Rodolfo Leyva: No child left behind: Neoliberalno prepakiranje socijalnog darvinizma

Rodolfo Leyva, s King’s Collegea u Londonu, u ovom se tekstu usredotočuje na rezultate Bushevog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, poznatom kao No child left behind, i na neoliberalne ideale meritokracije, sebičnosti i natjecanja koji mu čine temelje, te razmatra povijesni kontinuitet između tih ideala i Spencerovog socijalnog darvinizma koji se ponovno pojavljuje u neoliberalnoj ekonomiji i politikama slobodnog tržišta. Tekst je izvorno objavljen u lipnju 2009. u Journal for Critical Education Policy Studies, vol.7. no.1.


“Jedna je od najvećih grešaka suditi politiku s obzirom na njene namjere umjesto s obzirom na njene rezultate.”
-Milton Friedman

Široko je prihvaćeno vjerovanje da su kraj nacizma i poslijeratni period stali na kraj akademskim teorijama i diskursima koji su se ticali inherentne rasne inferiornosti. Slabo su se tolerirala, tvrdi Hawkins (1997.), biološka opravdanja za rasizam, rat i eksploataciju. Zloglasni socijalni darvinizam poznatog intelektualca Herberta Spencera i njegova eksplicitno eugenička, rasistička i slobodno-tržišna ideologija “opstanka najsposobnijih” izašli su iz mode kako su se zapadnjačke demokracije požurile udaljiti od ideologija eksplicitno povezanih s nacizmom (Degler 1992). Međutim, u 1960-ima i 1970-ima popularizira se “pop-etologija” u knjigama kao što su Ardreyeva African Genesis (1961), Morrisov Goli majmun (1967) te The Imperial Animal (1971) Lionela Tigera i Robina Foxa, da navedemo samo nekoliko, koje ljudski rod prikazuju kao prirodno agresivan, sebičan, rasistički i seksistički, te će uvelike utjecati na tada nastajuća polja sociobiologije i evolucijske psihologije koje Hawkins (1997) i Gould (1977) opisuju kao znanstveno i teorijski unaprijeđenije forme socijalnog darvinizma. Vodeći sociobiolozi E.O. Wilson i Richard Dawkins opetovano poriču bilo kakve veze sa Spencerovim darvinističkim interpretacijama, te tvrde kako je njihova znanost utemeljena, objektivna i slobodna od vrednovanja, no čini se da previđaju činjenicu da je svaka teorija koja se tiče ljudske prirode kroz povijest težila tome da utječe na socijalne politike (Kuper 1996).

A osim u kontroverznim potpodručjima biologije i genetike, socijalni se darvinizam ponovno pojavio i u neoliberalnoj ekonomiji i politikama slobodnog tržišta, pri čemu su varijante Spencerovog te Friedmanovog i Hayekovog (1994) nesputanog tržišta gotovo identične. U ovom ću radu razmotriti povijesni kontinuitet između Spencerovog socijalnog darvinizma te esencijalističkih ideala meritokracije, sebičnosti i natjecanja koje promovira neoliberalizam, a koji podupiru Bushev neoliberalni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, poznat kao No child left behind (NCLB). U skladu s neoliberalnom retorikom, za obrazovni se sustav uvelike smatra da je odlučujući arbitar urođene inteligencije i sposobnosti, kao i da nagrađuje marljivost i zasluge, stoga je analiza obrazovnog sustava s obzirom na suvremene obrazovne politike i njihovu sveobuhvatnu filozofiju prikladna te bi trebala pružiti kritičku retrospektivu i potencijalne refleksije. Nadalje, tvrdim da su neoliberalne politike, kao što je spomenuti zakon o obrazovanju, preuzele ono što nazivam neo-spenserovskim pogledom na obrazovanje, koji je odbacio teorije o rasnoj inferiornosti no nastavlja promovirati nesputana tržišta, što je samo dovelo do daljnje rasno obilježene ispodprosječne uspješnosti (Hursh i Martina 2003). Stoga su strukturalna objašnjenja za rasno obilježena ispodprosječna obrazovna postignuća previđena, ako ne i zamijenjena standardima uspješnosti koji se temelje na tržištu, te stoga služe jedino da pruže materijal za Spencerovo, još uvijek popularno, naslijeđe rasne inferiornosti.

Nadalje, ne želim previdjeti značaj sociobiologije i njenih izuzetno utjecajnih akademskih zagovaratelja, posebice s obzirom na činjenicu da neki njihovi radovi nastavljaju uživati popularnost u suvremenoj kulturi. Na pamet mi pada bestseler iz 1994., Bell Curve, autora Herrnsteina i Murraya, koji nastoji objasniti razlike u kvocijentima inteligencije među “rasama” na temelju biologije. Tvrdim, međutim, da “znanstvene” tvrdnje koje se tiču ljudske prirode i rasne nejednakosti služe kao komplementarni dodaci ekonomskoj infrastrukturi. Stoga smatram da je analitički pregled te infrastrukture korisniji i informativniji, posebice s obzirom na činjenicu da bilo koja vladina politika koja se sprovodi u SAD-u ima urođene ekonomske prioritete koji, kako nas podsjeća stav o globalnom zatopljenju Busheve administracije, često nadilazi znanstvene teorije. Naposljetku, neću se previše detaljno baviti specifičnostima Busheva zakona o obrazovanju i politikama koje iz njega proizlaze. Umjesto toga, ovaj će se esej usredotočiti na rezultate tog zakona od početka njegove provedbe u 2002., (koji uključuju spomenutu rasno obilježenu ispodprosječnu uspješnost i nastavljanje komercijalizacije obrazovanja, što ću objasniti kasnije), budući da su oni relevantnije teme za diskusiju i analizu.


Socijalni darvinizam i njegova neoliberalna sadašnjost


Prije nego započnem raspravu, trebao bih spomenuti da je socijalni darvinizam široko područje koje ima i ljevičarske političke prizvuke. Alfred Russell Wallace, suosnivač Darwinove teorije o prirodnoj selekciji, i anarhistički filozof Peter Kropotkin (naturalist i Wallaceov suvremenik) smatrali su evoluciju pokretačkom snagom altruizma i kooperativnog življenja, koja potiče međusobno pomaganje umjesto međusobne borbe (Shermer 2002). Ipak, poput Kropotkina i Wallacea, ova je verzija socijalnog darvinizma ostala tek fusnota u povijesti, stoga ću se u svojoj raspravi usredotočiti na povijesno prevladavajuću desničarsku verziju kako je zagovara jedan od vodećih devetnaestostoljetnih sociologa i javnih intelektualaca, Herbert Spencer (Hawkins 1997).

Nadovezujući se na Darwinovu teoriju prirodne selekcije, Spencer je zaključio da se zakoni biologije mogu prilagoditi i kombinirati s društvenom teorijom kako bi se objasnila silno raslojena zapadnjačka društva 19. stoljeća. S obzirom da priroda vrši selekciju na temelju sposobnosti, Spencerova je varijanta socijalnog darvinizma “rangirala ljudske grupe i kulture s obzirom na njihovu pretpostavljenu razinu evolucijskog postignuća” (Gould 1977: 38), pri čemu su bijeli zapadni Europljani i njihovi američki potomci bili na vrhu društvene ljestvice. Spencer je tvrdio da je, zbog svojeg akumuliranog bogatstva i moći diljem svijeta, bijela rasa najsposobnija i najjača te je stoga status quo njegova doba, koji je uključivao varijacije preostalog robovlasništva i zapadnjačke kolonizacije ne-europljana tada u tijeku (Zinn 2001), predstavljao tek nusproizvod prirodnih zakona. Tako su industrijski naprednije civilizacije bile na višem stupnju evolucije od neindustrijskih društava, te su, kao proizvod društvene i biološke evolucije, trebale manje intervencija od strane države. Ova “evolucijska” distinkcija između industrijskih i neindustrijskih društava činila je, također, temelje Spencerove političko-ekonomske misli: koja je osuđivala zla intervencionističke države te promovirala individualizam i laissez-faire kapitalizam kao sustav putem kojeg će necivilizirani pojedinci i društva dalje evoluirati. Kako Hawkins (1997:89) primjećuje: “Do kraja zadnje četvrtine stoljeća ovo je uvjerenje – poznato kao ‘individualizam’ – bilo postavljeno od strane protivnika ‘novog liberalizma’. Individualisti su se borili da nametnu ono što je postojalo kao bit liberalizma – negativnu slobodu i laissez faire – a Spencer je bio njihov najcjenjeniji zagovornik.” Središnja za njegovu misao bila je zabluda da evolucija znači napredak (još uvijek često prisutno pogrešno tumačenje Darwinove teorije, vidjeti Gould 1977), stoga je manja količina državne intervencije značila da će neregulirano tržište odvesti čovječanstvo prema još većem napretku.

Premda je Spencer smatrao bilo kakav oblik državne intervencije preprekom prirodnom natjecanju i preživljavanju, četiri godine nakon njegove smrti 1903., njegovo će naslijeđe preuzeti, unaprijediti i dovesti do njegovog logičkog zaključka Francis Galton, Spencerov prijatelj i osnivač eugenike (Greta i Jones 2004). Prema Galtonu bi tako uloga države trebala biti obuzdavanje potomaka divljaka i nesposobnih za dobrobit ljudske rase. I premda se može tvrditi da su Galton i Spencer imali niske, ali isključivo znanstvene motive za svoje teorije, Galtonovo se rješenje, zajedno sa Spencerovom ideologijom, prikladno sjedinilo s ekonomskim prioritetima zapadnjačkog kapitalizma u razvoju, te će kasnije znatno utjecati na imperijalističke ciljeve Amerike i zapadne Europe, “pri čemu su američki i europski vođe težili tome da divljake oslobode njihove tužne sudbine” (Chomsky 2003:63). Kako Chomsky (2003:64) primjećuje:
Prosvijećene su države nastojale zločestu djecu svijeta civilizirati i prisiliti da prihvate sustav slobodnog tržišta. Kako je predsjednik Taft predvidio: “Nije daleko dan kada će cijela hemisfera biti naša, kako ustvari, zbog naše nadmoćnije rase, ona to već i jest moralno.” Latinska Amerika možda neće razumjeti, kako je to Wilsonova administracija kasnije nadodala, “[a]li to je zato jer su oni zločesta djeca koja koriste sve privilegije i prava odraslih, te zaslužuju strogu autoritarnu ruku.”
Popis takvih izjava od strane uzastopnih američkih i europskih vladara (premda su suvremene izjave politički korektnije) nastavlja se do danas, kako su „prosvijećene države“, pod krinkom nadmoćne no dobroćudne rasne i intelektualne sile, intervenirale (da se izrazim eufemistično) širom svijeta, istovremeno otvarajući nova tržišta te uspostavljajući vlade koje su prijateljski nastrojene prema zapadnjačkim korporacijama i doktrinama slobodnog tržišta. Tijekom posljednjeg stoljeća, SAD je preuzeo vodeću ulogu u takvim pothvatima, i od dvorana Montezume do obala Tripolija,[1] ta neprekinuta ostavština ostaje jednako očigledna u suvremenim ratovima koji se vode u Iraku i Afganistanu (Andreas 2004).

Međutim, istaknuti su evolucijski biolozi poput Goulda (1977) i Lewintona (1995), zajedno s pokretima za jednaka prava crnaca i američkih Meksikanaca u 1960-ima, također imali značajan utjecaj na rasno obilježeno političko polje, u kojem je, kako bi se složila većina članova akademske zajednice, rasa društveni konstrukt a ne biološki. Premda sociobiologija promovira genetičke rasne klasifikacije, to je svejedno marginalizirano mišljenje, prema kojem bi gore navedene izjave predsjednika Tafta i Wilsona bile nezamislive u suvremenom političkom diskursu. Stoga su ideje o rasnoj superiornosti u potpunosti odbačene kada se radi o službenoj vladinoj politici i retorici, ali individualistička poimanja slobodno-tržišnog kapitalizma kako ih zastupa Spencer ostaju, i gotovo su identična onima neoliberalne filozofije (Lund 2002).

Jedina je značajna razlika ta što rasa, za pretpostaviti je, nije važna u neoliberalnoj tržišnoj meritokraciji, budući da tržište stvara prilike koje omogućavaju uspjeh svima. Oprah, Tiger Woods, Colin Powel i Condoleezza Rice samo su neka od imena koja se predstavljaju kao primjeri američkih bezgraničnih prilika, gdje bilo tko može ostvariti “američki san” (koji se mjeri isključivo stečenim materijalnim bogatstvom i moći). Slobodno se tržište smatra najboljim ekonomskim sustavom za promicanje takvih prilika te nagrađivanje zasluga i mukotrpnog rada. Individualni su neuspjesi stoga upravo to – individualni, te se pripisuju lijenosti i manjku ambicije, motivacije i inteligencije: individualne karakteristike koje nisu nužno rasna obilježja, ali koje stoga razrješuju državu i društvene institucije bilo kakve odgovornosti.

I tako je suvremeni neoliberalni diskurs naizgled izabrao ignorirati svoje naslijeđe socijalnog darvinizma i srodnu mu imperijalnu brutalnost, te se prerušio u univerzalnu utopijsku ideologiju koja teži tome da čuda laissez-faire kapitalizma donese svima na svijetu. Kako je Milton Friedman izjavio (1980),[2] “Najvažnija središnja činjenica koja se tiče slobodnog tržišta jest ta da do nikakve razmjene neće doći ukoliko obje strane nemaju koristi od toga”. Kejnzijanski sustav socijalne skrbi iz 1950-ih i 1960-ih, koji je stvorio rast i dominaciju američkog srednjeg sloja (Cohen 2003), vidio se nakon toga kao prepreka ekonomskom napretku, te se povratak na devetnaestostoljetnu ekonomiju sada smatra boljim, ako ne i ključnim za hegemoniju američkih interesa i moći (Giroux 2005). Friedman (2002) i Hayek (1994), arhitekti neoliberalne ekonomije, tvrde da, ukoliko se država ograniči koliko god je to moguće, socijalne službe prodaju ili ukinu, nacionalni i javni resursi privatiziraju, a tržište naprosto ostavi na miru, stabilno no dinamično društvo će nastati. Tako je slobodno tržište rasno neutralno, i ako se ostavi nesmetanim, tvrdi Fukuyama (1992), može napredovati i lansirati čitavo čovječanstvo u globalnu liberalnu demokraciju usidrenu individualizmom, natjecanjem i vlastitim interesom.

Međutim, Duggan (2003:16) ističe: “Neoliberalizam se ne može odvojiti od rasnih i rodnih odnosa, ili drugih kulturalnih aspekata politike tijela. Njegov legitimirajući diskurs, društveni odnosi i ideologija su prožeti rasom, rodom, spolom, religijom, etnicitetom i narodnošću.” Kako Cole (1999) primjećuje, uništenje socijalnog sustava išlo je ruku pod ruku s pojavom zatvorsko-industrijskog sustava, u kojemu su milijuni koji nisu blagoslovljeni rasnim, klasnim ili rodnim privilegijama naprosto sputani i zaključani, kako ne bi prouzročili kakve nevolje kapitalističkom establišmentu: oduzimanje slobode je očito i djelomice zamijenilo eugeniku. Korporativni profiti dobivaju primat nad demokracijom, te je, bilo da je riječ o javnoj ili vanjskoj politici, neoliberalna infrastruktura otisnuta u sve tekuće federalne politike SAD-a, od Iraka do obrazovanja (Giroux 2005). To je nov i nemilosrdan tip socijalnog darvinizma, tvrdio bi Bourdieu (1998:35), koji:
se poziva na napredak, razum i znanost (u ovom slučaju, ekonomiju) kako bi opravdao restauraciju, pa tako pokušava otpisati progresivne misli i djelovanja kao arhaične. Kao normu svih praksi, a time i kao idealna pravila, uspostavlja stvarne regularnosti ekonomskog svijeta prepuštenog vlastitoj logici, takozvane zakone tržišta. Utjelovljuje i glorificira vladavinu onoga što se naziva financijskim tržištima, drugim riječima, povratak vrsti radikalnog kapitalizma, koji nema drugog zakona osim onoga maksimalnog profita, nesputanog kapitalizma bez ikakve maske, ali racionaliziranog, gurnutog do granice njegove ekonomske efikasnosti putem uvođenja modernih oblika dominacije, kao što su “poslovna administracija”, i tehnike manipulacije, kao što su istraživanje tržišta i oglašavanje.

Pregled zakona No child left behind i rezultata


Nakon prijeporne pobjede na predsjedničkim izborima 2000. godine, prvi zakonski akt Busheve administracije bio je zakon o obrazovanju pod nazivom No child left behind, koji je stupio na snagu 2002. godine. Kako su svjetske ekonomije postajale sve više i više isprepletene, međuzavisne i međusobno povezane, rečeno nam je da škole ne uspijevaju adekvatno pripremiti učenike za globalno tržište. U predgovoru zakonu, Bush[3] je ustvrdio da „[k]valiteta naših javnih škola direktno utječe na sve nas kao roditelje, kao učenike i kao građane. Pa ipak, preveliki broj djece u Americi segregiran je niskim očekivanjima, nepismenošću i sumnjom u sebe same. U neprekidno promjenjivom svijetu koji zahtijeva sve kompleksnije vještine od svoje radne snage, djeca doslovno ostaju nezbrinuta.“ Politika Busheva zakona o obrazovanju implementirana je s ciljem stvaranja obrazovnih sustava koji na odgovarajući način obučavaju stručne i poduzetne građane i radnike koji su sposobni generirati nove i dodatne ekonomske vrijednosti u sklopu međunarodnog tržišta (Robertson, 2000). Po svim procjenama i kriterijima, tvrde Torres (2008) i Hursh (2007), ona je umotvorina i manifestacija neoliberalizma.

Premda osigurava tek 10% ukupne svote kojom se financiraju škole, Bushev zakon o obrazovanju dao je federalnoj vladi moć da odluči koja nastavna područja imaju prednost, da ograniči načine na koje se ona mogu podučavati te da odredi koje su restrukturirajuće opcije dostupne školama i okruzima koji ne uspiju poboljšati svoje ispitne rezultate do zadovoljavajuće razine (Hursh i Martina 2003). Države mogu izabrati da se ne pridržavaju zakona, no u tom bi se slučaju morale snalaziti bez federalnih financijskih sredstava. Učenicima u školama za koje se uspostavi da podbacuju dvije godine zaredom (a u nekim državama to obuhvaća 90% svih škola) daje se mogućnost da se upišu u neku bližu ili dalju uspješnu školu, ovisno o dostupnim opcijama (Hursh i Martina 2003). Uz niz drugih odredbi, zakon je značajno povisio ispitne uvjete za države, zahtijevao standarde odgovornosti za škole, okruge i države, s mjerljivim primjerenim godišnjim napretkom (AYP) za sve studente bez obzira na rasu, klasu, spol ili invaliditet (Linn et al. 2002). Zagovornici zakona tvrde da povećava kvalitetu obrazovanja smanjenjem veličine razreda, te time što zahtijeva od škola da koriste znanstveno utemeljene istraživačke prakse na nastavi, programe uključivanja roditelja te aktivnosti profesionalnog razvoja za one učenike za koje se ne očekuju da školovanje nastave na fakultetu. Također zahtijeva da škole diljem zemlje zadovolje standarde iz čitanja, matematike i prirodoslovlja, te predstavlja pristup obrazovnoj reformi temeljen na standardima, uvelike pod utjecajem Nacionalnog obrazovnog summita iz 1996, na kojem su 44 guvernera i 50 predsjednika uprava raznih korporacija postavili sljedeće prioritete (Achieve, 1998):
  • Visoki akademski standardi i očekivanja za sve učenike.
  • Ispiti koji su rigorozniji i zahtjevniji, kako bi izmjerili zadovoljavaju li učenici te standarde.
  • Sustav odgovornosti koji pruža poticaje i nagrade za nastavnike, učenike i roditelje kako bi radili zajedno da pomognu učenicima da dosegnu te standarde.
Izvještaj Ministarstva obrazovanja iz 2006. godine[4] pokazao je da su rezultati ispita iz čitanja za 9-godišnje Latinoamerikance i Afroamerikance dosegli najvišu zabilježenu razinu. Četrdeset i tri su se države ili poboljšale akademski ili postojano zadržale svoje pozicije u čitanju i matematici za učenike osmih razreda. Međutim, Hursh (2007:506) tvrdi: „Škole se ne ocjenjuju na temelju toga da li se njihovi ispitni rezultati poboljšavaju, već da li njihovi sveukupni i pojedinačni ispitni rezultati prelaze minimalni godišnji prag koji se postupno povisuje tokom sljedećeg desetljeća.“ Prema tome, bilo koja stopa uspješnosti se može isto tako pripisati „nadigravanju sustava“, strategijama koje škole, okruzi i države upotrebljavaju kako bi kreativno i umjetno napuhali rezultate, posebice jer države mogu određivati razinu zahtjevnosti ispita.

U izvještaju koji je objavila udruga America’s Promise Alliance[5] 2008. godine, navodi se da je otprilike pola učenika u sustavu javnih škola u najvećim gradovima SAD-a dobilo srednjoškolsku diplomu. Učenici u javnim srednjim školama u predgrađima i ruralnim područjima imali su veće šanse da završe školu nego njihovi kolege u urbanim javnim srednjim školama. U cijeloj zemlji, otprilike 70% učenika završi srednju školu na vrijeme, dok oko 1,2 milijuna učenika godišnje odustane od škole: tih 1,2 milijuna učenika pripadaju prvenstveno manjinskim studentima iz obitelji s niskim prihodima koji žive u neprivilegiranim urbanim sredinama, pri čemu se „urbanim“ eufemistički označavaju Latinoamerikanci i Afroamerikanci pripadnici radničke klase koji žive u gradovima. Diljem zemlje, broj učenika koji odustaju od škole vješto je i umjetno umanjen, jer se ispisani učenici evidentiraju kao da su se prebacili u drugu školu, ili kao da uče za Graduate Equivalency Diploma (test koji se može polagati kako bi se stekao stupanj obrazovanja jednak završenoj srednjoj školi – op. prev.). K tome, Hursh (2007) tvrdi da rezultati primjerenog godišnjeg napretka (AYP) koji se zadaju školama više ukazuju na socioekonomski položaj učenika nego na nastavničke sposobnosti pojedine škole. Na primjer, u 2002. godini u New Yorku, 86% neuspješnih škola se nalazilo u pet najvećih urbanih okruga (Hursh 2007). Metcalf (2002) primjećuje da Bushev zakon o obrazovanju uopće ne pokušava riješiti nejednakosti u financiranju među bogatim i siromašnim školskim okruzima unutar država koje pomažu da se nastave nesrazmjeri u postignućima, ili kroničan manjak financijskih sredstava siromašnijih škola.

Huberman (2003) tvrdi da je Bushev zakon o obrazovanju posebno kreiran kako bi škole podbacile da bi se raščistio put za uvođenje sustava vaučera i čarter-škola (eksperimentalne javno financirane privatne škole koje su minimalno regulirane). Čarter-škole su neoliberalni logički završetak za obrazovanje, prema kojem bi škole trebale postati profitne institucije (Trammel 2005). Busheva je vlada energično zagovarala uvođenje čarter-škola i programa temeljenih na vaučerima, te je čak uključila odredbu u izvorni prijedlog zakona koja je osiguravala 70 milijuna dolara za „demonstrativne programe“ vaučera (Huberman 2003), s dodatnih 250 milijuna dolara predloženih za fiskalnu godinu 2008. (Klein 2007). Uz to, cilj koji je zakonom postavljen, a koji traži 100% prolazne ispitne stope za sve države do 2014. godine (Linn et al. 2002), čini se izuzetno teškim zadatkom, a ako ne bude zadovoljen to će samo doprinijeti pomami za slobodno-tržišnim rješenjima trenutno asociranim uz čarter-škole: a to se dodatno slaže s neoliberalnim diskursom koji osuđuje nesposobnost javnih institucija (Trammel 2005). Činjenica da provedbi zakona manjkaju milijarde dolara sredstava zbog čega je njegove inicijative još teže postići (Haberman 2003) općenito se smatra diskutabilnim pitanjem, jer financiranje vanjske politike još uvijek ima prednost kako bismo se zaštitili od „zlotvora“. Stoga se državi ne da gnjaviti sa socijalnim službama kao što je financiranje škola, to je odgovornost pojedinaca, barem tako tvrdi neoliberalna retorika.

Nadalje, čak i ako kvote postavljene za 2014. godinu budu postignute, rezultati se mjere standardiziranim testovima koji od učenika zahtijevaju sposobnost da izabere točan odgovor, što ima za posljedicu, tvrdi Boyles (2005), da se zaobilazi kritička analiza budući da je značenje i razumijevanje zamijenjeno metodama koje se specifično bave automatiziranim i nekritičkim prihvaćanjem točnih odgovora. Diljem zemlje nastavnici javljaju da su proveli značajne količine vremena „podučavajući prema ispitima“ iz čitanja, matematike i prirodoslovlja, zbog čega su smanjili vrijeme posvećeno društvenim znanostima i umjetnosti (Hursh 2007). Ono što je školama bitno više nije učenje, već postizanje sve boljih ispitnih rezultata (Tammell 2005). Time se destimulira kritičko razmišljanje a potiče intenzivno natjecanje, ne samo između škola i okruga, već i između učenika, budući da se uspješni ispitni rezultati nagrađuju stipendijama i prijemom na najbolja sveučilišta; hiper-natjecateljska atmosfera koja ujedno zaobilazi suradnju i kooperativno ponašanje među učenicima.

Budući da im nedostaje financijskih sredstava, mnoge su se škole upustile u poslovno-školska partnerstva, u kojima tvrtke i korporacije školama osiguravaju sredstva u zamjenu za publicitet i oglasni prostor (Boyles 2005). Hewitt (2005) tvrdi da ova partnerstva imaju veliku ulogu u njegovanju slijepe vjere u prirođenu benevolentnost korporativne Amerike kod učenika. Bilo da se radi o kreiranju nastavnog programa ili prikupljanju financijskih sredstava, korporacije su uskočile tamo gdje su državna i federalna vlada propustile, ili nisu bile u stanju, osigurati sredstva, te su pretvorile mnoge škole u trgovačke centre u kojima roditelji mogu kupiti sve od slatkiša do ukrasnog papira (Breault 2005). Kako Molnar (1996:25) tvrdi: „Problem s time je što učenici i nastavnici postaju upleteni u tržišnu logiku koja se, djelomično zbog svoje rasprostranjenosti, čini (a time i postaje) otporna na kritiku.“ To ne znači da učenici i nastavnici nisu sposobni kritički djelovati, no socijalizirajući učinak na pojedinca u neoliberalnom okružju, s obzirom na golemu i izrazito psihološki razvijenu zasićenost korporativnom propagandom (Chomsky 2002), ne bi trebalo otpisati ili previdjeti. Posebice stoga što je suvremena američka mladež, za razliku od bilo koje druge generacije u prošlosti, bombardirana s dosad nezabilježenim količinama korporativnih reklama: preko 1500 dnevno, koje dodatno podupiru na potrošnju orijentirane poruke (Johnston et al. 2000). Stoga je komercijalizacija obrazovanja koju Bushev zakon o obrazovanju izaziva i promiče, tvrdi Torres (2008:7), „dio većeg političkog i ideološkog pokušaja da se privatiziraju socijalni programi, da se smanji javni sektor, te da se u konačnici lokalna kontrola institucija poput škola zamijeni tržišnim reformama koje demokratske odnose među građanima zamjenjuju komercijalnim odnosima među klijentima.“

Naposljetku, teorija ljudskog kapitala, neoliberalni izdanak koji ujedinjuje obrazovanje i ekonomiju (Hartley 2003), uokviruje Bushev zakon o obrazovanju pri čemu se obrazovanje mjeri prema tome koliko dobro priprema učenike za zapošljivost u postfordističkoj neo-menadžerskoj ekonomiji (Ball 1997, Fitzimons i Peters 1994). Takve se politike smatraju nužnima kako bi ispravile ono što se predstavlja kao krizu javnog obrazovanja zbog njegovog navodnog neuspjeha u obučavanju sposobnih radnika (Beckman i Cooper 2004). Međutim, standardizirano testiranje čiji su rezultati materijalno značajni i meritokratski idealizam koje takve politike promiču dalje služe kako bi usadili strog individualizam u kojem se krivnja za neuspjeh svaljuje na pojedinca umjesto na sistemske institucije (Agostinone-Wilson 2006). Čak se može tvrditi da su i timski rad i suradnja u učionici prilagođeni neoliberalnom svjetonazoru kroz stvaranje ispravnog radničkog stava, na temelju ideje da su društvene vještine nužan uvjet za razvoj uslužne ekonomije. Agostinone-Wilson (2006:1) tvrdi da „[p]romoviranje razrednog menadžmenta kao načina izgradnje ‘timskog rada’ ili usmjeravanje učenika prema ‘samo-regulaciji’, zajedno djeluju kako bi u konačnici oblikovali stavove i sklonosti prema kapitalističkom etosu, utjelovljenom u modernoj korporaciji.“ Od nastavnog programa, preko razrednih aktivnosti i organizacije, pa do standardiziranog testiranja i rangiranja škola, suvremena obrazovna politika temelji se na vjerovanju da je globalizacija neizbježna, pa stoga učenike treba obučiti da budu racionalni potrošači, te da nauče i prihvate svoju ulogu u sklopu globalne ekonomije.


Neki diskontinuiteti i završne misli


Premda Bushev zakon o obrazovanju uvelike povećava ulogu privatnog sektora u obrazovanju, on još uvijek teži tome da osigura opće obavezno obrazovanje. U tom je pogledu radikalno drugačiji od Spencerovog socijalnog darvinizma prema kojem obrazovanje, kao i sve drugo, treba biti pruženo samo onima koji si ga mogu priuštiti, odnosno onima za koje tržište/prirodna selekcija smatra da su toga vrijedni. Biranje škola i vaučeri predstavljaju tržišne pristupe koji teže tome da obrazovanje pretvore u robu, no vlada još uvijek namjerava platiti te vaučere i programe, barem u početku, što je nešto što bi Spencer vjerojatno smatrao zločinom protiv prirode, putem kojeg će djeca nesposobnih samo potratiti vladine subvencije uslijed svoje prirođene nesposobnosti. Kako O’Dowd (1997:1) primjećuje: „Herbert Spencer je sve oblike brige za neprivilegirane, bili oni javni ili privatni, osudio kao društveno štetne; prema Herbertu Spenceru neuspješni bi trebali umrijeti. Ukoliko ne umru prije nego dobiju djecu (što je bila prva nagrada), njihova djeca trebaju umrijeti također.“ Prilično oštro mišljenje za koje ne vjerujem da su ga dijelili Friedman i Hayek, ili da ga zagovaraju suvremeni stvaratelji obrazovnih politika, ma kakva bila njihova politička uvjerenja. Suvremena obrazovna retorika i njeni neoliberalni temelji imaju za svoj proglašeni cilj pohvalnu težnju podizanja standarda ispodprosječnih učenika pripadnika radničke klase i manjina, no kako moj uvodni citat sugerira, politike treba mjeriti prema njihovim rezultatima a ne namjerama. Ukoliko to činimo, otkrivamo da Bushev zakon o obrazovanju ne djeluje te da je izrazito diskriminirajući spram siromašnih i pripadnika drugih rasa (Hursh 2007). Njegovi su implicitni ciljevi ujedno demontirati javno obrazovanje i pretvoriti učenike u nekritične, kompetitivne i potrošnji orijentirane građane u okviru globalnog tržišta (Leyva 2008, Boyles 2005).

Sveukupno, pokušao sam prikazati postojeće korelacije između socijalnog darvinizma, neoliberalizma i Bushevog zakona o obrazovanju, budući da su oni svi međusobno povezani. Spencerova ideologija „opstanka najsposobnijih“ prepoznaje se u svim ovim aspektima, gdje se sebično natjecanje smatra najprimjerenijim ponašanjem koje vlade i škole trebaju poticati, a svekoliko građanstvo internalizirati pod pretpostavkom da će iz toga nekako izrasti globalna utopijska ekonomija koja će nas sve učinkovito služiti. U istinski hegemonijskom duhu, ta je ideologija prihvaćena kao gotova činjenica budući da se Demokrati i Republikanci razilaze samo po pitanju financiranja obrazovanja, no ne i po pitanju dominantnog stava obučavanja i stvaranja dovoljno sposobnih radnika umjesto kritičnih savjesnih građana, što je na odobravajući način sažeo John Kerry, demokratski predsjednički kandidat na izborima 2004. godine, kada se na Bushev zakon o obrazovanju referirao kao na „zakon o zapošljavanju“ (Torres 2008). Izražavanje kritika na račun takvog uskog korporativnog pogleda na obrazovanje destimulira se pa i posve odbacuje u mainstream političkim raspravama, stoga pitanja socijalne pravde nastavljaju biti marginalizirana. Rasno obilježena ispodprosječna obrazovna uspješnost Latinoamerikanaca (Holcomb-McCoy 2007) nastavlja poticati konzervativnu nesnošljivost čije su recentne manifestacije dovele do otvoreno antiimigracijske legislative, progona i opresije diljem zemlje. Posve netočni tekstovi poput Bell Curve, čiji su zaključci i metodologija oštro kritizirani, samo doprinose uvriježenim stavovima o urođenim različitim razinama inteligencije među rasama (Naureckas 1995), i neoliberalnom diskursu o rezanju socijalnih davanja. Kako je ranije utvrđeno, „znanstvene tvrdnje“ o razlikama među rasama predstavljaju tek komplementarne dodatke koji služe prioritiziranoj ekonomskoj infrastrukturi neoliberalizma. Herrnstein i Murray, autori Bell Curve, ponavljaju Spencerove tvrdnje gotovo identično kada pišu (1994:548):
Ne možemo se dosjetiti nijedne preporuke za korištenje vlade u svrhu manipuliranja plodnosti koja ne nosi opasnosti. No, to naglašava problem: Sjedinjene Američke Države već provode politike koje nehotice društveno određuju tko će rađati djecu, i one potiču pogrešne žene. Kada bi Sjedinjene Američke Države činile jednako toliko da potaknu žene s visokim kvocijentom inteligencije da rađaju djecu kao što sad potiču žene s niskim kvocijentom inteligencije, to bi se s pravom moglo opisati kao agresivno manipuliranje plodnošću. Tehnički precizan opis američke politike plodnosti jest da ona subvencionira rađanje među siromašnim ženama, koje ujedno disproporcionalno češće imaju niži kvocijent inteligencije. Pozivamo općenito da se ove politike, koje predstavlja rasprostranjena mreža novca i usluga za rodilje s niskim prihodima, privedu kraju.
Usput, Charles Murray, jedan od autora, radi za American Enterprise Institute, konzervativni neoliberalni think-tank među čije se prijašnje članove ubraja bivši potpredsjednik Dick Cheyney, a među sadašnje, bivši Državni tajnik SAD-a i predsjednik Svjetske banke Paul Wolfowitz.

Među mnogim pogrešnim, a uzetim zdravo za gotovo, pretpostavkama neoliberalizma i njegovih zagovaratelja nalaze se ideje o meritokraciji i prirodnoj ekonomiji. Podržavatelji slobodnog tržišta nekako propuštaju uvidjeti očitu činjenicu da se ne rađamo svi u istim prilikama i s istim mogućnostima, te da mi koji smo rođeni s rasnim, klasnim i rodnim privilegijama imamo disproporcionalnu prednost pred drugima, prednost koju smo postigli putem imperijalne brutalnosti a ne inherentno superiornijih gena. Ignorirati ovaj šturi povijesni prikaz čini se intelektualno nepoštenim, znanstveno manjkavim i potpuno nehumanim. Zasluga je u Americi mit (Barry 2001) koji ignorira povijest, i koji nije moguće precizno izmjeriti s obzirom na političke, ekonomske i socio-kulturalne nepovoljnosti s kojima se manjinske rase suočavaju. Povrh toga, tržište nije učinkovit i nepristran vlasnik bogatstva i prosperiteta; ono je jasno i primjetno naklonjeno bijelcima. I na svaku Oprah ili Jennifer Lopez koja postoji, dolaze milijuni Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca koji žive u siromaštvu i nikad ne dosegnu „američki san“. To teško da su učinkovite proporcije i kvote, barem ako mjerimo prema neoliberalnim kriterijima za uspjeh i odgovornost. Naposljetku, kako je Veblen (1898), ekonomist i suvremenik Herberta Spencera, tvrdio, ekonomija nije evolucijska znanost, slobodno tržište nije politički objektivno i bez vrijednosti te se stoga ne može razdvojiti od svoje socio-političke usađenosti. Poput jezika, kultura i političkih sustava, slobodno je tržište društvena konstrukcija, te zbog toga možemo, a to i činimo, direktno utjecati na njegove ishode. Pretpostaviti drugačije predstavlja naturalističku zabludu, i među mnogim teškim zadacima koje moramo poduzeti mi koji smo zainteresirani za istinske demokratske ideale jednakih mogućnosti i sredstava za sve, jest kontinuirano i naglašeno tvrditi da zakoni ekonomije nisu fiksirani, da oni ne predstavljaju u potpunosti ljudsko ponašanje, te da su sve samo ne zakoni prirode. Čineći to, možemo doprinijeti protuhegemonijskom diskursu koji se trenutno pojavljuje u pokretu za Post-autističnu ekonomiju,[6] kao i direktno se usprotiviti samorazumljivim hegemonijskim ideologijama i njihovim barbarskim manifestacijama u javnoj i stranoj politici. Suprotno uvriježenom mišljenju, ovo nije kraj povijesti.

Rodolfo Leyva
JCEPS vol.7. no.1. (lipanj 2009)
S engleskog prevela Milena Radovčić

______________
[1] „Od dvorana Montezume do obala Tripolija“ su stihovi „Himne marinaca“, koji se odnose na Bitku za Chapultepec (1847. godine) tijekom Meksičko-američkog rata, i na Bitku za Darnah (1805. godine) tijekom Tripolitanskog rata. (op. prev.)
[2] PBS-ova TV serija „Free to choose“ iz 1980. godine, ekonomista Miltona Friedmana.
[3] http://www.whitehouse.gov/news/reports/no-child-left-behind.html. Predgovor predsjednika Georgea W. Busha.
[4] 2006 Zakon „No child left behind“ postiže rezultate. Ministarstvo obrazovanja
[5] http://www.americaspromise.org/uploadedFiles/AmericasPromiseAlliance/Dropout_Crisis/
SWANSONCitiesInCrisis040108.pdf.
[6] www.paecon.net. Kratka povijest pokreta za Post-autističnu ekonomiju

Bibliografija

Achieve. (1998). Aiming higher: 1998 annual report. Cambridge, MA: Achieve, Inc. http://www.achieve.org.
Agostinone-Wilson, F. (2006). Downsized Discourse: Classroom Management, Neoliberalism, and Shaping of Correct Workplace Attitude. Journal for Critical Education Policy Studies. 4 (2).
Andreas, J. (2004). Addicted to War: Why the U.S. Can’t Kick Militarism. AK Press
Ardrey, R. (1961). African Genesis; A Personal Investigation into the Animal Origins and the Nature of Man. Macmillan Pub Co.
Barry, B. (2001). Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism. Cambridge: Polity Press
Beckmann, A. i Cooper, C. (2004). ‘Globalisation,’ the new managerialism and education: Rethinking the purpose of education in Britain. Journal for Critical Education Policy Studies, 2 (2)
Boyles, D. R. ur. (2005). Schools or Markets? Commercialism, Privatization, and School-Business Partnerships. London: Lawrence Erlbaum Associates.
Bourdieu, P. (1998). Acts of Resistance: Against the Tyranny of the Market. New York: Free Press.
Chomsky, N. (2002). Media Control. New York, NY: Seven Stories Press
Chomsky, N. (2004). Hegemony or Survival: America’s Quest For Global Dominance. New York: Penguin Books
Cohen, L. (2003). A Consumer’s Republic: The Politics of Mass Consumption in Postwar America. Brave New and Improved World
Cole, D. (1999). No Equal Justice: Race and Class in the American Criminal Justice System. New York: The New Press.
Degler, C. N. (1992). In Search of Human Nature: The Decline and Revival of Darwinism in American Social Though: Oxford University Press.
Desmond, M. (1967). The Naked Ape. Dell Publishing Company.
Duggan, L. (2003). The Twilight of Equality? Neoliberalism, Cultural Politics, and the Attack on Democracy. Boston: Beacon Press.
Fitzimons, P. i Peters, M. (1994). Human capital theory and the industry training strategy in New Zealand. Journal of Education Policy, 3 (3) str. 245-266.
Friedman, M. (2002). Capitalism and Freedom. Chicago: University of Chicago Press.
Fukuyama, F. (1992). The End of History and the Last Man. Free Press
Giroux, A. H. (2005). The Terror of Neoliberalism: Rethinking the Significance of Cultural Politics, College Literartu, 32 (1). str. 1-19
Gould, S. J. (1977). Ever Since Darwin: Reflections in Natural History. New York: W.W Norton & Company.
Hartley, D. (2003). New Economy, New Pedagogy. Oxford Review of Education, 21 (1), str. 81-94.
Hawkins, M. (1997). Social Darwinism in European and American Thought 1860-1945: Nature as model and nature as threat. Great Britain: Cambridge University Press
Hayek, F. (1994). The Road to Serfdom. Chicago: University of Chicago Press.
Herrnstein, R. i Murray, C. (1994). Bell Curve: Intelligence and Class Structure in
American Life. Free Press
Hewitt, R. (2005). Priming the Pump: Education for Market Democracy. u Boyles, Deron R. ur. 2005. Schools or Markets? Commercialism, Privatization, and School-Business Partnerships. London: Lawrence Erlbaum Associates.
Holcomb-McCoy, C. (2007). School Counseling to Close the Achievement Gap: A social justice framework for success. Corwin Press.
Huberman, J. (2003). The Bush – Haters Handbook: A Guide to the Most Appalling Presidency of the Past 100 Years. Nation Books.
Hursh, D. (2007). Assessing No Child Left Behind and the Rise of Neoliberal Education Policies. American Educational Research Journal. 44 (3). str. 493-518
Hursh, D. i Martina, C. A. (2003). “Neoliberalism and schooling in the US. How state and federal government education policies perpetuate inequality.” Journal for Critical Education Policy Studies 1(2).
Jones, G. i Peel, R. A. ur. (2004). Herbert Spencer: The Intellectual Legacy. London: Galton Institute. str. 1-154
Johnston, C. B. Hieber, R. H. i Giroux, H. (ur). (2000). Screened out: how the media control us and what we can do about it: stealing innocence: youth, corporate power, and the politics of culture. New York: Armonk.
Klein, A. (2007). Bush budget would boost NCLB efforts. Education Week. 1 (25)
Kuper, A. (1996). Chosen Primate. Harvard University Press.
Lewin, T. i Medina, J. (2003). To cut failure from schools shed students. The New York Times: July 31.
Lewontin, R. C. (1995). Human diversity, 2nd edition, New York: Scientific American Library
Linn, R. Baker, E. i Betebenner, D. (2002). Accountability Systems: Implications of Requirements of the No Child Left Behind Act of 2001. Educational Researcher. 31 (6), str. 3–16.
Leyva, R. (2008). Variants of Neoliberal Socialization: A Study On the Influence of Contemporary Capitalism on Four London Adolescents. An unpublished MRes dissertation in Education and Social Science, King’s College London, University of London
Lund, B. (2002). Understanding State Welfare. SAGE.
Metcalf, S. (2002). Reading between the lines. The Nation, January str. 18-22.
Molnar, A. (1996). Giving Kids The Business: The Commercialization Of America’s Schools. Westview Press
Naureckas, J. (1995). Racism Resurgent: How Media Let The Bell Curve’s Pseudo-Science Define the Agenda on Race. Fair and Accuracy in Reporting, January/February.
O’Dowd, M. (1997). The Fallacy of Social Darwinism. The Free Market Foundation of Southern Africa
http://www.freemarketfoundation.com/index.asp
Robertson, S. (2000). A Class Act: Changing Teachers‟ Work, the State, and Globalization. New York: Falmer Press.
Shermer, M. (2002). In Darwin’s Shadow: The Life and Science of Alfred Russell Wallace – A Biographical Study on the Psychology of History: Oxford University Press.
Tiger, L. i Fox, R. (1971). The Imperial Animal: Transaction Publishers.
Torres, C. (2008), No Child Left Behind: A Brainchild of Neoliberalism and American Politics. New Politics, 10 (2). str. 1-12
Trammell, L. (2005). Measuring and Fixing. Filling and Drilling: The ExxonMobil Agenda for Education. u Boyles, Deron R. ur. 2005. Schools or Markets? Commercialism, Privatization, and School-Business Partnerships. London: Lawrence Erlbaum Associates.
Veblen, T. (1898). “Why is Economics Not an Evolutionary Science.” The Quarterly Journal of Economics.
Zinn, H. (2001). A People’s History of the United States: 1492 to Present. Perennial. Harper Collins

Vezani članci

  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti, upućenog u saborsku proceduru u lipnju ove godine, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve