Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (II)

Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. Autorica se u drugom dijelu teksta bavi slučajevima Mađarske, Poljske, Češke te društvenim nemirima i porastom nezadovoljstva u postkomunističkim zemljama EU.



„Od dobrog đaka do propalog slučaja“: Mađarska


Mađarska je također smatrana blistavim primjerom tržišne reforme i uzornim đakom neoliberalizma. Zbog toga je sve misionare povezanosti između slobodnih tržišta i rasta i stabilnosti iznenadilo to što je Mađarska bila prva zemlja u regiji koju je zahvatila financijska kriza. No problemi u Mađarskoj antidatiraju krizu iz 2008. godine. Do 2005./2006. mađarski budžetni deficit od 10 posto BDP-a smatran je previsokim za kriterije postavljene u Maastrichtu, gdje je za cilj postavljeno 3 posto. Vlada se upustila u niz paketa mjera štednje povećavajući poreze i smanjivanjem beneficija i subvencija. U rujnu 2006. su izbili neredi, nezapamćeni nakon 1990. godine, kada je narod saznao da im je vlada lagala o stanju gospodarstva kako bi dobila izbore.

Politička pozadina visoke potrošnje je povijest natjecanja između glavnih stranaka oko javne potrošnje. Svi parlamentarni izbori do 2006. godine okončavali su porazom tada vladajuće stranke – obično se radilo o prosvjedu protiv njihovih mjera štednje. Zahvaljujući agitiranju prije svakih izbora budžetni deficit bi dosegao vrhunac, stvarajući ciklični uzorak neviđen drugdje u Europi. BDP je dostigao razinu iz 1989. godine tek 1999., tako da su sljedeće mađarske vlade bile prisiljene povećati javnu potrošnju da potpomognu gospodarstvo.

Kada je 2008. kriza pogodila mađarsko gospodarstvo, koje je posrtalo zbog dvogodišnjih mjera štednje, ono je bilo dvostruko izloženo. Kao prvo, vlada, poduzeća i domaćinstva (Tablice 2 i 3) uzimala su kredite u stranim valutama, što se pokazalo katastrofalnim kada je vrijednost forinte pala. 2010. godine 1,7 milijuna ljudi od 10 milijuna stanovnika imalo je zajam u stranoj valuti. Vlada je procijenila da je 10 do 15 posto njih „ugroženo“ – eufemizam za insolventnost. Neki su ljudi morali prodati svoje domove, a drugi su suočeni s porastom od 33 posto u uplatama hipoteke.[21] Drugi izvor mađarske ranjivosti je bila njena ovisnost o potražnji zapadnoeuropskih ekonomija za njihovom robom, koja se sunovratila s razvojem krize.

Što se kriza dalje preobražavala u krizu vanjskog duga, međunarodne financije su špekulantski napale mađarski državni dug. Iako je dug u javnom sektoru dramatično srezan s 10 na 3.5 posto BDP-a te je bio znatno niži od onoga u drugim zemljama (Tablica 1), smatrano je da se radi o nedovoljnoj bijedi da MMF intervenira.

Tablica 4: Udio u BDP-u izvoza odabranih gospodastava[22]

ZemljaTotalStrojevi i složeni proizvodiVozila i motorni dijelovi
Češka66.836.511.2
Mađarska65.542.36.2
Poljska34.413.34.3
Slovačka75.730.812.4

Poljska i Češka: „Baršunasta“ kriza?



Vlade Poljske i Češke su pokušale izbjeći špekulantske napade na svoja gospodarstva pokušavajući se distancirati od katastrofa koje su se dogodile u drugim dijelovima SIE. Češka, poljska, slovačka, rumunjska i bugarska vlast objavile su zajedničku izjavu u kojoj traže da investitori ne trpaju i jače i slabije ekonomije u regiji u isti koš. Nisu željeli da se na njih gleda kao na niži red Europe zajedno s pribaltičkim državama i Mađarskom.

Gospodarstva Poljske i Češke ekonomska kriza je najlakše ozlijedila. Pad u BDP-u u Češkoj stavlja ju tek malo ispod prosjeka EU. Poljska je 2009. godine imala porast BDP-a od 1,7. posto, mada je to slabo u usporedbi s 6,8 posto 2007. i 5 posto 2008. godine. Iako su imali najbolji rast u OECD-u, to nije bilo teško s obzirom na dramatične padove drugdje u SIE. Dnevne novine Gazeta Wyborcza nazvale su krizu u Poljskoj „baršunastom krizom“.[23] Postoji mnogo čimbenika koji su donekle zaštitili Poljsku od gospodarske krize i recesije. Fluktuirajući tečaj značila je da je zlot pao u odnosu na euro za 30 posto između kolovoza 2008. i 2009. što je značilo da je mogao steći prednost nad konkurentima čije valute nisu fluktuirale.[24]

Poljska i Češka za razliku od pribaltičkih država i Mađarske nisu imale velike balone nekretnina koje su hranile strane banke. Njihova izloženost stranim valutama je bila mnogo niža: 8 posto u Češkoj i 30 posto u Poljskoj. Iako su obje zemlje bile podložne posljedicama recesije drugdje u Europi, Poljska je bilo puno manje izložena od Češke zbog manje ovisnosti o izvozu (vidi Tablicu 4).

Međutim, s „uspješnim“ poljskim prebrođenjem oluje trenutne krize treba oprezno postupati. Taj skromni rast skriva visoke razine siromaštva: 44 posto naroda zarađuje manje od 75 posto prosječne plaće, a nejednakost u bogatstvu raste. Visoka prosječna stopa nezaposlenosti od 9.8 posto nepotpuna je priča budući da je tekuća nezaposlenost mladih u 2010. bila 23 posto. Nadalje, 27 posto stanovništva radi na neodređeno vrijeme – najviše u Europi.[25] Borba za preživljavanje se odražava u padu štednji i povećanju razine zaduženosti. U budućnosti potreba se neće smanjiti zbog činjenice da će Poljska biti najveći primatelj kohezijskih fondova EU, što će između 2009. i 2015. prosječno iznositi 3,3 posto BDP-a godišnje. Poljska Ahilova peta je visok deficit u javnom sektoru koji ju ostavlja izloženu špekulantskim napadama na njezin vanjski dug, koji je brzo porastao s 2 posto BDP-a u 2007. i 3,6 posto BDP-a 2008. godine na 7,1 posto 2010. godine (Eurostat).

Slovačka s nezaposlenošću od 15 posto do 2010. godine nije najbolje prošla. Nije imala mogućnost devalviranja kao Poljska i uvela je euro te je k tome bila naročito izložena recesiji, s izvozom koji čini 75,7 BDP-a (vidi Tablicu 4).

Različiti simptomi, isti lijek


Rašireni obrazac parlamentarne politike je bio sličan diljem regije. Nakon 1990. uz pojavu demokršćanskih desničarskih političkih stranaka, stari su se staljinisti preustrojili u socijaldemokratske stranke. U postkomunističkim ekonomijama razočaranje parlamentarnim strankama je bilo još dublje no u Zapadnoj Europe budući da su stranke „desnice“ i „ljevice“ pošle putem privatizacije i tržišnih reformi koje su obogatile malen dio populacije, ostavivši ogromnu većinu bez dobiti od transformacije. Skeptičnost prema politici i političarima potpomognuta je rasprostranjenom korupcijom.

Dubina krize je varirala između zemalja SIE ovisno o razmjeru balona cijena nekretnina, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktirajući tečaj pomoću kojeg bi mogli steći prednost u odnosu na konkurentske zemlje. Reakcija vladâ, međutim, bila je svugdje ista: krizu će platiti radnička klasa. Mnoštvo paketâ mjerâ štednje diljem regije jednostavno je sastavljen od varijacijâ na temu smanjivanja plaćâ i povlasticâ, napada na mirovine, rezanja potrošnje na zdravstvo i socijalnu skrb te povišavanja (regresivnih) poreza. Unatoč rastućoj nezaposlenosti i padu BDP-a, MMF i EU su zahtijevali još veće rezove i rast poreza kako bi se smanjili deficiti u javnom sektoru na kaznenu razinu iz Maastrichta od 3 posto nacionalnog dohotka.

Kriza je prvo pogodila pribaltičke države te su napravljeni veliki rezovi na potrošnju i plaće u siječnju 2009. koji su potaknuli ulične nerede u Litvi i Latviji.[26] Te su zemlje zajedno s Mađarskom smatrane „iznimnim“ slučajevima u nekim dijelovima financijskog tiska, no kako se recesija produbljivala i širila, zahvaćene su sve postkomunističke zemlje u Europskoj uniji. Na izborima u Češkoj (svibanj 2010.) i Slovačkoj (lipanj 2010.) desne su koalicije, predane rezanjima budžeta i drastičnom reduciranju javne potrošnje, formirale nove vlade, iako su socijaldemokratske stranke osvojile najveći broj glasova.[27] U zamjenu za posuđivanje od MMF-a, rumunjska vlada je predstavila drakonske mjere štednje u lipnju 2010., koje su uključivale rezanje plaća u javnom sektoru za 25 posto i povećanje poreza na promet s 19 na 24 posto.[28]

Unatoč navodnom baršunastom hodu Poljske kroz recesiju, desničarska vlada Građanske platforme posvetila se smanjivanju deficita u javnom sektoru sa 7,9 na 3 posto, što podrazumijeva okrutne rezove u javnoj potrošnji i socijalnoj skrbi – već u procesu ukidanja nakon 20 godina neoliberalnih reformi.[29] Vlada je najavila porast poreza na dodanu vrijednost početkom 2011. i planira nastaviti s privatizacijom s ciljem da se stvori 25 milijardi zlota kako bi se začepila rupa u vladinoj potrošnji.

Poučna je razmirica između mađarske vlade s jedne i MMF-a i „tržišta“ s druge strane u srpnju 2010. godine. Mađarska vlada je već nametnula četiri godine mjera štednje i smanjila dug u svom javnom sektoru s 10 na 4 posto BDP-a na račun životnog standarda običnih ljudi. U srpnju 2010. godine, vlada je, bojeći se da će izgubiti biračku podršku, odbila provesti daljnje rezove koje je MMF zahtijevao. MMF i njegov kler ustuknuli su pred činjenicom da je premijer Viktor Orban, „stranački neposlušnik“ i „populist“, rekao da provođenje daljnjih mjera štednje „ne dolazi u obzir“.[30]

Galama se nastavila kada je mađarska vlada odlučila smanjiti budžetni deficit nametanjem pristojbi bankama i financijskim institucijama (uglavnom stranim) na tri godine. Te je pristojbe Financial Times opisao kao „najoštrije na svijetu“, ali su bile veoma popularne među biračkim tijelom.[31] Oporezivanje banaka i odbijanje provođenja daljnjih mjera štednje konsterniralo je „tržišta“. Timothy Ash (voditelj Istraživanja tržišta u nastanku u Royal Bank of Scotland) piše: „Nova vlada nije ništa naučila od prethodnih kikseva, a tržište nije spremno previdjeti fiskalnu popustljivost“.[32] Drugi analitičar, Gyula Toth (UniCredit SpA, Beč) dodao je: „Vjerujemo da će tržišna stvarnost napokon prisiliti vladu da poduzme nužne mjere.“[33]

Pouka mađarskog, a i irskog slučaja, možda je u tome da vladajuće klase koje su bile trome u pristajanju na rezove koje je od njih zahtijevao MMF, kasnije bivaju suočene s još više zahtjeva za štednjom.

Društveni nemir i otpor


U siječnju 2009. godine u Latviji su se dogodili najgori nemiri od sloma Sovjetskog Saveza na kojima je u Rigi prosvjedovalo 10.000 ljudi. U isto vrijeme u Litvi su se prvi put nakon 1990. tri konfederacije sindikata ujedinile oko paketa zahtjevâ.[34] Masovne demonstracije su održane ispred parlamenta kao i u šest drugih gradova, a zatim su uslijedili istodobni prosvjedi u Rigi i u Vilniusu. Slogani su pozivali na klasnu solidarnost: „Jedinstvo je naša snaga! Za radnička prava!“[35]

Bilo je i daljnih sporadičnih prosvjeda kao onaj u Litvi u veljači 2010. protiv četverostrukog povećanja cijena struje. Prosvjed je inicirala Fronto Partija (Frontas) – nova ljevičarska stranka osnovana 2009., prethodno nepoznata u Litvi. Njezini obznanjeni ciljevi uključuju „stvaranje socijalno pravedne Litve u kojoj nema jaza između bogate manjine i siromašne većine, između krupnih vlasnika kapitala i ostatka društva“. Vođa Frontasa priznao je da je njegova stranka izostavila riječ socijalizam iz svoga imena zato što ima „opterećujuće, negativne konotacije“.[36]

U svibnju 2009. godine 30 000 sindikalista je prosvjedovalo u Pragu protiv načina na koji tvrtke koriste recesiju kao izliku za smanjenje nadnicâ, plaćâ i drugih povlastica. Predsjedajući Češke federacije radnika u metalurgiji, KOVO, Josef Stredula, pročitao je na prosvjedu sljedeću izjavu:
Nemojte dozvoliti da se najgrublje naudi onima koji nisu uzrokovali krizu. Nemojte učiniti krizu izlikom za promjene Zakona o radu, koje bi donijele nezapamćeno smanjivanje pravâ zaposlenikâ i mogućnost davanja otkaza bez ikakvog razloga. Ne ugrožavajte mirovinske fondove. Ne odobravajte novi riskantan porez na štednje. Nemojte odobriti devalvaciju ušteđenih mirovina i daljnje slabljenje javnih financija. Djelujte, donosite odluke i vladajte za dobrobit građana, ne u korist špekulativnog profita financijskih grupacija, lobija i poreznih utočišta.[37]

U Rumunjskoj u svibnju 2010. godine deseci tisuća radnika u javnom sektoru su prosvjedovali u Bukureštu protiv planova da se režu plaće i mirovine. Bilo je to jedno od najvećih okupljanja na ulicama od rumunjske revolucije. Marian Gruia, šef sindikata policije, pozvao je Rumunje da se ujedine „kao što smo to učinili 1989. kada smo srušili diktaturu“ Ceauşescua.[38]

U Poljskoj se spremaju prosvjedi. Veoma je znakovito da u Kompaniji Węglowa koja je u državnom vlasništvu (to je najveći rudnik u Poljskoj i jedan od najvećih u Europi) rudari skupljaju glasove za prosvjedne akcije protiv planova da se broj radnih mjesta sreže sa 62.000 na 45.000.[39]

Mračna strana krize i recesije je to što je nejednak utjecaj tržišno vođenih mjera i njihov neuspjeh da pomognu većim dijelovima populacije, uz neoliberalne mjere političkih stranaka, dao krila neonacističkim strankama koje su otvoreno antisemitske i anti-gay. Manjinska romska zajednica sve češće je žrtveni janjac. U Mađarskoj su 2009. nacisti ubili najmanje osam Roma.[40]Primijećen je i porast homofobije. U Slovačkoj je prva gay pride povorka otkazana u svibnju 2010. kada ju je napala neonacistička skupina Slovenska Pospolitost.[41]

U Mađarskoj su članovi neofašističke stranke Jobbik povećali broj glasova. Osvojili su 17 posto glasova u prvom krugu mađarskih općih izbora u travnju 2010. i završili su kao treći s 842.306 glasova – tik do vodeće socijalističke stranke. Do drugog kruga parlamentarnih izbora osvojili su 47 od 386 mjesta. Početkom travnja 2010. pod njihovim vodstvom marširalo je više od 50 000 ljudi. Walter Mayr je izvijestio u Spiegelu: „Članovi paravojnih milicija i neonacističkih grupa danas su preuzeli patroliranje ulicama. U vojničkim čizmama, kamuflažnim i crnim vojničkim uniformama stvorili su lanac i razdijelili mnoštvo .“[42] Uzdaju se u očaj običnih ljudi i najjači su u siromašnijim dijelovima zemlje gdje je najveća nezaposlenost.

Zaključak


Stupanj potpore tržišnim reformama nakon 1990. razlikovao se između postkomunističkih zemalja ovisno o snazi sindikata i organizirane radne snage te onim što je vladajuća klasa mogla materijalno isporučiti. Međutim, razina potpore neoliberalizmu je često uveličavana, a to potpore što je postojalo u ranim danima transformacije brzo se rasplinulo kako su se male skupine, često iz prethodnog režima, obogaćivale privatizacijom. Ne može biti jasnije da je upravo kriza ogolila klasnu prirodu transformacije. Za strane banke koje su požele velike profite u regiji to je uobičajeni biznis. Iskazan gnjev zbog pristojbe koju im je nametnula mađarska vlada je poprilično zapanjujuć.

Nagomilan bijes se manifestirao u najvećim demonstracijama od 1990. godine diljem regije, što je poduprto mnogo jasnijom klasnom politikom no što je to ranije bilo očito. Međutim, ti isprva eksplozivni prosvjedi se nisu pretvorili u konkretniju akciju, i sigurno nisu bili na razini onih u Grčkoj. Mračna strana jada i očaja koje je prouzrokovala kriza je porast neonacizma i uspon nacionalizma. Ali reakcija sindikata, klasna politika koja je nosila prosvjede i prisutnost novih radikalnih stranaka i kampanja – bude nadu.

Jane Hardy

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Bilješke

[1] Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija su se pridružile EU 2004. godine. Rumunjska i Bugarska su se pridružile 2007. godine.
[2] Citirano u Andor, 2009., 294-295.
[3] Između 1990. i 2001. USAID je bio uključen u 400 aktivnosti i ubrizgao je milijardu dolara u Poljsku. Vidi USAID 2000. i 2002.
[4] Hardy, 2009.
[5] Holbrooke, 1995., str. 42.
[6] Grahl, 2005.
[7] HSBC, 2006.
[8] Woolfson, 2010.
[9] Holman, 2004.; Smith, 2002.; Shields, 2004.
[10] Gill, 2001.
[11] Cardechi, 2001.
[12] Doherty and Hoedeman, 1994.
[13] Bornschier, 2000.; van Apeldoorn, 2000. and 2003.
[14] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010.
[15] Pomerleano, 2010.
[16] Podaci preuzeti iz Eurostata. Vidi: http:/ec.europa.eu/eurostat
[17] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010., str. 109.
[18] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010., str. 50.
[19] Hudson, 2008., 75-76.
[20] Hudson, 2008.
[21] Bryant, 2010a.
[22] Myant i Drahkoupil 2011. (u tisku).
[23] Gazeta Wyborcza, 2009.
[24] Najznačnije pribaltičke države i Slovačka.
[25] www.solidarnosc.org.pl/en/main-page/polish-labour-2010-html
[26] Woolfson, 2010.
[27] Slovak Spectator, 2010b.
[28] Matthews, 2010.
[29] Buckley, 2010.
[30] Bryant, 2010c.
[31] Bryant, 2010c.
[32] Bloomberg Businessweek, 19. srpnja 2010.
[33] Bloomberg Businessweek, 19. srpnja 2010.
[34] Woolfson, 2010.
[35] Woolfson, 2010.
[36] Woolfson, 2010, str. 11.
[37] EIROnline, 2009.
[38] BBC News, 2010.
[39] Polish Press Office, 2010.
[40] Fabry, 2010.
[41] Slovak Spectator, 2010a.
[42] Mayr, 2010.


Referentna literatura

Andor, László, 2009, “Hungary in the Financial Crisis”, Debatte, volume 17, number 3.

BBC News, 2010, “Thousands Protest over Romania Austerity Measures”, 19. 5. 2010, www.bbc.co.uk/news10127366

Bloomberg Businessweek, 2010, “Hungary Refuses Further Austerity after IMF Talks End”, http://businessweek.com/news/2010-07-19/hungary-refuses-further-austerity-aft

Bornschier, Volker (ur.), 2000, State Building in Europe: The Revitalisation of Western European Integration(Cambridge University Press).

Buckley, Neil, 2010, “Poland Posed for Vital Reforms”, Financial Times, (6. 7.).

Bryant, Chris, 2010a, “Hungarians in Debt to Swiss Franc”, Financial Times, (16. 7.).

Bryant, Chris, 2010b, “Hungarian PM Rejects Fresh Deal with IMF and Austerity”, Financial Times, (20. 7.).

Bryant, Chris, 2010c, “Budapest’s Mixed Messages Sow Confusion”, Financial Times, (23. 7.).

Burke, Jason, 2009, “Downturn Shatters East’s Dream of a Prosperous post-Soviet Future”, Observer (8. 2.), www.guardian.co.uk/business/2009/feb/08/lithuania-credit-crunch-economic crisis

Carchedi, Guglielmo, 2001, For Another Europe: A Class Analysis of European Integration (Verso).

Doherty, Ann, i Olivier Hoedeman, 1994, “Misshaping Europe: The European Round Table of Industrialists”,The Ecologist 24 (srpanj/kolovoz), www.itk.ntnu.no/ansatte/Andresen_Trond/finans/others/EU-ecologist-24-4

EIROnline, 2009, “Trade Unions Protest Against Abuse by Companies of Recession” (7. 6.), www.eurofound.europa.eu/eiro/2009/05/articles/CZ0905019I.htm

European Commission, 1995, Technical Assistance for Central and Eastern European Countries and the Newly Independent State PHARE and TACIS Programmes: Background Report (European Commission MEMO/95/78 04.05.95).

Fabry, Adam, 2010, “Hungary’s Fascists on the Move”, Socialist Worker (24. 4.), www.socialistworker.co.uk/art.php?id=20950

Gazeta Wyborcza, 2009, “Velvet Crisis is Tempting Foreign Investors” (17. 6.).

Gill, Stephen, 2001, “Constitutionalising Capital: EMU and Disciplinary Neo-liberalism”, in Andreas Bieler and Adam D Morton, Social Forces in the Making of the New Europe (Palgrave).

Grahl, John, 2005, “The European Union and Europe”, in L Panitch and C Leys (eds), Socialist Register 2005:The Empire Reloaded (Merlin Press).

Hardy, Jane, 2009, Poland’s New Capitalism (Pluto).

Holbrooke, Richard, 1995, “America, A European Power”, Foreign Affairs, volume 74, number 2.

Holman, Otto, 2001, “The Enlargement of the European Union Towards Central and Eastern Europe: The role of supranational and transnational actors”, u: Andreas Bieler i Adam D Morton (ur.), Social Forces in the Making of the New Europe (Palgrave).

Holman, Otto, 2004, “Integrating Peripheral Europe: the Different Roads to ‘Security and Stability’ in Southern and Central Europe”, Journal of International Relations and Development, volume 7, number 2.

HSBC, 2006, Poland Report, www.hsbcnet.com/transaction/attachments/pcm/pdf/poland.pdf

Hudson, Michael, 2008, “The Fading Baltic Miracle”, International Economy (zima).

Matthews, K, 2010, “Street Level Implications of Romania’s Austerity Program”, www.digitaljournal.com/article/294785

Mayr, Walter, 2010, “Hungary Prepares for Shift in Power”, Der Spiegel, (9. 4.),
www.spiegel.de/international/europe/0,1518687921,00.html

Mitra, Pradeep, Marcelo Selowsky i Juan Zalduendo, 2010, Turmoil at Twenty: Recession, Recovery and Reform in Central and Eastern Europe and the Former Soviet Union (World Bank).

Myant, Martin i Jan Drahokoupil, 2011 (forthcoming), Transition Economies: Political Economy in Russia, Eastern Europe and Central Asia (Wiley).

Polish Press Office, 2010, “August 13 2010”, http://wiadomosci.onet.pl/2209940,10,item.htm

Pomerleano, Michael, 2010, “The Risks of a Crisis in Central and Eastern Europe are Bigger than You Think”, www.voxeu.org.index.php?q=node/5226

Shields, Stuart, 2004, “Global Restructuring and the Polish State: Transition, Transformation, or Transnationalization”, Review of International Political Economy, volume 11, number 1.

Slovak Spectator, 2010a, “Neo-Nazis Attack Slovakia’s First Gay Pride Event” (22. 5.),
http://spectator.sme.sk/articles/view/38949/2/neo_nazis_attack_slovakias_first_gay_pride_event.html

Slovak Spectator, 2010b. “Right Wing Prevails in Election” (13. 6.), www.spectator.sme.sk/articles/view/39196/2/right_wing_prevails_hzda.out.html

Smith, Adrian, 2002, “Imagining Geographies of the ‘New Europe’: Geo-economic Power and the New European Architecture of integration”, Political Geography, volume 21, number 5.

USAID, 2000, http://usaid.gov/press/releases/2000/fs000711 5.html

USAID, 2002, “USAID Mission to Poland: List of Projects”, http://usaid.gov/pl/listof1.htm

van Apeldoorn, Bastiaan, 2000, “Transnational Class Agency and European governance: the case of the European Round Table of Industrialists”, New Political Economy, volume 5, number 2.

van Apeldoorn, Bastiaan, 2003, “The Struggle over European Order: Transnational Class Agency in the Making of ‘Embedded Neoliberalism’, u: Neil Brenner, Bob Jessop, Martin Jones i Gordon MacLeod, State/Space: A Reader (Blackwell).

Wedel, JR, 2000, “US assistance for market reforms”, Independent Review, volume 4, number 3.

Woolfson, Charles, 2010, “’Hard Times’ in Lithuania: Crisis and ‘Discourses of Discontent’ in post-Communist Society”, Ethnography, volume 11, number 4.


Jane Hardy: Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (I)Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. U prvom dijelu autorica piše o širenju europskog projekta te njegovim posljedicama na postkomunističke zemlje koje su ušle u EU 2004. godine.
Objavljeno: 24. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve