Europska dužnička kriza i političke implikacije; Govor na konferenciji Financial Timesa u Amsterdamu u utorak, 14. rujna 2010.

U svojem je posljednjem priopćenju Međunarodni monetarni fond upozorio da će globalni rast biti usporen u drugoj polovini 2010. i prvoj polovini 2011. U međuvremenu, troškovi su duga grčke vlade ponovno porasli, usprkos paketu mjera Europske središnje banke, a MMF će uskoro ubrizgati još dva i pol milijuna eura u grčku ekonomiju. K tome, europski sindikati planiraju zimu ispunjenu prosvjedima protiv proračunskih rezova. To su tek posljednji elementi onoga što se događa u svjetskoj ekonomiji.


Uzroci krize

Potres u Eurozoni uzrokovala je globalna kriza koja je izbila 2007. Najdublji je razlog globalne krize bila povećana dominacija financijskog sustava u razvijenim ekonomijama, kao rezultat njegovog oslobađanja od nacionalnih regulatornih kontrola. Kao što je Keynes istaknuo 1930.-tih, financijski je sustav najosjetljiviji element ekonomskog sustava, s obzirom da je najpodložniji neizvjesnosti. Stoga, što je financijski sustav dominantniji u nekoj ekonomiji, to će ta ekonomija biti nestabilnija. Ta je analiza u međuvremenu postala uvelike prihvaćenom i nadahnjuje sadašnje napore – koliko god neučinkoviti oni dosad bili – za ponovnim reguliranjem financijskog sektora.

No, kriza u Eurozoni je puno više posljedica strukturnih predispozicija koje proizlaze iz načina funkcioniranja Europske monetarne unije. Analizu koju smatram posebno izazovnom ponudila je mreža radikalnih ekonomista Research on Money and Finance (RMF).

Oni ističu oštru unutarnju podjelu koja se pojavila između jezgre (koju predvodi Njemačka, a uključuje i Nizozemsku) i periferije – Španjolske, Portugala i Grčke. (Irska je poseban slučaj.) Jezgru i periferiju je najbolje smatrati regijama, a ne zemljama: Francuska uključuje i jedno i drugo. Ta se podjela odražava u sve većem gubitku kompetitivnosti periferije. Kompetitivnost jezgre profitirala je pritiskom na radničke plaće, što je, u Njemačkoj, značilo praktičko stagniranje realnih plaća tijekom više od desetljeća.

Istovremeno, makropolitiku u periferiji sputavale su jedinstvena monetarna politika i rigidna fiskalna disciplina. Stoga periferija bilježi sadašnje proračunske deficite, koji zrcale sadašnje proračunske viškove jezgre – posebice Njemačke.

Od kasne 2009., financijska su tržišta postala opsjednuta neuobičajenom akumulacijom dugova perifernih zemalja Eurozone. Ako bi se čitalo samo financijske časopise, lako bi se moglo povjerovati da je akumulacija duga periferije uzrokovana rastom deficita glomaznog javnog sektora. To objašnjenje, koje krivnju za krizu svaljuje na javnu potrošnju, uvelike je jednostrano. Velika ekspanzija duga prije krize bila je u privatnom dugu, kojeg je predstavljalo povećano zaduživanje kućanstava i tvrtki. Javni se dug počeo ubrzano akumulirati tek kao odgovor na recesiju 2008. i 2009.

Ugledni analitičari britanskih vladinih financija naglasili su “strukturni” element sadašnjeg deficita – umjesto “cikličkog” – kao glavni uzrok nestabilnosti fiskalne pozicije Ujedinjenog Kraljevstva. To je sada dominantan konvencionalan zaključak. Upravo je jučer (13. rujna 2010. – op.prev.) naš ministar financija George Osborne u parlamentu izjavio da vlada čisti nered koji je ljevica ostavila za sobom nakon godina laburističke vlade. Time se ignorira da su upravo gubici britanske ekonomije u šest tromjesečja 2008. i 2009. – koji teško da su osobna odgovornost Gordona Browna – uzrokovali porast proračunskog deficita od u prosjeku 2,5% BDP-a u razdoblju od 2001. do 2007. na 10% u 2009.

Ista je “strukturna” analiza obilato primjenjivana i na mediteranske zemlje – i to uza slično nepoštivanje činjenica. Ukupni dug (privatni i javni) Španjolske, Portugala i Grčke je, redom, 506%, 479% i 296% BDP-a. Uvećan je dva do tri puta od uvođenja eura 1999.

Veći je dio toga privatni dug. Razmjer privatnog prema javnom dugu u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj je, redom, 87:13, 85:15, i 58:42. Glavnina novog duga, stvorenog nakon početka nove, jedinstvene valute bila je privatna, uz razmjerni pad javnog duga, što je rezultat Pakta o stabilnosti i rastu. Iz toga proizlazi da sadašnji proračunski deficiti uvelike odgovaraju financijskim deficitima privatnog sektora.

Velik dio tih deficita stvorile su banke iz jezgre Eurozone koje posuđuju novac. Odnos vanjskog prema unutarnjem dugu u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj je, redom, 33:67, 49:51 i 51:49. Razmjeri vanjskog duga značajno su porasli u posljednjih deset godina. I grčki i portugalski javni dugovi uvelike su vanjski, s obzirom da su europska financijska tržišta sustavno precjenjivala kreditnu sposobnost zemalja periferije.

Ključna teza koju postavljaju autori RMF-a je da je dug periferije u dobroj mjeri razultat neuravnoteženih ekonomskih odnosa između jezgre i periferije Eurozone. Tek je recesija 2008. i 2009. povećala javni dug, učinivši ga okosnicom krize u Eurozoni.

Dug periferije predstavlja ozbiljnu prijetnju europskim bankama. Posljednjih su godina banke jezgre (uglavnom njemačke i francuske), oslobođene liberalizacijom tržišta kapitala, postale uvelike izložene dugu periferije, s obzirom na veliku dobit od njega. K tome, sve su europske banke suočene s ozbiljnim problemima solventnosti jer su financirale velike kupovine u dolarima s jamstvima u eurima.

Paketi interventnih mjera iz svibnja 2010. prividno su bile usmjereni prema osiguravanju solventnosti država periferije, ali su u praksi ciljale prema ponovnom uspostavljanju solventnosti banaka koje su im previše posuđivale. Europska središnja banka osigurala je bankama likvidnost; također, počela je preuzimati javne dugove periferije, s ciljem popuštanja pritisaka na banke. Državna je intervencija privremeno umirila tržišta, ali nije odlučno razriješila krizu. Europske banke i dalje potražuju velike pakete duga periferije s dvojbenom vrijednošću, a istovremeno se suočavaju s problemima nalaženja sredstava.

Sumirajmo – zaduženje zemalja periferije uvelike je uzrokovano ponašanjem privatnog sektora od početka Europske monetarne unije. Ne mogavši se natjecati protiv jezgre, privatni su sektori periferije naveliko posuđivali od banaka europske jezgre. Potrošnja je porasla u svim trima zemljama, dok je u Španjolskoj došlo i do nerealnog skoka cijena nekretnina. Nadalje, domaći financijski sustavi u periferiji dobili su mogućnost ekspanzije, povećavajući tako domaću financijalizaciju i zaduživanje. Rezultat je bio akumulacija velikih dugova, koji su dijelom vanjski (prema jezgri), a dijelom unutarnji (kao odraz unutarnje financijalizacije).

Kako se, dakle, izvući iz krize? Postoje tri scenarija: opća štednja, raspuštanje Eurozone, reforma Eurozone. Razmotrit ću svaki od njih.


Štednjom do spasa

Službeni je lijek opća štednja; kostrijet je danas postala omiljenom odjećom. Zamisao štednje kao kraljevskog puta prema oporavku počiva na dvjema vrlo labavim premisama. Prva, najpoznatija, je da će objava implementacije programa štednje toliko ohrabriti privatni sektor da će on ponovno početi posuđivati, investirati i konzumirati u stopama gotovo istima poput predrecesijskih. To bi se moglo dogoditi. No, zdrava ekonomska teorija govori da je vjerojatnije upravo suprotno: pokušaji reduciranja javnog deficita usporit će privatne investicije i potrošnju, reducirajući potražnju, te stoga neće uspjeti u svojoj svrsi. Keynes možda i jest pretjerao kad je rekao: “Pobrinite se za nezaposlenost, pa će se proračun pobrinuti sam za sebe”, ali bio je više u pravu nego današnji borci protiv deficita koji govore: “Pobrinite se za proračun i nezaposlenost će se pobrinuti sama za sebe.”

Ozbiljnija je premisa da će redukcija domaće potražnje u zemljama periferije prisiliti njihove industrije da postanu kompetitivnijima. To će reducirati neravnotežu između južnih i sjevernih članica Eurozone. Međutim, redukcija domaće potražnje ne osigurava automatski traženo usklađivanje plaća i cijena. Plaće i cijene zloglasno su međuovisne. Jedini način njihovog brzog usklađivanja je promjena tečaja. No, u Eurozoni devalvacija ne dolazi u obzir. Bez devalvacije, najvjerojatniji će učinak proračunskih rezova biti porast nezaposlenosti. U načelu, to se može spriječiti porastom potražnje u u jezgri. No, Eurozona se odlučila za opću štednju. To će najvjerojatnije dovesti do smanjivanja plaća u cijeloj Eurozoni, čime će samo dodatno biti povećana kompetitivna prednost jezgre – poglavito Njemačke.

Stoga će najvjerojatniji učinak opće štednje biti porast nezaposlenosti u čitavoj Europi i održavanje, pa čak i povećavanje sadašnjih proračunskih viškova i deficita unutar Eurozone. Ukratko, time se neće postići ništa u rješavanju problema zaduženosti periferije.

Osim toga, nije utemeljeno vjerovati da će izvoz podržati rast unutar Eurozone, s obzirom na slabe uvjete globalne potražnje. Štednja će, također, pogoršati distribuciju prihoda unutar Eurozone, osobito u zemljama periferije, i promijeniti odnose moći još više protiv rada, a u korist kapitala. Ukratko, ono što ona nudi nije zdrav oporavak aktivnosti privatnog sektora, nego niz daljnjih recesija u pozadini slabog oporavka.


Stečaj kao rješenje?

Manjak kredibiliteta štednje kao načina razrješavanja krize u Eurozoni naveo je radikalnije analitičare na zagovaranje doborovoljnog stečaja prezaduženih zemalja periferije, to jest jednostrane obustave otplate od strane vlada tih zemalja. Uslijedili bi pregovori o reprograiranju duga sa stranim vjerovnicima, ali i domaćima – pogotovo bankama. Postoji rizik privremene odsječenosti od tržišta kapitala. Međutim, iskustva Argentine i Rusije pokazuju da stečaj koji pokreće dužnik može imati pozitivne rezultate, ako je brz i odlučan.

Stečaj koji pokreće dužnik donosi kao mogućnosti i izlaz iz Eurozone. On bi poboljšao kompetitivnost devalvacijom valute, kao i prekidanjem veza sa zajedničkom monetarnom i fiskalnom politikom. No, on bi, također, zaprijetio domaćem bankarskom sustavu i poremetio cirkulaciju novca.

O rizicima stečaja koji pokreće dužnik izjasnili su se i RTF-ovi ekonomisti. Oni kažu: “Izlaz iz Eurozone iziskivao bi – barem – javno vlasništvo i kontrolu banaka i drugih sfera ekonomije, ekstenzivnu kontrolu kapitala, reformu poreznog sustva koja bi uključivala bogate i kapital, uvođenje industrijske politike i temeljito restrukturiranje države. Ukratko, izlaz bi omogućio cjelovit preokret neoliberalne ekonomske politike. Zbog toga, izlaz iziskuje radikalna politička i društvena savezništva.”

Moglo bi se postaviti pitanje zašto bi stečaj trebao dovesti do izlaza iz Eurozone. U načelu, ne mora biti tako. Deficiti vlada periferije Eurozone mogu biti otpisani, umanjeni ili refinancirani unutar same Eurozone. Dva su razloga zbog kojih to nije vjerojatno. Prvo, prilično je nevjerojatno da bi porezni obveznici u “jezgri” dobrovoljno pristali preuzimati gubitke koji bi proizlazili iz ponovljenih operacija otpisivanja ili refinanciranja. Drugo, stečaj sam po sebi može kupiti vrijeme, ali ne i razriješiti problem sadašnjih proračunskih neuravnoteženosti, što bi zahtijevalo devalvaciju.


Reforma Eurozone?

Ovo bi imalo oblik stvaranja novih središnjih institucija Eurozone, poput Riznice i Europskog monetarnog fonda, čija bi svrha bila ekspanzija, a ne kontrakcija, ali s mogućnošću nametanja dostatne fiskalne discipline periferiji i financijske regulacije banaka jezgre, kako bi se spriječilo gomilanje velikih dugova koji su uzrokovali sadašnju krizu u Eurozoni. O takvim se reformama trenutno ne raspravlja. One iziskuju političku volju za ujedinjenjem, koje sada nema. Ako se one i dogode, već će biti prekasno za razrješavanje sadašnjih problema kompetitivnosti zemalja periferije.


Zaključak

Stečaj je stoga najvjerojatniji ishod. No, s obzirom da nismo dosegli presudnu razinu konfrontacije između štednje i stečaja te s obzirom da reforma europskih institucije nije dijelom političke prakse, Eurozona će vjerojatno još nekoliko godina preživjeti u stanju stagnacije. No, vjerojatnost nije i predviđanje, a, u nesigurnom svijetu, slijed daljnjih kriza i/ili razvoja u vanjskome svijetu može razriješiti ovo pitanje na jedan ili na drugi način.

Robert Skidelsky
Tekst je objavljen u Zarezu br. 295 od 11. studenog 2010.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve