Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (I)

Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. U prvom dijelu autorica piše o širenju europskog projekta te njegovim posljedicama na postkomunističke zemlje koje su ušle u EU 2004. godine.


Unatoč pravoj imploziji nekih ekonomija u Srednjoj i Istočnoj Europi (u nastavku: SIE) – naglom spuštanju životnog standarda u nekim dijelovima tog područja, prosvjedima, društvenim nemirima – u deset postkomunističkih zemalja koje su se pridružile Europskoj uniji 2004. i 2006. godine malo je pažnje pridano krizi i recesiji.[1] Pribaltičke države su od toga da ih se naziva „baltičkim tigrovima“ došle do toga da najbolnije pate od učinaka krize u Europskoj uniji sa svojim valutama, bankarskim sustavom i gospodarstvom na rubu kolapsa. Mađarsku je 2010. godine pogodio špekulativni napad koji je zaprijetio degradiranjem njezina duga na status junk obveznica. Na prvi pogled se čini da su samo Poljska i Češka prošle relativno bezbolno.

Čak i prije pada Berlinskog zida 1990. godine te zemlje nisu bile imune na krize u globalnoj ekonomiji, a recesije sredinom 1970-ih i između 1979. i 1982. zaoštrile su protuslovlja u njihovim ekonomijama i doprinijele njihovom konačnom kolapsu 1990. godine. Međutim, njihova dublja integracija u globalnoj ekonomiji i izloženost istoj, a naročito EU, od pada Berlinskog zida je značila da su mnogo podložnije krizi i recesiji.

Temelji te podložnosti su položeni široko rasprostranjenim usvajanjem neoliberalnih mjera u gospodarstvima SIE, velikom ovisnošću o stranim ulaganjima te naročito njihovoj izloženosti međunarodnim financijama. Iván Szelényi to opisuje na ovaj način: “Sada kada je kriza globalnog financijskog kapitalizma iz temelja potresla svijet, kada svjedočimo gospodarskom kolapsu snage kakvu nismo iskusili od krize 1929.-1933. (radi se o kolapsu koji naročito žestoko pogađa Mađarsku i zapravo cijelo europsko postkomunističko područje), mudrost neoliberalnog puta koji su izabrale postkomunističke zemlje 1989.-1990. čini se krajnje dvojbenom. Gruda se počela valjati iz Sjedinjenih država, no čini se da će pokrenuti najveću lavinu upravo u ovoj regiji. Neoliberalizam je u krizi i u Americi, ali se čini da će postkomunistički kapitalizam, koji je bio neoliberalniji od samih neoliberala, morati platiti dvostruku cijenu za svoju – čini se da danas imamo osnove vjerovati da je tako – pogrešnu gospodarsku i socijalnu politiku.”[2]

Kako bismo razumjeli opseg i prirodu krize u SIE, kako diljem regije tako i u zasebnim gospodarstvima, nužno je razumjeti proširenje europskog projekta na istok.

Europski projekt ide na istok: od 2004. nadalje


Vladajuće klase Europe i SAD-a uložile su velike napore u takozvanu „transformaciju“ SIE da bi osigurale njihovu integraciju u globalnu ekonomiju nakon pada Berlinskog zida. MMF je osigurao financiranje projekta, dok je Svjetska banka pribavila sredstva za obnovu iscrpljene infrastrukture tih zemalja. Međutim, postojao je jaz između retorike i stvarnosti „pomoći“ koja je išla u SIE. Obujam sredstava koja su trebala poduprijeti transformaciju uvelike su iznevjerila očekivanja za „Marshallov plan za Istočnu Europu“ o kojemu se trubilo. Različiti programi poput PHARE-a (Pomoć Poljskoj i Mađarskoj za obnovu ekonomije) Europske unije i USAID-a su potpuno otvoreno pokazivali namjeru da usade neoliberalnu agendu, tako da ove zemlje budu otvorene kapitalu za trgovinu i investiranje kroz široko raširenu liberalizaciju i privatizaciju.[3] MMF ih je uvođenjem strogih uvjeta prinudio na rezanje javne potrošnje i vrlo brzu privatizaciju, no bilo je i znatnog ulaganja u ideološko podupiranje projekta. Primjerice, USAID je financirao tečajeve za sindikaliste u Poljskoj koristeći udžbenike za prvu godinu ekonomije kako bi objasnili principe „tržišne ekonomije“ i nužnost „smanjivanja“ (eng. downsizing). Vođe sindikata Solidarnost vođeni su na duga putovanja u SAD kako bi učili o demokraciji i „pravoj“ ulozi sindikata.[4]

U kontekstu geopolitike tog razdoblja, pad Berlinskog zida i slom Sovjetskog Saveza su odškrinuli vrata SAD-u kroz koja je NATO mogao utjecati na razvoj SIE. Ti politički i ekonomski interesi odraženi su u opasci pomoćnog državnog tajnika Richarda Holbrookea koji je zaključio: „Zapadna Europa se mora proširiti na Srednju Europu što prije, u gruboj stvarnosti kao i duhom, a SAD je spreman pokazati joj put.“[5]

Nadalje, promjene u organizaciji financija i bankarstva su bile od iznimne važnosti i uvjet za postojanje same tržišne ekonomije.[6] Koraci prema uspostavljanju neovisne središnje banke (proces koji je započeo prije 1990. godine) poduprli su okvir nužan za neoliberalni projekt osiguravanja čvrstog novca i odvajanja financija od domaćeg kapitala i političkog utjecaja starih staljinističkih vladajućih klasa. Ekonomije zapadne Europe i SAD-a su trebale nova tržišta u kojima bi neke od njihovih najvećih i najprofitabilnijih financijskih tvrtki mogle djelovati. To je naročito istinito u slučaju Britanije i SAD-a koji dominiraju globalnim financijskim uslugama. Rezultat te jagme za imovinom odražava se u velikim količinama stranog kapitala koji dominira financijskim sektorom u SIE, s oko 80 posto bankarskog sustava u stranom vlasništvu.[7]

No „transformacija“ i uvođenje neoliberalizma nisu bili otvoreni procesi čime su te zemlje jednostavno odražavale potrebe globalnog kapitalizma. Konkurirajući interesi različitih dijelova vladajuće klase i napori organiziranog radništva produžili su proces i rezultirali političkim kompromisom, naročito što se tiče privatizacije i socijalne skrbi. Dakle, prestrukturiranje države je bilo puno kompleksnije od jednostavnog jamčenja uvjeta za djelovanje transnacionalnog kapitala. Tri pribaltičke države, Estonija, Latvija i Litva, bile su primjerice naročito revne u usvajanju neoliberalnih mjera, a u slučaju Litve „u tolikoj mjeri da su uvezli Amerikanca litavskog porijekla, Valdasa Adamkusa, kako bi preuzeo dužnost predsjednika republike.“[8]

Prva faza transformacije nakon 1990. je bila sirova i drakonska imala je razarajući učinak na životni standard velikih dijelova naroda kako su se ta gospodarstva uključivala u sve više i više liberaliziranu globalnu ekonomiju. U Poljskoj 1990. godine uvedena je jedna naročito brutalna verzija pod nazivom „šok terapija“, što je bio neoliberalizam brzine munje s drastičnim rezovima u javnoj potrošnji, subvencijama i plaćama u javnom sektoru. Strategija EU, pak, bila je daleko sistematičniji pokušaj promicanja neoliberalne reforme i utjecaja europskog transnacionalnog kapitala liberalizacijom i deregulacijom u SIE.[9] Glavna svrha PHARE-a bio je da pripremi te zemlje za članstvo u EU tražeći više i dublje mjere deregulacije i liberalizacije, uz nešto socijalne zaštite u slučaju da društveno nezadovoljstvo minira reforme.

Dakle, mašući mrkvom članstva, EU je uspjela natjerati ekonomije Srednje i Istočne Europe da prihvate specifičan neoliberalan model reforme, koji je bio mnogo radikalnija varijanta od one koja je provedena u ekonomijama zemalja koje su već bile članice EU. Te su zemlje sklopile brak s liberalizacijom trgovine i investiranja na takav način da im je otežano pristajanje na bilo koje zahtjeve članova vladajuće klase da im se pruži zaštita ili utočište, budući da su se morale podvrgnuti normama EU po pitanju državne potpore i pogotovo pravila o politici konkurencije.

Dva projekta koja su učvrstila neoliberalni projekt u Europi su proširena na nove postkomunističke zemlje-članice. Prvi je bio zajedničko europsko tržište, popularan simbol korišten za ponovno pokretanje europske integracije sredinom 1980-ih i koji je proveden 1992. godine, a čiji je cilj bio obnavljanje europskog globalnog natjecanja s Japanom i SAD-om. Konkretno, to je otvorilo prethodno zaštićene sektore (na primjer: usluge, komunalije i telekomunikaciju) trgovini i ulaganju te pokrenulo daljnje runde privatizacije. Proklamirajući inovaciju, konkurentnost i ekonomiju razmjera, time je zapravo dozvoljena reorganizacija europskog kapitala na širem području, što se manifestiralo u nezapamćenom valu spajanja i akvizicija.

Monetarna unija sa središnjom bankom i jednom valutom bila je drugi projekt. Radilo se o učvršćivanju jedinstvenog tržišta budući da je ono uklonilo zapreke i smanjilo troškove velikih poduzeća opskrbivši ih nediferenciranim terenom na kojemu je kapital mogao djelovati. Monetarna unija je bila batina kojom su zemlje prisiljene da smanje svoju javnu potrošnju restriktivnom monetarnom politikom po kriterijima konvergencije Ugovora iz Maastrichta i Pakta o stabilnosti i rastu [nedopuštanje deficita većega od 3% BDP-a i zaduženosti veće od 60% BDP-a, op. prev.]. [10] Uloga monetarne politike je dakle bila da se primijeni stegovni neoliberalizam, naročito na slabijim ekonomijama koje će platiti najvišu cijenu što se tiče nezaposlenosti.[11]

Pun pristup EU 2004. godine je produbio i ojačao neoliberalnu agendu. Ranije tvrdnje da je proširenje EU najbolji način za osiguranje demokracije u cijeloj postkomunističkoj istočnoj Europi su otvoreno potkopane uključivanjem izabranih država i isključenjem preostalih kandidata. Vladajuće klase trenutnih članica EU i predstavnici kapitala su smatrali da će troškovi po europski kapitalizam ako prime isključene države biti veći od prednosti koje bi poželi otvaranjem novih tržišta dobara i novih odredišta za strana ulaganja.

Institucije kapitala poput Transatlantskog poslovnog dijaloga, Svjetskog ekonomskog foruma, Međunarodne trgovačke komore i Savjetodavne grupe o konkurentnosti odigrale su važnu ulogu u pokušaju mobiliziranja gospodarskih interesa, vlada i sindikata u njihovoj želji da učine SIE sigurnim za američki i europski kapitalizam. Osobito je Okrugli stol industrijalaca Europe, koji se sastoji od predsjednika uprava europskih transnacionalnih korporacija i predstavlja interese transnacionalnog kapitala, odigrao ključnu ulogu u pokušaju da se osigura interese kapitala i izvršio jak utjecaj na mjere koje su bile u njihovom interesu. To se odnosilo najznačajnije na ostvarenje jedinstvenog tržišta, stvaranje Transeuropske mreže, prestrukturiranje europske obrazovne politike i postepeno reduciranje mjera socijalne zaštite.[12] Dakle, predpristupnu strategiju je skovala Europska komisija uz potporu Okruglog stola industrijalaca Europe.[13]

Europska komisija i Okrugli stol industrijalaca Europe su, dakle, dali ideološki smjer cjelokupnom procesu europske integracije uključujući tržišnu liberalizaciju zemalja-kandidata. Obećanje članstva je osiguralo prestrukturiranje SIE u skladu s neoliberalnom putanjom EU i zadovoljilo potrebe europskog transnacionalnog kapitala za daljnje širenje kapitalističke akumulacije. Zauzvrat, time je ostvaren cilj nekih dijelova vladajuće klase da se osigura vanjski pritisak za unutarnje prestrukturiranje i da se time poboljša položaj onih u kojima je neoliberalni model pobudio ponajviše entuzijazma.

Kriza pogađa Srednju i Istočnu Europu


Opseg financijske krize 2008. godine i recesija koja je uslijedila su jasno vidljivi u Tablici 1. To pokazuje dramatične padove u BDP-u pribaltičkih država, i s iznimkom Poljske i Češke, padove u BDP-u znatno iznad prosjeka EU od 4.2 posto. Kriza je pogodila srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje kroz dva kanala. U vokabularu Svjetske banke „global deleveraging“ (globalno smanjivanje posuđivanja) potaknuto je „unesrećenim domaćim financijskim tržištima“ (financijske institucije koje je raskrinkao toksični dug), koja su, zajedno s „rasplinućem booma nekretninâ“ (slom cijena imovine) u nekim zemljama-domaćinima, smanjila voljnost financijskih tržišta da financiraju vanjski dug.[14] Recesija koja je uslijedila smanjila je potražnju za izvozom u zapadnoj Europi, vršeći negativan utjecaj na proizvodnju i zaposlenost u malim ekonomijama poput češke i slovačke te estonske i mađarske čiji je izvoz bio činio 70 i 80 posto BDP-a 2008. godine. U manjoj mjeri, to se dogodilo i u većim ekonomijama poput poljske i rumunjske.

Jedan od utjecaja integracije s EU i globalnom ekonomijom je dominacija većinom zapadnoeuropskih i američkih banaka i financijskih kompanija bankarskim sustavom u SIE. Priljev kapitala je bio veći u ovom dijelu Europe i pao je drastičnije tijekom krize. Zbog toga je rizik prenesen s zapadnoeuropskih matičnih banaka na podružnice u zemljama SIE u obliku prekograničnih zajmova.[15]

Rast kredita su potakla domaćinstva koja su posuđivala kako bi pokušala poboljšati svoj životni standard kao i mogućnost posuđivanja u stranoj valuti s nižom kamatnom stopom i duljim razdobljem otplaćivanja nego kod domaćih financijskih institucija (vidi Tablicu 2). Period povijesno visoke globalne likvidnosti je trajao od 2003. do 2006. godine. Međunarodne banke su bile preplavljene fondovima te su se međusobno žestoko natjecale da povećaju profit posuđivanjem vladama, poduzećima i domaćinstvima u postkomunističkim gospodarstvima u EU. Posuđivanje običnim ljudima u stranim valutama u tim gospodarstvima je bilo analogno posuđivanju siromasima u SAD-u – takozvano subprime tržište – pri čemu su banke zadržavale profit posuđivanjem ljudima bez obzira na to mogu li oni ili ne otplatiti svoje dugove.

Tablica 1: Izabrani gospodarski pokazatelji 2009./2010. [16]
Zemlja Realni postotak rasta BDP-a (2009) Udio državnog deficita u BDP-u (2009) Nezaposlenost (prvi kvartal, 2010)
Prosjek EU 27-4.2-3.98.9
Bugarska-5.0-3.99.7
Češka-4.1-5.97.4
Estonija-14.1-1.719.0
Latvija-18.0-9.020.0
Litva-14.8-8.917.3
Mađarska-6.3-4.010.4
Slovačka-4.7-6.815.0
Slovenija-7.8-5.57.0
Poljska+1.7-7.19.6
Rumunjska-7.1-8.37.4
Španjolska *-3.6-11.220.0
Ujedinjeno kraljevstvo *-4.9-11.57.8
Irska *-7.1-14.313.3

Iako je nešto kredita otišlo poduzećima, većina zajmova je otišla u domaćinstva i u većini slučajeva ti su zajmove otišli u financiranje hipoteka, kao što se može vidjeti u Tablici 3.

Općenito, integracija ovih gospodarstava s europskom i globalnom ekonomijom oblikovala je prirodu njihove podložnosti, no na neki način kriza se razvila na različit način u gospodarstvima zapadne i južne Europe te su njezin opseg i priroda bili drugačiji u bivšim komunističkim zemljama nego u EU.

Tablica 2: Valutna struktura zajmova po zemlji, ožujak 2009.[17]
ZemljaPostotak stranih valuta
Bugarska62
Estonija88
Mađarska72
Latvija92
Litva65
Poljska40
Rumunjska62

Tablica 3: Rast i sastav kreditiranja privatnog sektora od 2003. do 2008. [18]]
ZemljaProsječan rast kreditiranja domaćinstava (postotak)Prosječan rast kreditiranja korporacija (postotak)Udio stambenih kredita u totalnoj potrošnji domaćinstva (postotak)
Bugarska415743
Češka261265
Estonija393278
Mađarska21764
Latvija442864
Litva593176
Poljska281330
Slovačka281069

Od gospodarskog čuda do implozije: Pribaltičke države


Između 2005. i 2007. godine pribaltičke su države imale najveće stope rasta u EU. U te tri godine latvijski BDP povećao se u prosjeku za 10.8 posto iz godine u godinu, dok je u Estoniji i Litvi u odgovarajućem periodu iz godine u godinu prosjek bio 8.8 posto. Vlade tih zemalja su slijedile najekstremniji oblik neoliberalizma bez progresivnog poreza (flat porez na prihode), bez poreza na nasljedstvo i bez poreza na imovinu.

No naočigled beskrajan rast u pribaltičkim zemljama, koji je pobrao lovorike Svjetske banke kao jedno od 30 gospodarstava s najboljom poduzetničkom klimom, bio je varka. U tim se ekonomija zapravo razvio balon tržišta nekretninâ s najbržim rastom na svijetu. Rastući životni standardi bili su rezultat špekulacijâ nekretninama koje su hranili jeftini strani krediti, budući da su skandinavske i ostale strane banke proširile hipotekarni kredit Latviji, Litvi i Estoniji, a koji je većinom bio u stranim valutama (dolarima, britanskoj funti, švicarskim francima i eurima – vidi Tablicu 2). Michael Hudson opisuje način na koji je time omogućeno staroj nomenklaturi i aparatu komunističkih partija da nabave i rasprodaju imovinu u javnoj sferi ili ih založe za strane zajmove:
S goreg na gore: iz sovjetske birokracije u vatru „divljeg kapitalizma“ i „grabitizacije“ razdavanjem i rasprodavanjem javnih poduzeća i nekretnina… izrodila se simbioza najgorih rudimenata stare staljinističke birokracije s novim predatorskim financijama.[19]
Dok se malen broj ljudi obogatio, iskustvo većine običnih ljudi je bilo neveselo. Pribaltičke države su najgora mjesta za rad u EU. Eurostat izvještava da imaju najniži standard življenja i najduži radni tjedan u Europi. Potrošnja na socijalnu zaštitu iznosi po glavi jednu četvrtinu europskog prosjeka, a nejednakost prihoda je najpolariziranija u Europi.[20] Tempo krize je bio ubrzan; nezaposlenost u Estoniji se popela s 10 na 19 posto između prvih kvartala 2009. i 2010., a u istom periodu nezaposlenost u Latviji se povećala s 13 na 20 posto (prema Eurostatu). Do 2010. to je rezultiralo drugim valom emigracije kada su ljudi pokušali pobjeći od siromaštva.

Jane Hardy
S engleskog prevela Marija Ćaćić


Bilješke


[1] Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija su se pridružile EU 2004. godine. Rumunjska i Bugarska su se pridružile 2007. godine.
[2] Citirano u Andor, 2009., 294-295.
[3] Između 1990. i 2001. USAID je bio uključen u 400 aktivnosti i ubrizgao je milijardu dolara u Poljsku. Vidi USAID 2000. i 2002.
[4] Hardy, 2009.
[5] Holbrooke, 1995., str. 42.
[6] Grahl, 2005.
[7] HSBC, 2006.
[8] Woolfson, 2010.
[9] Holman, 2004.; Smith, 2002.; Shields, 2004.
[10] Gill, 2001.
[11] Cardechi, 2001.
[12] Doherty and Hoedeman, 1994.
[13] Bornschier, 2000.; van Apeldoorn, 2000. and 2003.
[14] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010.
[15] Pomerleano, 2010.
[16] Podaci preuzeti iz Eurostata. Vidi: http:/ec.europa.eu/eurostat
[17] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010., str. 109.
[18] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010., str. 50.
[19] Hudson, 2008., 75-76.
[20] Hudson, 2008.
[21] Bryant, 2010a.
[22] Myant i Drahkoupil 2011. (u tisku).
[23] Gazeta Wyborcza, 2009.
[24] Najznačnije pribaltičke države i Slovačka.
[25] www.solidarnosc.org.pl/en/main-page/polish-labour-2010-html
[26] Woolfson, 2010.
[27] Slovak Spectator, 2010b.
[28] Matthews, 2010.
[29] Buckley, 2010.
[30] Bryant, 2010c.
[31] Bryant, 2010c.
[32] Bloomberg Businessweek, 19. srpnja 2010.
[33] Bloomberg Businessweek, 19. srpnja 2010.
[34] Woolfson, 2010.
[35] Woolfson, 2010.
[36] Woolfson, 2010, str. 11.
[37] EIROnline, 2009.
[38] BBC News, 2010.
[39] Polish Press Office, 2010.
[40] Fabry, 2010.
[41] Slovak Spectator, 2010a.
[42] Mayr, 2010.


Referentna literatura


Andor, László, 2009, “Hungary in the Financial Crisis”, Debatte, volume 17, number 3.

BBC News, 2010, “Thousands Protest over Romania Austerity Measures”, 19. 5. 2010, www.bbc.co.uk/news10127366

Bloomberg Businessweek, 2010, “Hungary Refuses Further Austerity after IMF Talks End”, http://businessweek.com/news/2010-07-19/hungary-refuses-further-austerity-aft

Bornschier, Volker (ur.), 2000, State Building in Europe: The Revitalisation of Western European Integration (Cambridge University Press).

Buckley, Neil, 2010, “Poland Posed for Vital Reforms”, Financial Times, (6. 7.).

Bryant, Chris, 2010a, “Hungarians in Debt to Swiss Franc”, Financial Times, (16. 7.).

Bryant, Chris, 2010b, “Hungarian PM Rejects Fresh Deal with IMF and Austerity”, Financial Times, (20. 7.).

Bryant, Chris, 2010c, “Budapest’s Mixed Messages Sow Confusion”, Financial Times, (23. 7.).

Burke, Jason, 2009, “Downturn Shatters East’s Dream of a Prosperous post-Soviet Future”, Observer (8. 2.), www.guardian.co.uk/business/2009/feb/08/lithuania-credit-crunch-economic crisis

Carchedi, Guglielmo, 2001, For Another Europe: A Class Analysis of European Integration (Verso).

Doherty, Ann, i Olivier Hoedeman, 1994, “Misshaping Europe: The European Round Table of Industrialists”, The Ecologist 24 (srpanj/kolovoz), www.itk.ntnu.no/ansatte/Andresen_Trond/finans/others/EU-ecologist-24-4

EIROnline, 2009, “Trade Unions Protest Against Abuse by Companies of Recession” (7. 6.), www.eurofound.europa.eu/eiro/2009/05/articles/CZ0905019I.htm

European Commission, 1995, Technical Assistance for Central and Eastern European Countries and the Newly Independent State PHARE and TACIS Programmes: Background Report (European Commission MEMO/95/78 04.05.95).

Fabry, Adam, 2010, “Hungary’s Fascists on the Move”, Socialist Worker (24. 4.), www.socialistworker.co.uk/art.php?id=20950

Gazeta Wyborcza, 2009, “Velvet Crisis is Tempting Foreign Investors” (17. 6.).

Gill, Stephen, 2001, “Constitutionalising Capital: EMU and Disciplinary Neo-liberalism”, in Andreas Bieler and Adam D Morton, Social Forces in the Making of the New Europe (Palgrave).

Grahl, John, 2005, “The European Union and Europe”, in L Panitch and C Leys (eds), Socialist Register 2005: The Empire Reloaded (Merlin Press).

Hardy, Jane, 2009, Poland’s New Capitalism (Pluto).

Holbrooke, Richard, 1995, “America, A European Power”, Foreign Affairs, volume 74, number 2.

Holman, Otto, 2001, “The Enlargement of the European Union Towards Central and Eastern Europe: The role of supranational and transnational actors”, u: Andreas Bieler i Adam D Morton (ur.), Social Forces in the Making of the New Europe (Palgrave).

Holman, Otto, 2004, “Integrating Peripheral Europe: the Different Roads to ‘Security and Stability’ in Southern and Central Europe”, Journal of International Relations and Development, volume 7, number 2.

HSBC, 2006, Poland Report, www.hsbcnet.com/transaction/attachments/pcm/pdf/poland.pdf

Hudson, Michael, 2008, “The Fading Baltic Miracle”, International Economy (zima).

Matthews, K, 2010, “Street Level Implications of Romania’s Austerity Program”, www.digitaljournal.com/article/294785

Mayr, Walter, 2010, “Hungary Prepares for Shift in Power”, Der Spiegel, (9. 4.),
www.spiegel.de/international/europe/0,1518687921,00.html

Mitra, Pradeep, Marcelo Selowsky i Juan Zalduendo, 2010, Turmoil at Twenty: Recession, Recovery and Reform in Central and Eastern Europe and the Former Soviet Union (World Bank).

Myant, Martin i Jan Drahokoupil, 2011 (forthcoming), Transition Economies: Political Economy in Russia, Eastern Europe and Central Asia (Wiley).

Polish Press Office, 2010, “August 13 2010”, http://wiadomosci.onet.pl/2209940,10,item.htm

Pomerleano, Michael, 2010, “The Risks of a Crisis in Central and Eastern Europe are Bigger than You Think”, www.voxeu.org.index.php?q=node/5226

Shields, Stuart, 2004, “Global Restructuring and the Polish State: Transition, Transformation, or Transnationalization”, Review of International Political Economy, volume 11, number 1.

Slovak Spectator, 2010a, “Neo-Nazis Attack Slovakia’s First Gay Pride Event” (22. 5.),
http://spectator.sme.sk/articles/view/38949/2/neo_nazis_attack_slovakias_first_gay_pride_event.html

Slovak Spectator, 2010b. “Right Wing Prevails in Election” (13. 6.), www.spectator.sme.sk/articles/view/39196/2/right_wing_prevails_hzda.out.html

Smith, Adrian, 2002, “Imagining Geographies of the ‘New Europe’: Geo-economic Power and the New European Architecture of integration”, Political Geography, volume 21, number 5.

USAID, 2000, http://usaid.gov/press/releases/2000/fs000711 5.html

USAID, 2002, “USAID Mission to Poland: List of Projects”, http://usaid.gov/pl/listof1.htm

van Apeldoorn, Bastiaan, 2000, “Transnational Class Agency and European governance: the case of the European Round Table of Industrialists”, New Political Economy, volume 5, number 2.

van Apeldoorn, Bastiaan, 2003, “The Struggle over European Order: Transnational Class Agency in the Making of ‘Embedded Neoliberalism’, u: Neil Brenner, Bob Jessop, Martin Jones i Gordon MacLeod, State/Space: A Reader (Blackwell).

Wedel, JR, 2000, “US assistance for market reforms”, Independent Review, volume 4, number 3.

Woolfson, Charles, 2010, “’Hard Times’ in Lithuania: Crisis and ‘Discourses of Discontent’ in post-Communist Society”, Ethnography, volume 11, number 4.



Jane Hardy: Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (II)Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. Autorica se u drugom dijelu teksta bavi slučajevima Mađarske, Poljske, Češke te društvenim nemirima i porastom nezadovoljstva u postkomunističkim zemljama EU.
Objavljeno: 30. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve