Tko je tu zapravo nostalgičan?

Zašto studentski prosvjedi djeluju nostalgično za socijalizmom? Otpor pokoravanju prosvjete i opće proizvodnje znanja interesima gospodarstva i tržišta često budi dojam, i to ne samo kod studentskih protivnika, kao da prosvjednici čeznu za starom državom blagostanja; kao da im je ideal vratiti se u toplo i sigurno krilo solidarnog društva, umjesto da se suoče s nemilosrdnom borbom za preživljavanje koja sve žešće bjesni u današnjem svijetu globalnog nadmetanja i već iscrpljenih prirodnih resursa. Kakav je zapravo istinski politički karakter ovog revolta mladih? Jesu li studenti hrabri glasnici jedne bolje budućnosti koju prvo treba izboriti ili će prije biti da koče povijest koja želi okretati svoj kotač, kako bi zadržali stare privilegije, među njima prije svega onu, kako ju je jednom nazvao Karl Popper, „nezasluženu privilegiju da se studira“? Jesu li progresivni ili konzervativni, ili bolje: o kakvom je protivljenju ovdje zapravo riječ?

Šteta što se danas više ne smije misliti dijalektički. Jednostavno je prevelika opasnost ismijavanja već pri spomenu pojma dijalektike. To još uvijek dakako ne znači da se u stvarnosti ne primjećuju nikakva protivljenja. Kao što pokazuje gore navedeni primjer, rado ih se nalazi i pokazuje. No ne pušta ih se rado da se sukobe. Konflikti u današnje vrijeme postoje da bi ih se izbjeglo. Pa se protivljenja radije pušta da se mirno dosađuju jedno pokraj drugoga.

Lijep primjer za to nudi pojam društva znanja koji je u prošlim desetljećima napravio značajnu karijeru i to ne samo u društvenim znanostima, već i u politici. Taj pojam ne kazuje samo što znamo o svijetu, već i kako živimo u ovom svijetu, odnosno kako bismo trebali živjeti. I što je još važnije, taj pojam upućuje upravo na to što je posrijedi u studentskim prosvjedima. Najprije nam se društvo znanja prezentira sa svoje pozitivne strane kao historijski novum, to jest kao nova razina progresivnog razvoja modernih društava i cijelog čovječanstva. Tako se i pojavio taj pojam – doduše u drugom obliku: „knowledgeable society“ – u 1960-im godinama kao izraz velikog optimizma tog vremena koje je vjerovalo da društvo može imati svoj uzrok u znanstvenom razmišljanju. Ondašnji je napredak znanosti i tehnologije postao uzor općem racionaliziranju društvenog života i političkog djelovanja. Odmah je bilo jasno da bi ovaj razvitak mogao imati i negativnu stranu. „Čovjek jedne dimenzije“ Herberta Marcusea iz 1964[1]. godine razotkrio je sve opasnosti pozitivističke utopije. Umjesto da se osnuje novo društvo, potvrđena je moć znanja da može strovaliti društvo u ponor. Još jednom: gdje su jedni ugledali novu šansu, drugi su vidjeli prijetnju.

Čak i ono što se danas zove društvom znanja najprije se pojavljuje kao rezultat objektivno neutralnog procesa transformacije. Znanje je prodrlo u sve sfere modernog društva koje su donedavno bile konstruirale predodžbu u samoj sebi oko pojmova vlasništva i rada. Nisu samo zanimanja usredotočena na znanje gurnuta u središte radne snage. Znanje odnosno proizvodnja znanja izravno su se pretvorili u samu proizvodnu snagu. No kao što se često događa, ono što nam se prodaje kao neutralno i objektivno, ispostavi se pri pomnijem sagledavanju krajnje proturječno. Čak i pravi pravcati teoretičar društva znanja Nico Stehr pripisuje znanju vrstu oslobođajućeg djelovanja po društvo. Društva znanja za njega krhka su „zato što u njima dolazi do značajna nestanka vladavine velikih društvenih institucija koje su ipak sasvim bitno suoblikovala tijek 20. stoljeća. “[2] Pod time razumije institucije države, znanosti, crkve, parlamenta, pravosuđa ili gospodarstva, dakle onog institucijskog koncepta koji je dosad bio neodvojiv od finog tkanja društvenog života. Taj koncept se sada mrvi, a tkanje se raspliće. Društvo gubi svoje jasne konture i svoju stabilnost. Tone li? Ni u kojem slučaju. I ovdje je optimizam dužnost da se još jednom sjetimo Poppera. Za Stehra taj proces ima potpuno pozitivan karakter – personficiran u osvajanju moći od strane individua, malih kolektiva i društvenih pokreta. Njihov društveni utjecaj i njihove mogućnosti djelovanja i otpora također su se povećale. Steht to shvaća kao daljnji korak u oslobođenju ljudi. Njihova volja, a ne volja države ili društvenih autoriteta sada bi se mogla lakše provesti. Na tome se može zahvaliti rastućem značenju i širenju znanja.

Čemu onda prosvjedi kada ionako koračamo naprijed? Ipak sâmo znanje zna kamo nas vodi. U slobodu, kamo drugdje. Ili se želi zaustaviti ili čak poništiti napredak? Iz nostalgije za starim društvom neznanja koje je ovisilo o autoritetima velikih društvenih instituticija i koje je pretpostavljalo socijalnu sigurnost slobodi? Nije slučajno da se politički revolt studenata nalazi na tobožnjim temeljima društva znanja, u srcu današnje proizvodnje znanja. Do izražaja dovodi neznanje u samom znanju, ili bolje: da znanje ne želi znati svoju vlastitu političku stvarnost.

Tamo gdje znanje u kvaziobjektivnom historijskom procesu hipostazira do principa ustroja cjelokupnog društvenog života , studenti ne razotkrivaju ništa doli zahtjev za hegemonijom partikularnog interesa; tamo gdje se znanje slavi kao temelj novog društva, studenti nam pokazuju tužan razrušen krajolik društvenoga. Naposljetku je i sam subjekt revolta proizvod društvene destrukcije. No ne subjektivizira se iz nostalgičnog osvrtanja na izgubljeno, nego iz pogleda u socijalnu provaliju koju je rastvorila neoliberalna revolucija i sada ju očajno pokušava premostiti znanjem – znanjem koje u neznanju vlastitih političkih pretpostavki, tj. neopozive kontingencije političkoga, regresira do jednostavno znanoga i koje budućnost može prikazati tek iz retrospektive. Sâmo je društvo znanja nostalgično strukturirano i nije volja onih koji mu se odupiru.


Boris Buden
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Bildpunkt. Zeitschrift der IG Bildende Kunst, Beč, jesen 2010.

[1] Znakovit podnaslov: „Rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva“
[2] Vidi Nico Steht: Die Zerbrechlichkeit moderner Gesellschaften, Weilerswist: Velbrück Wissenschaft 2000, str. 12.

Vezani članci

  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve