Jovica Lončar: U potrazi za izgubljenim subjektom

Ako hrvatski sindikalni čelnici nešto nisu, onda nisu prkosni. Upravo suprotno. Tko će zaboraviti suludi potez spomenutog Matijaševića u jesen 2009. kad pod egidom vruće jeseni kreće u hrvatsku protestnu turneju koja, ignorirana od ostalih središnjica, završava potpunim debaklom upućujući radnicima poruku o krajnjoj nesposobnosti sindikata i nemogućnosti da se organizira bilo kakav oblik radničkog otpora.

Sarkozyjeva vlada već neko vrijeme pokušava progurati zakon kojim bi se minimalna dob odlaska u mirovinu u Francuskoj povisila sa 60 na 62 godine, a starosna dob za punu penziju sa 65 na 67 godina. Od rujna sindikati organiziraju sporadične jednodnevne štrajkove. Petom takvom štrajku održanom 12. 10. odazvalo se ovisno o izvorima između 1,2 i 3,5 milijuna ljudi. Važno je napomenuti da je svih 12 francuskih naftnih rafinerija bilo u štrajku te da je štrajkom prijetio i sindikat vozača. Pariški aerodromi su sredinom listopada bili na izmaku rezervi benzina, kojega je u nekim pokrajinama već ponestalo. Situacija je uvelike podsjećala na 1995. godinu kad je zadnjim generalnim štrajkom u trajanju od 24 dana vlada natjerana da odustane od tadašnjeg pokušaja mirovinske reforme. Ovaj put, unatoč činjenici da su organizirana još dva štrajkačka dana na kojima je ovisno o izvorima sudjelovalo između pola i 2 milijuna ljudi, nije uspjelo. I Senat i Nacionalna skupština usvojili su prijedlog zakona.

U Španjolskoj vlada pokušava iskoristiti situaciju i pod izgovorom krize progurati mjere štednje i mirovinsku reformu kojom bi se granica odlaska u mirovinu sa 65 podigla na 67 godina. Sindikat odgovara jednodnevnim generalnim štrajkom, prvim od 2002. Nezadovoljni radnici se u Barceloni sukobljavaju s policijom.

Na ulicama Brisela 29. rujna marširalo je 100 tisuća ljudi iz 15 zemalja, među njima i izvjestiteljica Globusa, istina na štakama jer je na sličnom protestu mljekara godinu ranije pala na „jednoj horizontalnoj prepreci i ozlijedila meniskus, te tako ozlijeđena, hodala dva i pol sata“.

Ta ista izvjestiteljica, Ines Sabalić joj je ime, izvrsna je ulazna točka za opis hrvatske sindikalne situacije. Naime, u jednom od rujanskih brojeva Globusa Sabalić nam odlučuje pokazati zašto hrvatski sindikalni vođe nisu ni do koljena Lechu Walesi i njegovom sindikalnom djelovanju, kako osamdesetih, tako i danas, pa opisuje njihov dolazak u Brisel kako bi s EU birokracijom ispregovarali spas svojih nacionalnih brodograđevnih industrija. I dok je Lech, prema Inesinim riječima, došao moliti da se mitsko mjesto rođenja Solidarnosti i otpora poljskih radnika, brodogradilište u Gdanjsku spasi od zatvaranja, čelnik hrvatskih sindikata Matijašević je, kad su mu spomenuli da restrukturiranje znači masovna otpuštanja, odbio pregovarati. S jedne strane Walesa koji moli, s druge Matijašević koji prkosi. Za našu izvjestiteljicu koju ni horizontalna prepreka na protestu EU mljekara ne može zaustaviti u „borbi“ za radnička prava dileme nema: između molitve i prkosa brani poziciju onih koji mole.

Matijašević, iz briselske perspektive naše izvjestiteljice, zbog kraha hrvatske brodogradnje zaslužuje svaku osudu i moralni prezir. Sabalić je pogodila dijagnozu: hrvatski sindikati ili bolje rečeno vrhuška hrvatskih sindikata utjelovljena u 5 velikih vođa zaslužuje svaku osudu, ali po pitanju razloga Sabalić promašuje, da se izrazimo rječnikom hrvatske sociološke teorije, „cijeli nogomet“ ili u fudbalskom originalu „ceo fudbal“. Ako hrvatski sindikalni čelnici nešto nisu, onda nisu prkosni. Upravo suprotno. Tko će zaboraviti suludi potez spomenutog Matijaševića u jesen 2009. kad pod egidom vruće jeseni kreće u hrvatsku protestnu turneju koja, ignorirana od ostalih središnjica, završava potpunim debaklom upućujući radnicima poruku o krajnjoj nesposobnosti sindikata i nemogućnosti da se organizira bilo kakav oblik radničkog otpora. Ili pristanak čelnika Matice sindikata Ribića na kresanje prava u proljeće 2009. pod izgovorom teškog stanja u zemlji i dogovorenog fiktivnog rasta primanja u narednih 5 godina. U situaciji kad se 20 hrvatskih fakulteta nalazi pod opsadom studenata, kad je kompletno nastavno osoblje u štrajku ovaj čelnik sindikata javnih službi potpisuje s vladom, koja u tom trenutku niti ne priznaje da je država u krizi, sramotni ugovor kojim pacificira situaciju i upropaštava priliku koja je mirisala na generalni štrajk. O strateškim procjenama čovjeka koji se voli smatrati jedinim istinskim sindikalnim borcem u Hrvatskoj dovoljno će reći da su u naredna dva mjeseca odstupili i ministar obrazovanja i premijer, a vlada najavila radikalnu štednju koja će rast plaća koji je Ribić dogovorio i službeno pretvoriti u ono što je bio od početka, SF za lakovjerne.

A što tek reći o dva bivša sindikalna čelnika, Lesaru i Kunstu koji su sa svojih funkcija uskočili u stranačke dresove ne bi li se dokopali sabora. Ili čelnice najveće sindikalne središnjice Ane Knežević koja je pravomoćno osuđena za pronevjeru sindikalnog novca? Ukratko, ako se hrvatske sindikalne čelnike za nešto ne može optužiti to je prkos.

Za shvatiti stanje u hrvatskoj privredi dovoljno se sjetiti poznatog slučaja radnika trgovačkog lanca Gramat koji su dio plaće, od koje ionako 25% dobivaju u bonovima, dobili u obliku paketa paštete. Ako se pitate kako je ovaj ni po čemu poseban slučaj iz hrvatske radničke svakodnevice dospio u medije, odgovor je: paštetama je istekao rok trajanja.

Još jedan, manje poznat, slučaj dolazi nam iz zagrebačke tvornici papira Pan u kojoj se radnicima pod izgovorom krize 40 % plaće isplaćuje u bonovima koji se mogu potrošiti samo u gazdinom trgovačkom centru u kojem su cijene u prosjeku 20% više nego kod konkurencije, u kojoj sindikat ne postoji, u kojoj je pokušaj sindikalnog organiziranja jednak zahtjevu za otkazom. Nadležni sindikati su u slučaju Gramata radnicima preporučili da ne uzimaju paštetu, a u slučaju Pana nije reagirao nitko jer resorne sindikate njihova situacija koja vapi za sindikalnim organiziranjem i pomoći ne zanima. Opravdanje je da se brinu samo za svoje članstvo. A kako se brine za svoje članstvo možemo svjedočiti na primjeru radnica Kamenskog koje su nakon pet neisplaćenih plaća koje su k tome bile daleko ispod propisanog nacionalnog minimuma bile prisiljene zaobići matični sindikat i stupiti u očajnički štrajk glađu kako bi im netko pomogao. Naravno to nije bila nadležna središnjica NHS, inače od osnutka prije 10-ak godina najbrže rastuća sindikalna centrala, čiji se ured nalazi kojih 10-ak metara od parka gdje su radnice kampirale jer njihov pravnik jednostavno nije imao vremena pozabaviti se slučajem nekad uspješne firme koja je zbog atraktivne lokacije u centru grada pet godina planski uništavana od strane građevinskih špekulanata.

Ne smijemo zaboraviti niti ulogu države koja s dosljednom nezainteresiranošću promatra slučajeve poput zagrebačke Tvornice laboratorijske opreme i stakla u kojoj su radnici da bi ishodili neisplaćene plaće stupili u legalni štrajk da bi im poslodavac na to uručio ilegalne otkaze. Ovome valja pribrojiti postojanje radne inspekcije samo na papiru tj. web stranicama državnog inspektorata kao i nepostojanje udruge civilnog društva koja bi se bavila radnim pravom.

Dok je cijela Evropa u protestima protiv kresanja radničkih prava u Hrvatskoj se ne događa ništa do li izoliranih primjera lokalnih pobuna kao što su izlazak na ulicu riječkih i splitskih škverana, ali naravno ne u isto vrijeme jer je vlada jednima taman uplatila zaostalu plaću kako se ne bi dogodilo da dva grada budu blokirana štrajkom, pobuna u splitskoj i osječkoj pivovari, zagrebačkoj i varaždinskoj tekstilnoj industriji. Svi ovi primjeri pokazuju samo jedno: protesti se mogu dogoditi isključivo na mikro razini i samo do stupnja do kojeg ne predstavljaju stvarnu prijetnju sistemu. No zapitajmo se što bi trebalo učiniti da te mikro pobune prerastu u generalni štrajk i koja bi to snaga trebala učiniti?

U Hrvatskoj je trenutno oko 500 registriranih sindikata od kojih je polovica okupljena u 5 sindikalnih središnjica, zastupljenih u Gospodarsko-socijalnom vijeću, koje zajedno broje oko 430 tisuća radnika (pridodamo li i članstvo autonomnih sindikata brojka se penje na pola milijuna).
Usporedbe radi, Velika Britanija koja se u EU okvirima smatra sindikalno izrazito fragmentiranom ima jednu središnjicu koja okuplja većinu sindikata ili 15 puta veće članstvo nego hrvatske središnjice.

Nadalje u Hrvatskoj većinu sindikata ne čine granski koji bi okupljali radnike iz sličnih segmenata proizvodnje i usluga, nego takozvani kućni koji ostaju unutar granica svog poduzeća ili još gore velika poduzeća poput HRT-a ili Zagrebačkog holdinga imaju nevjerojatnih 15 odnosno 51 sindikat!

Po pitanju članstva, Hrvatska sa trećinom sindikalno organiziranih radnika slijedi europske trendove smanjivanja članstva ali ono što zabrinjava jest činjenica da je u privatnom sektoru manje od petine radnika sindikalno organizirano.

No vratimo se na model organiziranja. Začuđujuće će zvučati podatak da u cijeloj Evropi najmanje sindikalno organiziranih radnika ima Francuska (manje od 10%, nasuprot prosjecima EU koji se kreću između 25 i 35%) koja ne samo da je poznata po tradiciji borbe za radnička prava i žestokim štrajkovima kakvi su u toku dok ovo pišemo, nego je i apsolutni evropski rekorder po broju dana provedenih u štrajku: primjerice 1,4 milijuna radnih dana 2009 (Kanađani su u istom periodu s duplo manjom populacijom ostvarili čak 2,2 milijuna radnih dana u štrajku!). Dakle od masovnog članstva puno su važnije dobra organizacija i militantnost onih koji jesu u sindikatu. Kako do toga doći u hrvatskim prilikama?

Ponajprije stvaranjem ili aktivacijom postojeće infrastrukture i edukacijom članstva. Primjer neiskorištene infrastrukture može biti naša još uvijek najbrojnija (unatoč pada članstva sa 700 000 ’90 na manje od 200 000 danas) središnjica SSSH: uredi u svim županijama, preko 100 zaposlenih u samoj središnjici plus još toliko po uredima velikih granskih sindikata, mjesečno sindikalno glasilo, iskustvo u stvarnoj borbi (primjer stožera za obranu Petrokemije). Problem je međutim što se infrastruktura ne koristi pa se danas oko 70 000 demonstranata koji su se sukobili s policijom 1998. ili 7000 „pregovarača“ koji su došli na Markov trg „pregovarati“ s vladom nakon što je tamo zabranjeno okupljanje može samo sanjati.

Jedna od rijetkih iznimki i zalog za optimizam jest uspjeh u prikupljanje potpisa za referendum o zakonu o radu kojih je prikupljeno preko 800 tisuća ili dvostruko više od zakonski propisanog minimuma. Prvi puta u 20 godina hrvatske samostalnosti da je to nekome uspjelo, unatoč izuzetno restriktivnom zakonu, i to pod koordinacijom gore spomenutog Matijaševića ili bolje rečeno usprkos istom. Kako tumačiti tih 800 tisuća potpisa? Čini se da unatoč korumpiranom, zlonamjernom, nesposobnom i autokratskom vodstvu, u sindikatima postoji zdrava baza koja je čim je dobila priliku da se poveže na nacionalnoj razini pokazala za kakve je dosege spremna. Pitanje je jesu li te zdrave snage sposobne zbaciti postojeću sindikalnu oligarhiju, povezati se i krenuti sa stvarnom borbom za radnička prava kakvoj svjedočimo kako po zapadnoj Evropi tako i u bliskom susjedstvu (primjer preuzimanja Željezare Nikšić od strane radnika u rujnu). U zemlji koja ima ozbiljnih problema s nedostatkom solidarnosti mora nam biti jasno da bez organizacije koja će se temeljiti na toj istoj zaboravljenoj riječi idemo u gusti mulj i da je krajnje vrijeme da se pronađe organizacijska platforma koja će omogućiti zbacivanje postojećih političkih elita.

Za takav doseg nužan je određeni broj motiviranih ljudi koji znaju što rade odnosno znaju se organizirati. Očekivati nešto takvo od sindikalnih vođa čiji je primarni interes zadržavanje vlastitih beneficija je potpuno iluzorno. Kao što se do proljeća 2009. hrvatske studente držalo depolitiziranima i nesposobnima za bilo kakvu akciju a onda se dogodila blokada nastave na preko 20 institucija širom zemlje tako se danas i hrvatske radnike drži neorganiziranom masom koja se nalazi pod tripartitnom kontrolom svojih lidera, države i poslodavaca. Ono što ovdje želimo sugerirati jest da je potpuno nebitno što će se dogoditi s referendumom i hoće li ustavni sud odlučiti ovako ili onako. Važno je da hrvatski radnici shvate s kolikom snagom raspolažu odnosno da osvijeste da promjena može doći samo organizacijom odozdo na temelju solidarnosti, a kao prvi korak vidimo aktivaciju pasiviziranih resursa čime se u kratko vrijeme može izgraditi snaga koja će lakoćom uvjetovati društvene promjene. Jednom kad se izgrade zdravi konceptualni temelji tj. kad je telos jasan, tehnička izvedba je samo stvar finese.

Jovica Lončar
Tekst je objavljen u Zarezu br. 295 od 11. studenog 2010.

Vezani članci

  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicama, ne šefovima Ministarstvo rada Trumpove administracije početkom je prosinca najavilo vraćanje kolektivnih napojnica u restoransku industriju. Ako se predložena izmjena, stavljena na javnu raspravu do 5. veljače 2018., usvoji, dovest će na sam rub egzistencije konobare/ice, odnosno radnike/ce koji/e rade za napojnice, a već primaju substandardne nadnice koje često idu ispod propisanog minimuma. Autorica ukazuje na posljedice koje će izmjena pravilnika, pod krinkom pravedne raspodjele napojnica, donijeti najugroženijem dijelu radništva u uslužnim djelatnostima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve