Tko je tu zapravo nostalgičan?

Zašto studentski prosvjedi djeluju nostalgično za socijalizmom? Otpor pokoravanju prosvjete i opće proizvodnje znanja interesima gospodarstva i tržišta često budi dojam, i to ne samo kod studentskih protivnika, kao da prosvjednici čeznu za starom državom blagostanja; kao da im je ideal vratiti se u toplo i sigurno krilo solidarnog društva, umjesto da se suoče s nemilosrdnom borbom za preživljavanje koja sve žešće bjesni u današnjem svijetu globalnog nadmetanja i već iscrpljenih prirodnih resursa. Kakav je zapravo istinski politički karakter ovog revolta mladih? Jesu li studenti hrabri glasnici jedne bolje budućnosti koju prvo treba izboriti ili će prije biti da koče povijest koja želi okretati svoj kotač, kako bi zadržali stare privilegije, među njima prije svega onu, kako ju je jednom nazvao Karl Popper, „nezasluženu privilegiju da se studira“? Jesu li progresivni ili konzervativni, ili bolje: o kakvom je protivljenju ovdje zapravo riječ?

Šteta što se danas više ne smije misliti dijalektički. Jednostavno je prevelika opasnost ismijavanja već pri spomenu pojma dijalektike. To još uvijek dakako ne znači da se u stvarnosti ne primjećuju nikakva protivljenja. Kao što pokazuje gore navedeni primjer, rado ih se nalazi i pokazuje. No ne pušta ih se rado da se sukobe. Konflikti u današnje vrijeme postoje da bi ih se izbjeglo. Pa se protivljenja radije pušta da se mirno dosađuju jedno pokraj drugoga.

Lijep primjer za to nudi pojam društva znanja koji je u prošlim desetljećima napravio značajnu karijeru i to ne samo u društvenim znanostima, već i u politici. Taj pojam ne kazuje samo što znamo o svijetu, već i kako živimo u ovom svijetu, odnosno kako bismo trebali živjeti. I što je još važnije, taj pojam upućuje upravo na to što je posrijedi u studentskim prosvjedima. Najprije nam se društvo znanja prezentira sa svoje pozitivne strane kao historijski novum, to jest kao nova razina progresivnog razvoja modernih društava i cijelog čovječanstva. Tako se i pojavio taj pojam – doduše u drugom obliku: „knowledgeable society“ – u 1960-im godinama kao izraz velikog optimizma tog vremena koje je vjerovalo da društvo može imati svoj uzrok u znanstvenom razmišljanju. Ondašnji je napredak znanosti i tehnologije postao uzor općem racionaliziranju društvenog života i političkog djelovanja. Odmah je bilo jasno da bi ovaj razvitak mogao imati i negativnu stranu. „Čovjek jedne dimenzije“ Herberta Marcusea iz 1964[1]. godine razotkrio je sve opasnosti pozitivističke utopije. Umjesto da se osnuje novo društvo, potvrđena je moć znanja da može strovaliti društvo u ponor. Još jednom: gdje su jedni ugledali novu šansu, drugi su vidjeli prijetnju.

Čak i ono što se danas zove društvom znanja najprije se pojavljuje kao rezultat objektivno neutralnog procesa transformacije. Znanje je prodrlo u sve sfere modernog društva koje su donedavno bile konstruirale predodžbu u samoj sebi oko pojmova vlasništva i rada. Nisu samo zanimanja usredotočena na znanje gurnuta u središte radne snage. Znanje odnosno proizvodnja znanja izravno su se pretvorili u samu proizvodnu snagu. No kao što se često događa, ono što nam se prodaje kao neutralno i objektivno, ispostavi se pri pomnijem sagledavanju krajnje proturječno. Čak i pravi pravcati teoretičar društva znanja Nico Stehr pripisuje znanju vrstu oslobođajućeg djelovanja po društvo. Društva znanja za njega krhka su „zato što u njima dolazi do značajna nestanka vladavine velikih društvenih institucija koje su ipak sasvim bitno suoblikovala tijek 20. stoljeća. “[2] Pod time razumije institucije države, znanosti, crkve, parlamenta, pravosuđa ili gospodarstva, dakle onog institucijskog koncepta koji je dosad bio neodvojiv od finog tkanja društvenog života. Taj koncept se sada mrvi, a tkanje se raspliće. Društvo gubi svoje jasne konture i svoju stabilnost. Tone li? Ni u kojem slučaju. I ovdje je optimizam dužnost da se još jednom sjetimo Poppera. Za Stehra taj proces ima potpuno pozitivan karakter – personficiran u osvajanju moći od strane individua, malih kolektiva i društvenih pokreta. Njihov društveni utjecaj i njihove mogućnosti djelovanja i otpora također su se povećale. Steht to shvaća kao daljnji korak u oslobođenju ljudi. Njihova volja, a ne volja države ili društvenih autoriteta sada bi se mogla lakše provesti. Na tome se može zahvaliti rastućem značenju i širenju znanja.

Čemu onda prosvjedi kada ionako koračamo naprijed? Ipak sâmo znanje zna kamo nas vodi. U slobodu, kamo drugdje. Ili se želi zaustaviti ili čak poništiti napredak? Iz nostalgije za starim društvom neznanja koje je ovisilo o autoritetima velikih društvenih instituticija i koje je pretpostavljalo socijalnu sigurnost slobodi? Nije slučajno da se politički revolt studenata nalazi na tobožnjim temeljima društva znanja, u srcu današnje proizvodnje znanja. Do izražaja dovodi neznanje u samom znanju, ili bolje: da znanje ne želi znati svoju vlastitu političku stvarnost.

Tamo gdje znanje u kvaziobjektivnom historijskom procesu hipostazira do principa ustroja cjelokupnog društvenog života , studenti ne razotkrivaju ništa doli zahtjev za hegemonijom partikularnog interesa; tamo gdje se znanje slavi kao temelj novog društva, studenti nam pokazuju tužan razrušen krajolik društvenoga. Naposljetku je i sam subjekt revolta proizvod društvene destrukcije. No ne subjektivizira se iz nostalgičnog osvrtanja na izgubljeno, nego iz pogleda u socijalnu provaliju koju je rastvorila neoliberalna revolucija i sada ju očajno pokušava premostiti znanjem – znanjem koje u neznanju vlastitih političkih pretpostavki, tj. neopozive kontingencije političkoga, regresira do jednostavno znanoga i koje budućnost može prikazati tek iz retrospektive. Sâmo je društvo znanja nostalgično strukturirano i nije volja onih koji mu se odupiru.


Boris Buden
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Bildpunkt. Zeitschrift der IG Bildende Kunst, Beč, jesen 2010.

[1] Znakovit podnaslov: „Rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva“
[2] Vidi Nico Steht: Die Zerbrechlichkeit moderner Gesellschaften, Weilerswist: Velbrück Wissenschaft 2000, str. 12.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve