Eurokriza i budućnost europske integracije (II)

Kako sam ranije naveo, pod EMS-om je europska monetarna suradnja bila organizirana oko njemačke marke i Njemačke. Kako je cilj jačanja različitih nacionalnih valuta (s iznimkom njemačke marke i nizozemskog guildera, koji su već bili jake valute) uključenih u EMS dobio prednost nad svim ostalim ciljevima ove politike i u mjeri u kojoj je u praksi to značilo pokušaj držanja koraka s fluktuacijama vrijednosti njemačke marke, gospodarsku je politiku Europe diktirala Njemačka. Kad bi se, primjerice, nakon slabljena dolara kapital naglo prelio u njemačku marku i doveo do njene aprecijacije, vlade ostalih europskih država bi bile prisiljene podignuti kamatne stope kako bi privukle količine kapitala dovoljne da omoguće njihovim valutama da slijede marku. Ili, u scenariju koji se ostvario 1992., kad bi Bundesbanka podigla kamatne stope kako bi spriječila inflaciju, isto se moralo učiniti na cijelom kontinentu (kao i u Britaniji, koja je od 1990. do 1992. bila uključena u ERM). To je 1992. godine povuklo europske ekonomije u duboku recesiju. S obzirom na značajne inflacijske diferencijale između Njemačke (i Nizozemske) i ostatka Europe, u praksi je to značilo da Bundesbanka diljem Europe nameće strategiju zvanu „konkurentna disinflacija“ pokušavajući spustiti inflaciju na razinu Njemačke i dostignuti njemačku konkurentnost restrukturiranjem potaknutim disinflacijom.[44] Naravno, nije manjkalo frakcija vladajućih klasa u ostalim europskim državama koje su jedva dočekale da ih Bundesbanka povede na taj put. Kao što je Delors rekao jednom američkom političkom ekonomistu,

Povijesno gledano, u Francuskoj je oduvijek postojala manjina koja je inflaciju smatrala pogubnom za dugoročno zdravlje gospodarstva… Ta je manjina oduvijek pokušavala modernizirati Francusku: stabilizirati valutu, boriti se protiv inflacije i poticati zdrav rast i zaposlenost. I dogodilo se da je ta manjina 1980-ih pobijedila u Francuskoj. Bila je to duga i teška borba.[45]

“Konkurentna disinflacija” značila je smanjenje plaća u svrhu povećanja profita i spašavanja neprofitabilnih tvrtki. Njeni su rezultati vidljivi iz sljedećeg grafa:

Slika 1: Evolucija udjela plaća kao postotka BDP-a 1976.-2006.
Izvor: Michel Husson “Le partage de la valeur ajoutée”, PowerPoint prezentacija, kolovoz 2009.

To je bila dominanta strategija, unatoč paralelnom postojanju europskih „strukturnih“ i „kohezijskih“ fondova osmišljenih za poticanje najnekonkurentnijih regija Zajednice osiguravanjem sredstava za infrastrukturne investicije, što je zapravo bio transfer novca od bogatijih prema siromašnijim zemljama i embrio zajedničke gospodarske politike na europskoj razini.

Ali dominacija Bundesbanke nailazila je na negodovanje ostatka Europe. Osobito u zemlji poput Francuske, čiji političari vole misliti da su u stanju neovisno djelovati na svjetskom tržištu, postojala je snažna želja za ponovnim preuzimanjem kontrole nad monetarnom politikom. Istovremeno je politička opozicija strategiji „konkurentne disinflacije“ uzimala maha među ekonomistima, političarima i poslovnjacima koji su pozivali na alternativne kejnezijanske politike reflacije i protekcionističke mjere u korist francuske industrije. Napokon, sama je Komisija pod Delorsovim vodstvom snažno zagovarala jedinstvenu valutu. Delors je predsjedavao odborom koji je 1989. objavio izvještaj koji je sadržavao upravo tu preporuku. Izvještaj se pozivao na argument da je za ujedinjavanje europskog Jedinstvenog tržišta nužno uvesti monetarnu uniju kako bi se države članice spriječilo u provođenju sukobljenih monetarnih politika. U svakom slučaju, navodio je izvještaj, bilo bi teško pomiriti mobilnost kapitala sa stabilnim tečajnim ratama pa je rješenje bilo da ih se ukine. Štoviše, jedinstvena valuta bi potakla konkurentnost i ubrzala integraciju već liberaliziranih europskih financijskih tržišta tako što bi ih produbila i učinila likvidnijima, što bi moglo povećati monetarnu težinu Europe na svjetskom tržištu.

Svi su ti razlozi išli u prilog monetarnoj uniji. Rasprave i pripreme za međudržavnu konferenciju o monetarnoj uniji počele su u prvom dijelu druge polovice 1980-ih, prije raspada sovjetskog bloka. To je važno napomenuti jer se često preuveličava utjecaj pada Berlinskog zida na spremnost Njemačke da se u ime eura odrekne marke. Istina je da ti događaji jesu podigli uloge i pojačali pritisak na države slabih valuta da prihvate njemačke uvjete (kriteriji konvergencije i nezavisnost Europske središnje banke). A njemačkoj je vladi bilo stalo da dokaže neutemeljenost rezervi koje je Francuska gajila po pitanju njemačkog ujedinjena potezom koji bi je još čvršće vezao za Zapadnu Europu. Ali čak i prije 1989. Njemačka je imala snažne razloge da održi monetarnu stabilnost u Europi. Države regije postale su glavni primatelji njemačkog uvoza i stranih investicija i bilo je iznimno važno osigurati da njihova tržišta ostanu otvorena njemačkom kapitalu. [46] 1970-e su pokazale da bi nacionalna kontrola monetarne politike mogla dovesti države članice u napast da pribjegnu konkurentnim devalvacijama protiv njemačke marke. Konačno, iako je to bio argument koji su radije iznosili Francuzi nego Nijemci, jedinstvena valuta bi mogla steći dovoljnu monetarnu težinu da stvori protutežu jedinstvenoj poziciji dolara u svjetskom gospodarstvu i prednostima koju je vladajuća klasa SAD-a zahvaljujući tome imala od ranih 1960-ih. U mjeri u kojoj se njemačka vladajuća klasa počela emancipirati od američkog mentorstva, to je bila perspektiva koju su bili željni ispitati.

Pregovori o monetarnoj uniji bili su dugotrajan proces koji je uključivao dosta cjenkanja i dugoročnih kalkulacija. S jedne strane, Francuzi su htjeli ponovo dobiti kontrolu nad monetarnom politikom u nadi da će to donijeti manje ortodoksan pristup i monetarnu politiku koja bi uz njemačke interese u obzir uzimala i francuske. Također su htjeli da industrijske i gospodarske politike na europskoj razini nalikuju onima koje su se u Francuskoj provodile od 1950-ih i bile dijelom državne kapitalističke organizacije poslijeratne francuske političke ekonomije. S druge strane, Nijemci se nisu htjeli odreći marke bez čvrstih garancija da će nova valuta biti podjednako jaka. U nedostatku mogućnosti kontrole nad fiskalnim politikama ostatka Europe, nisu htjeli pristati na ništa manje od neovisnosti nove Europske središnje banke i strogih kriterija konvergencije koji bi prisilili njihove „partnere“ da imitiraju rezultate njemačkog gospodarstva.

Na kraju je postignuta nagodba u kojoj se Njemačka odrekla zahtijeva za većom moći u Europskom parlamentu i više njemačkih zastupnika u zamjenu za neovisnost buduće Europske središnje banke i pet gore navedenih maastriških kriterija.[47] Francuskim zahtjevima za zajedničkom europskom industrijskom i gospodarskom politikom nije udovoljeno jer su se Nijemci bojali da bi one na razini Europe dovele do skrivenih protekcionističkih mjera u obliku poticaja posrnulim tvrtkama. Umjesto toga, politika konkurentnosti postala je glavnim instrumentom regulacije Jedinstvenog tržišta. To je bilo mnogo bliže načinu na koji se upravljalo njemačkom poslijeratnom ekonomijom. Bio je to i još jedan način da se osigura provedba nužnog restrukturiranja europskog gospodarstva. Stoga je iz pregovora u Maastrichtu proistekla određena strateška koherentnost: monetarne i fiskalne politike kao i regulacija jedinstvenog tržišta osmišljene su kako bi ubrzale proces restrukturiranja, s ciljem istovremenog potiskivanja radničkog pokreta i poticanja regionalne konsolidacije kapitala.

Važno je primijetiti da strateške razlike nisu bile prisutne samo među vladama različitih država. One su postojale i među različitim institucijama unutar istih država. To vjerojatno najbolje dočarava primjer Francuske. Riječima jednog od glavnih mislilaca francuske liberalne ljevice,

Francuska ekonomska vlast – ili, ako vam je draže, zajednica donositelja ekonomskih odluka: Ministarstvo financija, Banka Francuske, privatni upravni odbori industrijskih i financijskih korporacija – ne bi se uključili u projekt Europske monetarne unije da njegov osnovni cilj od preokreta 1983. [zaokreta prema štednji] nije bio da se u kamen temeljac europskih institucija ukleše strategija konkurentne disinflacije tako da se političkim vlastima oduzme mogućnost manipulacije monetarnom politikom.[48]

Nije čudo da je tako Banka Francuske bila jedina francuska institucija koja je, u opoziciji ministarstvima vanjskih poslova i financija od samog početka podržavala neovisnost Europske središnje banke.[49] U tom pogledu, pitanje neovisnosti ECB-a najjasniji je primjer onog što se obično naziva „demokratskim deficitom“ Europske unije, tj. činjenice da se odluke na europskoj razini najčešće donose od strane neizabranih tijela poput Europske komisije i ECB-a. To nije puki slučaj. To je povezano sa željom europskih kapitalista da zaštite političko donošenje odlukâ od pritisaka kojima je ono obično izloženo u buržoaskoj predstavničkoj demokraciji. I znak je poteškoća na koje nailaze europske vladajuće klase pri nametanju svoje volje europskim radnicima.

Ali postojalo je još jedno jako važno pitanje, naime koje će se države u konačnici kvalificirati za EMU. Njemačka je preferirala uniju država sjeverne Europe i u slučaju pridruživanja, Austrije, jer bi to osiguralo jaku valutu. Ali Francuska se bojala da bi to suzilo manevarski prostor i u budućnosti otežalo guranje monetarne politike u manje ortodoksnom smjeru. Francuzi su stoga branili niz aranžmana, uključujući i manje strog pristup pitanju proračunskih deficita, koji su povećavali mogućnost pridruživanja država južne Europe poput Španjolske, Portugala, Italije i Grčke. [50] Te su države značajno zaostajale za ostatkom Europe po pitanjima konkurentnosti, zaduženosti i inflacije. A bilo im je stalo da se pridruže EMU-u kako bi profitirale od tako dobivenog kredibiliteta. Time bi ušle u istu ligu s Njemačkom što bi im snizilo cijene zaduživanja na međunarodnim financijskim tržištima. Bila bi im pružena prilika da tako ušteđena sredstva ulože u jačanje gospodarstva i povećanje konkurentnosti.

Ugovor iz Maastrichta je međutim propustio stvoriti gospodarsku uniju u jednom vrlo važnom području. Bila je to fiskalna politika. Delorsovo izvješće koje je služilo kao podloga pregovora o Ugovoru nije predlagalo fiskalnu uniju. Za federaliste, to je bio korak unazad od prijašnjeg pokušaja uspostave monetarne unije, Wernerovog izvješća iz 1970. [51] To je izvješće predlagalo transfer fiskalnih ovlasti (oporezivanja, javnog trošenja i posuđivanja) na Europsku komisiju. Ali takav snažan federalizam nije imao izgleda među državnim administracijama koje su još uvijek pridavale ogromnu važnost vlastitom suverenitetu, osobito kad je riječ o Francuskoj. Fiskalne su ovlasti temeljna moć svake države. U mjeri u kojoj struktura nacionalne države još nije bila dovoljno potkopana regionalnom konsolidacijom kapitala, bilo je nezamislivo prebaciti fiskalne ovlasti na europsku razinu.

Delorsov je odbor odlučio krenuti pragmatičnijim putom. Kriteriji konvergencije, osobito oni koji se odnose na javni dug i proračunski deficit, trebali su služiti kao neka vrsta luđačke košulje skrojene da gura nacionalne fiskalne politike prema konvergenciji. Ali nije bilo pomaka kad je riječ o državnom zaduživanju. Nije predložena nikakva europska obveznica, agencija za zaduživanje ili mehanizam solidarnosti s državama suočenima s pretjeranim zaduživanjem. Europskoj središnjoj banci je zabranjeno odobravati zajmove ili kupovati zaduživanja nacionalnih vlada ili institucija Zajednice (upravo je to učinila kad je u svibnju 2010. kupila obveznice grčke vlade). [52] Svaka država sama odgovara za vlastite dugove, unatoč zajedničkoj valuti. EMU je bio samo napola dovršen. Ali dugo vremena se nije činilo da to itko primjećuje. Ne samo to, nego i, kako je Alex Callinicos primijetio 2005. „u sklopu priprema za lansiranje eura je došlo do konvergencije kamatnih stopa diljem Europe… To je odražavalo uvjerenje financijskih tržišta da za dugove ekonomija eurozone u praksi garantira EU“, što je upravo suprotno od onog što stoji u Ugovoru iz Masstrichta.[53]

Europski vođe jedva da su bili ustali od pregovaračkog stola kad je naišao prvi test. Gospodarstvo SAD-a je 1990.-1. zapalo u recesiju i posljedice su se počele osjećati u Europi. I Bundesbanka je podigla kamatne stope kako bi spriječila inflaciju stvorenu njemačkim ujedinjenjem. U shemi koja donekle nalikuje sadašnjoj krizi, financijski su investitori posumnjali da će europske vlade slijediti Bundesbanku u podizanju kamatnih stopa i tako doprinijeti već nabujaloj nezaposlenosti koja je pogodila Europu. Kad su danski birači na referendumu u srpnju 1992. odbili ratificirati Ugovor iz Maastrichta, te su sumnje ojačale i dovele do napada na slabije valute, uključujući talijansku liru i britansku funtu. Te su države do rujna bile primorane napustiti ERM.

Činilo se da kriza dokazuje da su svi skeptici oko EMU-u bili u pravu. Ona je zadala snažan udarac svim britanskim eurofilima koji su htjeli odvesti funtu u euro. I, što je ključno za ono što će uslijediti, kriza je omogućila slobodniju interpretaciju kriterija konvergencije. Kako su se svjetska gospodarstva oporavljala od krize ranih 1990-ih, visoki fiskalni prihodi olakšali su ispunjavanje maastriških kriterija. Ipak, europske vlade nisu pokušavale provoditi mjere štednje. Rezultat su bile važne borbe i neke pobjede radničkog pokreta, poput općeg štrajka koji je izbio 1994. u Italiji i slomio prvu Berlusconijevu vladu ili štrajka javnog sektora u studenom i prosincu 1995. u Francuskoj kojim je odbačen paket „reformi“ premijera Alaina Juppéa.[54] Tako su osim štednje, koja sama nije mogla obaviti posao, „vlade [poduzele] jednokratne mjere – obično u obliku dodatnih poreza – kako bi se privremeno provukle ispod šipke od 3 posto i nakon toga napustile fiskalnu disciplinu“.[55] Tako je deset država moglo ustvrditi da ispunjava maastriške kriterije, a Grčka im se pridružila 2001.

Radi otpora radničke klase koji je bio presnažan da bi bio slomljen, pravila su prilagođena tako da bi se EMU mogao lansirati po rasporedu i time stvoriti iluziju da počiva na čvrstim temeljima. Njemačka je također zahtijevala pakt o stabilnosti koji bi omogućio stalan nadzor nad državnim proračunima i kazne za države koje bi stvorile pretjerane deficite, u nadi da će takve prijetnje stvoriti dodatni pritisak na vlade da stanu na kraj svojim radnicima. To je 1997. pretočeno u Pakt o stabilnosti i rastu. Ali kad su 2003. i Francuska i Njemačka stvorile proračunski deficit veći od 3 posto BDP-a, bilo im je draže promijeniti pravila tako da omogućuju veću proračunsku fleksibilnost nego platiti kazne. Mnogi se pro-kapitalistički komentatori žale da je to postavilo presedan za slabije države.

Euro je lansiran 1999. Kovanice i novčanice eura puštane su u opticaj tijekom prvih šest mjeseci 2002. Osjećaj euforije oko budućnosti europske integracije je u to vrijeme bio poprilično raširen. On je bio odraz činjenice da su unatoč skepsi oko uvođenja eura (u SAD-u i među financijskim investitorima) i međusobnim nesuglasicama Europljani bili u stanju postaviti zajedničke ciljeve i zaista ih i ostvariti. Nesumnjivo je taj entuzijazam bio u pozadini francusko-njemačkog stava o ratu u Iraku 2003.

Entuzijazam je poticala i činjenica da se tečaj eura prema dolaru prilično brzo penjao. Tijekom prve dvije godine svog postojanja, dok još nije bio u opticaju, euro je pao oko 30 posto u odnosu na dolar. Ali od proljeća 2002. našao se na uzlaznoj putanji. Na vrhuncu svog odnosa prema dolaru u srpnju 2008. vrijedio je gotovo dvostruko više od najniže vrijednosti u listopadu 2000.

Snaga eura ga je učinila pogodnim kandidatom za međunarodnu rezervnu valutu. Kao što sam već spomenuo, razlog uvođenja eura je bila njegova moć da konkurira dolaru. Ključni faktor je tu bio povjerenje investitora u euro kao „sigurnu luku“ u kojoj će moći čuvati svoj imutak bez bojazni da će mu pasti vrijednost. To je razlog što Europska središnja banka i njen predsjednik uporno ponavljaju kako su uspješno očuvali stabilnost cijena od osnutka banke. Upitan u intervjuu za Le Monde je li euro u opasnosti, Trichet je prvo rekao:

Ali za stabilnost i snagu nije dovoljno konkurirati dolaru. Potrebno je i da se valuta temelji na konkurentnim financijskim tržištima i naširoko koristi diljem svjetskog gospodarstva (da postane „svjetskim novcem“, kako se to ponekad naziva). Konkurentna financijska tržišta moraju biti duboka, likvidna i profitabilna. To je Europska komisija namjerila stvoriti eliminacijom preživjele fragmentacije europskih financijskih tržišta čim je euro lansiran. [57] To je i razlog nastavka širenja eurozone. Slovenija se pridružila 2007., Cipar i Malta 2008. i Slovačka 2009. Estonija će se pridružiti 2011. A ostale države EU su prihvatile Ugovore i obvezne su ispuniti kriterije i pridružiti se. [58]

Pogledamo li pozornije, međutim, uvidjet ćemo da euro još dijeli dalek put od stvarnog konkuriranja za poziciju dolara u svjetskoj ekonomiji. [59] Oko 27,3 globalnih deviznih rezervi čuvalo se 2009. u instrumentima nominalne vrijednosti u eurima, što je porast od 20 posto u 1999. Za usporedbu, na dolar je 2009. otpadalo oko 64 posto, a 1999. 67 posto.[60] Kad se pogledaju međunarodne zadužnice, 2009. ih je u eurima izdano 31.4 posto, a u dolarima 45.8 posto.[61] Ali kad pogledamo uporabu na međunarodnom tržištu deviza, možda najjasniji pokazatelj mjere u kojoj neka valuta uživa status svjetskog novca, dolar se koristio u oko 90 posto transakcija, dok je euro s 40 posto značajno zaostajao za dolarom.[62] Sama je ECB u posljednjem izvještaju o međunarodnoj ulozi eura zaključila da:

Ali zajedno s gornjim pomacima, ispod površine su se odvijale i promjene koje su produbljivale jaz među slabijim i snažnijim gospodarstvima eurozone. To nije bilo vidljivo zbog, kako je primijetio Callinicos, konvergencijske tendencije kamatnih stopa.

Od početka prethodnog desetljeća Njemačka je provela niz mjera (Agenda 2010 Gerharda Schrödera) koje su povećale njenu konkurentnost u usporedbi s njenim europskim „partnerima“ i ponovo stvorile višak na njenoj trgovinskoj bilanci.[64] Te su mjere značile da se jedinična cijena rada u Njemačkoj jedva povećala dok je u ostatku Europe značajno porasla.[65] Rezultat je bio rast viška na tekućem računu Njemačke i deficiti na računima zemalja južne Europe i Francuske.[66] Ti viškovi i deficiti postali su izvoz kapitala iz Njemačke u zemlje južne Europe.[67] Njemačka je posuđivala ostatku Europe kako bi mogli i dalje kupovati njemačke izvozne proizvode, u odnosu koji veoma nalikuje onom između Kine i SAD-a.

Sve je to značilo da je po izbijanju krize 2007., a osobito nakon njenog prelaska u duboku recesiju 2008. i 2009., na zemlje južne Europe pao mnogo teži teret nego na Njemačku. To nije imalo nikakve veze s rasipnošću. Riječima Martina Wolfa,

To je države opteretilo ogromnim proračunskim deficitima. Kao što se u ovom časopisu tvrdi već negdje godinu dana, ti su proračunski deficiti rezultat državnih politika čiji je cilj bio spriječiti da se ekonomska kriza pretvori u depresiju kao i smanjenih fiskalnih prihoda i povećanih socijalnih troškova koje je izazvala recesija 2008.-9. Ukupni rezultat je bio prebacivanje najveće većine neotplativih dugova koji su prijetili bankama na države koje su ih iskupile, čime se problem samo premjestio. Euro kriza u proljeće 2010. je to pokazala u praksi. Spekulacije o insolventnosti banaka preobražene su u spekulacije o insolventnosti država. I dok je svaka država podložna pritiscima s financijskih tržišta da smanji svoju izloženost dugu, taj je pritisak mnogo snažniji kad je riječ o malim i slabim državama poput, primjerice, Grčke. Štoviše, činjenica da su ogromni deficiti doveli u fokus moć svake od država da vrate svoje dugove izložila je danjem svjetlu manjkavu prirodu EMU-a. Grčka je bila prepuštena sama sebi i to je svima postalo jasno.

Rezultat je bio kriza povjerenja u grčku državu koja joj je povisila cijenu zaduživanja na međunarodnim financijskim tržištima i pritom izazvala deprecijaciju eura. Povećala se razlika u visini kamata na obveznice grčke i njemačke vlade (njemačke bunds se smatraju referentnom vrijednosti za zaduženje europskih država). Nešto se moralo učiniti, ali je bilo teško složiti se što. Francuska je predvodila tabor država s deficitom koje su zagovarale iskupljenje dugova pod okriljem EU dok je Njemačka bila na čelu država sa suficitom (Nizozemska, Austrija i Finska) koje su se opirale ideji dodjeljivanja obimne pomoći Grčkoj.

Kad su se početkom svibnja stvari počele otimati kontroli, uz zabrinjavajuće naznake širenja krize povjerenja na Španjolsku i Portugal i pod rastućim pritiskom SAD-a koji je strahovao od novog kolapsa tipa Lehman Brothersa, dva su tabora postigla kompromis.[69] Njemački je tabor pristao dati novac i garancije nužne za iskupljivanje dugova Grčke i bilo koje druge europske države koja bi popustila pod tržišnim pritiskom pod uvjetom da se uključi MMF, da se strogo primjenjuju propisane mjere štednje i da se novac ne dodjeljuje bez prethodnog odobrenja nacionalnih parlamenata. ECB je objavio da će početi kupovati državne zadužnice, što je odluka koja se protivi Ugovoru iz Maastrichta. S obzirom na to da su državnom dugu na periferiji prvenstveno bile izložene njemačke i francuske banke, može se reći da je to spašavanje eura izgleda kao drugi bailout banaka, samo godinu i po nakon onog u 2008.[70]

Bailout se najčešće komentirao kao kvalitativna promjena u načinu upravljanja eurozonom. Francuska se vlada požurila potvrditi takav dojam. Francuski ministar za europske poslove Pierre Lellouche je rekao Financial Timesu da otkup grčkih dugova „u biti predstavlja temeljitu reviziju pravila Europske unije i skok prema blokovskoj ekonomskoj vladi” te ga usporedio s klauzulom o međusobnoj obrani iz članka 5. NATO-a. [71] Tome su se pridružili i drugi eurofili, držeći da je otkup dugova stvorio priliku da se prevladaju nedostaci EMU-a. Tako je, na primjer, bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi u istoj tiskovini objavio komentar pod naslovom „Veliki korak prema fiskalnom federalizmu u Europi“. [72]

Ipak, velik korak nije isto što i prijeđen put. Europski stabilizacijski fond osnovan je za administriranje bailouta i privremen. A Francuska i Njemačka se ne slažu oko toga što dalje. Francuska se zalaže za snažniju koordinaciju među državama eurozone i neku vrstu fiskalne unije, ili putem euro-obveznica ili u obliku fiskalnih transfera među državama članicama. Njemačka mnogo više naglašava strože kazne i sankcije za države s deficitom i koordinaciju na razini država članica EU, gdje se nada pridobiti države srednje i istočne europe protiv Francuske i država južne Europe.

Ali vjerojatno se najjasniji znak napetosti među francuskim i njemačkim blokom pojavio prošlog ožujka kad je francuska ministrica financija Christine Lagarde kritizirala njemački trgovinski suficit u intervjuu za Financial Times.[73] Tamo se navodi da su “njeni komentari [prekršili] davno uveden tabu između francuske i njemačke vlade za makroekonomske nestabilnosti u eurozoni“. Iako je mjera u kojoj ekonomske politike Berlina odgovaraju interesima ostalih europskih država – osobito onih u južnoj Europi – neprestano predmetom razmirica dviju vlada, Njemačka se navikla da je po tom pitanju mnogo češće kritizira SAD čijim je kritikama bilo lako odolijevati. Ali sad, usred velike krize koja je pogodila euro, Francuska pokušava svaliti krivicu na leđa Njemačke.

Otkad se dogovorio otkup dugova, dvije se strane pokušavaju usuglasiti i stvoriti dojam da žele ići u istom smjeru. Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble u srpnju je sudjelovao na sastanku francuskog kabineta i dvoje je ministra zajednički pozvalo na suspenziju prava glasa državama koje opetovano krše pravila fiskalne discipline.[74] Ali to je najviše što se u ovom trenutku uspjelo postići. Skup strožih mjera koje zagovara Njemačka – poput sustavnog proglašavanja insolventnosti bankrotiranih europskih država ili osnivanja Europskog monetarnog fonda – Francuska odbija.

Razilaženja Francuske i Njemačke u ovoj točki obilježavaju i šire strateške nesuglasice u srži prošloproljetnog spekuliranja protiv eura. S jedne strane, Francuzi žele da Nijemci prihvate kooperativnije ekonomske politike kojima bi popustio pritisak njemačkog kapitala na konkurentnost njenih europskih „partnera“.[75] Politički je rezon toga to što je za veću političku koheziju Europe potrebnu da se povećala njena međunarodna konkurentnost nužna veća solidarnost među državama EU. Činjenica je i da bi Francuskoj bilo iznimno teško udariti na životni standard svojih radnika u mjeri u kojoj je to učinila Njemačka i da je francusko javno mnijenje prilično neprijateljski nastrojeno prema europskom projektu – uglavnom zato što se on u toj zemlji povezuje s napadima na radništvo koji su započeli 1983. Ali Francuska ne želi prihvatiti političku uniju federativnog ustroja jer većina francuskih političara vjeruje da bi to umanjilo političku i diplomatsku važnost Francuske u svijetu. S druge strane, upravo je to strateški cilj Njemačke barem otkad je pao Berlinski zid. Politička bi unija raspršila sjećanja na Drugi svjetski rat i u isto vrijeme institucionalizirala njemačko prvenstvo unutar nove federalne EU. I čini se da je to cijena koju Nijemci traže za eventualnu veću redistribuciju na europskoj razini. U intervjuu za Financial Times, Schäuble je neizravno optužio Francusku za euro-krizu, rekavši da

Problem je s tom pat pozicijom što, kako je dokazala kriza u proljeće 2010., izlaže riziku i samu monetarnu uniju. U tijeku je vrlo ozbiljna rasprava među buržoaskim komentatorima i ljevicom o tome hoće li euro preživjeti. Kolaps se ne čini vjerojatnim, velikim dijelom i zato što je bailout za sada olakšao pritisak na euro. Ali što je još važnije, niti se igdje u ugovorima predviđa izlazak iz eurozone, niti postoji politička volja da se iz nje izbaci čak i mala zemlja poput Grčke. Jer izbacivanje Grčke bi bilo znak jenjavanja predanosti euru. Samo bi ohrabrilo spekulacije o nadolazećem raspadu eurozone. To nam govori zašto je, nedugo nakon završetka panike u svibnju, najavljen ulazak Estonije u 2011. S eurom je na kocki nešto toliko važno kapitalistima vodećih zemalja da bi radije pristali na gorke kompromise nego pustili da se sruši zdanje europske integracije koje su podigli tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.

Dakle, teško je reći kako će točno izgledati buduća integracija. U svakom slučaju, kao i dosad, ona će proizaći iz napornog cjenkanja i predstavljati odraz kompromisa između Francuske i Njemačke. Ali skok u puni federalizam trenutno se čini nemogućim jer ne postoji biračko tijelo u Europi koje bi glasalo za njega. Kako je luksemburški premijer Jean-Claude Juncker rekao 2007., “Svi znamo što trebamo učiniti, ali ne znamo kako biti ponovno izabrani nakon što to učinimo”.[77]

Postoji, međutim, jedna potpuno izvjesna stvar. Svako rješenje problema eurozone bit će na štetu radnikâ Europe. Uskoro nakon što je u svibnju dogovoren bailout eura, Njemačka je vlada najavila paket mjera štednje u vrijednosti od 80 milijardi eura pokušavajući prisiliti ostale europske vlade da je slijede. Mjere štednje postaju opće mjesto u cijeloj Europi. To je drugi stup pokušaja europskih država da riješe euro krizu.

Ali dvije velike nepoznanice okružuju pokušaj fiskalne konsolidacije. Prva je povezana s činjenicom da mjere dijelom poništavaju same sebe. Smanjenje proračunskih deficita i javnih dugova ovisi o porastu fiskalnih prihoda. Ali vrlo je vjerojatno da će mjere štednje gurnuti gospodarstvo natrag u recesiju i ponovno stvoriti uvjete koji su natjerali države na ogromno zaduživanje na financijskim tržištima. Druga je snaga otpora radničke klase. Niz jednodnevnih generalnih štrajkova proteklih mjeseci u Grčkoj daje naslutiti što će se dogoditi širom Europe kad zagrizu mjere štednje. Ako se može suditi po razdoblju nakon Maastrichta, možemo očekivati da otpor radničke klase bude velikim kamenom smutnje projekata europskih kapitalista.

Prije pet godina ovaj je časopis tvrdio da se u svjetskom sustavu pojavila nova rasjedna brazda i da se ona nalazi u zapadnoj Europi:

Taj je pritisak sada mnogo snažniji i napadi će biti mnogo brutalniji. Stoga će i rasjedna brazda postajati sve dublja i dublja. Posao je europske ljevice da osigura da ona postane što je dublja moguća kao i da iskoristi političke mogućnosti koje će takva situacija izbaciti. Nestabilnosti stvorene napadima na euro i čarkama europskih vladajućih klasa samo će otvoriti nove prostore u kojima ljevica može intervenirati.

Objavljeno: 14. listopada 2010.

S engleskog prevela Ruža Lukšić

Literatura:

Abdelal, Rawi, 2006, “Writing the Rules of Global Finance: France, Europe, and Capital Liberalisation”, Review of International Political Economy, 13:1.
Anderson, Perry, 2009, The New Old World (Verso).
Balleix-Banerjee, Corinne, 1999, La France et la Banque Centrale Européenne (Presses Universitaires de France).
Bornost, Stefan, 2005, “Germany: The Rise of the Left”, International Socialism 108 (autumn),
Bornost, Stefan, 2007, “Germany’s Political Earthquake”, International Socialism 116 (autumn),
Bouilhet, Alexandrine, 2009, “L’Europe Affronte la Chine et les Etats-Unis”, Le Figaro (25 September).
Brandon, Pepijn, 2005, “A Note on the Dutch Referendum”, International Socialism 108 (autumn)
Callinicos, Alex, 1994, “Crisis and Class Struggle in Europe Today”, International Socialism 63 (summer)
Callinicos, Alex, 1997, “Europe: The Mounting Crisis”, International Socialism 75 (summer),
Callinicos, Alex, 1999, “Reformism and Class Polarisation in Europe”, International Socialism 85 (winter),
Callinicos, Alex, 2005, “The No’s Have It”, Socialist Review (July),
Callinicos, Alex, 2010, Bonfire of Illusions (Polity).
Carchedi, Guglielmo, 2001, For Another Europe: A Class Analysis of European Integration (Verso).
Carchedi, Guglielmo, 2006, “The Military Arm of the European Union”, Rethinking Marxism, volume 18, number 2.
Cohen, Benjamin J, 2007, “Enlargement and the International Role of the Euro”, Review of International Political Economy, 14:5.
Cohen, Elie, 1996, La Tentation Hexagonale: La Souveraineté à l’Épreuve de la Mondialisation (Fayard).
Cox, Andrew, and Glyn Watson, 1995, “The European Community and the Restructuring of Europe’s National Champions”, in Jack Hayward (ed), Industrial Enterprise and European Integration: From National to International Champions in Europe (Oxford University Press).
Dietsch, Michel, Edouard Mathieu, Moustanshire Chopra and Alain Etchegoyen, 2004, Mondialisation et Recomposition du Capital des Entreprises Européennes (La Documentation Française).
Dupuy, Claude, and François Morin, 1993, Le Cœur Financier Européen (Economica).
ECB, 2010, “The International Role of the Euro”,
Eichengreen, Barry, 2008, Globalising Capital: A History of the International Monetary System (Princeton University Press).
German, Lindsey, 1995, “Falling Idol”, Socialist Review (January),
Gowan, Peter, 1999, The Global Gamble: Washington’s Faustian Bid for Global Dominance (Verso).
Grahl, John (ed), 2009, Global Finance and Social Europe (Edward Elgar).
Hall, Ben, 2010, “Lagarde Criticises Berlin Policy”, Financial Times (14 March).
Hall, Ben and Victor Mallet, 2010, “EU Bailout Scheme Alters Bloc Treaties, says France”, Financial Times (28 May).
Harman, Chris, 1971, “The Common Market”, International Socialism 49 (first series, autumn)
Harman, Chris, 1991, “The State and Capitalism Today”, International Socialism 51 (summer)
Harman, Chris, 1996, “France’s Hot December”, International Socialism 70 (spring)
Harman, Chris, 2003, “Analysing Imperialism”, International Socialism 99 (spring)
Harman, Chris, 2005, “Analysis”, International Socialism 108 (autumn)
Harman, Chris, 2007, “Snapshots of Capitalism Today and Tomorrow”, International Socialism 113 (winter)
Hollinger, Peggy, 2010, “Paris and Berlin Unite on Fiscal Discipline” Financial Times (21 July).
Holman, Otto, 1992, “Introduction: Transnational Class Strategy and the New Europe”, International Journal of Political Economy, volume 22, number 1.
Kouvelakis, Stathis, 2007, La France en Révolte: Mouvements sociaux et Cycles Politiques (Textuel).
Lapavitsas, Costas, A Kaltenbrunner, D Lindo, J Michell, JP Painceira, E Pires, J Powell, A Stenfors, N Teles, 2010, “Eurozone Crisis: Beggar Thyself and Thy Neighbour”, Research on Money and Finance (March)
Lauer, Stéphane, Frédéric Lemaître, Marie de Vergès, 2010, “M. Trichet: ‘Nous avons besoin d’une fédération budgétaire’”, Le Monde (1 June).
Loriaux, Michael, 1991, France After Hegemony: International Change and Financial Reform (Cornell University Press).
McNamara, Kathleen, 2008, “A Rivalry in the Making? The Euro and International Monetary Power”, Review of International Political Economy, 15:3.
Mandel, Ernest, 1970, Europe versus America: Contradictions of Imperialism (Monthly Review Press).
Parboni, Riccardo, 1981, The Dollar and its Rivals: Recession, Inflation and International Finance (Verso).
Parsons, Craig, 2003, A Certain Idea of Europe (Cornell Univerity Press).
Peel, Quentin, 2010, “Schäuble Interview: Berlin’s Strictures”, Financial Times (19 May).
Prodi, Romano, 2010, “A Big Step Towards Fiscal Federalism in Europe”, Financial Times (21 May).
Rugman, Alan, and Alain Verbeke, 2002, “Regional Multinationals and Triad Strategy”
Serfati, Claude, 2004, Impérialisme et Militarisme: L’Actualité du XXIe Siècle (Page Deux).
Serfati, Claude, 2008, “L’insertion du Capitalisme Français dans l’Économie Mondiale”, La brèche/Carré rouge, number 2.
Soutou, Georges-Henri, 1996, L’Alliance Incertaine: Les Rapports Politico1996 (Fayard).
Sutherland, Peter, 2010, “Radical reforms can save the euro”, Financial Times (30 June).
Traynor, Ian, 2010, “How the euro—and the EU—teetered on the brink of collapse”, Guardian (14 May)
Tuma, Thomas, and Christoph Pauly, 2010, “Interview with Jean-Claude Trichet, ECB President”, Der Spiegel (13 May)
Van Apeldoorn, Bastiaan, 2002, Transnational Capitalism and the Struggle Over European Integration (Routledge).
Van der Pijl, Kees, 2006, Global Rivalries From the Cold War to Iraq (Pluto).
de Vergès, Marie, 2010, “Inquiet pour la Croissance, Washington Déplore la Rigueur en Allemagne”, Le Monde (24 June).
Vittori, Jean-Marc, 2010, “France-Allemagne: 1 à 3”, Les Echos (7 April).
Wolf, Martin, 2009, “Why G20 Leaders will Fail to Deal with the Big Challenge”, Financial Times
(1 April).
Wolf, Martin, 2010, “The Eurozone Stumbles into a Beggar-My-Neighbour Policy”, Financial Times (19 May).
Wolfreys, Jim, 2005, “How France’s Referendum Caught Fire”, International Socialism 107