Ujedinjeni protiv krize – preko 100 000 građana Italije prosvjedovalo protiv Vlade

14. prosinca 2010. talijanski građanski pokret Ujedinjeni protiv krize nazvao je Danom D. dan u kojemu su predstavnici glasali o povjerenju Berlusconijevoj Vladi. 14. prosinca Senat i Camera, gornji i donji parlament dali su podršku vladajućoj partiji.

Kada je u donjem domu, malo prije dva sata poslijepodne Berlusconi ostao na čelu države sa 134 glasa za i 131 glas protiv, u Rimu su se oglasili nezadovoljni građani.

Studenti su se u ranojutarnjim satima počeli okupljati ispred sveučilišta La Sapienza gdje su čekali kolege iz drugih gradova.

Prosvjedi su se paralelno odvijali i u Genovi, Torinu, Veneciji… U Milanu je nakratko blokirana burza, a u Palermu aerodrom.

Uz studente, koji se oštro protive predloženoj reformi visokog obrazovanja, na ulice su izašli i mnogi radnici, imigranti te stanovnici L’Acquille, koji još od razornog potresa u travnju 2009. žive u improviziranim šatorima.

Studenti, uz potporu profesora i istraživača već tjednima okupiraju sveučilišta i institute diljem Italije, prosvjeduju i blokiraju prometnice kako bi pritisnuli Vladu da odustane od reforme koja ukida socijalne stipendije, rad na neodređeno vrijeme istraživačima, autonomiju sveučilišta i donosi još niz štetnih promjena u talijanski sustav visokog obrazovanja privatizirajući i elitizirajući ga.

Radnicima su pod izlikom krize smanjene plaće i ukinuta osnovna prava, a mnogi imigranti ih nikada nisu ni mogli steći.

Policija je okružila zgradu Parlamenta do koje su prosvjednici pokušavali doći. Ratno stanje je trajalo satima, a kulminiralo je na Piazzi del Popolo. Ranjeno je stotinjak ljudi, a privedeno njih 47.

Mediji su, kao i obično, naglasak stavili na ulične nerede. Povod neredima i policijska brutalnost rijetko su se spominjali. Ministarstvo unutarnjih poslova strogo je osudilo nasilje, naglašavajući kako takvim prosvjedima na ulicama Rima nema mjesta i kako će se kazne pooštriti. Za nerede je optužena šačica ekstremista, uglavnom anarhista. Ta šačica nezadovoljnika prešla je brojku od 100 000 građana; građana kojima su ukinuta sva socijalna prava i koji više nemaju izbora nego se glasno oduprijeti štetnoj Berlusconijevoj politici.

U izvještaju nakon prosvjeda jedan je student napisao:

Ne postoje ekstremističke skupine. Izmislili su ih oni koji se boje promjena. Jučer su se na ulicama borili studenti, radnici, imigranti. Oni koji žele promijeniti ovaj nepravedni i koruptivni sustav. Ne postoje ekstremističke skupine. Postoji gnjevno društvo spremno na borbu, što uistinu plaši vladajuće. Zbog toga je režim odgovorio represijom. Palice, suzavci, vodeni topovi, hapšenja i pritvaranja. Više od četrdeset mladih ljudi, uključujući četiri maloljetna učenika iz Genove su uhapšeni. Tražimo da ih sve odmah oslobodite. Bijes i neredi su legitimni i potrebni u borbi protiv krize, nepravde i izrabljivanja.

Dan nakon masovnog prosvjeda, unatoč praznim ulicama, građani ne odustaju. Razgovara se o generalnom štrajku, a studenti su nastavili blokirati fakultete.

Idući veći prosvjed najavljen je za 22. prosinca kada bi Senat trebao glasati o reformi visokog obrazovanja.

Ivana Ribar

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.