U svojem je posljednjem priopćenju Međunarodni monetarni fond upozorio da će globalni rast biti usporen u drugoj polovini 2010. i prvoj polovini 2011. U međuvremenu, troškovi su duga grčke vlade ponovno porasli, usprkos paketu mjera Europske središnje banke, a MMF će uskoro ubrizgati još dva i pol milijuna eura u grčku ekonomiju. K tome, europski sindikati planiraju zimu ispunjenu prosvjedima protiv proračunskih rezova. To su tek posljednji elementi onoga što se događa u svjetskoj ekonomiji.
Uzroci krize
Potres u Eurozoni uzrokovala je globalna kriza koja je izbila 2007. Najdublji je razlog globalne krize bila povećana dominacija financijskog sustava u razvijenim ekonomijama, kao rezultat njegovog oslobađanja od nacionalnih regulatornih kontrola. Kao što je Keynes istaknuo 1930.-tih, financijski je sustav najosjetljiviji element ekonomskog sustava, s obzirom da je najpodložniji neizvjesnosti. Stoga, što je financijski sustav dominantniji u nekoj ekonomiji, to će ta ekonomija biti nestabilnija. Ta je analiza u međuvremenu postala uvelike prihvaćenom i nadahnjuje sadašnje napore – koliko god neučinkoviti oni dosad bili – za ponovnim reguliranjem financijskog sektora.
No, kriza u Eurozoni je puno više posljedica strukturnih predispozicija koje proizlaze iz načina funkcioniranja Europske monetarne unije. Analizu koju smatram posebno izazovnom ponudila je mreža radikalnih ekonomista Research on Money and Finance (RMF).
Oni ističu oštru unutarnju podjelu koja se pojavila između jezgre (koju predvodi Njemačka, a uključuje i Nizozemsku) i periferije – Španjolske, Portugala i Grčke. (Irska je poseban slučaj.) Jezgru i periferiju je najbolje smatrati regijama, a ne zemljama: Francuska uključuje i jedno i drugo. Ta se podjela odražava u sve većem gubitku kompetitivnosti periferije. Kompetitivnost jezgre profitirala je pritiskom na radničke plaće, što je, u Njemačkoj, značilo praktičko stagniranje realnih plaća tijekom više od desetljeća.
Istovremeno, makropolitiku u periferiji sputavale su jedinstvena monetarna politika i rigidna fiskalna disciplina. Stoga periferija bilježi sadašnje proračunske deficite, koji zrcale sadašnje proračunske viškove jezgre – posebice Njemačke.
Od kasne 2009., financijska su tržišta postala opsjednuta neuobičajenom akumulacijom dugova perifernih zemalja Eurozone. Ako bi se čitalo samo financijske časopise, lako bi se moglo povjerovati da je akumulacija duga periferije uzrokovana rastom deficita glomaznog javnog sektora. To objašnjenje, koje krivnju za krizu svaljuje na javnu potrošnju, uvelike je jednostrano. Velika ekspanzija duga prije krize bila je u privatnom dugu, kojeg je predstavljalo povećano zaduživanje kućanstava i tvrtki. Javni se dug počeo ubrzano akumulirati tek kao odgovor na recesiju 2008. i 2009.
Ugledni analitičari britanskih vladinih financija naglasili su “strukturni” element sadašnjeg deficita – umjesto “cikličkog” – kao glavni uzrok nestabilnosti fiskalne pozicije Ujedinjenog Kraljevstva. To je sada dominantan konvencionalan zaključak. Upravo je jučer (13. rujna 2010. – op.prev.) naš ministar financija George Osborne u parlamentu izjavio da vlada čisti nered koji je ljevica ostavila za sobom nakon godina laburističke vlade. Time se ignorira da su upravo gubici britanske ekonomije u šest tromjesečja 2008. i 2009. – koji teško da su osobna odgovornost Gordona Browna – uzrokovali porast proračunskog deficita od u prosjeku 2,5% BDP-a u razdoblju od 2001. do 2007. na 10% u 2009.
Ista je “strukturna” analiza obilato primjenjivana i na mediteranske zemlje – i to uza slično nepoštivanje činjenica. Ukupni dug (privatni i javni) Španjolske, Portugala i Grčke je, redom, 506%, 479% i 296% BDP-a. Uvećan je dva do tri puta od uvođenja eura 1999.
Veći je dio toga privatni dug. Razmjer privatnog prema javnom dugu u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj je, redom, 87:13, 85:15, i 58:42. Glavnina novog duga, stvorenog nakon početka nove, jedinstvene valute bila je privatna, uz razmjerni pad javnog duga, što je rezultat Pakta o stabilnosti i rastu. Iz toga proizlazi da sadašnji proračunski deficiti uvelike odgovaraju financijskim deficitima privatnog sektora.
Velik dio tih deficita stvorile su banke iz jezgre Eurozone koje posuđuju novac. Odnos vanjskog prema unutarnjem dugu u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj je, redom, 33:67, 49:51 i 51:49. Razmjeri vanjskog duga značajno su porasli u posljednjih deset godina. I grčki i portugalski javni dugovi uvelike su vanjski, s obzirom da su europska financijska tržišta sustavno precjenjivala kreditnu sposobnost zemalja periferije.
Ključna teza koju postavljaju autori RMF-a je da je dug periferije u dobroj mjeri razultat neuravnoteženih ekonomskih odnosa između jezgre i periferije Eurozone. Tek je recesija 2008. i 2009. povećala javni dug, učinivši ga okosnicom krize u Eurozoni.
Dug periferije predstavlja ozbiljnu prijetnju europskim bankama. Posljednjih su godina banke jezgre (uglavnom njemačke i francuske), oslobođene liberalizacijom tržišta kapitala, postale uvelike izložene dugu periferije, s obzirom na veliku dobit od njega. K tome, sve su europske banke suočene s ozbiljnim problemima solventnosti jer su financirale velike kupovine u dolarima s jamstvima u eurima.
Paketi interventnih mjera iz svibnja 2010. prividno su bile usmjereni prema osiguravanju solventnosti država periferije, ali su u praksi ciljale prema ponovnom uspostavljanju solventnosti banaka koje su im previše posuđivale. Europska središnja banka osigurala je bankama likvidnost; također, počela je preuzimati javne dugove periferije, s ciljem popuštanja pritisaka na banke. Državna je intervencija privremeno umirila tržišta, ali nije odlučno razriješila krizu. Europske banke i dalje potražuju velike pakete duga periferije s dvojbenom vrijednošću, a istovremeno se suočavaju s problemima nalaženja sredstava.
Sumirajmo – zaduženje zemalja periferije uvelike je uzrokovano ponašanjem privatnog sektora od početka Europske monetarne unije. Ne mogavši se natjecati protiv jezgre, privatni su sektori periferije naveliko posuđivali od banaka europske jezgre. Potrošnja je porasla u svim trima zemljama, dok je u Španjolskoj došlo i do nerealnog skoka cijena nekretnina. Nadalje, domaći financijski sustavi u periferiji dobili su mogućnost ekspanzije, povećavajući tako domaću financijalizaciju i zaduživanje. Rezultat je bio akumulacija velikih dugova, koji su dijelom vanjski (prema jezgri), a dijelom unutarnji (kao odraz unutarnje financijalizacije).
Kako se, dakle, izvući iz krize? Postoje tri scenarija: opća štednja, raspuštanje Eurozone, reforma Eurozone. Razmotrit ću svaki od njih.
Štednjom do spasa
Službeni je lijek opća štednja; kostrijet je danas postala omiljenom odjećom. Zamisao štednje kao kraljevskog puta prema oporavku počiva na dvjema vrlo labavim premisama. Prva, najpoznatija, je da će objava implementacije programa štednje toliko ohrabriti privatni sektor da će on ponovno početi posuđivati, investirati i konzumirati u stopama gotovo istima poput predrecesijskih. To bi se moglo dogoditi. No, zdrava ekonomska teorija govori da je vjerojatnije upravo suprotno: pokušaji reduciranja javnog deficita usporit će privatne investicije i potrošnju, reducirajući potražnju, te stoga neće uspjeti u svojoj svrsi. Keynes možda i jest pretjerao kad je rekao: “Pobrinite se za nezaposlenost, pa će se proračun pobrinuti sam za sebe”, ali bio je više u pravu nego današnji borci protiv deficita koji govore: “Pobrinite se za proračun i nezaposlenost će se pobrinuti sama za sebe.”
Ozbiljnija je premisa da će redukcija domaće potražnje u zemljama periferije prisiliti njihove industrije da postanu kompetitivnijima. To će reducirati neravnotežu između južnih i sjevernih članica Eurozone. Međutim, redukcija domaće potražnje ne osigurava automatski traženo usklađivanje plaća i cijena. Plaće i cijene zloglasno su međuovisne. Jedini način njihovog brzog usklađivanja je promjena tečaja. No, u Eurozoni devalvacija ne dolazi u obzir. Bez devalvacije, najvjerojatniji će učinak proračunskih rezova biti porast nezaposlenosti. U načelu, to se može spriječiti porastom potražnje u u jezgri. No, Eurozona se odlučila za opću štednju. To će najvjerojatnije dovesti do smanjivanja plaća u cijeloj Eurozoni, čime će samo dodatno biti povećana kompetitivna prednost jezgre – poglavito Njemačke.
Stoga će najvjerojatniji učinak opće štednje biti porast nezaposlenosti u čitavoj Europi i održavanje, pa čak i povećavanje sadašnjih proračunskih viškova i deficita unutar Eurozone. Ukratko, time se neće postići ništa u rješavanju problema zaduženosti periferije.
Osim toga, nije utemeljeno vjerovati da će izvoz podržati rast unutar Eurozone, s obzirom na slabe uvjete globalne potražnje. Štednja će, također, pogoršati distribuciju prihoda unutar Eurozone, osobito u zemljama periferije, i promijeniti odnose moći još više protiv rada, a u korist kapitala. Ukratko, ono što ona nudi nije zdrav oporavak aktivnosti privatnog sektora, nego niz daljnjih recesija u pozadini slabog oporavka.
Stečaj kao rješenje?
Manjak kredibiliteta štednje kao načina razrješavanja krize u Eurozoni naveo je radikalnije analitičare na zagovaranje doborovoljnog stečaja prezaduženih zemalja periferije, to jest jednostrane obustave otplate od strane vlada tih zemalja. Uslijedili bi pregovori o reprograiranju duga sa stranim vjerovnicima, ali i domaćima – pogotovo bankama. Postoji rizik privremene odsječenosti od tržišta kapitala. Međutim, iskustva Argentine i Rusije pokazuju da stečaj koji pokreće dužnik može imati pozitivne rezultate, ako je brz i odlučan.
Stečaj koji pokreće dužnik donosi kao mogućnosti i izlaz iz Eurozone. On bi poboljšao kompetitivnost devalvacijom valute, kao i prekidanjem veza sa zajedničkom monetarnom i fiskalnom politikom. No, on bi, također, zaprijetio domaćem bankarskom sustavu i poremetio cirkulaciju novca.
O rizicima stečaja koji pokreće dužnik izjasnili su se i RTF-ovi ekonomisti. Oni kažu: “Izlaz iz Eurozone iziskivao bi – barem – javno vlasništvo i kontrolu banaka i drugih sfera ekonomije, ekstenzivnu kontrolu kapitala, reformu poreznog sustva koja bi uključivala bogate i kapital, uvođenje industrijske politike i temeljito restrukturiranje države. Ukratko, izlaz bi omogućio cjelovit preokret neoliberalne ekonomske politike. Zbog toga, izlaz iziskuje radikalna politička i društvena savezništva.”
Moglo bi se postaviti pitanje zašto bi stečaj trebao dovesti do izlaza iz Eurozone. U načelu, ne mora biti tako. Deficiti vlada periferije Eurozone mogu biti otpisani, umanjeni ili refinancirani unutar same Eurozone. Dva su razloga zbog kojih to nije vjerojatno. Prvo, prilično je nevjerojatno da bi porezni obveznici u “jezgri” dobrovoljno pristali preuzimati gubitke koji bi proizlazili iz ponovljenih operacija otpisivanja ili refinanciranja. Drugo, stečaj sam po sebi može kupiti vrijeme, ali ne i razriješiti problem sadašnjih proračunskih neuravnoteženosti, što bi zahtijevalo devalvaciju.
Reforma Eurozone?
Ovo bi imalo oblik stvaranja novih središnjih institucija Eurozone, poput Riznice i Europskog monetarnog fonda, čija bi svrha bila ekspanzija, a ne kontrakcija, ali s mogućnošću nametanja dostatne fiskalne discipline periferiji i financijske regulacije banaka jezgre, kako bi se spriječilo gomilanje velikih dugova koji su uzrokovali sadašnju krizu u Eurozoni. O takvim se reformama trenutno ne raspravlja. One iziskuju političku volju za ujedinjenjem, koje sada nema. Ako se one i dogode, već će biti prekasno za razrješavanje sadašnjih problema kompetitivnosti zemalja periferije.
Zaključak
Stečaj je stoga najvjerojatniji ishod. No, s obzirom da nismo dosegli presudnu razinu konfrontacije između štednje i stečaja te s obzirom da reforma europskih institucije nije dijelom političke prakse, Eurozona će vjerojatno još nekoliko godina preživjeti u stanju stagnacije. No, vjerojatnost nije i predviđanje, a, u nesigurnom svijetu, slijed daljnjih kriza i/ili razvoja u vanjskome svijetu može razriješiti ovo pitanje na jedan ili na drugi način.
Robert Skidelsky
Tekst je objavljen u Zarezu br. 295 od 11. studenog 2010.
