Tko je tu zapravo nostalgičan?

Zašto studentski prosvjedi djeluju nostalgično za socijalizmom? Otpor pokoravanju prosvjete i opće proizvodnje znanja interesima gospodarstva i tržišta često budi dojam, i to ne samo kod studentskih protivnika, kao da prosvjednici čeznu za starom državom blagostanja; kao da im je ideal vratiti se u toplo i sigurno krilo solidarnog društva, umjesto da se suoče s nemilosrdnom borbom za preživljavanje koja sve žešće bjesni u današnjem svijetu globalnog nadmetanja i već iscrpljenih prirodnih resursa. Kakav je zapravo istinski politički karakter ovog revolta mladih? Jesu li studenti hrabri glasnici jedne bolje budućnosti koju prvo treba izboriti ili će prije biti da koče povijest koja želi okretati svoj kotač, kako bi zadržali stare privilegije, među njima prije svega onu, kako ju je jednom nazvao Karl Popper, „nezasluženu privilegiju da se studira“? Jesu li progresivni ili konzervativni, ili bolje: o kakvom je protivljenju ovdje zapravo riječ?

Šteta što se danas više ne smije misliti dijalektički. Jednostavno je prevelika opasnost ismijavanja već pri spomenu pojma dijalektike. To još uvijek dakako ne znači da se u stvarnosti ne primjećuju nikakva protivljenja. Kao što pokazuje gore navedeni primjer, rado ih se nalazi i pokazuje. No ne pušta ih se rado da se sukobe. Konflikti u današnje vrijeme postoje da bi ih se izbjeglo. Pa se protivljenja radije pušta da se mirno dosađuju jedno pokraj drugoga.

Lijep primjer za to nudi pojam društva znanja koji je u prošlim desetljećima napravio značajnu karijeru i to ne samo u društvenim znanostima, već i u politici. Taj pojam ne kazuje samo što znamo o svijetu, već i kako živimo u ovom svijetu, odnosno kako bismo trebali živjeti. I što je još važnije, taj pojam upućuje upravo na to što je posrijedi u studentskim prosvjedima. Najprije nam se društvo znanja prezentira sa svoje pozitivne strane kao historijski novum, to jest kao nova razina progresivnog razvoja modernih društava i cijelog čovječanstva. Tako se i pojavio taj pojam – doduše u drugom obliku: „knowledgeable society“ – u 1960-im godinama kao izraz velikog optimizma tog vremena koje je vjerovalo da društvo može imati svoj uzrok u znanstvenom razmišljanju. Ondašnji je napredak znanosti i tehnologije postao uzor općem racionaliziranju društvenog života i političkog djelovanja. Odmah je bilo jasno da bi ovaj razvitak mogao imati i negativnu stranu. „Čovjek jedne dimenzije“ Herberta Marcusea iz 1964[1]. godine razotkrio je sve opasnosti pozitivističke utopije. Umjesto da se osnuje novo društvo, potvrđena je moć znanja da može strovaliti društvo u ponor. Još jednom: gdje su jedni ugledali novu šansu, drugi su vidjeli prijetnju.

Čak i ono što se danas zove društvom znanja najprije se pojavljuje kao rezultat objektivno neutralnog procesa transformacije. Znanje je prodrlo u sve sfere modernog društva koje su donedavno bile konstruirale predodžbu u samoj sebi oko pojmova vlasništva i rada. Nisu samo zanimanja usredotočena na znanje gurnuta u središte radne snage. Znanje odnosno proizvodnja znanja izravno su se pretvorili u samu proizvodnu snagu. No kao što se često događa, ono što nam se prodaje kao neutralno i objektivno, ispostavi se pri pomnijem sagledavanju krajnje proturječno. Čak i pravi pravcati teoretičar društva znanja Nico Stehr pripisuje znanju vrstu oslobođajućeg djelovanja po društvo. Društva znanja za njega krhka su „zato što u njima dolazi do značajna nestanka vladavine velikih društvenih institucija koje su ipak sasvim bitno suoblikovala tijek 20. stoljeća. “[2] Pod time razumije institucije države, znanosti, crkve, parlamenta, pravosuđa ili gospodarstva, dakle onog institucijskog koncepta koji je dosad bio neodvojiv od finog tkanja društvenog života. Taj koncept se sada mrvi, a tkanje se raspliće. Društvo gubi svoje jasne konture i svoju stabilnost. Tone li? Ni u kojem slučaju. I ovdje je optimizam dužnost da se još jednom sjetimo Poppera. Za Stehra taj proces ima potpuno pozitivan karakter – personficiran u osvajanju moći od strane individua, malih kolektiva i društvenih pokreta. Njihov društveni utjecaj i njihove mogućnosti djelovanja i otpora također su se povećale. Steht to shvaća kao daljnji korak u oslobođenju ljudi. Njihova volja, a ne volja države ili društvenih autoriteta sada bi se mogla lakše provesti. Na tome se može zahvaliti rastućem značenju i širenju znanja.

Čemu onda prosvjedi kada ionako koračamo naprijed? Ipak sâmo znanje zna kamo nas vodi. U slobodu, kamo drugdje. Ili se želi zaustaviti ili čak poništiti napredak? Iz nostalgije za starim društvom neznanja koje je ovisilo o autoritetima velikih društvenih instituticija i koje je pretpostavljalo socijalnu sigurnost slobodi? Nije slučajno da se politički revolt studenata nalazi na tobožnjim temeljima društva znanja, u srcu današnje proizvodnje znanja. Do izražaja dovodi neznanje u samom znanju, ili bolje: da znanje ne želi znati svoju vlastitu političku stvarnost.

Tamo gdje znanje u kvaziobjektivnom historijskom procesu hipostazira do principa ustroja cjelokupnog društvenog života , studenti ne razotkrivaju ništa doli zahtjev za hegemonijom partikularnog interesa; tamo gdje se znanje slavi kao temelj novog društva, studenti nam pokazuju tužan razrušen krajolik društvenoga. Naposljetku je i sam subjekt revolta proizvod društvene destrukcije. No ne subjektivizira se iz nostalgičnog osvrtanja na izgubljeno, nego iz pogleda u socijalnu provaliju koju je rastvorila neoliberalna revolucija i sada ju očajno pokušava premostiti znanjem – znanjem koje u neznanju vlastitih političkih pretpostavki, tj. neopozive kontingencije političkoga, regresira do jednostavno znanoga i koje budućnost može prikazati tek iz retrospektive. Sâmo je društvo znanja nostalgično strukturirano i nije volja onih koji mu se odupiru.


Boris Buden
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Bildpunkt. Zeitschrift der IG Bildende Kunst, Beč, jesen 2010.

[1] Znakovit podnaslov: „Rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva“
[2] Vidi Nico Steht: Die Zerbrechlichkeit moderner Gesellschaften, Weilerswist: Velbrück Wissenschaft 2000, str. 12.

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve