trepnulo predsjedništvo onoga što je trebalo postati UCU. Gazeći obećanja svojim članovima da neće prekinuti akciju dok je glasanje u toku, prekinuli su bojkot na temelju ponude malo različitije od one koju odbili samo nekoliko dana ranije.

Sindikalni čelnici pravdali su to popuštanje objašnjenjima da se bojkot počeo lomiti (iako nisu ponudili nikakve dokaze za to) i da će se, ako se akcija nastavi, mnoga sveučilišta povući iz cjenkanja za plaće na nacionalnoj razini. Lokalna cjenkanja mogu nesumnjivo biti stvarna opasnost, ali slomit će ju jedino dokazivanje snage sindikata, a ne iskaz slabosti.

Unatoč svemu tome, snaga bojkota je pokazala dokle ide odanost nekih sveučilišnih zaposlenika prema sindikatima. To se možda najviše istaklo na nekim starim sveučilištima na kojima je mlado ugovorno osoblje pomoglo udahnuti novi život u lokalne udruge AUT-a, pretvorivši ih tako u sindikalne ogranke. Bojkot je omogućio uvid u potencijal UCU-a istovremeno ukazavši i na potrebu ljevice za učinkovitom organizacijom unutar ujedinjenog sindikata kako bi i dalje mogli pozivati vodstvo na odgovornost.

Jaz između načelno progresivne politike Natfhe i AUT-a i ponašanja njihovih dužnosnika prema bojkotu nije ništa novo ni jedinstveno za sindikate sveučilišnih profesora. Sindikalci u stalno radnom odnosu imaju tendenciju formiranja posebnih socijalnih grupa definiranih njihovom posredničkom ulogom između kapitala i rada. Oni pronalaze bolje načine eksploatacije umjesto da vode bitke koje ciljaju na ukidanje eksploatacije. Zbog toga, iako je važno izabrati što moguće bolje vodstvo, ostali članovi sindikata se nikad ne bi trebali oslanjati na njih, već bi se trebali sami organizirati.

Nova ljevica UCU-a održala je svoju prvu konferenciju u lipnju 2006. Morat će izgraditi čvrste područne organizacije koje mogu poduzimati akcije neovisno o vodstvu sindikata (zaposlenicima sindikata na puno radno vrijeme), a također su nužna i šira politička gledišta. Kao što smo vidjeli, ono što je sprječavalo mnoge sveučilišne radnike – kao i radnike na drugim radnim mjestima – je uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu. Najvažnije postignuće pokreta za drugačiju globalizaciju je dovođenje u pitanje te tvrdnje – kako bi se pokazalo da nema ništa prirodno u svijetu u kojem je tržište gospodar. Ljevica na sveučilištima biti će najučinkovitija tamo gdje sebe postavi kao dio globalnog otpora neoliberalizmu i ratu.

Za to je potrebno uložiti mnogo truda i rada. Europski socijalni forum osigurao je okvir unutar kojeg se borci za obrazovanje iz cijele Europe mogu sastajati i izmjenjivati ideje, no čini se da je to razvijenije među srednjoškolskim učiteljima i njihovim sindikatima nego među sveučilišnim profesorima. No, ako je drugačiji svijet moguće, zašto ne bi bilo moguće i drugačije sveučilište?

Danas sveučilišta obavljaju hrpu različitih društvenih funkcija, uključujući:
  • individualni razvoj;
  • usađivanje kompleksnih, društveno korisnih vještina;
  • “čista” istraživanja – potraga za znanjem radi znanja;
  • komercijalna i vojna istraživanja;
  • podrška reprodukciji kohezivne dominantne klase, pa čak i
  • kritičko razmišljanje o društvu.
Trenutno restrukturiranje sveučilištâ ima za cilj izravno podrediti ih potrebama neoliberalnog kapitalizma. Nije ni čudo stoga da je Bill Rammell, državni ministar za cjeloživotno učenje i više i visoko obrazovanje, procijenio niži postotak prijava za predmete poput filozofije, povijesti, klasične i likovne umjetnosti u akademskoj godini 2005. kao “ništa loše”: “Studenti biraju predmete za koje misle da su stručno korisni”, objasnio je.[72]

No nema nikakvog razloga zašto bi se gore navedene funkcije trebale obavljati u jednoj instituciji – dapače, povijesno gledajući ni nije bilo tako. Mnogi od najutjecajnijih mislilaca u posljednjih nekoliko stoljeća – Darwin, Marx i Freud, na primjer – radili su izvan sveučilišta. Albert Einstein je završio u akademskom sjaju Instituta za napredne studije u Princetonu, ali je članke koji su promijenili fiziku napisao dok je radio kao službenik u Uredu za patente u Ženevi. Tek od drugog svjetskog rata sveučilišta su postala središnja mjesta razvoja kritičke teorije društva, a mnogi smatraju da je efekt bio poticanje proizvodnje teško razumljiva teorijskog diskursa stvorena za akademsko čitateljstvo.[73]

Vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od prijetnje uništenjem putem neoliberalne transformacije. Na primjer, s obzirom na sveobuhvatni utjecaj zaglupljujućih korporativnih medija, važno je da sveučilišta i dalje pružaju intelektualni prostor za razvoj kritičkog mišljenja. Ali jedna tema kritičke rasprave trebala bi biti briga o ulozi sveučilišta u istinski demokratskom društvu. Vrijedne aktivnosti kao što su samorazvoj, stjecanje novih vještina, te provođenje istraživanja ne moraju biti provedeni u istoj instituciji. Niti moraju biti ograničene na određeni period u životu, na primjer ranu odraslu dob – to je element istine u službenim lupetanjima o “cjeloživotnom obrazovanju”.

Također, nema potrebe da sveučilišta budu hijerarhijski ustrojena s menadžerima i redovnim profesorima na vrhu, kako je slučaj danas. Zahtjevi za demokratizaciju sveučilišta – da studenti i svi sveučilišni radnici sudjeluju u donošenju odluka – koje su postavili studentski pokreti 1960-ih i 1970-ih nisu nimalo izgubili na svojoj važnosti.

No kakav stvarni pokušaj otvaranja sveučilišta prema van i njihova demokratizacija bila bi šamar nastojanjima vlade koja, uz podršku tvrtki, podjarmljuje visoko obrazovanje prioritetima natjecanja i profita. Ti prioriteti nisu mogli, na primjer, tolerirati velike preraspodjele sredstava od bogatih siromašnima, financirane putem progresivnog oporezivanja, koje bi bile potrebne kako bi se istinski izjednačio pristup obrazovanju od najranije dobi nadalje.

Neoliberalizam je uspio u izoliranju i provođenju vrlo čistog oblika logike samog kapitalizma. Kao što smo vidjeli u slučaju sveučilišta, to je logika konkurencije i profita. Izazvati tu logiku znači stremiti k drugačijem svijetu, vođenu drugačijim načelima – na primjer, socijalnom pravdom, održivošću okoliša i pravom demokracijom.[74] Očuvanje i razvijanje onoga što je vrijedno u sveučilištima kakva su danas ne može biti odvojeno od šire borbe protiv kapitalizma samog.

Alex Callinicos
S engleskog prevele Ruža Lukšić, Andrea Milat i Jelena Miloš


Bilješke


[70] S. Kouvelakis, “France: From Revolt to Alternative”, International Socialist Tendency Discussion Bulletin, no. 8, srpanj 2006, www.istendency.net, str. 5.
[71] Kao i gore, str. 6.
[72] “Trend to Drop Philosophy No Bad Things, Says Rammell”, Guardian, 15. veljače 2006.
[73] O tim promjenama vidi u R. Jacoby, „The Last Intellectuals“ (New York, 1987).
[74] Vidi A. Callinicos, “Alternatives to Neoliberalism”, Socialist Review, srpanj 2006.


Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)
Na sveučilišta diljem svijeta vrši se pritisak da se restrukturiraju u skladu sa zahtjevima neoliberalizma, koji svaki aspekt društvenog života želi podrediti tržišnoj logici…
Objavljeno: 29. studenog 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)
Kako se privatne tvrtke povlače iz skupih ulaganja u istraživanje, sveučilišta postaju sve važnija za napredak i razvoj u znanosti, što znači da moraju biti strože podređena dinamičnim potrebama gospodarstva…
Objavljeno: 8. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)
Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta dovodi do sve veće proletarizacije akademskih profesija, dok se istovremeno sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima…
Objavljeno: 14. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve