Eurokriza i budućnost europske integracije (I)

Kriza koja je pogodila Europu u proljeće i rano ljeto 2010. dokazuje koliko su neutemeljene sve priče o oporavku od krize što je izbila u rujnu 2008. U ranom svibnju, na vrhuncu panike koja je zahvatila vlade kontinentalne Europe i investitore širom svijeta postojao je čitav niz zloslutnih pokazatelja da stanje nalikuje onom koje je prethodilo kolapsu Lehman Brothersa i gurnulo svjetsku ekonomiju u najgoru recesiju od Drugog svjetskog rata, kao što je primijetio i autoritet poput predsjednika Europske središnje banke Jean-Claudea Tricheta. Rizik vala bankrota među europskim državama prisilio je čak i američkog predsjednika Baracka Obamu da se uplete i uloži pritisak na francusku i njemačku vladu kako bi se dogovorile oko rješenja koje bi spriječilo još jedan financijski krah. Posljedično, europske su vođe provele tri mjeseca – od sredine veljače do sredine svibnja – svađajući se oko točnih uvjeta pod kojima će pružiti financijsku pomoć Grčkoj. Uvelike se spekuliralo o tome hoće li pomoć uopće biti pružena i hoće li EMU (Europska monetarna unija, ugovor na kojem se temelji euro) preživjeti krizu. I iako je katastrofa izbjegnuta ogromnim paketom za otkup duga koji bi mogao doseći do 750 milijardi eura i odlukom ECB-a (Europske središnje banke) da počne kupovati državne dugove, rasprava o budućnosti EMU-a među europskim političarima i komentatorima i dalje traje. U međuvremenu, politike štednje koje su diljem Europe slijedile proces što je svoj vrhunac doživio uvođenjem eura 1999. ponovo se provode i uzrokuju bol i otpor.

Proces europske integracije potaknuli su geopolitički razlozi.[2] Poslije Drugog svjetskog rata, cilj je francuske europske politike bio ograničiti i kontrolirati ponovno uzdizanje Njemačke.[3] Francuzi su postupno došli do zaključka da je najbolji način da se spriječi dominacija Njemačke, s obzirom na povijesne okolnosti Hladnog rata i sovjetske prijetnje, tako da zadrže Njemačku u Zapadnoj Europi pokretanjem procesa dugoročne integracije interesâ različitih vladajućih klasa na kontinentu. Francuska bi preuzela političko vodstvo, a Njemačka bi osiguravala najveći dio ekonomske snage. To je prvi konkretan oblik zadobilo u Europskoj zajednici za ugljen i čelik, uspostavljenoj 1951. na prijedlog Francuske dan godinu dana ranije.

Strateški su se ciljevi Francuza dijelom podudarali s američkima .[4] Oni su pak bili itekako svjesni nužnosti ponovne izgradnje europskih ekonomija, i to iz dva razloga. Prvi je bio strah da će Rusi preuzeti Zapadnu Europu. Zapadnoeuropske ekonomije, osobito njemačka, morale su biti rekonstruirane i ponovo naoružane pod vodstvom SAD-a (što je konkretno uobličeno u NATO) kako bi poslužila kao štit od staljinističkog bloka. Ali učinkovito je rekonstruiranje zahtijevalo da se ograniči rivalstvo Njemačke i Francuske koje je u razdoblju od 70 godina dovelo do tri rata. Marshallov plan pomoći SAD-a Europi, najavljen u lipnju 1947., bio je uvjetovan pristankom Europljana na neki oblik suradnje.[5]

Drugi je razlog bio strah od unutarnjeg neprijatelja, odnosno europskih radničkih pokreta. 1947. je godine došlo do pobunjeničkih štrajkova u Renaultovim tvornicama i postojala je velika bojazan da će komunisti preuzeti vlast u Francuskoj i Italiji. Ponovna izgradnja Europe i povratak nekog stupnja ekonomske stabilnosti smanjili bi pritisak radničkog pokreta.

Sljedeći je korak bio Rimski ugovor iz 1957. kojim se uspostavila Europska ekonomska zajednica (EEZ). On je postupnim ukidanjem tarifâ na snagu u potpunosti stupio zaključno s 1968. godinom.

Razvoj se događaja u određenoj mjeri promijenio 1958. propašću francuske Četvrte republike i nastankom Pete pod generalom Charlesom de Gaulleom. To je označilo pomak prema autoritarnijoj vanjskoj politici temeljnoj na političkom sustavu većeg stupnja centralizacije. De Gaulle se bio protivio Rimskom ugovoru i, iako ga nije imao namjeru revidirati, težio usmjeravanju procesa europske integracije prema kanalima koji bi davali prednost međudržavnim pregovorima i aranžmanima umjesto usredotočavanja funkcija države u „supranacionalnim“ institucijama poput Europske komisije. Cilj mu je bio iskoristiti francuske komparativne prednosti na vojno-političkom polju. Stoga je izazvao krizu „prazne stolice“ u lipnju 1965. Francuska se na šest mjeseci povukla iz Vijeća ministara država članica EEZ-a. Tim se protestiralo protiv činjenice da se počevši od 1966. odluke više nisu trebale donositi jednoglasno nego kvalificiranom većinom, što bi umanjilo utjecaj Francuske oduzimajući joj pravo veta. Takozvani „Luksemburški kompromis“ dosegnut u siječnju 1966. u biti se svodio na zadržavanje zahtjeva za jednoglasnim donošenjem odluka. Time je zaustavljen velik pomak prema centralizaciji upravljanja EEZ-om.

De Gaulle je imao viziju Europe neovisne od SAD-a, ali istovremeno uključene u atlantske integracije.[6] Bio je neprijateljski nastrojen prema ulasku Britanije te je tijekom 1960-ih dvaput uložio veto na njega, vjerujući da će to gurnuti EEZ mnogo više u smjeru divovske slobodne trgovinske zone nego prema jačanju veza među ključnim državama kontinenta koje bi jednog dana mogle postati temelji Europe sposobne parirati moći SAD-a. Taj sukob vizije ogromnog europskog zajedničkog tržišta politički podređenog SAD-u, koja je bila povezana s proširenjem, i one restriktivnije ali politički neovisne Europe, kasnije povezivane s „produbljivanjem“, još je jedno veliko pitanje europske integracije. Ono je do danas ostalo otvoreno i njime je moguće objasniti velik dio kontradikcija koje obilježavaju Europsku uniju.

1970-ih je došlo do dvije vrlo važne promjene. Prva je bila propast brettonwoodskih fiksnih tečajnih rata, a druga je bila povratak kapitalističke krize, počevši s recesijom 1974.-75. Obje su imale potencijala uništiti velik dio svega što se postiglo u prethodna dva desetljeća. Kraj fiksnih tečajnih rata doveo je do razorne konkurencije u devalvacijama nacionalnih valuta država članica EEZ-a i opasne volatilnosti na tržištima stranih valuta. Povećao se rizik raskola među europskim ekonomijama. Također su stvoreni ogromni problemi tvrtkama koje su djelovale preko granica i u planiranju se oslanjale na stabilne tečajne rate. Isto tako, recesija 1974.-75. dovela je do mnoštva nekoordiniranih reakcija različitih država. Postupno su države članice EEZ-a uspjela stvoriti zajedničku strategiju. Do prvog je pokušaja monetarne koordinacije, nazvanog „zmija“, došlo 1972., ali on je propao u godinama koje su uslijedile. [7]

Drugi je pokušaj bio osnivanje Europskog monetarnog sustava (EMS) i Europskog tečajnog mehanizma (ERM) 1979. Ovaj su put aranžmani bili naklonjeniji slabim valutama.[8] To je osmišljeno s ciljem pridobivanja de Gaulleovih sljedbenika u Francuskoj, predvođenih Jacquesom Chiracom koji se protivio mjerama štednje nužnima za ulazak franka u ERM, kao i s ciljem zaštite njemačke marke od daljnje revalvacije prema naglo devalvirajućem dolaru.[9] Propast zmije također je omogućila Francuzima da zatraže da Nijemci ponesu dio tereta prilagodbe žele li nastaviti s europskom integracijom. Ta je rasprava o obrisima europske monetarne suradnje i ravnoteži interesâ slabih i jakih valuta stalno obilježje europske integracije od 1970-ih. Velik dio svađa u proljeće 2010. ticao se upravo toga.

Deprecijacija dolara bila je glavno obilježje 1970-ih i, zaista, to je postalo i ostalo glavno oruđe napora vladajuće klase SAD-a da očuva ekonomsku moć. Jedna je od nusposljedica poslijeratnog buma bio relativan pad američke ekonomije u usporedbi s Njemačkom i Japanom. Stoga je vladajuća klasa SAD-a pokušala različitim političkim strategijama i potezima obrnuti nejednak razvoj prijašnjih desetljeća u svoju korist. To je obuhvaćalo rezanje vojnih troškova,[10] protekcionističke mjere poput 10-postotnog dizanja tarifa[11] i nesmiljen napad na životni standard američkih radnika.[12] Ali nije manje važno ni to što su uveli i agresivno iskorištavanje privilegirane pozicije dolara kao jedine međunarodne rezervne valute.[13]

Ta je privilegija omogućila SAD-u da uđe u ogromne deficite tekućeg računa i uzrokuje značajne devalvacije dolara tijekom relativno dugih vremenskih perioda ne riskirajući pritom kolaps njegove vrijednosti. Stoga je 1970-ih SAD prakticirala neslužbenu politiku dopuštanja pada vrijednosti dolara u cilju povećanja izvoza (to se ponekad spominje kao politika dobronamjerne pasivnosti – „benign neglect“.) Posljedica takve politike na njemačku i, posljedično, europsku ekonomiju, deflacijska je težnja koja ju obilježava i danas. Kako je razvoj Njemačke uvelike ovisio o izvoznoj strategiji i kako se marka nije mogla natjecati s dolarom kao međunarodnom rezervnom valutom – i tako spriječiti SAD u iskorištavanju svoje pozicije – jedina preostala strategija je bila smanjiti unutarnju potražnju, ubrzati racionalizaciju i tehnološki napredak proizvodnih snaga, premjestiti proizvodnju u strane države s manjom cijenom rada i stalno održavati suficit tekućeg računa.[14]

Zato stvaranje EMS-a nije bilo dovoljno da stabilizira europske monetarne veze. Uspjeh monetarne suradnje zahtijevao je neki stupanj konvergencije ekonomskih politika, a s obzirom na nove uvjete međunarodne ekonomske konkurencije koje je diktirao SAD, to se moglo postići samo usklađivanjem ostatka Europe s njemačkom ekonomskom politikom. Do tog nije došlo sve do 1983., godine slavnog tournant de la rigueur (zaokreta prema štednji) u Francuskoj, kad je predsjednik François Mitterrand odlučio iskušati recepte dijela svoje vlade koji je zagovarao „modernizaciju“, predvođen ministrom financija i budućim arhitektom nove faze europskih integracija Jacquesom Delorsom.[15]

Delors je nakon toga, 1985., postao predsjednik Europske komisije i dizajner Jedinstvenog europskog akta (Single European Act – SEA) iz 1986. Cilj je tog akta bio dovršiti jedinstveno tržište ukidanjem svih trgovinskih barijera do 1992. Značajno je da je Francuska također pristala na ukidanje Luksemburškog kompromisa. Barijere na kretanje kapitala ukinute se u cijeloj Europi do kraja desetljeća, a Ugovor iz Maastrichta je 1991. reformirao EEZ (koja je tako postala Europska unija, EU) i iznio plan za uvođenje jedinstvene valute do kraja stoljeća. Iza jedinstvene je valute i zbog zahtjeva za zajedničkom fiskalnom i ekonomskom politikom („Europskom ekonomskom vladom“ koju su Francuzi zagovarali od 1983.) ili širokim europskim proračunom, stajalo pet kriterija konvergencije koje su nametnuli Nijemci. [16] Ovi su kriteriji 1997. postali Pakt za stabilnost i rast. [17] Napori europskih vlada da ispune ove kriterije doveli su 1990-ih do vala mjera štednje širom Europe. To je bio kontekst ponovnog oživljavanja otpora radničke klase i rastućeg skepticizma javnog mijenja prema europskoj integraciji, što je dovelo do odbacivanja europskog ustava 2005. od strane francuskih i nizozemskih birača.[18]

Uvođenje eura i osnivanje Europske središnje banke (European Central Bank – ECB), paradoksalno su, na francusku inicijativu, ojačali supranacionalni i federalistički karakter europskih integracija. Supranacionalne institucije (Komisija i ECB) šalju predstavnike na većinu najvažnijih međunarodnih foruma i imaju ekskluzivnu vlast u značajnim segementima vladavine Europom: trgovini, monetarnoj politici i regulaciji unutarnjeg tržišta.

Naposljetku, kolaps staljinizma na istoku doveo je do novih komplikacija. S jedne strane, Francuzi i Nijemci imali su različite stavove o novim nezavisnim republikama. U početku je Francuska govorila o konfederaciji europskih država. Ali prevladala je želja Njemačke da im se što prije omogući pridruživanje. Upravljanje EU-om je već uvelike visjelo na krhkim kompromisima između 15 država. Takve je kompromise mnogo teže postići sad kad Unija broji 27 članica. S druge strane, završetak Hladnog rata i ujedinjene Njemačke ponovno su oživjeli stare bojazni od pretjerano moćne Njemačke koja bi dominirala Europom ili čak previše vukla prema istoku. Njemačka vlada predvođena kancelarom Helmutom Kohlom prihvatila je EMU—iako je bila mnogo više zainteresirana za političku uniju – dijelom da dokaže europskim „partnerima“ da je još uvijek predana cijelom procesu.

Kraj Bretton Woodsa kao i Hladnog rata ojačali su njemačku poziciju u Europi. Ukidanju Bretton Woodsa se moglo zahvaliti to što je marka, kao stabilna i snažna valuta najvećeg europskog gospodarstva, automatski postala potporni stup europske monetarne suradnje. EMS je zapravo bio zona njemačke marke. [19] Time je Bundesbank—njemačka središnja banka—zapravo dobila moć kontrole monetarne politike i valutâ širom Europe. I na kraju, njemačko ujedinjenje dalo je proširenoj Federalnoj Republici na demografskoj i političkoj težini, što se u konačnici odrazilo u većoj važnosti Njemačke u institucijama EU. [20]

Kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih Ernest Mandel i Chris Harman izradili su vrlo oštroumnu analizu procesa europske integracije iz marksističke perspektive .[21] Glavni zaključci koje su iznijeli prije 40 godina i danas su relevantni i moraju biti temeljem svake interpretacije tendencija i protutendencija koje upravljaju cijelim procesom.

Prvi je važan zaključak da je europska integracija reakcija na međunarodnu konkurenciju i snagu američkog kapitala. Prednosti potonjeg u vidu veličine i tehnološke sofisticiranosti stvorile su snažan pritisak na europski kapital da ujedini resurse kako bi povratio određen stupanj konkurentnosti na svjetskom tržištu. Ali domaće tržište nijedne od europskih država nije samo za sebe bilo dovoljno veliko da omogući nastanak tvrtki koje bi se mogle natjecati s SAD-om. Zbog toga je bilo nužno ukinuti barijere na trgovinu i investicije te ujediniti različita tržišta u golemo jedinstveno tržište – EEZ. Čak i prije nego je to provedeno, izazvalo je proces konsolidacije nacionalnog kapitala čija je svrha bila pripremiti „nacionalne prvake“ svake od država na nove uvjete intenzivnije konkurencije unutar Europe koja je imala nastati punom provedbom Rimskog ugovora.[22]

Mandel je tvrdio da snaga supranacionalnih institucija ovisi o stupnju isprepletenosti i međuovisnosti kapitala u Europi. Stoga je onovremena slabost Komisije bila znakom rane faze europeizacije kapitala. Kasnije je Harman uočio tri tendencije koncentracije kapitala – jednu na nacionalnoj, jednu na regionalnoj i jednu na međunarodnoj razini. Harman je predvidio da „ako postojeća država ne pruža dovoljno široku bazu za aktivnosti kapitala, nužno dolazi do pokušaja širenja baze udruživanjima i spajanjima s drugim državama. Stoga je vjerojatno da će dugoročno dominirati trend razvoja prema regionalnim blokovima.“ [23]

Uistinu, tijekom 1960-ih i 1970-ih „tendencija je kapitala bila koncentracija unutar državnih struktura, uz podršku nacionalnih država“. [24] Ali ovo se promijenilo kad je europska gospodarstva sredinom 70-ih pogodila kriza koja je dugoročno pokrenula dalekosežni proces restrukturiranja. Broj spajanja europskih tvrtki značajno se povećao. Podaci o spajanjima i preuzimanjima među 1000 najvećih europskih tvrtki pokazuju značajan rast tijekom 1980-ih. Godine 1982.-3. bilo je 117 spajanja. Broj je narastao na 303 u 1986.-7. i 662 u 1989.-90. U početku desetljeća prevladavala su spajanja tvrtki unutar iste države. To se do kraja desetljeća promijenilo. Godine 1983.-4., 65.2 posto spajanja su bila nacionalna, 18.7 posto europska a 16.1 posto međunarodna. Do 1988.-89. samo 47.4 posto je otpadalo na spajanja unutar iste države, dok je 40 posto bilo na europskoj i 12.6 na međunarodnoj razini.[25] Te brojke pokazuju da je neto učinak odluke iz 1985. o dovršetku stvaranja jedinstvenog tržišta bilo ubrzavanje procesa preuzimanja i spajanja kao i poticanje takvih dogovora na europskoj razini. Politička odluka je poticala sklonost prema centralizaciji kapitala na regionalnoj razini. Također se čini razvidnim da su europske tvrtke pokušavale postići željeni red veličine prvo nacionalnom pa zatim europskom konsolidacijom.[26] Konačno, taj se proces nastavio razvijati tijekom 1990-ih. Studija koju je 2004. naručila francuska Komisija za planiranje iznosi zaključak da je “širenjem tvrtki na druge europske države i nastankom tvrtki na europskoj razini, osobito tijekom posljednjeg desetljeća, uistinu stvoren europski ekonomski pol obilježen Jedinstvenim tržištem i eurom“.[27]

Još je jedan pokazatelj nastanka europskog pola mreža međusobno isprepletenih uprava na razini multinacionalnih tvrtki. To se odnosi na direktore koji istovremeno sjede u upravama dviju tvrtki. Gustoća tih mreža ukazuje na postojanje neke vrste zajednice kapitalista koji dijele zajedničku strategiju natjecanja na svjetskom tržištu. Kees van der Pijl je 1990-ih proučavao razvoj takvih mreža na razini 150 najvećih multinacionalki. Zaključio je da je “neoliberalno restrukturiranje kapitala u Europi također utjecalo na mrežu isprepletenih uprava velikih korporacija. Tijekom prvih deset godina nakon Ugovora u Maastrichtu europski je kapital stvorio uzorak koji odražava otvaranje nacionalno ograničenih struktura financijskog kapitala na kontinentu – i njihovu preobrazbu u rivalsku transnacionalnu mrežu odvojenu od atlantske.“ [28] Posljednji dio tog citata ukazuje na nešto vrlo važno: europski imperijalistički blok, suparnik američkog kapitalizma na svjetskom tržištu, u procesu je izgradnje.

Iz toga slijedi da je tijekom desetljeća tendencija prema koncentraciji kapitala na regionalnoj razini vukla naprijed europsku integraciju. Europske su institucije ojačane jednom kad je proces europeizacije kapitala preuzeo ekonomsko prvenstvo od procesa nacionalne konsolidacije. Kraj Luksemburškog kompromisa podigao je stupanj centralizacije donošenja odluka dok su ovlasti Komisije u poljima kojima ekskluzivno upravlja značajno ojačane.[29] A moć ECB-a teško da je upitna. Takav razvoj može samo ojačati pritiske na europske države za daljnjim ujedinjavanjem u europsku super-državu. Ovdje vrijedi ukazati na to da su se europske industrijske multinacionalke okupile 1983. nakon francuske inicijative za stvaranjem najmoćnijeg poslovnog lobija u Europi, Europskog okruglog stola industrijalaca (European Roundtable of Industrialists -ERT). ERT je uporno zagovarao produbljivanje europske integracije i, zaista, mnoštvo njegovih izvješća i prijedloga postali su službene politike Europske komisije.[30] Lisabonska agenda iz 2000. uvelike je bila inspirirana serijom izvještaja koje je ranijih godina objavila Savjetodavna skupina za konkurentnost (Advisory Group on Competitiveness) koju je osnovao ERT u svrhu savjetovanja Europske komisije o reformama.[31]

Ali i Harman i Mandel su također tvrdili da je proces podložan protutendencijama.[32] Vlade se još uvijek uglavnom povode nacionalnim interesima. To se odražava u pokušajima protekcionizma i favoriziranju nacionalne konsolidacije prije nego europskih partnerstva i spajanja.[33] To je osobito važilo za Francusku. Čak i danas, u mjeri u kojoj su isključivo nacionalna rješenja moguća, ta napast još uvijek nije u potpunosti nestala. Primjeri su način na koji se Berlusconijeva vlada u Italiji 2008. protivila preuzimanju Alitalie od strane Air France-KLM-a i onda užurbano rasprodala tvrtku talijanskoj financijskoj grupi ili način na koji je francuska vlada uredila spajanje Gaz de Francea i Sueza kako bi spriječila da potonjeg neprijateljski preuzme talijanski energetski gigant Enel.

Ali još je važnije što unutar okvira stvorenog europskom integracijom svaka država pokušava obraniti vlastite i interese kapitalista koji su uglavnom smješteni unutar njenih granica. Jer iako europske multinacionalke djeluju na regionalnoj razini – izuzev vrlo rijetkih slučajeva koji djeluju globalno – i dalje ih kontroliraju grupe kapitalista koji uglavnom imaju privilegirane odnose s određenom državom.[34] Stoga svaka država pokušava prilagoditi politike i strategije Europske unije interesima kapitalista kojima je baza unutar njenih granica. Najjasniji primjer je upravljanje valutom koja je zajednička većini ovih država, eurom. Nije slučaj da Njemačka – zajedno s Nizozemskom – uporno favorizira jak euro. Kao što je pokazao Guglielmo Carchedi, Njemačka ima najveću koncentraciju tehnološki inovativnih tvrtki koje profitiraju od jakog eura.[35] To nije slučaj s Francuskom ili Italijom koje uglavnom više ovise o slabijem euru kako bi potakli izvoz.[36] To znači da se francuski i talijanski političari prilično redovito žale da je euro prejak ili da način na koji se njim upravlja ne uzima u obzir interese njihovih industrija.

Tako je, u cjelini gledano, europska integracija kontradiktoran proces koji teži učinkovitoj integraciji različitih nacionalnih frakcija europskog kapitala dok u isto vrijeme svaka nacionalna grupa kapitala pokušava urediti proces u skladu sa svojim interesima.[37] Štoviše, slabi kapitalisti koji imaju male izglede preživjeti u otvorenim vodama europskog tržišta traže zaštitu od države unutar koje su se razvili. Oba gornja elementa djeluju kao moćna konzervativna sila koja zadržava potpuni razvoj tendencije prema integraciji kao i onaj njena dva konstitutivna elementa, naime regionalne konsolidacije kapitala i s njom povezane regionalne organizacije funkcija države.[38] Jedini bi način da se jednom zauvijek oslobodi te prepreke bio da najmoćnija država – Njemačka – silom nametne političku unifikaciju kontinenta. Posljednji takav pokušaj rezultirao je Drugim svjetskim ratom i za vrijeme Hladnog rata njemačka je vladajuća klasa bila prisiljena prihvatiti kompromis kojim se njihova dominacija Europom morala mirno dogovarati s drugim europskim državama. Suočene s konkurencijom drugih imperijalizama veličine kontinenta (SAD, staljinistička Rusija prije 1989. i sada sve više Kina), te države nisu imale drugog izbora nego da ispregovaraju vlastiti udio u nadolazećem europskom imperijalističkom bloku pod njemačkim vodstvom (iako je pošteno reći i da Francuzi imaju priličnog utjecaja).

Još je dvije stvari potrebno ovdje naglasiti. Prva je da se cijeli proces ne odvija u vakuumu nego u kontekstu globalne političke ekonomije u kojoj postoje već uspostavljeni rivalski imperijalizmi. Dominantan među njima, SAD, ima moć globalnog djelovanja i utjecaj na događaje širom svijeta, uključujući Europu. Stav SAD-a prema europskoj integraciji ovisi o tome smatra li da ona napreduje u smjeru njegovih interesa ili protiv njih. Stoga je SAD podržavao sve promjene koje bi razvodnile kapacitet EU da postane strateški i politički neovisna dosezanjem visokog stupnja unutrašnje koherentnosti. SAD je snažno podupirao rapidno pristupanje istočnoeuropskih država EU, glasno podržavao kandidaturu Turske – tradicionalnog i donedavno vrlo lojalnog saveznika SAD-a – a silno se protivio pokušajima stvaranja neovisne europske vojne sile i strukture naređivanja izvan NATO-a.[39] Jedan od razloga američke ofenzive na Bliskom istoku nakon 2001. je bio raskol koji će ovo stvoriti među europskim državama. Osim tradicionalnog europskog saveznika SAD-a, Britanije, druge važne države poput Italije, Španjolske i Portugala podržale su križarski rat George W. Busha u Iraku, unatoč snažnom protivljenju Francuske i Njemačke, sila koje pokreću europsku integraciju. Konačno, američki dužnosnici opetovano se žale na njemačku gospodarsku strategiju, strukturalne trgovinske viškove koje ona proizvodi i njene deflatorne posljedice.[40] U mjeri u kojoj njemačka gospodarska strategija dominira Europom i prisiljava ostale države da joj se prilagode, američke pritužbe na tom frontu jednako su važne kao i one na kinesku valutnu politiku.

Druga nas stvar vraća na jedno od Mandelovih predviđanja iz 1970. On je smatrao da sve dok se institucionalna integracija ne razvije u dovoljnoj mjeri, europska ekonomska integracija sigurno neće postati nepovratan proces. To ga je navelo na predviđanje da će „trenutak spoznaje o stanju EEZ-a doći kad Europa uđe u opću recesiju“.[41] To se pokazalo istinitim barem dva puta, prvi put s recesijama sredinom 70-ih i ranih 80-ih – što je u konačnici ishodilo dovršetkom stvaranja Zajedničkog tržišta i EMU-a – i drugi u europskoj recesiji ranih 90-ih, što je među ostalim uzrokovalo monetarnu krizu 1992.-3. koja je još jednom prisilila funtu, liru i franak na napuštanje Tečajnog mehanizma (Exchange Rate Mechanism – ERM). Unatoč tome, i usprkos mnoštvu spekulacija o tome hoće li euro na kraju biti uveden, europska integracija je uspjela prebroditi ovu krizu. Prema Carchediju, “prepoznata je nužnost daljnje ekonomske integracije (EMU-a) ne samo iz političkih nego i iz ekonomskih razloga. Kriza Tečajnog mehanizma (ERM-a) 1992.-3. pokazala je da se time zaista potrebno pozabaviti.“ [42] Ta dva slijeda događaja ukazuju na uzorak u kojem svaka kriza djeluje kao katalizator koji eliminira protivljenje daljnjoj integraciji pokazujući u praksi da se dominantne frakcije europskog kapitala više ne mogu oslanjati na samo jednu državu, kao i razloge zbog kojih bi individualne države bile mnogo slabije da su prepuštene same sebi.[43]

International Socialism, Issue: 128

Objavljeno: 14. listopada 2010.

[1] Tuma and Pauly, 2010. Zahvaljujem Alexu Callinicosu i Jane Hardy što su pročitali i komentirali jednu od prijašnih skica ovog članka.
[2] Soutou, 1996, poglavlja 1-3, usredotočuju se na odnos Francuske i Njemačke, ali daju i vrlo detaljan opis centralne važnosti pitanja sigurnosti za diplomatske manevre tog vremena.
[3] Van der Pijl, 2006, 39-41.
[4] Vidi Loriaux, 1991, 115-132.
[5] Van der Pijl, 2006, 36-39; Loriaux, 1991, 120; Serfati, 2004, 196.
[6] Tu je viziju dijelio i jedan od glavnih arhitekata Zajednice za ugljen i čelik, Jean Monnet (na tu temu vidi Anderson, 2009, 13-15). U tom je smislu postojao kontinuitet francuske strategije unatoč promjeni režima 1958. Ali de Gaulleov osobni stil i eksplicitno protivljenje hegemoniji SAD-a stvorili su dojam suštinskog prekida.
[7] Eichengreen, 2008, 149-172, daje vrlo dobar i prohodan pregled onog što slijedi.
[8] Vidi raspravu u Parsons, 2003, 164-170, za detalje. Eichengreen, 2008, 158, navodi sličan zaključak. Cijeli je proces uključivao mnogo manevriranja koje nije bilo svedeno na razmjene među nacionalnim vladama nego ga je, znakovito, bilo i među njemačkom vladom i Bundesbankom. Potonja je bila iznimno sumnjičava prema aranžmanima koji bi mogli povećati podršku zemljama slabih valuta i potkopati njenu politiku cjenovne stabilnosti.
[9] Callinicos, 1997, 28; Eichengreen, 2008, 158.
[10] Harman, 2003, figure 3, 61.
[11] Van der Pijl, 2006, p96.
[12] Harman, 2007, pp127-128, figures 9 and 10.
[13] O tome se dosta pisalo. Iz marksističke perspektive, vjerojatno je najpoznatija analiza Petera Gowana u Gowan, 1999. Ali vidi i Parboni, 1981, chapter 1, i Carchedi, 2001, chapter 5.
[14] Parboni, 1981, 132-137.
[15] Nakon pokušaja kejnezijanske reflacije i obimnih socijalnih politika koje su dovele do spekuliranja protiv franka, problema s platnom bilancom, bijega kapitala i inflacije, socijalistička se Mitterrandova vlada, na vlasti od 1981. vratila vrlo ortodoksnom skupu ekonomskih politika, što je uključivalo ukidanje industrijskih poticaja, strogu štednju itd.
[16] Te postavljene vrijednosti inflacije i dugoročnih kamata su zahtijevale stabilnost sudjelovanja u ERM-u i, što je možda najvažnije, da proračunski deficiti ne prelaze 3 a nacionalni dug 60 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP-a).
[17] Pojam “Rast” je dodan na inzistiranje Francuske. Njegova je uloga isključivo simbolična, naime radi se o stvaranju iluzije da stabilnost cijena nema kao cilj javne politike prednost nad rastom i zaposlenosti. Trenutni odgovor na krizu državnog duga (čiji je prvi stup radikalnija verzija politika prilagodbe 1990-ih usmjerenih k ispunjavanju kriterija konvergencije) takvu tvrdnju izvrgava ruglu.
[18] Vidi Callinicos, 1994, 1997 i 1999 za opis ponovnog oživljavanja klasne borbe dok je ona bila u tijeku. Kouvelakis, 2007, je vrlo dobra studija francuskog slučaja. Vidi Wolfreys, 2005, o francuskom referendumu i Brandon, 2005, o nizozemskom.
[19] Holman, 1992, 7-8, i Parboni, 1981, poglavlje 5.
[20] Od revizije ugovora 2000. u Nici, Njemačka šalje većinu predstavnika Europskog parlament, a i njen glas u Vijeću ministara vrijedi više od ijednog drugog. To vrijedi i kad je riječ o upravljanju ECB-om.
[21] Mandel, 1970; Harman, 1971; vidi i Harman, 1991, osobito 45-48.
[22] Vidi, za francuski slučaj, Serfati, 2008, p13.
[23] Harman, 1991, 48.
[24] Harman, 1991, 45.
[25] Cox i Watson, 1995, 322-324.
[26] To je zaključila francuska studija europskih financijskih mreža iz 1993. Dupuy i Morin, 1993, 15.
[27] Dietsch i ostali, 2004, 170.
[28] Van der Pijl, 2006, 283.
[29] Serfati, 2004, 200. Serfati čak drži da je „moć kontrole koju posjeduje Komisija veća od one antitrustovskih tijela u SAD-u“.
[30] Za marksističku studiji ERT-a, vidi van Apeldoorn, 2002.
[31] Van der Pijl, 2006, 287.
[32] Postojale su međutim razlike u ta dva pristupa. Harman je mnogo više od Mandela naglašavao izdržljivost struktura nacionalnih država. Predvidio je da “nas čak dugo razdoblje napornog cjenkanja među rivalskim nacionalnim kapitalizmima u kojem će nacionalne ideologije zadržati ključnu važnost za vladajuće klase i u kojem će se političke i socijalne borbe uglavnom temeljiti na nacionalnom okviru“. Ta izjava uglavnom stoji i danas obzirom da ravnoteža moći između nacionalnih država i institucija EU još ide u korist državama. Mandel je, međutim, smatrao da će se europski imperijalizam prilično brzo razviti kako bi konkurirao američkom. Smatrao je golistički ekonomski nacionalizam „iracionalnim“ (Mandel, 1970, 54) umjesto da ga točno shvati kao način koncentriranja kapitala unutar francuske države u sklopu procesa integracije. Zahvaljujem se Alexu Callinicosu što mi je privukao pažnju na razlike između ta dva pristupa.
[33] Harman, 1971, 11; Mandel, 1970, 52-55 o golizmu, i 105 o protekcionizmu i ekonomskom nacionalizmu.
[34] Rugman i Verbeke, 2002, pokazuju da se “ukupno gledajući skup od 20 visoko internacionaliziranih MNP-a [multinacionalnih poduzeća], samo za šest tvrtki može reći da imaju globalnu strategiju i strukturu, uz napomenu da čak i te tvrtke pokazuju regionalne elemente”, str. 11.
[35] Carchedi, 2001, 129-143.
[36] Stoga su u Francuskoj tijekom proljetne krize i deprecijacije eura mnoge važne figure podržale ovakav razvoj situacije. Spomenimo Patricka Devedjiana, ministra za paket stimulacija ekonomiji – Les Echos, 18. svibanj 2010.
[37] Analiza odgovora EU na krizu 2008. Alexa Callinicosa se razlikuje od ove. On oslikava EU kao paraliziranu težinom “divergentnih nacionalnih interesa” (Callinicos, 2010, 97) i predviđa da će „odlučujuća moć ostati u rukama država članica” (101). I on i Jane Hardy su kritizirali analizu iznesenu u ovom članku zbog podcjenjivanja proturječnosti EU-a i moći nacionalnih država.
[38] Primijetite da nešto slično, ali mnogo manje važno, postoji i u SAD-u. Svaka od 50 sjedinjenih država ima jednaku težinu u važnoj instituciji kao što je Senat. To često veoma otežava centralizaciju donošenja odluka. Ali, dakako, paralele tu završavaju. SAD ima predsjednika države i oružanih snaga koji se bira na općim izborima, što ne važi za predsjednika Komisije kao ni Vijeća Europe. A američki parlament, za razliku od Europskog, posjeduje stvarnu moć.
[39] O posljednjoj tvrdnji vidi Carchedi, 2006.
[40] Bouilhet, 2009, de Vergès, 2010. Razni članci Martina Wolfa u Financial Timesu sadržavaju istu kritiku. Wolf tu kritiku usmjerava i na Njemačku i na Kinu. Vidi primjerice Wolf, 2009.
[41] Mandel, 1970, 102.
[42] Carchedi, 2001, 13.
[43] Tu je tvrdnju u komentaru u Financial Timesu iznio i jedan od najistaknutijih predstavnika europskog multinacionalnog kapitala, Peter Sutherland, bivši član Europske komisije i međunarodni direktor BP-a i Goldman Sachsa: “Europska unija ima časnu tradiciju pretvaranja krize u priliku. ‘Euroskleroza’ i svađe oko proračuna 1980-ih poslužile su kao uvod u Jedinstveni europski akt iz 1986.; a kriza tečajnog mehanizma 1992.-1993. je ubrzala stvaranje jedinstvene valute“ – Sutherland, 2010.