Tko je tu zapravo nostalgičan?

Zašto studentski prosvjedi djeluju nostalgično za socijalizmom? Otpor pokoravanju prosvjete i opće proizvodnje znanja interesima gospodarstva i tržišta često budi dojam, i to ne samo kod studentskih protivnika, kao da prosvjednici čeznu za starom državom blagostanja; kao da im je ideal vratiti se u toplo i sigurno krilo solidarnog društva, umjesto da se suoče s nemilosrdnom borbom za preživljavanje koja sve žešće bjesni u današnjem svijetu globalnog nadmetanja i već iscrpljenih prirodnih resursa. Kakav je zapravo istinski politički karakter ovog revolta mladih? Jesu li studenti hrabri glasnici jedne bolje budućnosti koju prvo treba izboriti ili će prije biti da koče povijest koja želi okretati svoj kotač, kako bi zadržali stare privilegije, među njima prije svega onu, kako ju je jednom nazvao Karl Popper, „nezasluženu privilegiju da se studira“? Jesu li progresivni ili konzervativni, ili bolje: o kakvom je protivljenju ovdje zapravo riječ?

Šteta što se danas više ne smije misliti dijalektički. Jednostavno je prevelika opasnost ismijavanja već pri spomenu pojma dijalektike. To još uvijek dakako ne znači da se u stvarnosti ne primjećuju nikakva protivljenja. Kao što pokazuje gore navedeni primjer, rado ih se nalazi i pokazuje. No ne pušta ih se rado da se sukobe. Konflikti u današnje vrijeme postoje da bi ih se izbjeglo. Pa se protivljenja radije pušta da se mirno dosađuju jedno pokraj drugoga.

Lijep primjer za to nudi pojam društva znanja koji je u prošlim desetljećima napravio značajnu karijeru i to ne samo u društvenim znanostima, već i u politici. Taj pojam ne kazuje samo što znamo o svijetu, već i kako živimo u ovom svijetu, odnosno kako bismo trebali živjeti. I što je još važnije, taj pojam upućuje upravo na to što je posrijedi u studentskim prosvjedima. Najprije nam se društvo znanja prezentira sa svoje pozitivne strane kao historijski novum, to jest kao nova razina progresivnog razvoja modernih društava i cijelog čovječanstva. Tako se i pojavio taj pojam – doduše u drugom obliku: „knowledgeable society“ – u 1960-im godinama kao izraz velikog optimizma tog vremena koje je vjerovalo da društvo može imati svoj uzrok u znanstvenom razmišljanju. Ondašnji je napredak znanosti i tehnologije postao uzor općem racionaliziranju društvenog života i političkog djelovanja. Odmah je bilo jasno da bi ovaj razvitak mogao imati i negativnu stranu. „Čovjek jedne dimenzije“ Herberta Marcusea iz 1964[1]. godine razotkrio je sve opasnosti pozitivističke utopije. Umjesto da se osnuje novo društvo, potvrđena je moć znanja da može strovaliti društvo u ponor. Još jednom: gdje su jedni ugledali novu šansu, drugi su vidjeli prijetnju.

Čak i ono što se danas zove društvom znanja najprije se pojavljuje kao rezultat objektivno neutralnog procesa transformacije. Znanje je prodrlo u sve sfere modernog društva koje su donedavno bile konstruirale predodžbu u samoj sebi oko pojmova vlasništva i rada. Nisu samo zanimanja usredotočena na znanje gurnuta u središte radne snage. Znanje odnosno proizvodnja znanja izravno su se pretvorili u samu proizvodnu snagu. No kao što se često događa, ono što nam se prodaje kao neutralno i objektivno, ispostavi se pri pomnijem sagledavanju krajnje proturječno. Čak i pravi pravcati teoretičar društva znanja Nico Stehr pripisuje znanju vrstu oslobođajućeg djelovanja po društvo. Društva znanja za njega krhka su „zato što u njima dolazi do značajna nestanka vladavine velikih društvenih institucija koje su ipak sasvim bitno suoblikovala tijek 20. stoljeća. “[2] Pod time razumije institucije države, znanosti, crkve, parlamenta, pravosuđa ili gospodarstva, dakle onog institucijskog koncepta koji je dosad bio neodvojiv od finog tkanja društvenog života. Taj koncept se sada mrvi, a tkanje se raspliće. Društvo gubi svoje jasne konture i svoju stabilnost. Tone li? Ni u kojem slučaju. I ovdje je optimizam dužnost da se još jednom sjetimo Poppera. Za Stehra taj proces ima potpuno pozitivan karakter – personficiran u osvajanju moći od strane individua, malih kolektiva i društvenih pokreta. Njihov društveni utjecaj i njihove mogućnosti djelovanja i otpora također su se povećale. Steht to shvaća kao daljnji korak u oslobođenju ljudi. Njihova volja, a ne volja države ili društvenih autoriteta sada bi se mogla lakše provesti. Na tome se može zahvaliti rastućem značenju i širenju znanja.

Čemu onda prosvjedi kada ionako koračamo naprijed? Ipak sâmo znanje zna kamo nas vodi. U slobodu, kamo drugdje. Ili se želi zaustaviti ili čak poništiti napredak? Iz nostalgije za starim društvom neznanja koje je ovisilo o autoritetima velikih društvenih instituticija i koje je pretpostavljalo socijalnu sigurnost slobodi? Nije slučajno da se politički revolt studenata nalazi na tobožnjim temeljima društva znanja, u srcu današnje proizvodnje znanja. Do izražaja dovodi neznanje u samom znanju, ili bolje: da znanje ne želi znati svoju vlastitu političku stvarnost.

Tamo gdje znanje u kvaziobjektivnom historijskom procesu hipostazira do principa ustroja cjelokupnog društvenog života , studenti ne razotkrivaju ništa doli zahtjev za hegemonijom partikularnog interesa; tamo gdje se znanje slavi kao temelj novog društva, studenti nam pokazuju tužan razrušen krajolik društvenoga. Naposljetku je i sam subjekt revolta proizvod društvene destrukcije. No ne subjektivizira se iz nostalgičnog osvrtanja na izgubljeno, nego iz pogleda u socijalnu provaliju koju je rastvorila neoliberalna revolucija i sada ju očajno pokušava premostiti znanjem – znanjem koje u neznanju vlastitih političkih pretpostavki, tj. neopozive kontingencije političkoga, regresira do jednostavno znanoga i koje budućnost može prikazati tek iz retrospektive. Sâmo je društvo znanja nostalgično strukturirano i nije volja onih koji mu se odupiru.


Boris Buden
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Bildpunkt. Zeitschrift der IG Bildende Kunst, Beč, jesen 2010.

[1] Znakovit podnaslov: „Rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva“
[2] Vidi Nico Steht: Die Zerbrechlichkeit moderner Gesellschaften, Weilerswist: Velbrück Wissenschaft 2000, str. 12.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve